Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna galerija

Autor

Hajro Šabanadžović

Zadivljujuća svjetlost  Zlatnik

Zadivljujuća svjetlost                                                                    Zlatnik

 

Nježno i svilenkasto Sakrivalica

Nježno i svilenkasto                                                                        Sakrivalica

 

Nedirnuti krajolik  Poslije kiše

Nedirnuti krajolik                                                                     Poslije kiše

 

Nestašluci proljeća   Opuštajuća plavet

Nestašlicu proljeća                                                               Opuštajuća plavet

 

Konačan odabir  Gužva

Konačan odabir                                                                         Gužva

 

Snježna raskoš  Cvijeće i kaktus

Snježna raskoš                                                                                Cviječe i kaktus

 

Nezrelost  Krajolik boje snova

Nezrelost                                                                             Krajolik boje snova

 

Prozračno predvečerje  Izvorišta Žute rijeke

Prozračno predvečerje                                                  Izvorište žute rijeke

 

Vilijam Blejk ( William Blake) – Proljeće

 

 

O ti, što rosnih uvojaka gledaš

Dolje kroz jasna okna jutra, baci

Svoj anđeoski pogled na naš otok

Gdje kor te pojuć, o Proljeće, čeka!

 

Brijeg jedan drugom šapće, a doline

To čuju; oči s čežnjom nam se dižu

K blistavom stanu tvom: iziđi, svete

Neka ti noge posjete naš kraj.

 

Istočnim dođi gorjem, naši vjetri

Cjelunu nek ti mirisni plašt, daj nam

Zorom, u suton, kušat dah svoj; prospi

Bisere zemljom što te strasno žudi.

 

Prstima lijepim odjeni je, grud joj

Poljubi nježnim cjelovom, i stavi

Zlatnu joj krunu na klonulu glavu

Što uvojke je čedne za te splela!

 

 






												

Bleki – U tihoj noći

Srebrena noć

Samoća u osvit dana

Vjetar šumi

Ona je nestvarno obzorje

Rađanje

U potrazi za izgubljenim sjećanjima

Prelijepi dani

Sunce na obzorju

Mjesečeva igra

Umilna noć Grada čednosti

Njeno ime je Nada

Razigrano srce

Trešnja u cvjetnjaku

Raskoš ljetnih velova

Plišani   dodiri

Prelijepe boje ljubavi

**

U tihoj noći srebrom optočenoj

prezren od samoće i rastanka

ja maksumče nevinog srca ležah

ukopan u nestvarnom krajoliku tvome

dok vjetar šumješe  ime tvoje

noseći radost rađanja života novih

u potrazi za izgubljenim sjećanjima

prelijepih dana iznad oblaka

sunca na obzorju

mjesečeve igre u sjaju

umilne  noći  Grada čednosti

kada dozivao sam noći tvoje

koje milovale su razigrano srce moje

u sjeni trešnjinog stabla

a raskoš tvoju ljetnim velovima skrivaše

u nestašlucima  plišanih  dodira

kojom se ljubav  boji

Frka Frkica – X Dio / Hiljadu pahulja bijelih

Nazvala me najljepša Marija , Frka Frkica , neprežaljena i nezaboravljana , nikad savršenstvom okrunjena ljubav moga života.   Zamolila da se vidimo.

Pripeklo. Mađar blješti i dere ko da je neko bacio atomsku. Ne bi mi se izlazilo , no radosno srce ne časi ni časa . Eheej , to me  Marija čudesna žena zove . A čednost mila  je mnogo toga , i više od toga zaslužila. Zaslužila je beskonačnost koja se može ogranićiti u riječi – S V E .  

Uvijek je mudra i čestita žena bila, osim jednom. Prvi pu je njenoj nevinosti zlo zulum učinilo. Drugi put su je u njenoj naivnosti prevarili.

To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije. A trebala je.Mladost , ludost.

I mi smo  svoje tajne imali. Znalo ih još četvoro i niko više. Trač se nije širio.

Sjeli mi u onu birvaktile Galeriju, sada neko carsko ime nosi. Poljubimo se u obraz,kao stari znanci . Il ljubavnici . Nema veze , svejedno je . Bitno je da s,mo opet skupa.  Svijet budno škilji . Neko ispod oka gleda ..

Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte  na se ,usred kafane.i po ovom zindanu?

Šutim,ništa ne pitam.

Kaže ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo.. Predomisli se:

 -Hoću kurvoazije.Nostalgija.

Može kažem, konobarici; ma ista ona Esma D. iz Šekerove što mi je srce htjela da  dere ko Musa jarca; na živo; donekle i uspjela:

-Donesi nam malena  dva kurvoazijea, jednu tulumbu  i jednu ružicu.Može i baklava sa dvije kafe sa strane. Žao mi što rozaklije i  ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se . Čo'ek  zaboravio što i kako  se nekad guštalo.  I šta se jednoć nije havljalo. Ah, ta prelijepa vremena. Neće se nikad ponoviti. O vraćanju nema ni govora. Neko je najčvršće zamandalio pute bez povratke.

