Čarls Bukovski – Bacanje budilnika

 

Moj otac je uvijek govorio: “rano lijeganje i
rano ustajanje, daje ti pamet, imanje i
zdravlje.”

u našoj kući svjetlo se uvijek gasilo u 8
i ustajalo se u zoru na vonj
kafe, jaja i pržene slanine.

otac se pridržavao ovog načela
cijeli svoj život i umro mlad, golja
i, mislim, ne pretjerano pametan.

zato sam odbacio njegov savjet, pa je
to, za mene, postalo kasno lijeganje i
kasno ustajanje.

ne kažem da sam osvojio
svijet, ali izbjegao sam
bezbrojne jutarnje gužve u saobraćaju,
zaobišao neke od uobičajenih klopki u životu
i upoznao neke čudne, predivne
ljude

među kojima i
sebe – nekoga koga moj otac
nikada nije
upoznao.














												

Najstarija Biblija pronađena u Palestini potvrđuje da je Isus bio Božiji sluga , a ne Božiji sin

Podsjećanje

BY RELIGIJA

Najstarija Biblija pronađena u Palestini potvrđuje da je Isus bio Božiji sluga , a ne Božiji sin,jednoglasan je zaključak svih sretnika koji su imali čast da čitaju ovo pismenije i dokazuje  da Isusu nije razapet.

No,ta  Biblija  nam ne govori ništa novo,ošim što u svoje tekstove uključuje braću Isusovu , kost u grlu hrišćanskih oligarha i  mešetara laži i prekrajanja istorije i religije..

Ova se priča  vješto skriva više od 2 000 godina , vraćajući se  na sam početak kršćanstva i njena autentičnost  će prodrmati u sve što kršćani vjeruju.

To je priča o ljudima koji su bili najbliži Isusu, ljudima koji su dijelili njegovu lozu, priča o Isusovoj braći.

Izvorna poruka je, međutim, previše  opasna za novu religiju. Službena crkva je   otela dokumente o ovom otkriću i pokušala izbrisati cijelu priču.

Kasnije se nije mogla vraćati na početak,jer su vremenom stvorene dogme koje su postale temelj hrićnastva

Pisma Isusove braće su  bila izuzetno opasna, i stotinama godina crkveni Oci su ih odbijali uključiti u Bibliju.

Braća su bila   tradicijski prihvaćena samo zato što je Isusova obitelj bila tako jaka.Ali se vijekovima, od Nikejskopg sabora širila laž, da eto  Isusova braća u stvari  i nisu Isusova braća, već nešto drugo,ili teže;polubraća iz druge ruke,pratioci,rođaci i mnogo toga što i same jevanđeljske priče pobijaju.

Kada proučite  pisma Isusove braće,postajete ubijeđeni da to nije ni nalik na ono evanđelje koje se zastupa u kasnijem kršćanstvu.

U totalnoj suprotnosti sa spoznajom kakvo ima današnje kršćanstvo, pisma opisuju Isusa kao vođu i gazdu, a ne kao svetog i uzvišenog.

Braća su gledala Isusa kao na brata,na  ljudsko biće blagoslovljeno od Boga.

I u ovom jevanđelju originalna poruka Isusovog života,kretanja i govora se može također naći i na  više mjesta i u ovom  Jevanđelju , ali i u drugim  apokrifnim jevanđeljima koje je  zvanična hrišćanska pokušala da uništi u zaćeću.

I u grčkom djelu Jeruzalema postoji također jedna stara knjiga koja nije uključena u Bibliju. To je jedan od najstarijih dokumenata, čak stariji i od samih Gospela. Moglo bi se čak i reći, druga Biblija!

Ona je čak možda i ključ u razumijevanju Isusovih poruka,njegovog života i djela.

U toj knjizi se nalazi niz vjerskih pouka o etici i religiji iz originalnog učenja Isusa Krista.

Ono što je u ovim knjigamai začuđujuće i što bi moglo potresti Kršćanstvo samo po sebi ,je da u njoj nema riječi o Mariji djevici po rođenju Isusa.Ona je bila Josifova žena koja je rodila šestoro djece,četiri sina i dvije kćeri. Nema ni bulažnjenja  o uskrsnuću, čak ni spomena ISUSA KAO BOGA!

