Daily Archives: 26. Jula 2025.

XI Dio

Deseti dan

Nedelja 22. avgust / kolovoz 1971.

Tri godine prije

Tiho sam . Malo kvasna oko očiju , ali mirna . Duboko i jednolično dišem , ne znam da li spavam ili sanjam. Jer lebdim i ganuta sam . Nutrina hoće da plače , ali srce se smije . Oboje od radosti . Sada sam još ubjeđenija da je naša ljubav od neba darovana .

Češkao se desnom rukom za resicu ili kosu iza lijevog uha . To je radio kada je razmišljao ili se pravio da razmišlja .To je radio kad je bio nervozan i napet . To je radio kada je imao problem . On nikad nije razmišljao . Nikad nije bio nervozan i napet i nikad nije imao problem . To je radio kada je želio da izbjegne nesporazume koje donose razmišljanje , nervozu , napetost i probleme.

Ja ne znam šta je sa mnom . Ja odjednom plačem , ja vrištim, mene sve boli , ja sam vrišteća bol . Ja sam voljena žena . Srce moje upija sve te potoke ljubavi , koji polako počinju da se slijevaju niz grudi , preko stomaka , preko i unutar procvjetalog ljubljenog đardinskog brežuljka , niz noge u bijele čizme sa plavom vinjetom i lijevu i desnu .

Val se ponovo vraća,  još jači , veći . Ima ga toliko , on je cunami koji se dijeli . Zapljuskuje i plavi scrce, leti ka umu zbriše ga i polako utonu u čednu dušu .Tu se smiri .

Onda se skoro postidim .Malena Luca je postala žena .Ona je naga i u zagrljaju Malog Princa.

Ja znam šta je sa mnom , ja više ne plačem , mene ništa ne boli , ja sam zaljubljena grlica koja slabašno uzdiše i bibanje tijela svoga smiruje .

U ponoć , tačno u ponoć se to desilo.
Mislite da ću vam pričati .
Ne sada . Možda jednom . Sada nije vrijeme skidati velove te noći .
Jer ljepotu njenu bi zaledile tragedije koje slijede .

Neke detalje priče sam malo izokrenula . Da me ne bi odmah osuđivali . Neke sam ofarbala nekim valerima koji su se desili , ali su možda mrven bili drugačiji . Suština priče ovog dnevnika je ljubav .
Moja bezuvjetna i neprikosnovena ljubav . I njegova ljubav , nesebično davanje i dobrota.

Shvatih – samo sam žena . Od krvi i mesa . Ali i svijetle duše . Nikad nisam imala izbora šta ću biti . To za ovaj dio priče i nije važno . Nakon nekog vremena će biti važno . Da dovede u red zbrku , koju sam u životima Malog Princa i moga napravila.

Kod mene , vam ništa ne može biti obično .

Malog Princa sam upoznala kada je imao šest godina. Spasio me grijeha. Mislila sam da je anđeo poslat da me spasi. Htjela sam sa mosta u rijeku skočiti jer nisam imala nikoga u ovom svijetu bola. Četiri godine poslije vidjeh tog anđela uplakanog i vrištećeg . Zagrlih ga , ali ga ne uspjeh smiriti , osjetih bol ogromnu dok se otimao i vrišteći bježao. Sedam godina poslije čuh :

-Dobar dan.

Bilo je to tri godine prije onog  viđenja  na ljuljački , kad sam se opet u njega zaljubila . I u Frku Frkicu . Sjećate se ljuljačke i pomisli da su…

A prvi put sam se u njega  zaljubila…

Bilo je to jedne kojametske septembarske večeri tri godine prije . 1968. godine.

Velike su kiše padale . Potoci , bujice se niz mahale slivale. Oni nerazumni  Kaliman , sa svoja dva konja i batal zapregom , doveo je u kasnu veče tri tone ćumura i tri matra drva . Zaprega se raspala pod teretom . Njega nije bilo briga . Samo je ispregao i poveo konje i požurio da se skloni sa kijameta.

Nas četiri nismo baš sa ovog svijeta . Ne znamo nikoga , tu u mahali . Odemo do susjede , koja nam je ponekad služinske poslove obavljala . Uputi nas na kuću nekog hadžijinog sina, koji ima troje muške djece , momćići , koji đeparca radi rade sve što mahala zaište.

