Autor
Hajro Šabanadžović
Zadivljujuća svjetlost Zlatnik
Nježno i svilenkasto Sakrivalica
Nedirnuti krajolik Poslije kiše
Nestašlicu proljeća Opuštajuća plavet
Konačan odabir Gužva
Snježna raskoš Cviječe i kaktus
Nezrelost Krajolik boje snova
Prozračno predvečerje Izvorište žute rijeke
O ti, što rosnih uvojaka gledaš
Dolje kroz jasna okna jutra, baci
Svoj anđeoski pogled na naš otok
Gdje kor te pojuć, o Proljeće, čeka!
Brijeg jedan drugom šapće, a doline
To čuju; oči s čežnjom nam se dižu
K blistavom stanu tvom: iziđi, svete
Neka ti noge posjete naš kraj.
Istočnim dođi gorjem, naši vjetri
Cjelunu nek ti mirisni plašt, daj nam
Zorom, u suton, kušat dah svoj; prospi
Bisere zemljom što te strasno žudi.
Prstima lijepim odjeni je, grud joj
Poljubi nježnim cjelovom, i stavi
Zlatnu joj krunu na klonulu glavu
Što uvojke je čedne za te splela!
Srebrena noć
Samoća u osvit dana
Vjetar šumi
Ona je nestvarno obzorje
Rađanje
U potrazi za izgubljenim sjećanjima
Prelijepi dani
Sunce na obzorju
Mjesečeva igra
Umilna noć Grada čednosti
Njeno ime je Nada
Razigrano srce
Trešnja u cvjetnjaku
Raskoš ljetnih velova
Plišani dodiri
Prelijepe boje ljubavi
**
U tihoj noći srebrom optočenoj
prezren od samoće i rastanka
ja maksumče nevinog srca ležah
ukopan u nestvarnom krajoliku tvome
dok vjetar šumješe ime tvoje
noseći radost rađanja života novih
u potrazi za izgubljenim sjećanjima
prelijepih dana iznad oblaka
sunca na obzorju
mjesečeve igre u sjaju
umilne noći Grada čednosti
kada dozivao sam noći tvoje
koje milovale su razigrano srce moje
u sjeni trešnjinog stabla
a raskoš tvoju ljetnim velovima skrivaše
u nestašlucima plišanih dodira
kojom se ljubav boji
Djece je sve manje.
Ne znam zašto.
Možda se boje biti djeca?
Mnogo im, previše ,boli odrasli nanose.
Možda prebrzo odrastaju, zato što očevi nemaju vremena za njih?
Možda jednostavno ovo nisu vremena za čednost i nevinost.
Mnogo je boli i nestajanja.
Mnogo je tuge i ubijanja.
A možda ih samo previše siluju i ubijaju?
Sve to užasno boli i svijet postaje sve tamniji.
I sve manje nade ima.
Dječice mila ,
oprost molim ,sam i bespomoćan,
vaše krvave suze srcu bolnom ledim.
PRVO
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da premosti?
DRUGO
Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji ni od sebra
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi
Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome
Kad će domovina?
TREĆE
Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti
Otrgnut od neba želiš hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima
Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko da
Hoće da pobije?
ČETVRTO
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce
Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati
U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Potonji il’
Prvi?
PETO
U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi
Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad će tijelo samo da
Postane djelo?
Danas je Subota16. Septembar / Rujan 2023. godine.
Prolazi 259-ti dan. Sve nam se čini da je do isteka godine ostalo još 106 dana. Koliko sutra manje od stojanke.
A lagana ova godina bila. Kao svaka prije. Sve su one lagane i lijepe, ali ih ljudi nagrde. Debelo, do neizdrživosti.
Posmatramo današnje jutro, suncem obasjano. Milina se dunjalukom širi.
Mirisi i boje jeseni se uvlače u krajolik. Oplemenjuju prirodu.
Ganu čovječiju dušu.
Koliko je neizmjerne ljepote, milosti i ljubavi u tom Božanskom stvaranju i darivanju!
Um da stane .
Insanu nište ne preostaje nego padne na koljena i da se moli:
Hvala Ti Gospode…
TI oprosti mi.
Što bi poete rekle:
Uzvišen je Gospod naš.
Ili u prevodu:
Volite se ljudi , ljubav je milost od Boga jedinog poklonjena.
865* Ne puščaj mozak na pašu , nije lud da se vrati vlasniku.
866* Pogrešno je veličati širinu svojih misli. Razgovor i djelo će otkriti ljepotu duše.
867*Dobrotu ne mogu ubiti ni čudovišta ni ljudi. Bižjom Milošćz utkana je u bit vremena i prostora.
868*Šutnja je zakon! Što manje priče i objašnjavanje , to je manje prostora za neuka i neprimjerena pitanja i neumjesna zaključivanja.
869*Kada belaj krene onda on krene i ne zaustavlja se dok se nesreća ne umori. A kad krene razum , uz Božiju pomoć on umnožava sreću.
870* Beskonačnost se , ponekad ,može ogranićiti u riječ – S V E .
Autor
Hajro Šabanadžović
Nježnost i ljubav Otok zaljubljenih
Nježno tkanje ljubavi Iskre u tami
Ruža svjetlosti Megalit
Autor
Hajro Šabanadžović
Fantazije
Cvijetna fantazija Ljubavna fantazija
Smaragdna fantazija Rubinova fantazija
Žuta fantazija Azurna fantazija
Autor
Hajro Šabanadžović
Pretežno plavo
Plavetna iluzija Talasanje
Odbjegle iskre Raskoš plavoga dana
Palvetni nizovi Cvijetni redovi