Pred ponoćna Galerija Bosna zemlja Božije milosti

Autor

Hajro Šabanadžović

Petnaest dana proljeća

Djetinja duša 1   Mali princ

Djetinja duša                                                                 Mali princ

Blagost  Maglice

Blagost                                                                                     Maglice

Zvijezdice  Mjesečina

Zvjezdice                                                                                  Mjesečina

Morski krajolik Plavo ostrvo

Morski krajolik                                                                        Plavo ostrvo

    

Sunce                                                                                          Purpurno nebo

Ruža ljubavi   Vali se pjene

Ruža ljubavi                                                                             Vali se pjene

Leptira let   Djece i grlica ples

Leptira let                                                                                 Djece i grlica ples

Čežnja   Predah

Čežnja                                                                                        Predah

Snježni most   Bol

Snježni most                                                                                        Bol

Plavetni san   Putevi

Plavetni san                                                                                            Putevi

Vesna Parun – Na raskrscu

 

Na raskrscu slucajno biram put
i dospijem uvijek onamo gdje me ocekuju.

Volim ljeto.
Kao ruke mladica koji ozdravlja
i polako ustaje iz zute sjete soba
ruke ljeta za suncem ispruzene,
nudeci mu zanesene obrise naseg tijela,
libido ptica i med hladovine.

I jesen volim.
Ima dobrote u gustom sjaju rujanskih
perivoja, u broncanoj vazi listopada dok
se puni crvenom zvonjavom veceri i boja.

I zima katkad posjeduje mekocu prve ljubavi
u dugoj tajni trulog djecjeg sna,
sa zebnjom bjeline koja sve oprasta
i sve je kadra da zapocne iznova.

Ali, masta bilja bila je okrutna
kada je dodala jedno godisnje doba
koje zivi samo od prozracnog rasula snijega,
od njezne smrti sviju pocetaka.
Daljino puna nesporazuma!
Blizino lisena slatke groznice cekanja!
Paucino poljupca, prag srca si mi oplela.
Proljece, kako si u svemu sto
nam nudis nemilosrdno!

Na raskrscu slucajno biram put
i dospijem uvijek onamo
gdje je upravo izdahnulo proljece
na usnama zednih ljubicica.














												

Bleki – Svjetlost i tama Sakr Ker

 

Pariška bazilika Sakr Ker se nadvila nad Parizom.

Prelijepa, blijedolika fasadom  izgleda nježnog anđela ,

smjestila se na brežuljku Monmartr i bdije nad gradom.

 

Poete i slikari su se smještali podno njenih skuta, jer je iza te fasade

od davnina izvire    iskrena umilnost bezuslovnog voljenja.

 

Bijele pariške gopođice i done najviše vole ovu Ljepotu.

Njihove tajne i slomljena srca vješto skriva.

 

Ljeti su , u unutrašnjosti unutar fasade  Sakr Kera , pogašena  svijetla.

U tišini tame srca se naježe i postanu prijemčiva za ljepotu koja se nudi.

Takvim nutrinama je samo jedna Svjetlost potrebna.

Ona , Nedokučiva koja u našim srcima Tango vječne  ljubavi pleše.

 






												

Frka Frkica – Deseta epizoda : Hiljadu pahulja bijelih / Drugi dio

Nismo se zastidjeli ni zacrvenili. Nemamo vremena za te neprijatnosti, koje izazivaju neiskrenost i prisustvo drugih.

Nastavi gdje je stala.  Voz nadanja i snova  je propustila dok je žalovala sina. Dika njena, ponos maleni , samo je sedam godina imao.Isti otac , moj  Mali Princ. Znao si to zar ne ,mili moj?

Ćutim . Neću da je prekidam . Znam koliko je taj sin , to sjećanje boli.

Popelo se dijete na trešnju, mamile ga crvene bobe.Tepo im, tiho i blago. k'o malo djete djetetu. Radovao im se .Htio svoju nježnu djetinju ljubav sa njihovom slašću podijeliti i koju svojoj majci Mariji odnijeti.Da zna koliko je njen sin voli.

Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića, jal’  poviše Sedam šuma, jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta  zna dijete šta je manijak horde zla. Tri druga sa njim pošla.Jedan dječak domac bio.

Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca,ni crvenu bobu nijednu nisu stavili usta, kad četnik, srbaljski monstrum tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.

Ni cvrknt nisu mogli pustit. Ni dahnuti.Jedno  Grruuhh i nema ih.

Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila. U led ,ma ne u led ,već u antartik i arktik se namah  pretvorila i do danas , do ovog se poljubca nije odledila.

Četvoro sičušne djece Majko mila,četvoro malenih anđelčiča sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni.  Samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu , i ništa više, mili i ljubljeni moj.

Četnička neman, srpska pogan ih ubi. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila :

– Bože Mili Jedini:, otkud toliko zla u ljudima.Nikome ta nevina djeca nisu ništa skrivila.

Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla. Znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca. Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.

Muž i prije pio. U inostranstvu se par godina primirio ,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.

Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Ili možda nije. Mere bit da bidne da joj lakše biva kad sa mnom tragediju podijeli. I moja je. Kako neće , mnijem ja .

I pričam joj , što nikad nikome nisam i neću.

Ja sam se poslije rata odrvenio . Za rata nisam imao vremena. Morao sam za domovinu , za Bosnu svoju Zemlju Biožije milosti, za Sarajevo Grad čednosti  život nuditi.. Bilo mi je suđeno da preživim rat.

Poslije godinama nisam ničega svjestan bio. Živ sam . Znam to , a ništa ne osjećam. Ljudi mi pričaju, ja ih ne čujem ili ne razumijem.Vrijeme ne osjećam. Stađune ne brojim. Steru me hridi , mraz i kiše. Bije me žega , često i glad. Hrane ima , ali ne mogu jesti.Sve me boli , a ne mogu uprijeti prstom gdje.Ništa ne osjećam. Ništa nije stvarno. Sve je iluzija.  I košmarni snovi .Mnogo je mrtvih u njima. Mnogo eksplozija i nestalih.

 Ne sjećam se mnogo toga. Tek , tamu svuda vidim i slutim.Tek poneku iskru ljepote uhvatim kada na Boga Mudrog i Silnog pomislim.

Kažu doturi  neki PTSD te ko šejtan proganja. Još kažu ; kako ne bi . Roknut si više puta  nego to insansko  tijelo može podnijeti.

Roknut a živ. Misao i duša sa pobijenom djecom , tjelo među živima. Nikako da mi svane kome ja pripadam.

Kao i nju , sin i kćer me spasili. I nevina djetinja jubav njihova uz Božiju pomoć . Morao sam se životu vratiti radi djece . Šta bi oni bez tatka svog  na ovom svijetu? Bili bi siročići. A zar svijetu nije dovoljno siročića bez njih.

Bog Milosrdni me prosvijetlio .Još ti nije vakat. Moraš svjedočiti o svemu što znaš., Kad dođe vrijeme  znaćeš kako i o čemu.

Poslušah Ga. Morao sam se životu vratiti radi djece . I tebe . Na kraju i radi sebe.

I vrato sam se . I pisao i pisao. Zapisivao i zapisivao.Slikao i slikao. Danima i noćima.I volio. Bože milostivi koliko si mi ljubavi darovao.I Bogu se molio .

Ljubav tražio i nalazio. U Bogu Jedinom ,  djeci , u ženama, u sjećanju , u danu sadašnjem  , u nebu , u noći budućoj , zvjezdama …i nalazio.

Joj Bože milostivi koliko je ljubavi u svakom tvom stvaranju.

I u tebi Marija , ženo čudesna. Uvijek si bila uz mene i sa mnom kad mi je bilo najteže. Bila si moja vjerna ljubav. Najveća . i najduže od svih.

-Uvijek sam te volio , Frka Frkice djetešce moje milo.

Ona mi mazno  obgrli ruku i stisnu se uz mene Znam da mnije :

-Tako malo treba za ljubav. Srce iskreno i vjera .

Osjetim da se sjedenje odužilo i da se sjena umora navlači na djetinje lice.

Ja je ispratih do kuće. Taksijem naravno. Ne bi se noge mogle popeti uz Bjelave sve da je u pitanju ona slatkica iz najljepših dana. Ratni aferimi. Spustiila se ona niže od Pašina brda. Odavno , od osamdesetih  u kućici maloj, trošnoj, na našim Bjelavama, živi. Mnoge se lijepe uspomene vežu za tu kučicu u cvijeću .Gleda u moju kuću gdje mi majka samuje i za ocem vene.

Njoj drago što je pratim. Vidim milina joj srcem bije .

Ja po običaju sređen i uglađen, iako skoro  već đuturumim. Sav u bijelom. Ono da se složi  sa kosom koja počinje sijedilom da se šatira  . Ne mislim u svatove ići, jako je ljeto. Moć navike. Neki se u jesen žene, zna se koji, zbog plodova zemlje. Mi u proljeće ili rano ljeto. Snova i jubavi radi.

Jednom se u jesen sedamdeset i neke se  zaljubih … nije dobro prošlo. Jednom se u jesen neke druge sedamdeset i neke oženih …još lošije prođoh. E vala zakleh se u stađune  :

-Neće meni jesen više navlakuše i sačekuše raditi.

I nije. Nisam bio baš čovjek od riječi kad su ljepote vladale mojim prostorom.Ali sam oprezan bio. I evo sada , jako je ljeto i  vruće je .Gorim , a znam da nije od vremena.  

Ona me pozva sebi na kafu . Rado pristajem, da se sa mađara sklonim. Znam zašto me zove.U meni nikad nisu stanovale nepodobne pomisli. Popismo kafu i još jednu. Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Tek poneku zaustimo i shvatimo, da sve znamo i da je sada sve prošlo vrijeme. Ništa se ne da vratiti , ni ponoviti. Kao ni izbrisati.