Samo je jedan bio kod kuće . Oni srednji . Viđala sam ga i ranije , ali nisam pretpostavila da bi mogao biti od hamala koji unose drva i ćumur za novac . Bila sam neuka . To je u mahali običaj . Mlađarija , i pomaže , i ima đeparac . Čula sam vrlo često ne uzimaju novac  potrebitim .

Svaki dan , dva puta prolazim kroz njegovu ulicu . A on je uvijek pred vratima kuće svojih roditelja . Poslije sam shvatila . To on mene čeka . Upozno mi vakte . Nikad ne progovori ništa osim :

-Dobar dan .

I gleda u mene . Skoro zaljubljeno , ali više radoznalo .

Nakon vremena i vremena mi je rekao , sasvim ozbiljan , tonom u kojem nije bilo dileme da se uvijek pitao da li sam ja njegov anđeo . Nije vjerovao da sam insanka . Susretao me u pogibeljnim situacijama. Spađavala i dizala sam ga. I zato mi nije smio ništa više reći .

Mene je njegov dobar dan zbunjivao . Vidim dijete je , goluždravo tiće . Druge malje ga tek dohvatile .Ja sam tada imala trideset godina . I skrušen pogled . A on toliko čednosti u tom pogledu, da me to me tjeralo da se ponekad zagledam u te djetinje oči . Sramila sam se , iznevjeravala sebe i zavjet , ali sam ga morala gledati . Nikad nije promjenio izgled lica , niti išta više rekao , samo :

-Dobar dan.

Ponekad se desilo da ne susretnem njegov pogled . Izbivao je negdje . Ja bih tih dana , u groznici sanjala te oči pune dobrote . I tuge . Bože mili , koliko su tužne te nevine oči bile , dok me je gledao .
Boljelo me kad nisam vidjela to dijete, te oči . Željela sam da je sa njim sve u redu. Da ga opet ljudi nisu povrijedili.

A onda bi se on vratio i kao kula stražara, bi mi, dva puta na dan govorio:

-Dobar dan.

Ako bih mu se nasmiješila , i on se meni nasmješio . Ako bih u pokori sagnula glavu – i on je saginjao .Svidjelo mi se što nikad nije prilazi i to što ništa nije tražio . A osjećala sam da je navikao da samo daje.

I to dijete, taj moj dobar dan nam, te kišne noći, ozbiljnim glasom odraslog insana reče:

-Ništa ne brinite , sredićemo to . Odite , sklonite se sa kiše . Brzo ću ja , samo da nađem još nekoga da mi pomogne . Malo je prevelik posao za jednoga .

Malo se zadržao. Mi smo već pomislile da neće doći pa smo same počele unositi . Bile smo na ivici plača. Hladno nam je , promrzle smo i prokisle . Teško je i ne znamo kako se to radi . Ruke smo izgrebale, nokte lomile , plakale , jer je boljelo.

Ipak jeste , zaista je brzo došao. Nama se učinilo da je vječnost prošla. . A nije morao . I nikog nije našao da mu pomogne . Znale smo da je slagao kad je promrmljao :

-Brzo će pomoć doći. Dok se presvuku .

I nije nam dao da se mučimo :

-Odite unutra . Hladno je . Kiši . Nije ovo posao za žene . Saće pomoć!

Ušle smo. Nadstojnica nam je rekla da se pomolimo za mladog ćovjeka , njegovu velikodušnost i hrabrost.  Drva i ćumur su bili ispod mog prozora. Nisma bila znatiželjna . Nisam ni smjela biti. Ali nešto vuklo da vidim kako će to unošenje izgledati. Iz sigurne udobnosti sobe , u polumraku , sa distance da se ne primjetim gledala sam u kišu koja je zarobila ogrev i dječaka. Da, dječaka. U neprozirnom vodopadu kiše zaista je iugledao kao sjena nekog dječaka.