U ovom slučaju, dokaz da je Isus bio biše vođa i čovjek gospodar nego Bog gospodar, nameće principijelno razmišljanje o tome kako je on  bio čovjek ,a ne uzvišeni sin Božji.

Čitajući ovo i druge apokrifne Biblije,tumačeći ih  grčkim Jeruslemom  i poredeći ih sa zvaničnim Vatikansko/Nikejskim tumačenjima,mnogi,iskreni hrišćani ne mogu a da se ne zapitaju:

-“Kako možemo biti sigurni da je prava verzija hrišćanstva pobedila?

Koji su sve ovozemaljski faktori,licemjerstva i interesi  igrali ulogu u pobedi “nikejske” struje?”

Frka Frkica / Osma epizoda – Četvrti dio

Mito je učinio to što je učinio. Po njegovom ,   ni jednog momenta  nije imao diileme.Tako se brani  čast.Nema tu mnogo pameti ni razmišljanja o uzrocima i posljedicama.Insan je satkan od  sljepila , nerazuma i žurbe.I kada se konačnost desi ;klekne pa se moli da mu se oprosti. Aha! Kako ne. A mere bit da bidne da se nekom i oprosti.

Nikad nisam raztmišljala o suicidu.To je  protiv Božijih zakona, i o tome nema diskusije.Bratova smrt me skoro  ubila. Da nisam imala sina na dojkama , ne znam šta bi bilo sa mnom . Ili bi poludjela ili bi neku nesreću iscenirala i dozvala.Znanje da dijete raste i  pitanje kako bi živjelo kao siroče, me odvratilo od   sumornih misli, ali nije tugu odagnalo.

Nekoliko nedelja mi je sva bilo maglovito  i bolno .Ne sjećam se  ni ko ih je , kako su  ih i ni gdje su ih sahranili. Godinama poslije rekoše mi da su to Luce i Dobrii uz pomoć mahalaša i ljuba im sredili i na starom pravoslavnom groblju ih upokojili. Tada je  bilo deplasirano pominjati i zahvaljivati bilo kome.

Majka je presvisnula u tri mjeseca.Baš tako : presvisnula.Tri mjeseca , svaki dan u vrijeme pogibije Mite i sina bi prišla ljuljački , nalaktila ruke na nju , okrenula ih  prema nebu i molila i plakala. I plakala i molila. Tri debela sata se nije micala. Bilo kiša , bilo  sunce. Čini mi se da su sjekire i čuskije  sa neba padale ne bi ih osjetila , niti se pomakla.

Vremenom  sam prestala da je pokušam odvratiti od tog beznadežnog rituala. Jedno vrijeme  , sjedeći na verandi sam je gledala i sa njom  se molila i plakala. Bilo mi je žao , ali sam više žalila brata. Ona je svoj život živjela onako kako je je dano , a ponekad je nešto ukrala za sebe i bilo je po njenom. A šta sa bratom?Šta sa njegovom nevinošću i njegovoih dvanaest godina ljepote i ljubavi koju je dijelio , a i primao.

Poslije sam se navikla na njenu svakodnevnu procesiju i  svojevrsnu  izvitoperenu liturgiju .Prerstala je komunicirati sa  ljudima. Nije ni jela. Jedino sam je ja ,  na silu mogla natjerati da pojede nešto . Ali to je bio svakodnevni , najstroži post.Kruh , voda i o večeri sitna riba.

Gledala sam je kako kopni.Znala sam da neće dugo.Ljepota  je još bila prisutna , ali se usukala i okoščatila. Začudo nije nosila crninu.Oblačila  je   jednostavne , jednodjelne  seljačke halje od bijelog damasta i vunene priglavke na nogama.Na glavi je nosila one muslimanske šamije.Zbog lakoće i jednostavnosti su joj se uvijek više dopadale od krutih svilenih marama.Poslije nije imala vremena ni za halje i priglavke . Izlazila bi u dekoltačama i bosa. Izdaleka ličila je na neku  bijelu nestvarnu sjenu koja se moli. Ali , iako je činila munjenom , svaku veče je na verandi satima u lavoru prala noge i ruke . Prtala ih i zagledala.Kao da je očekivala da će se pojaviti stiigme.

