Sutradan se sredim ko usplahirena djevojka pred prvi sastanak , obučem djecu u najbolju odjeću i uputim se u mahalu. Djeca ne ispuštaju iz ruku ogračke koje im je Dobri poklonio. Čitavo veče su se igrala , a i zaspala sa njima. Eh , taj Dobri . Uvijek je volio poklanjati i znao radovati one koje voli i one do kojih mu je stalo .
Znala sam tu ulicu , zapravo znala sam sve bjelavske mahale , još od vremena džuguma i raznošenja mlijeka. Bila je odmah iznad Dobričine ulice. Kada sam došla do zapisanog broja , kapija mi je bila dobro poznata. Uvijek mi sečinila pomalo samotna i mistična. Nikad nije bilo nikakve kretnje iza zatvorenij zelenih vrata sa velikim zvekirom. Zidovi oko vrata i dvorišta su bili od trorednog ćerpića , bijelo bojenog i visoki .Vođena djetinjom radoznalošću uvijek sam zavirivala kroz ključaonicu i vidjela samo fragmente oblutaka i raznobojnog cvijeća u avliji.
Pred vratima zastadoh.Bila sam pomalo neodlučna i uznemirena Šta ako ne uspijem ući ? Šta ako me sirotica odbaci? No , ko da čuh dobro poznati umilni glas kako mi zbori:
-Ništa se ne boj. Samo zalupaj. Sve će biti u redu.
I bilo je.
Zalupah onim manjim zvekirom , koji metalno odjeknu niz ulicu gubeći se u Dobričinoj ulici , kucajući na prozor njegove sobe. Zavjesa na prozoru zatreperi. Izvjesno vrijeme potraja muk. Ond čuh kako se kučna vrata otvaraju. Neravnomjerni ,teški koraci ženske osobe u nanulama koje nabadaju i klepeću preko kaldrme a zveket štapa im daje takt.
Čujem zveket ključeva , zvuk metala koji grebe bravu i vrata se polako otvaraju. Twek toliko da proviri preliejpa glavica. Ja se zabezeknuh. Da nisam znala ko sam i šta sam pomislila bih da sam susrela davno nestalu bliznakinja. Sve isto : i stas i rast , i vrana boja i dužina kose kose i bjelina lica i usne ko trešnja , bijeli zubio ko niska bisera, dvije rupice u obrazima .Jedino me umjesto mojih tamno smeđih očiju , gleda blještavo , hipnotizirajuće tirkizno zelenilo , čija dubina naglašava samosvjesnot.
Zagleda se meni preko ramena, lijevo i desno i onda otovri vrata. Kao d aje odahnula:
-Nije tu.? Reci , brzo i ukratko šta ho'š!Nemam ja vremena čitav dan na kapidđiku zjale komšiluku prodavati.
-Čula sam da vam treba pomoć. Meni treba posao neće me niko sa djecom , a ja ih ne mogu ostaviti nikome.Mislim da možemo pomoći jedna drugoj.
On te poslo i naučio šta ćeš reći.
-Jeste Dobri me poslo i rekao da vam treba opomoć . i Još je dodao ; samo govopri istinu i sve će biti u redu.
– A jel’ ti rekao da ti nemam čime platiti-To mi nije rekao , ali je rekao da vam je dužane dužan mnogo toga i da će me on plaćati, d ase bar malo oduži.
-Lukav je on i pametan. Zna me dobro.Znala sam da će izvesti neku bravuru.Tebe mi je poslao, sa dvoje djece. Zna da sam slaba na djecu i nesreću. Da mi je poslao neku od onih njegovih šmizli i pizdunkui, ne bih im ni otvorila. I nije on meni ništa dužan . Ili jeste? Ne znam moram dobro razmisliti ko je kome dužan.
Otvori širom vrata :
-Upadajte , šta čekate.
Uđosmo. Djeca se bojažljivo gledaju , kao da se boje štapa. Ona ih veselo pogleda i baci štep skoro do trijema.
-Eto , nema više štapa. Nisam ja zla baka ili maćeha. Ja sam vam vaša nova prijateljica i družbenica vaše majke. Dođite da vas zagrlim i poljubim . Lijepi ste mi i čisti ko anđeli. Zovite me teta Grdelinka. Uh teško ime .Ne bolje je teta Lepa.
Djeca me sa nadom poledaše, ja klimnuh glavom . Oni ipak sa nekom malom strepnjom krenuše ka krasotici. Ona prvo zagrli dječaka , jer se vidjelo da se on kuraži i zaštitnički ide ispred sestre. Teta Lepa ga nježno primi za ruke i dugo ga gledala upijajući bistre dječije oči, kao da mu želi čitati sudbinu iz očiju.