Ponekad jedno drugom ruku nježno stisnemo i poljubimo Nismo previše tužni,više nostalgični. Čak nam je radovanje susreta malo topline u srca unijelo.

Ustajem,kasno je poslijepodne, brzo će ga akšam smijeniti.Krajnje je vrijeme da krenem. Jer pomalja se ono, naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona; znam to  ja. Kažem:

 -Vrijeme je da pođem.

Kaže sjedni, još jednu zapali.  Ajd’,poslušam je. Sad će ona , samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

“Hiljadu pahulja bijelih.”

Tin Ujević – Jer ti si došla s druge strane svijeta

 

Kolajna XIII

 

Jer ti si došla s druge strane svijeta

preko strahota sinjeg akeana;

Dva naša srca, dva sljubljena cvijeta,

grle se preko glave Levjatana.

 

Kroz onaj ritam, ljubav vaseljene,

i muziku što vlada plave sfere,

kroz našu dušu, i tebe i mene,

grle se bijesno do dvije hemisfere.

 

Sa sjajem krina i sa rozmarinom

da četvrt sata ti si došla kašnje,

odar bi našla. Svojom sad bjelinom

vrati mi moje srce Nekadašnje.

 














												

I Nedelja je dan je za bibanje / Igrokaz na dan 17.Septembar / Rujan

Danas je Nedelja  17. septembar /rujna 2023. stađuna  Gospodnjeg.

Računajući današnji 270 dana –  niks. Ne sumnjajući da će se vratiti ,gluho bilo da se ne vrate , predviđamo da do kraja godine ima joj 1o5 dana.

Računicu nas učile knjigovođe i prešpisivači. Nema da se maši. Ništa drugo i ne znaju. Mi tako i tako. Nije da se falimo. Nikad ne mašimo. Tačno u sridu.

Joj , skoro da smo pametni. Tko da zna.?  Šta bi bi, a šta će biti i ne pitajte. Nije dobro.

Mislimo jednog dana , kada dođe  oni vakat.

Nama treba predevarat i ovaj dan , pa noć. I idući i tako redom.

A u tim danima nanijetili puno ljubavi i takara.

Joj jeste vi,  svašta vam na um pada.  Mi govorimo o sekiraciji, takav vakat, takarli nekakav došo.

Vi mislili mi   onako po bosanski ,  koliko sati toliko … devera po glavi ,  jednog stanovnika.

Opet, mislimo treba se ponekad malo i odmoriti.

Ma ko frštulji odmor.  To je za besposlene.  Odmorićemo se tamo gdje se  insan nikad ne umara.  Ovdje se može na čas odmoriti  samo da bi se opet …, zaleglo.

Čuj molim te odmor!  Kaki je to način?

Đardini vabe i mirisom magijaju , a tamo neki bi se odmora faćali.  Idite  boni pa se liječite. Hoćete da se čuvarice đardina i srca naših, razboli od našeg odmora.

A tijelo drhti, pusto se biba i doziva:

-Dođi mili uberi me.

Nije da se nema izbora. Ali budaletinama.

Nama je  zaroniti u đardin , kao u ocean i mahnitati,   u ljepoti   rajskih đardina. A oni nama nemojte zgriješiti.  Hadumi.Šta oni znaju? Kada je ljubav bila grijeh?

Uranjajući ne bojimo se grijeha .

Što bi poete rekle:

Uranjajte , mili , samo uranjajte. U uranjanju je spas. Normalno ko preživi prebibavanje.

U prevodu:

Bibaj se , bibaj. Do sudnjeg dana se bibaj , jer milina je , ne da mi se buditi  bez tebe.

Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 15 03

Autor

Hajro Šabanadžović

rasuto-srce  bure-nad-dardinom

Rasuto srce                                                               Bure nad đardinom

jedno-drvo-mnogo-staza  ceznje-zakopane-duboko-u-nama

Jedno drvo mnogo staza                                                        Čežnje zakopane duboko u nama

plavo-bijeli-dodiri  rajsko-drvo

Plavo bijeli dodiri                                                                 Rajsko drvo

Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 13 01

Autor

Hajro Šabanadžović

dan-poslije dva-oblaka

Dan poslije                                                                              Negdje u snu

cvijece-za-moju-dragu sunce-iznad-brda-i-dolova

Cvijeće za moju dragu                                                   Sunce iznad brda i dolova

obrisi-jeseni  beharli-grana-na-livadi

Obrisi jeseni                                                                                 Beharli grana na livadi

Paul Celan – Noću

Kad ura ljubavi koleba se
između Uvijek i Nikad,
tvoja riječ nalazi mjesece srca
a tvoje olujno oko
doseže zemlju i nebo.
Iz daljine, iz pocrnjelog luga sna
Izdahnuli nas oplahne
i Nestali obilazi, velik kao utvara
budućnosti.
Što se sad uranja i uzdiže
Ukopanom je najprisnije:
slijepo kao pogled kojeg izmjenjujemo,
ljubi se vrijeme na ustima.