Ima još jednog sina i kćer, pa je nekako na noge stala. Morala radi djece. Oboje se ubračili. Nek su joj živi i zdravi . Sada sama živi. Muža  više ne pominje, već mi rekla, neki put prije , od pijanca se davno  rastavila. No , drago joj . U tujini došo sebi.

Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,a sreće sa muškarcima nije imala. Sve neki idiot, mahnitov , kreten  ili slično.Da je barem srela  neku  budalu  ili blentoviju, bolje bi joj bilo. To mu dođe kao neka navika baksuze birati. Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ orkuženje , jal otac.

Samo jednom njeno srce jednog  odabralo.U nevakat., a za čitav život. Ona neuko dijete žejjno ljubavi. On mladić , skoro čojk , ali častan. Čeko da odraste  , U čekanju voz prošo. Žali Bože! Mahal je šaputala :

-Joj ,kakav bi par bili , samo da je malo više sabura bilo. Sreća bi ih potrefila . Na  ovom , a i onom dunjaluku im ravnog ne bi bilo.

A sa srećom je lako. Mislimo mi. Il’ je imaš ili nemaš. Nekad je imaš, a nekad nemaš. Pođeđe  te ostavi , na drugom mjestu te sačeka i nevino se  smješi. I uvijek zavisi od naših izbora. Zapravo sreća nam se uviejk smiješi , ali mi ne znamo  uvijek ootrefiti pravu stranu.

Kaže, čita redovno sve što pišem. Sve gola istina i plaho joj se dopada, pogotovu ove nježnije i ko fol  smješnije stvari. U politiku se nikad nije razumjela, sada još manje, ali mi vjeruje.A tek slike !?Dah joj stane. Sve ih razumije , sve joj vizije mladosti i snove prošlog života vraćaju. U mnogima prepoznaje sebe. I druge. Ponekad  , poneku oplače. Od dragosti , ali i tuge.

Ponio ja ono puce što se u uho natandari, pa insan k'o fol bolje čuje. Ratna kolatelarka. Meni svejedno metno ga ja ili ne metno; mislim puce. Ništa ne čujem, gluv ko dva topa. Granate me oglušuile na obje klempe.

Tako to život odredi!

Jal nećeš slušati starije , pametne il bilo koga? Evo ti granata,jedna, pa druga, pa milione njih dok te dvije tri ne potkače. I grruuhh pa grruuhh ti gluv na oba uha, ko stari zarđali top iz muzeja revolucije.

Šuti’, gluhiš i nijemiš. Joj rahatluka ljudi mili.Niko te ne anlaiše niti zarezuje. Uzvraćaš reciprocitetom . Tante za tante , što bi novo  latini rekli.

E , eto ti , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga,

Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti. Kako će bolan. Nika dnije prestala da uči. I osluškuje. Nisam ni ja, mislim u sebi. I skidam bubu iz ušiju, Frku sve razabiram i anlaišem .. Ona uvijek razgovjetno, tečno i čisto govorila. Nije mumljala poput međeda, ko ovi današnji svijet. A i ne trebaju nam riječi. Još uvijek joj iz očiju misli kradem.

Uh , ni ljepotu nije izgubila .Oplemenila je i profinila se . Ko Princeza pred svatove. Zavodljiva i čedna , a nikad toga niej bila svjesna. U meni damari cvile:
-Joj , frko Frkice prelijepa djevuško života mog.

-Joj Bože koliko je lijepa. Eh , blento blentavai , da si onomad znao zeru onog što sada znaš  ne bi joj…

No, kasno je . Čini se. Sada je tako kako je: tugo moja , žalosti moja, Frko Frkice vječna. Gledam je i ježim se. Koliko je ljepote ,  plemenitosti i nježnosti  u tom djetetu , to se  jednostavno ne može bez ganuća i suza podnijeti. Oči mi zasuziše.

Primim joj lijevu ruku u moju desno. Pogledam je u oči . Ona se smiješi . Zna me. To u mome srcu bolero plešemo.Ja je u vrhove prstića  , dašak poljubcem ljubim  Prinosim ruku čelu, pa opet prstiće ljubim i prinosim ruku ćelu, i opet je ljubim.

U Imperijalu svima oči na drške iskočile. Većina i ne zna šta se zbiva. Bleje i vrte glavama. Misle ovo neki štos ili skrivena kamera snima.

Ima jedna molba,kaže, zna da ću joj udovoljit, ali red je zamoliti.

Ide  ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.

Znam da laže, ali šutim. Nikad se nija naučila lagati. Uvijek je prokužim. Naučila je Marija Magdalena da se iskrenost uvijek isplati i da se dobrom vraća.