Jednog dana sin mi je poboljevao . imao je veliku  temperaturu i ja se zabavila oko njega. Kada su djeca u pitanju majke se uspaniče i zadeveraju oko djeteta . Strah ih odvoji od realnosti i izgube pojam o vremenu, jer malo dijete ne zna reći šta mu je , šta ga boli i šta mu treba?

U neko doba pogledah kroz prozor i vidim da se sunce polako spušta.Uh , majko moja , šta mi je sa majkom? Čitav dan nisam pomislila na nju  niti je vidjela. Izletim na vearndu i odahnem.Majka sjedi na ljuljački i kanda  da se njiše. Začudim se Nikad je nisam vidjela  na ljuljački ili drugom  položaju osim klečečem i molitvenom   .

-Mamo mori , jesi li dobro!

Nema odgovora . Mamo mori nijemi.a prizor nestvaran.  Mama se glavom lagano prislonila na lijevo uže ,lijevom ga rukom obgrlila , desnu obuhvatila ,  ruke u skute skupila , oči  u nebo uperila , kao da nekog  doziva. Sunce obasjava bjelinu njene  pamučne prozirne noćna haljinke. Imam osjećaj da ta sjena titra  i leprša , kao da se sprema da poleti u suton  koji  se približava.

Nešto nije u redu; mislima ja . Ne glasa se i ne okreće se prema mom glasu. Možda se umorila i zaspala? Aha , kako ne. Ono jeste zaspala , ali vječni  je sanak usnila.Tiho i mirno je otišla. Kao  što je zadnju deceniju živjela.Da nisam  živjela sa njom , vjerujem  da niko ne bi primjetio da je umrla.

Nisam bila previše tužna. Znala sam da je sada mirna i da je više nikakvo zlo i brige ne mogu pokliopiti.Uh , svašta je sa Mitom predeverala. I lijepog i ružnog. I dobrog i zlog. Radovala se i tugovala.U radovanju umjerene i smjerna , a  trpila nedaće ko svaka balkanska žena. Strpljivo , stoički i skoro bez riječi. Moleći se bogu i živeći u nadi :

-Daće Bog , sutra će biti bolje .

Sahranismo je na   Starom pravoslavnom groblju , nadomak stadiona Koševo. Okupismo se sestre , muž mi i  ja sa djetetom  u rukama. I niko više , jer nikog   nismo imali. Kada su pokopni radnici  položili majku u smrtnu jamu  i počeli je zatrpavati  pojaviše se oni:

Mojsije ,Zlata, Herco , Jela Lela Jelena  ,Oma   i Branka, Baška baŠa i njegova nova Branka, Deba i Ankica , Lijeni i Mala Guza. Ispred su išli Luce i Dobri noseći vijenac svježih ruža sa trakom na kojoj je pisalo:

„Majci naše najvoljenije prijeteljice.“

Pomislih , nekad u nekom nestavrnom i nepostojećem vremenu Dobri mi je rekao:

-Upamti  malena moja  ; u svakom zlu i nesreći  ima i nečeg  dobrog.

Ne , njihovo prisustvo  nije odnijelo tugu, ali je oplemenilo.Srcem mi zatitra topli vjetrič nade:

-Biće sve u redu!

Mahalaši ko mahalaši. Ne mogu bez svojih kerefeka. Deba i Lenji se gurkaju i šarete. Ja ih sasvim jasno razabirem :

-Joj , jes Mojsije ko neki sakati prosjak bez one svoje harmonike. Nakrivio i nalaktio se na Zlatu ko da mu je ona prosjački štap. Da ga ne znam sada bi mu , namah priletio i udjelio sadaku. Ne mere ravnotežu bez ćemana  držat.

