Daily Archives: 17. Jula 2025.

II DIO

Dan drugi 

Subota 14. Avgust/Kolovoz 1971.

Povratak sa posla

Počelo je nekako umorno. Nemam vam ja slobodnih dana. Ni subote, ni nedelje, ni vikenda.Tako ja godinama  radim, dan za danom, bez predaha.

Dođem sa službe predveče , prvi put poslije njegovog privođenja. Bilo je kasno predvečerje. Tražim ključ – vrata se otvaraju. On stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu. Pantalone i prsluk . Ispod , košulja bijela, okrugli okovratnik. Još mu samo krila anđela trebaju. Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.

Ne znam kako je nabavio odjeću.  Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto. Nije bio lupež, a ništa vrijedno nisam držala tu na osami, u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.

Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Sutradan  je od nekud neku šćemlijicu zboksao, da me ne saginje , a da me lakše u čelo ljubi.
Uzima mi tašnu, na stolić je zajedno sa kapom spušta. Službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu kači . Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem. I odmah me iz hodnika u kupaonicu vodio.

Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , samo bi me ka kupatilu skrenuo. Toliko sam umorna da nemam snage da se za bilo šta bunim. Naporan je moj posao. A ja sam ga krvnički radila. Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.

Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim. Miris ljubičica, malčice hladnija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio roskasti kožni tabure. Znam da nije moj i pored kade ga stavio. Na njega me posjeda , kosu raspetljava.

Bilo je to vrijeme punđi i šnala. Lagano prstima prolazi kroz nju i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem . Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove, a i učini mi se da mu pristaje.

Bluzu mi raskopčava polako i usporeno, ne želi da me dodirne. Osjetim u vrat , mi dva lahaorac  poljubca,  sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi? A opet ugodno mi i nježno , koža se od miline ježi. Ne pravi on nikakve nagle pokrete , da me ne bi preplašio.

Bluza je pala sa strane.Bočno dugme malene suknjice moje, ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i pored kade odlaže. Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.

Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su mala, uzima u ruku i polako prste masira. Jedan po jedan, miluje i u vrh ljubi. Pa onda nokat i na kraju članke. I masira i ljubi, sve do jednoga i opet još jednom. Joj rahatluka nono moja. Osjećaj da se sav umor među prste spušta i polako povlači.

Napetosti skoro da nema. Sad sam ja u maloj bikini kombinaciji; grudnjaku i uskim gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se, pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata.  On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave golotinje, od moje ljepote. Čini mi se da se malo zarumenio.

Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me mami  uđem i zaronim. On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime koje sam na brzinu skinula i u košaru odlaže.

I tako svaki dan tih prvih trinaest dana koliko je proboravio kod mene. I uvijek bi me neki novi obuvni predmet pored kade čekao. Njegovi pokloni. Ništa posebno. Papuče, vrlo jednostavne, udobne i ravne. One malo veselije i vezenije počeše izranjati poslije sedmog dana.

Jednom godinama poslije sam ga upitala, zašto uvijek okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao , on se trzne, na trenutak zamisli , pa kaže:

– Nagost žene u ljubavi je tako čista, blistava i nevina da je se čovjek ne može nagledati, ni nauživati. Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga je meni strana i stvarno me srami. Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna. Ja se nje stidim i crvenim. Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa i čista. Već radi žene koja sebe prezire i golotinjom blati. Čednost svoju na smetljište pogleda pohotljivih gadova baca.

Vjerovala sam mu. Te riječi su bile tako nevine i iskrene , kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti obnaženog ženskog tijela.

Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja Bahove tokate i duge u D- molu, moju omiljenu. Kasnije sam saznala da je on više volio onu u C- duru. Kaže više mu na nježnost neba miriše, a ova tugu priziva.

Ja sam u kadi, on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava. Moje tijelo kao da ne postoji. Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu i prste mi ljubi i prvi put; od kada sam ušla u kuću; progovara:

– Dobro došla domu svom, mila moja.

Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim, mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemu ovom što čini a i u riječima samim. Šta sam mogla, ja mu uzvraćam.

– Bolje te našla, mili moj. ( I sve nešto slutim  , ovo neće izaći na dobro! )

On nastavlja da ćuti, skoro se sklupčo, da mi ne smeta. Umor i dnevni grč me popustili i misli nošene tihim zvukom orgulja lepršaju ka sjećanjima , vraćaju se na onu noć u ulicu skršenih sradaca. Ja se smješkam , smjeh zatomljujem i vidim Frku u njenoj nevinosti, sa srebrenim šalom i njega u njegovoj čednosti ,sa blagošću u srcu i čujem nju kao šereti:

– Vidi molim te gospodin tulumba može da bira, jal’ medenu baklavicu, jal mirisnu ružicu.
– Blago njemu , ali ja sam bolje prošao, ja prelijepo čeljade, rajsku grlicu imam.

Poslije mu je ona pjevala, tiho na uho, bolno. Svu je svoju ljubav, svu svoju čežnju ispjevala u toj pjesmi, te večeri, kraj žubora šadrvana, ispod zvijezda, ispod maglica, na očigled žmirkavog mjeseca i cvjetnog đardina..

Vidjela sam kad je ona suze sakrivala. Vidjela sam i kad je on zaspao, a ona se pravila da spava. Sve sam vidjela. Ja sam za nju plakala , ona nije mogla, jer ona je bila ja, a ja sam bila ona.

I još sam vidjela da je on snove prigrlio, ona se polako  izvukla , napravila mu srce, od šala, ribizli i rozaklija. Malo kičasto, ali iskreno, dječije. Uzela je njegov upaljač, curvoasier nasula i jednu njegovu ciganku zapalila.

Popušila i ispila, ružicu viljuškom poderala . Ustala, upaljač u ruku desnu sakrila, lijevu ruku srcu njegovom prinjela. Na kraju sam  vidjela  kako je njegovo srce zadrhtalo, kao površina jezera kad ga vjetrić iznenada napadne. Poljubac mu lagani na usne spustila i tiho se ka kapiji iskrala.

Izlazi ona, ja pred nju. Ona zastane u njoj straha nema, jer za njega mjesta više ni, Svo je mjesto bol uzela i gleda me, ništa ne govori. Ja je zagrlim i pitam, iako znam:

– Šta sada malena moja, kamo bježiš?

Ona pomirljivo i jezivo bezosjećajno konstatuje :

-Idem u Vranje da se udam, za sina čovjeka koji me silovao. Mito mi rekao ako se ne udam ubiće i Dobrog i brata mi. Šta ću , moram , nema mi druge. Ja joj tvrdim da mogu pomoći, ona sumanuto niječe glavom:

-Nemoj molim te. Ništa i niko mi ne može pomoći . Mito je taki, kad nešto kaže on to i uradi. I molim te , najljubaznije te molim, ništa Dobrom ne govori. Da me ne bi tražio ili krivicu osjećao. Ili nešto nepromišljeno učinio. I bolje je ovako . Boljeće ga , ali će se on praviti da mu ništa nije i neće me tražiti.

I znam da je nije tražio. Ne , nije bio ponosan ili ljut. Samo se malkice zaljuljalo povjerenje u Frku , zato što nije imala hrabrosti da mu kaže za prijetnje. On bi već nešto smislio. A i sve je bilo gotovo. Ona je tuđa žena. U svetost braka ne treba barkati.

U ruke me dijete ljubi, ko majku svoju , suze joj liju i ona hoće da se istrgne i hoće da bježi. Ja joj ne dam, zagrlim je, do auta službenog je vodim . Posjedam je na zadnje sjedište  , ko princezu neku u bijeloj anteriji i mome srebrenom svilenom šalu, koji sam joj umjesto onog njenog , srcastog  dala.