Nema laptop, a i šta će joj. Ima ona svoju seharu znanja. Biblioteku , ocean tišina i sni. I sjećanja. Glupo joj ga tegariti , samo da svijet vidi da ga ima. Provjerila;nema haber slikičnog radija u bolnici. Moli da joj  koju epizodu o jahačima, harmonikama i mere bit o njoj preko reda zapišem i nabacim. Ona bi to išprintala i u bolnici čitala.

Kaže nema takvog mahalskog  pisanja nigdje na dunjaluku . A njeno srce , misao i ljubav rođeni i živjeli u mahali..

Dok to priča , gleda me i smješi se. I radost i tuga se mješaju. Znam da joj sada umom sjećanja , prošlost i emocije titraju i griju je.Strese se . Šuti. Diže čašu  u visini očiju i gleda me.Dugo, mirno i jasno . Kao fotografske leće koje se spremaju da sliku zapišu za vječnog svjedoka..

Ja podigoh svoju čašu . I  gledamo se.Otpijamo gutljaj  kurvoazijea . I gledamo se. Zapalim  dvije cigarete ne skidajući pogled s nje. Ljepota njena kao magnet vuče mi misao u dane kad je ljepota bila moja. Čini se da i nju more iste slike, jer oboje se stresemo i isto vrijeme. Nak hladnoća nas obuzima , ali toplina srca je nadječa i mi se zatiđeni mislima crvenimo.

Slike djece pokazuje i unučadi ima, pa ih hvali.

Ne pita za nikoga.Sve zna . Naučila slušati šta mahala šumi.

Ja ne pričam o tim nikojim. Nema potrebe. Nema ih. Nestali ili zastali u prošlosti. Samo mahala ponekad nešto zašumi. I utihne. Jer i nju su budni skoro ubili..

Od kako je zanijela sina koji je poginuo , muško je dotaklo nije.

Puno je to godina nedoticanja; previše. Ali znam, ako iko može nešto durati, to  Marija zasigurno može.Mene nešto tjera da se ispričavam. Nije savjest , prije će biti časnost .

Htjedoh nešto progovoriti, ona me šutka, prst na moja  usta stavlja .Kaže ne pričaj, nije ono  zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim ,već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:

-Joj,mamo mamice.

Samo jednom  vrlo davno, one divne prošlosti ; one večeri anterija i nevinosti  tijelo joj bilo spremno.Ali jednostavno nam se nije dalo.

I ti me na  vakat prije  iznevjeri. Drugoj dade ono što je meni pripadalo. Ne žalim se; samo kažem kako je bilo.

A onda su joj se suđaje smilovale i dale joj da ubere  ljubav njenu, kada se  najmanje nadala. Da mili , iskupio si se i u belaj nas uvalio.Nije raznišljala i mamicala je. Mamicala i grijeh skupljala:

-Joj , mamo mamice.

I molila se , najponiznije i svakodnevno ,da sav grijeh ide na njenu dušu. Ja nisam bio ništa kriv , Nisam tada  bio svoj.Ona se u potonjim godinama nadala da ima nade za nas. Da će nešto iskrsnuti i ponovo nas vezati , ovaj put za čitav život.

-Ali , jedini moj , nama se zaista nikad nije dalo.

I suza joj kliznu niz obraz. Ogromna , kristalna rosna.

Ja bih da joj je usnama upijem , ali svi gledaju u nas. Pružim joj maramicu. Svijetlo plavu sa bijelim prugama oko ivica.Mirišu na njenu čednost.Ona je  uze , grčevito je steže.I gleda u mene. Ukočeno , ali s ljubavlju i nadom .

Banana sećija je široka Ja joj primaknem  i usnama , nježno i polako , kao da dotičem rosu sa njenih grudi  upijem suzu. Slatka je i pitka, kao tijelo njeno .Nema nimalo soli i gročine.Kao da je svaki njen djelić satkan od nevinosti njene  ljubavi.

Ona me i dalje gleda. Sada je pogled postao mekši , ali je i dalje uporan i smion.

 Sa tri prsta lijeve ruke prihvatim joj meku bradu. Podižem joj lice. Gledam u bijeli dugi vrat, polako mu primičem nos i usne , mirišem je. Da , sjećanje me ne vara , još uvijek miriše na bebu i ljubičice,Klizim dahom po vratu , skoro da je ljubim . Usporeno , slou mošn , davnih vremena rekli bi kinematografi ,.

Na tren se dah zaustavlja na bradi , a usne polako pritišću zaobljeni  vrh . Sada sam na kraju puta . Vidm  uči . Svjetlucavo crne , sa ljubičastim iskricama koje ljubavnu čaroliju sniju, mole me , vape.

-Poljubi me mili moj.