Osjećam dai I drugi misle isto. I ja sam pomislila isto. Ona nekadašnja Frka Frkica bi rekla :

-Znala sam ja da će , odnekle iz tišine  nadgrobnih spomenika , iskočiti ovi dobri mahnitovi i neku  lakrdiju napraviti, samo da bih ja bar na momenat tugu zaboravila.Jer rekoše mi:

-Oni ne tuguju , nemaju za to vremena. Mrtvi  mrtvima ; živi živima. Preliejpi život odi dalje , a oni život slave.

Luce i Dobri mi se saučesnički smješkaju i sliježu ramenima :

-Šta ćeš , ne zamjeri ,  takve ih mahala nakrive rodila i odgojila.


Nisma im zamjerila. Moj život će čini mi se dobiti novi zaokret. Nisu me zaboravili. Nikad me nisu napustiili . Svi su tu . Uvijek su bili .Samo su me pustili da svoje odbolujem na svoj način.Da život naučim bez upliva pameti drugih. Iskustvo vlastite kože je najbolnije , ali i najbolji učitwlj.

Odjednom osjetih ogromnu prazninu. Shvatih koliko su mi nedostajali. Svi oni . I Luce. Ali Dobri. Eh , moj Dobri , moj čovječe mili. Zašto nam se ne da.
Na groblju smo se oprostili , sa svima sam se izljubila , osim sa Dorbim . Njega nisam smjela ni pogledati,  ni poljubiti. Bojala sam se iznevjeriti obećanje koje sam mužu dala. Boljelo me . Dobri se smješkao , po remenu me dotakao , u ruku poljubio okrenuo i otišao. Učinilo mi se da sam tren prije toga  čula jedno nečujno ::

Oprosti mi , molim te .

Bilo je neobično živjeti u velikoj kući , sama sa djetetom i mužem . Skoro pa siroče bez  ikoga svoga. Od one večeri kada je Mito saznao zlu  istinu o kumu , moj muž se počeo mijenjati. Ohladio se i osjećala sam da pati. Ja mu nisam mogla pomoći. Nije ništa pitao , a ja nisam imala ništa reći. Šta je bilo bilo. I ne može se ispraviti. Treba sa tim živjeti kako se umije , jer se mora.Vrlo rijetko mi je prilazio , sa sinom se igrao , zamišljeniji i sve ogorčeniji  bio .

 Činilo se da  radost iz njega  curi i polako lapi.Nije više bio razgovorljiv  i nije pokušavao da me odobrovolji , nasmije ili dotakne. Meni je to , iako mi ga je žao , moram priznati u potpunosti odgovaralo. Od pravog dana sam znala da se sa njim ne mogu i ne smijem povezati. Pogled u njega je bio kao da gledam lice njegovog oca dok balavi silujući me. Svakim njegovim  dodirom me podilazi bolna  jeza  i nagon za povraćanjem. I pored silnog htjenja nisam osjećala ništa osim odvratnosti. I zaista mi ga je bilo iskreno žao.On nije ništa kriv. A ja nisam mogla ništa protiv sebe.

Mnogo puta sam razmišljala da možda moja osjećanja prem Dobrom nisu kumovala tim stanjima. Ne , nisu. Dobti je bio jedna strana mog života , a sve ostalo na drugu stranu. To nisam mješala. Moj život je tekao , kako je tekao  . Spoznala sam i ubijedila sebe  da je Dobri kao neka nestvarna  fikcija koja se nikada neće obistiniti. Svjesnost da smo se Dobri i ja  u mikrosekundi  mimoišli u kontiniumu ljubavi ,činila me čistom u mom  odnosu sa mužem i djetetom.
I tako prođoše godine. U tim neodređenim i nesređenim odnosima dobih i kćer. Činilo se da sam nekako upotpunila  majčinstvo , nasuprot  supružništvu.Kao supruga sam bila nedorečena . Željela sam taj dio sebe , pokušavala se davati, ali ga nisam nalazila. Bračne obaveze su nekako mučno kaskale.

