Daily Archives: 18. Jula 2025.

III DIO 

Dan drugi

Subota 14. Avgust/Kolovoz ¸1971.

Privođenje

Poslije kupanja

Ja sam osvježena, skoro odmorena, mirna i malo tužna. Pritisla me samoća i tuga koje sam tako brižljivo odgurivala od sebe. Nisu me ni pripremili na samoću i bol. Nije imao ko da me pripremi. No, ovaj što sam ga dala privesti , ne da mi da se previše uputim u samoću. Nameće se i dvori.

On je sada konobar. Samo mu bijela salveta preko ruke i olovka za uhom nedostaju. U meni neka nejasna zloba se javlja i ceri. Obučen u plave pantalone i prsluk, bjela košulja i crne kožne papuče. Može i batler biti. Baš, sad pa sad , sam uvijek željela jednog batlera – paža. Sama sebi ironiju nabacujem. Upravo ovakvog . Skoro zanovjetalo.

-U kući se cipele ne nose, da se svetost doma sa vanjskom prljavštimo ne skrnavi –  uči me on, onako uzgred. Više kao opaska.

Vidio da ja često banem u sred kuće sa štiklama.

-Ma, ja to samo u žurbi.

Pravdam se , a to me ljuti. Šta ja imam da se kome pravdam? Pogotovu jednom bali.

-Znam , ali kuća ne trpi žurbu. Neće pobjeći, ni ona ,ni posao. Zastani malo, diši , snove pusti, prošlost ponekad pozovi upomoć. Ako su neki od tih dana bili bolni, tvoji su. Iako tužni i obojeni tragikom  prelijepi su. Zar ne Malena moja?

Ja se sledim , neću prošlost da gledam. Odakle njemu pravo da me tjera na muku i bol. I odakle to on zna. I odakle mu sloboda. Zanijemim. On meni opet Malena , a samo me onaj moj tako zvao . I niko nikada više.

A opet, ovi batler, ovo dijete  rovari . Nekako polako i blago, skoro nenametljivo, na zadršku kraste sa rana skida . Neprimjetno . Mic po mic . Samo se smješka, ponekad  sliježe ramenima. Možda je to način kojim se on izvinjava. Kasnije sam spoznala da slijeganjem samo tuđu tugu u sebe uvlači, da onoj, grlici nekoj , bude lakše i da joj se srce nečujno otvori i ona prospe svoju bol.

Za stol me objedni sjeda .Sto postavljen za dvoje. Kurvoazije i četiri čaše na stolu, dvije za žesticu, dvije za vino. Zakon hladovine sobne temperature. Stolica na užoj strani, jedna preko puta druge. Gledam i pitam se gdje su ostale. Nije ih valjda nekom tušnuo. Ja mu nudila pare za troškove, znam trebaće mu. On se od srca nasmijao, ma šta mu to značilo. I rekao:

-Neka, ne treba, nekako ću se snači.

To mi sumnjivo. Lupeži koje sam lovila su tako svoj ponos branili. Ne bi uzeli milostinju makar skapali. Ponos im ne dozvoljava. Onda trknu, nešto neisplanirano maznu i vrate se sa gutom. Niko ništa ne pita i svi piju, meze i muziku i pjevaljke života , uživo slušaju.

Tada milicija bane na vrata meane. Pogledom provrti po zadimljenoj prostoriji, pjevaljka samo na dva sekunda zastane. Njihov pogled zastane, na ten, na djelić sekunde, na onog koji je maloprije ušao i izađu. Svima lakše kada plavi odu, muzika ide dalje,…

…ne kuni me majko…za nju dadoh …

Onaj koji je branio svoju čast , par trenutaka kasnije izlazi napolje. Ulazi u plavo auto i zahvaljuje momcima što ga nisu brukali. Tada su i plavci i lopovi imali čast.

Konobar koji poslužuje za ovim jedinim stolom, za kojim ja sjedim , polako progovara, skoro šapuće:

-Ne boj se malena sve je sigurno i ti si sigurna. Ovdje zlo ne stanuje i ne zna gdje su vrata.