Potpuno je otvorio prozor podruma koji je služio kao skladište za ogrev. Bio je vrlo metodičan . Prco je olako usporenim ritmom, šažljivo ubacivao drvene cjepanice ubacivao u podrum. Nije se obazirao ako bi neka cjepanica promašila otvor. Kada bi se tih cjepanica nakupilo toliko d abi smetale prolazu drugih , on bise primakao otvoru u sve ih je , sa bliske distance ubacivao u podru, To je potrajalo nešto više od jedan sat. Kad su sve cjepanice završile u podrum on se kroz prozo spustio unutra. Zbala sam da slaže cjepanice na bočni zid uz sama vrata.

Nakon pola sata je izašao. Vjerovatno je završio sa slaganje drvenog ogreva i oslobodio i pripremio prostor za ugalj. Sada je trebalo odraditi teži dio posla. Borba sa drvenim komadima  je trajala ravna dva sata,

Njemu kao da se nigdje žurilo nije. Iako prokisao do kože , vjerovatno nije osjećao hradnoću. Tijelo se zagrijalo od naporne aktivnost.  Iz prsluka, koji je opkačio na šteku ulaznih  vrata ,  je izvadio cigarete. Bijela kutija. Sjećam je se . Poslije ću se navići da je susrećem. Njegova sarajevska Drina bez filtera. Sjeo je na betonske stepenice isopred ulaza i mirno , bez žurbe izvadio cigaretu , zatvorio kutiju. Cigaretom dva tri puta lupnuo o kutiju i pripalio upaljaćem , koji je ličio na moj, koji nisam već par godina koristila.

Koliko toliko zaklonjen od kiše , sasvim polako je guštao uvlaćeći dim duboko u pluća. Na tren dva bi ga zadržao . Vidjelo se da uživa u njegovom zauzimanju pluća, i onda bi polako , pod uglom od 45 stepeni istisnuo dim iz pluća. Onda , pri kraju cigarete , negdje poslije njene drge trećine , je  pogledao ostatak, bacio pogled na ugalj i slegnuo ramenima. Ustao je , ugasio opušak u bujicu koja se nije stišavala. 

I tada , tri sata , stoosamdeset minuta, iz minute u minutu , sistematično ho-ruk lopatanje ugljena. Duboki zaron i klizanje lopate po vrhu asvalta . Puna lopata. Zamah ne staje, samo se diže uvis ilaganim zamahom se sadržina lopate proslijeđuje kroz prozor u podrum. Za čitavo vrijeme niti jedan promašaj. i samo dvije cigaret pauze.

Kiša se nije ni jednog trenutka nije umorila niti zastala. On je prkosio kiši kao da joj je želio poakzati da čovjeku ne može ništa nauditi. Normalno , ako se uzda u Boga Jedinog. Prođe sat , prođoše dva sata, približava se kraj trećeg. Takmaci ne posustaju. Hrpetina je sve više postajala hrpica. Svih pet sati je je ponavljao : Saće pomoć!

Dođe na red i zadnja lopata , do pola puna. Lakoća te lopate kao da ga iznenadi i on prvi put promaši prozor otvora. Nekoliko preostali komada breze udariše u sivkastu fasadu iznad. Kiša prestade da pada. U trenu se razvedri i sunce obasja kišom isprano mjesto, gdje je prije pet sati bila ogromna hrpa ogreva.. On odloži lopatu i rukama komad po komad ubaci preostali ćumur u podrum.

Pozvoni na vrata . Znak da je završio . Otvori vrata , sjede na betonski pod u hodniku., naslonivši se na priškrinuta vrata. I zaspa. Sa poslijednjim svjesnim treptajem njegovih mokrih trepavixa javi se ezan i zvuk katedralskog tornja. Bio je petak,  akšam , 20.00 sati ,  8. avgusta 1968. godine.

Nadstojnica nije znala šta će tim okamenjenim dječakom. Poslala me do njegovih roditelja da im kažem da ga prebace doma, jer je od umora zapsao u našem hodniku. Njegovi su to veče imali eminentne goste i nisu mogli prekidati sijelo. Samo neka ga ostave u hodniku i poture mu kakvo staro ćebe pod glavu. Veliki je, biće on dobro.

Nadstojnica je , sa vidnom elagodom , pokazala da ima srca. U znak zahvalnosti , vjere ili ljudskosti rekla je sestrama da ga prebacimo u moju malenu sobu koja je prije moga dolaska bilapredviđenu za iznenadne potrebe male karmelićanske družbe.