Oh , bila sam dobra domačica , kuvarica , i spremačica . Bila sam i vjerna žena i sagovornica. Naše komunikacije su kaskale zbog njegovog slabijeg obrazovanja  i nedostatka volje za razgovore mimo najnižih standarda razgovora dva saputnika , u ovom slučaju sapatnika.Kao  žena  ljubavnica , kao mazna žena , kao žena u bračnom krevetu bi se sledila i zakazala. 

Normalno ,  saznanje da mu je otac prvi imao ženu i to brutalnim činom silovanja , nije bila dobru podloga za održiv brak.On se sve više počeo udaljavati od porodice. Ono entuzijazma i zanosa što je imao u početku braka je splasnulo. Sve je više radio i sve manje bio kod kuće.

Mora mu se priznati da je svaki dinar plate davao u kuću. Međutim naknadu za prekovremeni rad je zadržavao ta sebe. I najgore od svega počeo je zalaziti u kafane i piti. Sve više je izbivao iz kuće. Sav teret odgoja djece i kućanstva je pao na mene. Nisam se bunila , jer sam znala i često ponavljala , da je on najmanje kriv za sve što se dešavalo.

Mitu i njegovog oca nikad nismo pominjali. On bi dvaput  godišnje išao  materi, koja je samovala , ali je bila čvrsta žena i uspjevala da se održi . Zdušno je pomagao o sjetvi i kosidbi, ubiranju ljetine.Međutim u našoj bašti od njega nije bilo nikakve  pomoći. Mislio je , ako ne radim , to je moja briga. Nisam se bunila. Stisnula zube i nekako sam  sve sama  stizala. Bilo bi mi lakše da imam mušku ruku pored sebe,  da je  on provodio više vremena uz djecu ,  i  bio   manje  u pohodu na mehane. Nisma mu prigovarala , iako smo živjeli sve teže. Prijetilo nam je siromaštvo.

Nabavila sam i kravu i ona nam je jedno vrijeme  olakšavala prilike. Da sam imala konja sasvim sigurno bih se ponovo prihvatila raznošenja mlijeka. Džugumi  , kalajisani , izglancani i kao novi su čamili u kredencu.

Kćer napuni tri godine , sin pet . Situacija se ne mijenja. Muž samo prespava , presvuče se i ode. Bijah udovica pored živog muža, Djeca su mi bila kompenzacija  i uz njih mi je  bilo lakše.

 Nekad bi se primirio dva tri dana , nije izlazio. Sjedio bi na verandi  , milovao djecu , šutio  i  tužno gledao u rađanje noći.Ne mogu zamisliti šta je osjećao. Njemu je bilo najgore. Imao je ili mogao je  sve , a nije , izuzev djece dobio ništa. Nije se mogao okrenuti nazad. Prošlosti više nije imao , sadašnjost je umrla,budućnost nije ganjao, niti je vidio. Kada bih ispratila djecu na spavanje , vratila bih se u kuhinju i pospremila je. Kroz prozor bih vidjela  da je lice zaronio u šake i da grčevito  plače.

Ja bih se sažalila , jer zaista mi ga je svo vrijeme  bilo žao.Jadnik se ni kriv ni dužan našao u mračnom središtu ljudske mržnje i zla.Izašla bih na verandu , pomilovala ga po kosi, sjela kraj njega , zagrlila ga , glavu mu naslonila na neljubljene i nemilovane  grudi  i tješila ga:

-Isplači se djetešce , možda nam jednog dana bude bolje.

On bi se očajnički zagnjurio u moje grudi , ne želeći da mu vidim suze i još grčevitije plakao:

-Zašto sve ovo .  Boli me Marija . Ničemu ja nisam kriv. Volim i tebe i djecu , ali moj otac i njegovo zlo ,  i njegova krv na Mitinim rukama me priječe da budem normalan. Kad tebe gledam vidim njih dvojicu kako mi se cere i upiru u mene prstom:

-Još jednom djetetu smo slomili srce i ukrali život.

U meni bi proradio majčinski instikt, povela bih ga u spavaću sobu koju nismo mjesecima koristili , položila na krevet . Podigla mu noge  stavila jastuk ispod glave , skinula mu svu odjeću osim donjeg veća  , pokrila ga prekrivačem i mislila ugasiti svjetlo , zatvoriti  vrata i otići u dječju sobu. On bi ne otvarajući oči zamolio:

-Ostani  još malo sa mnom , molim te .Ne mogu više izdržati sam.