Oborim pogled i mjerkam dva srebrena  svijećnjaka , koja nisu moja, što u me blenu sa  udaljenijih krajeva stola . Trepere i iskre, nekom uznemirujućom čežnjom što mami i zove.

U malenim glinenim zdjelama, ispred srebra, malecke ljubičice, plave i bijele, iz crnice majušne glavice i vitka tijelašca izvirile, povijaju se i mirise puštaju.

-Cvjeće je grehota brati.To je isto kao insana ubiti i zato oprosti , što ti nikad cvijeće neću darivati. Čak ni ono u saksijama. Nema se tu prostora za disati.

Vidi male blentovije. Ko da mu ja išta, pa i cvijeće tražim? I odakle mu pravo da određeuje šta će mi dati ili neće. Vidim ja, na maloumnost ovo vuče.  Ili se naivan pravi , da zavara mene , žbiricu grada broj jedan.

Prinosi dva tanjurića. Na njima pršut, travnički sir, nekoliko crnih maslinki i par kašikica kajmaka . U sredini maleni paradajz izrezan na kriške, poređan kao pupoljak ruže i dvije tri liske peršuna. Bolje pogledam, predjelo je crtež :

Na mom tanjiriću neki mudrac zamišljeno u mene gleda. Iz njegovog , lice vesela djevojčica viri i na njega se smiješi.

-Svaki tren je misao, san i radost i treba ga njegovati.Tako brzo odleti, da nam žao biva što ga nismo više milovali – kao da mu osjetim misli.

Počinjem da jedem i hljeb pogledom tražim.

-Nema pšeničnog hljeba – kaže – on je za ptice, golubove i gladne.

Ja svoje pojedem, on ništa okusio nije. Nije gladan kaže, ovo meni samo društvo pravi, voli da me gleda. prelijepa sam i gledanje ga odmara.

Donosi mi bijeli koktel : pola prsta votke, prst džina , prst vermuta i tri prsta švepsa. Kaže ovaj koktel ne ide na prazan stomak, zato ga je najbolje poslije predjela poslužiti. Nema dodataka; šećer, limun, tufnice…, efektni su za oko, ali kvare ukus.

Sklanja moj tanjirić i donosi oval. U njemu orada u crvenilu pliva. Druga ruka spušta tacnu, na njoj frmentenjak. Kukuružnjak nisam jela od kako mi mama umrla.

Nije brodet, objašnjava on. Šteta vino na mrtvu ribu trošit. Vino je za insana. Ribi je i vinsko sirće sasvim u redu, čak izvrsno. Ovo je pirjana riba. Probaj Malena moja.

Ovo Malena mu sve bolje prolazi. Ja se navikla, više se i ne trzam. Čak mi ugodno zvuči. Na dobro se lako naviknuti. Neću da se mrštim i ugođaj kvarim i probam ribu. I ponovo probam. I još jednom probam. Pa opet probam. On na tren nestake , pa se vraća sa bakarnom škafom punog ledenih kocki,među kojima  strši kutjevačku graševinu od sedam deca. Vadičepom izvlači pluto i sipa žućkasto vino u kristalne čaše. Mene vino nimalo ne interesuje , ja hoću ovo da jedem, hranu što sam već davno nekada u roditeljskom domu  kušala, iako ne na ovaj način pripremljeno.

On uporno čašu drži u visini mojih grudiju i u oči me gleda. Kao da kaže diši malo, srkni malo žućkaste slasti. Nevoljko se poslužim , slatkasta hladnoća kiselosti  slanost ribe spira. Shvatam šta je bezobraznik htio reći. Slatko bez slanog nije par.

Pitam se odakle mu znanje, strpljenje i mirnoća. On cigare tek sada vadi i na stol meće. Pita smije li, i dodaje, malo predaha ne škodi. Pali nam dvije cigare. Jednu meni daje ,drugu sebi među usne stavlja. Deja vu, mislim , gtuljaji klize niz grlo ko biser po satenu .