Usne boje   trešnje pred branje ,cvjetaju i nude se.Moje , suncem i vjetrom opaljene ,nemaju izbora, ne mogu se oteti toj magiji , rastvaraju se , i  polako , pipajući po mekoći , spuštaju se na njene. Vlažne su i osčne , nabrekle od decenija čekanja , živeći za ovaj tren , da ih njen dragi ubere.Spojiše se dva vrela, dva izvora ljubavi . Grčevito i očajnički. A onda se smiriše , jer prepoznaše se. Misle sada će biti sve u redu. Ima vremena i nade za njih dvoje.

Imperijalom se prolomi pljesak. Par djevojčice , sa suzam ganuća u očima  prepoznaše ljubav i zapljeskaše.Vide ; njihovi momci izbečili oči i nijeme . One se nadaju možda su nešto naučili.

Ona mi se nasmješi:

-Hvala ti ljubavi moja , Prinče moj mali.

Bleki – Dječice mila , oprost molim

 

Djece je sve manje.

Ne znam zašto.

Možda se boje biti djeca?

Mnogo im, previše ,boli odrasli nanose.

Možda prebrzo odrastaju, zato što očevi nemaju vremena za njih?

 

Možda jednostavno ovo nisu vremena za čednost i nevinost.

Mnogo je boli i nestajanja.

Mnogo je tuge i ubijanja.

A možda ih samo previše siluju i ubijaju?

 

Sve to užasno boli i svijet postaje sve tamniji.

I sve manje nade ima.

 

Dječice mila ,

oprost molim ,sam i bespomoćan,

vaše krvave suze srcu bolnom ledim.










												

Mak Dizdar – SLOVO O ČOVJEKU

 

PRVO

Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce

Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba

Kako da premosti?

DRUGO

Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji ni od sebra

Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi

Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome

Kad će domovina?

TREĆE

Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti

Otrgnut od neba želiš hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima

Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko da

Hoće da pobije?

ČETVRTO

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce

Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati

U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola

Potonji il’
Prvi?

PETO

U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi

Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad će tijelo samo da

Postane djelo?

 


												

Milina se dunjalukom širi / Igrokaz na dan 16. Septembar / Rujan

Danas je Subota16. Septembar / Rujan 2023. godine.

Prolazi  259-ti  dan. Sve nam se čini da je  do isteka godine ostalo  još 106 dana. Koliko sutra manje od stojanke.

A lagana ova godina bila. Kao svaka prije. Sve su one lagane i  lijepe, ali ih ljudi nagrde. Debelo, do neizdrživosti.

Posmatramo današnje jutro, suncem obasjano. Milina se dunjalukom širi.

Mirisi i boje jeseni se uvlače u krajolik. Oplemenjuju prirodu.

Ganu čovječiju dušu.

Koliko je neizmjerne ljepote, milosti i ljubavi u tom Božanskom stvaranju i darivanju!

Um da stane .

Insanu nište ne preostaje nego padne na koljena i da se moli:

Hvala Ti Gospode…

TI oprosti mi.

Što bi poete rekle:

Uzvišen je Gospod naš.

Ili u prevodu:

Volite se ljudi , ljubav je milost od Boga jedinog poklonjena.

Tisuću ena biser Bjelavskih mahala 865 * – 870*

865* Ne puščaj mozak na pašu , nije lud da se vrati vlasniku.

866* Pogrešno je veličati širinu svojih misli. Razgovor i djelo će otkriti ljepotu duše.

867*Dobrotu ne mogu ubiti ni čudovišta ni ljudi. Bižjom Milošćz utkana je u bit vremena i prostora.

868*Šutnja je zakon! Što manje priče i objašnjavanje , to je manje prostora za neuka i neprimjerena  pitanja i neumjesna zaključivanja.

869*Kada belaj krene onda on krene i ne zaustavlja se dok se nesreća ne umori. A kad krene razum , uz Božiju pomoć on umnožava sreću.

870* Beskonačnost se , ponekad ,može ogranićiti u riječ – S V E .  

Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 15 03

Autor

Hajro Šabanadžović

Nježnost i ljubav  Otok zaljubljenih

Nježnost i ljubav                                                                       Otok zaljubljenih

Nježno tkanje ljubavi   Iskre u tami

Nježno tkanje ljubavi                                                                                 Iskre u tami

Ruža svjetlosti     Megalit

Ruža svjetlosti                                                                        Megalit

Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 14 02

Autor

Hajro Šabanadžović

Fantazije

Cvijetna fantazija    Ljubavna fantazija

     Cvijetna  fantazija                                                                        Ljubavna fantazija

Smaragdna fantazija  Rubinova fantazija

      Smaragdna  fantazija                                                                   Rubinova fantazija

Žuta fantazija  Azurna fantazija

  Žuta  fantazija                                                                               Azurna fantazija