Ja bih legla pored njega ,stavila mu glavu i krilo i pričala mu bajke o tome kako postoji svijet u kome nema bola , i kome će se dvoje , muško i žensko  voljeti i sanjati i biti sretni.On bi se smiro i zaspao. Nekad je bol bila jača i nisam ga uspjevala utješiti i smiriti. Tada bih mu se predala i tu noć bi bili i muž i žena.

Slijedećih dana bi bježali jedno od drugog , sakrivali se u svoje sobe , stideći se onoga što smo učinili . Tako sam se navikla  misliti ni  o čemu , osim o dnevnim potrebama. Snove i nade sam sahranila, jer su me prošla sjećanja boljela. Bilo ona dobra , bilo ona zla.

Bleki – Pst , samo tiho i nježno

 

 

Tiho snježi

Nježno

Duga

Usamljena duša

Usamljena duša

Bol i tuga

Snježni most

Snježni most

Još nježnije

Mjesečeva ruža

Ona je osvit

Ona Sanja

Ona sanja

**

 

Pst samo tiho i nježno

dijete dolazi krhkim sutonom

ne reci ništa

ne plači mjesec je mlad

kada slama se duga

a skršenim srcem blista

voljena tuga

jedna usmaljena duša

brodi putima pustim

ledenim mostom

skreće na trg samotnog života

u očima noseći djetinje snove

okovane grijehom rastanka

 

pst još tiše i nježnije

žena nestaje čarobnim osvitom

ne reci ništa

ne plači mjesec je plav

čedna ruža neubrana

stisni kristalnu suzu

dok djevojka iz pjesama tvojih

usnama svojim sluti

miris prošlih proljeća

bisernim grudima osjeća

nestašni dašak vjetra

što prošlosti se otima

ona sanja

staklom razlivene boje

slika djetinje galerije






												

Bez iznimke molim! / Igrokaz na dan 10. Septembar/ Rujan,

Danas je nedelja 10. septembar/rujan, 253. dan 2023 . godine. Do kraja godine ostalo je još 112 dana.

Jesen samo što nije. Priroda se polako oblači u   ruho koje poprima boje staroga zlata i miluje čula vida i ljepote.

Priroda vam je takva. Božije stvaranje i davanje. Prelijepa . I svaki dan se dodvoruje i klanja tim blagodatima, čineći ih pristupačnijim ljudskim damarima.

A čovjek kao čovjek, ništa ne zamijećuje ili nije zadovoljan ljepotom koja mu se nudi. Hoće još. Preko mjere i mogućnosti. I zastranjuje. Tako se skreće sa Božijeg užeta.

Bog Milosti od ljudi ne traži ništa osim da vjeruju u njega i da među sobom budu i ljubavi i miru.

Tako malo se traži , a ljudi to ne mogu ispuniti. Nije to dobro. Nikako nije dobro. Vodi lažima i licemjerju.

I danas je dan koji bi ljudi trebali provesti sa najbližim i najvoljenijim. A oni se zamaraju stranputicama i tuđim brigama. I ne slute ono što dani znaju. U svakom su zapisana neka imena , koji se više neće javiti kao živa, sa ovoga svijeta.

Niko ne zna kada će se njegovo ime pojaviti na oglasnoj tabli putnika za onaj svijet. A ne idu svi na isto mjesto. Pola će u hladovinu , kraj rijeka i plodova, druga polovina će u vatru  golemu, neprekidnu. Sve je u parovima.

Ljudi zaboravljaju te neke veoma bitne odrednice, kao da ih se ne dotiču. Kao da će oni biti iznimka. U tome je Nebo najpravednije, skoro komunističko. Nema po željama i nadanjima , već po činjenju i nečinjenju, ili zaslugama.

Što bi poete rekle:

Bez iznimke molimo .Valja nama preko rijeke.

U prevodu:

Činio ne činio sebi činiš ili ne činiš. Nekom na dobro ,  nekom na zlo.