Komesarsku kapu na glavu stavljam i motor palim. Gledam u retrovizor, princeza mila spije. Umorna je. Noć rastanka je izmoprila. Motoru naređujem tiše , to je dijete umorno leglo da spije, snovima nesreću mije. Vozim je prvac gore, malo više Sedernika. Pred kućom Mito sav na iglama čeka. Kćer mu Frka na tužni usud docni. Ne budeći Frku Frkicu, prilazim mu i kažem:

– Ova će ti svadba nekažnjeno proći. Ne da dijete na tatku svoga, iako joj on nesreću sprema i život uništava. Ali pazi se Mito , prneš li, pljuneš li ili se nakašlješ malo jače nego što mislim da je dozvoljeno , Goli ti otok za vaskoliki život ne gine.

Nikad ga više nisam vidjela. Čula da je godinu dvije po rođenju unuka, Frkinog jedinog sina saznao da mu je ćerku Frku monstrum prijatelj silovao , dok je djetešce bila. Isplakao se u potaji. Frki otišao , izljubio je , oproštaj zamolio i dobio. Njoj je već svejedno bilo.

Sina od trinaest godina odmah u auto ubacio i pravac u Vranje kod prijatelja monstruma. Prijatelj se plaho obradovao , janjad se okrenula. Vas komšiluk, po Vranja pozvao, da mu drugara čuvenog Mitu bekriju vide. Mito sina stalno po kosi gladi i ništa ne progovara. Tek kada su janjad gotova bila i meso se na astale iznjelo, pita Frkin svekar  Mitu :

-Kojim dobrom kumašine?

Mito mu pred svima jasno i glasno odgovara:

-Nije dobrom prijatelju, nikako nije dobrom. Nas su uvjek časti učili i govorili, život za život. Ti đubre jedno nevjerničko, uze život moje kćeri , red je da uzmem ja tvoj.

To izreče pred okupljenim, sada već izvjesno smrtnim svatovima. Revolver vadi i svih šest metaka , jedan za drugim : taaka, taka, taka, taka, taka i taka mu u tijelo zakuca. Tri međ prepone ,  tri u grudi. Naizmjenično, jedan dole, jedan gore.

Za ruku sina uzima i ka autu ide. Niko ništa ne govori, niko ih ne zaustavlja . Svi znaju, što se mora mora. Život za život. Žali Bože onog dječijeg.

Ušao Mito u auto i nazad za Bosnu. Nije se Mito milicije bojao. U svojoj ludoj , alkoholom poremećenoj glavurdi imao plan. Vozio da Leskovac, preko Niš do Čačak i Užice od Tita. Došao do Višegrad na Most Mehmed paše Sokolovića. Otvorio prozore, puko most ravan ko aerodromska pista. On obrzvaa – 60, 70, 80 i viče:
-Paša, evo , unuka ti vodim.

Sin ga gleda , konta tatko mu poludio.
Djeca sve znaju i kad ništa ne znaju.

-Ništa se ti ne brini, poručuje mu otac.

9o, 100 više ne može skrenuti sve i da hoće.

Vidi dijete da mu otac neće stati. Slegne ramenima, pogleda u nebo. Nigdje oblačka. Učini mu se da jedan anđeo pored auta lebdi. Nasmiješi mu se i mahnu. Anđeo nema kud , sakri kosu za leđa i onda se osmjehnu i mahnu malenom.

Mito sada već vrišti:

-Paša, evo roda tvoga.

Uz strahovit udar i lom završiše otac i sin među stjenama. Poslije su Mitu u komadima vadili. Dijete su iznijeli i na travu zelenu položili. Bijela košulja, plave samtane pantalone, leptir traka plišana, plave antilop cipele i svjetlo plave čarape, ni kapi krvi na djetetu, ni na djetetovam licu. Samo mu se prelijepa glava malo klati. Reko bi čovjek ništa mu nije. To nedorasli Princ mali, umoran legao i spije, svoju nesrećnu sestricu Frku Frkicu snije. Hoće nad njom da bdije. Zna, trebaće joj pomoć svih anđela.