– Bićeš ti jak dječak . I samosvjestan. -Poljubi ga u obraz.- Želim ti mnogo sreće.
-A ti ljepoto malena šta ti čekaš. Dođi da te gledam i poljubim te rumene obrašćiće.
Djeca kao da namah izgubiše starh , prihvatiše joj ruke , dječak liveu , djevojčica desnu i zakoračiše u hladovinu trijea natkrivenim ložom. Posjede ih na klupu , ona sjede prekoputa njih u stolicu na ljuljanje Rukom pozva Frku Frkicu :
Odmah počinješ s aposlom . Idi u kuhinju sa lijeve je strane hodnika , na stolu je limunada i neki slattkiši. Iznesi nam to i iznesi stolicu za tebe i pravi nam društvo. Kada su se djeca počastila , znatiželja ih povuče da razgledaju avliju , jer tako nešto nikada nisu vidjeli. Kao sva lijepo vaspitana djeca nisu pravili nikakve neugodnosti i zijane.Otkrivali su neki davno zaboravljeni svijet koji su ponekad u slikovnicama nazirala.
-Lijepa su ti djeca . prelijepa. I vrlo pristojna i vaspitana. Od tvoje djece nisam ništa drugo očekivala. A ti kako si ti? Kao d ate zlo malo zaboravilo.
-Htjedoh d aje upitam kako me zna i ko joj je pričao o meni. Ona se zužno nasmiješi:
-Marija , mogu li te tako zvati. Vidiš Marija , u mahali nema tajni. Samo treba dobro načuliti uši i na prava vrata pokucati. Ja sam jendom davno , i ne sjećam se kad , kako i zašto zabrljala sa Dobrim i vjerovatno ga dobro povrijedila. On mi nikad nije zamjerio, a ja mu upravo to S kim s edruži i koja je sa njim. Tako sam upoznala i tebe. I ne plaši se nikad mi on ni jedne riječi nije progovorio o bilo čemu što nema veze sa mnom. A mahala je i divna i sveznajuća . I čudna i poštena . I misaona i pomalo staromodna i stroga. Mora takva biti da bi opstala. A mahala nikad ne šuti , sve priča , samo je treba dobro i pažljivo slušati. I razabrati istinu izmešu glasina i redova.. Ništa loše nisam čula o tebi.
Nisam znala šta da joj kažem . Još uvijek sam veoma malo znala o njoj , a još nisam naučila da osluškujem mahalu. Vremenom uz Grdelinku sam naučila mnogo toga. Mnogo više nego sam znala. Čak nisam znala ni šta znači Grdelinka.Mislila sam da se ruga sama sebi . I jeste , ali na svoj pomalo iščašen način. Ljepota koja je u nerazumu poletjela, pa se nagrdila. Poslije sam pročlitala da je Grdelin dakmatinski naziv za pticu koja se u nas zove češljugar ili štiglić.
Prvog dana mi je rekla:
-Majka si , odmačica , a čujem da si radom stvorila raskošnu baštu.
Ja sam sebe nagrdila i ne mogu skoro ništa raditi . Il me boli ili nemam snage za bilo šta. Kao što vidiš sve je zapušteno.Tvoja jedina briga je da to dovedeš u red. Sama ćeš odlučivati kako, koliko i kada ćešraditi. Ja neću niti imam volje da se petljam u to. Ako se ne plašiš d aću loše uticati na djecu , ja bi im pravila društvo i zabavljala kad ti budeš zauzeta.
Jedno vrijeme , primjetila sam , pomalo me podzrivo gledala , bojeći da nisam tu da je špijunira. Tu sam bila čista . Niti bih to radila , niti mi je Dobri ikada upitao za bilo šta osim :
-Kako je ,kako su djeca i kako si ti i treba li ti novaca?
Ni ona nije pitala za njega.Ka dbolje razmisli oni su biuli tabu tema jedno za drugo. A opet , osjećala sam da jendo drugo znaju sve . I o prošlim i o sadašnjim , a sigurna sam i o budućim danima. Oni su rođeni u mahali. Živili mahalu , osjećali je znali je osluškivati.
Jedinu asocijaciju koja se odnosila na Dobrog bi izgovorila kada je bila izuzetno tužna ili kada bi je tijelo i um boljeli:
-Eh Marija , Marija ! Obadvije smo uprskale.ono najljepše što nam se desilo.
Tada bi okrenula lice zidu i zamolila me.
-Idi sad mila molim te ,. Umorna sam . Treba mi sna.
Bila je to istina , ali znala sam i da ne želi da vidim njene suze i očaj.