Sestre ga unesoše Ja jedva da sam stigla ja postavih čaršaf prije nego ga heknuše . I izletješe iz sobekao da su se riješile neke gubave balasti. Bez milosti . Ostadosmo glavna i ja. On nije jekno , jer ne može ili neće. Nije pri svjesti .I nije bio dobro. Bio je u groznici. Pokisao , mokar, pothlađen i umoran tijelo je gorilo. On se tresao , i povremeno bi se razaznao šapat – saće pomoć.

Nije dobro, nikakonije dobro. konstatuje nešto što je evidentno. Pokušaj mu pomoći, Znaš šta ti je raditi . Školovača si se za to i radila si jedno vrijeme sa jantežim bolesnicima..

Izađe i ona iz sobe . Ja po peškire , toplu vodu , termofor , ćebad i zastanem . Treba ga skinuti . Kako ću ja to , jadna li mi majka . Ne bi se reklo , ali nikad muškarca nisam skinula.  Moram ga skinuti , i vidjeti ga golog . A nikad golog muškarca ili bilo kakvog muškarca u  svojoj sobi nisam imala, niti vidjela.

On odjednom otvori jedno oko . Ono lijevo  Pomislih ono od djetinjeg srca. On mene ne vidi . On mene osjeća . Kristalno oko mi poručuje :

-Snaći ćeš se ti .  Bog Milosti i Ljubavi  je uvijek uz tebe.

I snašla sam se , jer Bhegova Uzviišenost sve čini mogućim :

 Svukla sam ga , ali pogled na golo muško tijelo me ukoči . Kako ću ja to ? Muško mi tijelo moja ruka nije dotakla .  Zatvori lijevo oko , ono od ljubavi . Otvori djetinje desno oko od milosti . On mene ne vidi . Znam to , jer oko mu uvrnuto ko u nedoklanog kurbana , kojeg hoće još jednom da prikolju .Biserno oko mi poručuje :
-Snaći ćeš se ti . Ljubav i milost su svuda oko tebe.

I snašla sam se. Strah od još jednog gubitka čini čuda :

Posuših mu kosu. Počeh ga prati  alkoholom . Prvo noge, da tu golotinju  što prije završim i pokrijem plahtom. Bi mi lakše. Zatim lagano prah grudi i vrat ,pa leđa i ruke. Kada dođoh do dlanova suze mi na oči krenuše. Nisu to bili dlanovi . Tosu bile krvave  rane iz kojih je nezdrava krv curila. Tamo gdje je lopata rodila desetine žuljeva, ona ih je pretvorila u kađastu masu nalik komadićima mljevenog mesa.     ri počinje da drhti i da se grči.

Čujem kucanje na vratima . Otvaram . Nadstojnica je diskretno okrenuta leđima. Neće da gleda u golog dječaka:

-Ne peri ga . Sada je najpreče da osjeti ljubav i toplinu , inače tko da zna. Jadničak. Igrao se hrabosti , samo da spafi ženske glave od pogibelji. Samo lezi pored njega i čvrsto ga zagrli . I pjevaj mu psalame , bez prestanka dok se smiri. On ih se neće sjećati , ali um će mu ozdraviti i tijelo smiriti.  

  I ode .  Ni  savjeta , riječi ohrabrenja  Samo jedno kratke:

-Lezi pored njega , ako treba i gola se prisloni zu nejga i moli se. I pjevaj mu, bilo šta , samo da je o ljubavi. Jedino ga to može spasiti. Možda.

Lako je mudrovati. Ni što , ni kako , ni radi čega . Samo se okrenula  i otišla . U meni se javi bunt , nalik na pakost:

-Hajd ti bonaićka lezi pored njega . I ti mu pjevaj borbene , dok će on umirati u zagrljaju nepoznate žene. Lako je nešto iskantat. Ni što , ni kako , ni radi čega . I samo se  okreneš i odeš .  A ti se Luce privijaj uz samrtno biće

Kasnije , mnogo kasnije sam saznala da je njena ljubav umrla na njenim rukama , a ona je bila bespomoćna i shavtila da nije za ovaj svijet. 

Zatvorim vrata ,  legnem pored pored njega. I zagrlim ga. Čitavim tijelom ga obgrlim. i počnem psalamiti. I odjednom nije me ni stid ,niti mislim da je grijeh. Biće šta mora biti. Znam da je Bog Jeidni uz mene. On drhti li drhti. Grči i bacaka ko pijetlić kome su otfikarilu glavu. Ili kao da ima goropadicu. Više nisam na muci i ne pitam se:

-Kako da se skinem kad nikad nisam gola pored muška legla. Kako da ga ugrijem kad ne znam kakav je dodir muškog tijela.

On se ukoči , uspravi, zakoluta očima , pa se počne talasti.

 -Dođi svojoj ljubavi ljubavi jedina .

Šta ću ja moram plakati . To jadno , dobrio dijete umire i o ljubavi jedinoj sanja. Baš sam neka razmažena pizdunka . Barem se svučena i čvrsto ga zagrlim. Čvrsto, da mi ga groznica ne ukrade. I još jače, da mi ga smrt ne odnese. Nisam osjetila nikakvu bojazan , ni sram. Samo vrelinu tog gorućeg tijela koje se sa dušom  dijeli . Tačno mi se priviđa da pehlivani na tankoj , najtanjoj liniji.

Jedan glas u meni sluti da je ovo dijete posebno i da ga trebam sačuvati. Odjednom na tren osjetim   misao koja bljesnu i ugasi se prije nego je zapamtih. Prava bol će doći godinama poslije. I ubiće nas.

Vreo je , kao vazduh u pustinji . I znam – sada je usamljen . Najusamljenije biće na ovom svijetu . Bori se . Trza se . Ne da se. Tek ponekad jekne :
-Nemoj , mila . Ne čini to .

Znam ne govori meni . Ja mu ništa ne činim. Samo ga umotavam u svoje toplo tijelo , pjevam i plačem. S  tišćem ga i grlim . Glavu mu na grudi snene stavljam . Ne znam zašto , on se okreće i odmiče . Valjda i besvjestan neće da skrnavi bjelinu moga tijela .Onda sam prestala pjevati . Imam prečeg posla . Stisnem ga da ne bježi . Ljubim ga u krhki vrat i meku kosu koja miriše mojom mladošću .

-Nemoj da bi mi sada umro maleni.   

Suze mi počinju još jače teči . Vrele su . Bol ih zapekla . Prelivaju se na njegovu kose , pa na vrat , preko leđa , čitavog ga zapljuskuju . Ja hoću da ga obrišem . Uzimam paškir . On me uhvati za ruku i slabašno je stisne . Pokušava da mi brani da ga brišem . Prvi put je učinio pokret koji nije padanje u ponore , iz kojih se mnogi ne vraćaju .

-Nemoj , ne čini to.

I drhti , počinje tiho ječati .

 I sada mi tu , na mojim čvrstim bjelokosnim dojkama , na mojim lucicama , još jedan dječak umire .  Vrati se maleni i zagrli me. Tek toliko da znam da si tu. . Molim te . Ili me povedi s tobom . Molim te . Gore imam nekog ko čeka na mene.

Nije me zagrlio . Nije me sa sobom poveo . I neće . Povratio je na moje gole tijelo . Modrozelenu zindansku tekučinu . Litre nje . Začudo mirisala je na ljubučice i nebo . Klonuo je . Pao nauznak .Više mi nije bilo svejedno . Znala sam da se vratio . Posljedice moždanog udara ili potresa mozga je povraćanje. I onda sve bude u redu . Ili ne bude . Osmijeh na licima onih bezobzirnica , koje sada odlaze, mi kaže da će dječak ostati .

Tekućina je odmah isparila , legoh pored njega . Pokrih nas ćebetom nade , zagrlih ga čvrsto, nježno i šapnuh mu.

-Hvala ti što si se vratio dječače lijepi. Znala sam da će sve biti dobro , jer on prisloni lice na dlan moje  lijeve ruke , reče samo jedno nesvjesno :
-Znam . Sada…

Okrenu leđa mom golom tijelu, da ga ne skrnavi njegova golotinja ,ali ne i mirisima ljubičica  , jer ne ispušta moju ruku.  Držeći je na usnama usni mirnim snom  . I ja sa njim .
Spoznah : Kad on usnije, morate i vi sa njim .