Ovako smo…

Ne  ,neću , neću bol , mislim ja, ali usnama koje drhte , prihavtam cigaretu, jer on sada šuti i čeka. Čeka i šuti. Pitam se da li je uvijek ovakav, fin ,dobar i nježan ili glumi.

Vidi se , nije mu do priče , ali ga blagost moje misli , tjera da glasne žice nateže i zamišljeno se vraća u neko davno vrijeme:

-Čitav život me uče finoći i dobroti , a ja takav rođen. Ne znam ti ja , Malena moja , drugačije. Ponekad mi dođe da vrisnem i nešto oštrije kažem, ali jednostavno na um mi ne padaju takve riječi. Kako će pasti kad ih nemam. Znam ih ja sve, ali nijedna nije moja. A ko će se kititi tuđim perjem.

I finoća je lakši izbor. Ljepše je nekom biću lijepu riječ , neku milost i nježnost , milovanje , dobrotu darivati . Ništa ne košta , a i slađe je. Pa vesela i raznježena , i ona , i ja, a meni srce ko karpuza , hoće da iskoči. Šapćem joj blagosti i ljepotu. U misli , u snove joj dozivam  maglice i zvjezde, mjesec i noć, lagano ljubav u njeno srce polažem.

Tu treba dodati malo anterija. I lepršave spavačice su dobre , dekora i srca radi ; da se ne prekine san kad ljepota iznenada iz njih izroni. Velovi, spavačice ili anterije same lebde , lepršaju i hoće odmah, bezuslovno i očajnički da se daju. Tu su da bi ih anđele odbacile . Djeca što robuju muzici i plešu , umova opijenih mirisima neba, cvijeća i đardina . Sve se smuti u glavi , u srcu , u tijelu se sve uzbiba i navodi na grijeh. Ma kakav grijeh , na uzvišenu ljepotu navodi.

To o grijehu su izmislili ljudi u odorama sjajnim , prstenjem i zlom okićeni . Plaše , kao ljudi su zbog ljubavi istjerani iz raja. Kako može nešto rajsko biti istjerano iz raja? Kako i čim je ta ljepota zaslužila bilo kakvo zamjeranje i kaznu?

Vidiš dva djeteta , dječaka i djevojčicu , ili čovjeka i ženu, staricu i staca , stoje, sjede ili leže jedno pored drugog , i blješte ko kandilji u blagoslovljenoj noći. Tko bi zlu pomisao o tom snu ili lošu riječ izgovorio, taj o raju nikad snio nije. Tko bi rđavu riječ o djetinjoj igri progovorio , taj se nije morao ni roditi. Kad neko dobro i ljepotu činiš , napose djeci i ženama iz njih sjaj rajski dveri vri . Srce se rodošću njihovom hrani i cvjeta. Kad pogledaš u oči ženine , vidiš  sjaj nježne duše koja  sniva , snove miluje i Boga jedinog u pomoć doziva .

ON ima previše posla , jer njegova čeda vrlo često nerazumna bivaju. Možda u tom momentu sa bolnog bića pogled skrenuo , jer značta mora biti . a onda moram , umjesto anđela da uskočim i malo topline i ljubavi poklanjam. To je sasvim lako i poželjno , ali previše boli u svijetu ima. Ne mogu ni anđeli sve stići , bez obzira koliko im mi zemljani pomagali . Oni ne osjećaju umor , bestjelesni su . Naša tijela su troma i brzo snagu gube . Tada se mi moramo zaroniti u nečije grudi , da snove svoje , lijepe riječi , nježnost , blagost i finoću odmorimo i snagu novu prikupimo.

Zlo je lako učiniti . Ne treba ti nikakav trud , ni neka priča . Priđeš nekom , bilo kom . Po mogućnosti nejakom ili slabijem od sebe . Za ruku ga primiš , smješiš mu se i onda iznenada krvnički ga , jal’ ružnom riječju , jal’ kamenom , jal nožem strefiš , zatučeš i gotovo. Završena priča.

I onda , glas one što su joj utrobu čupali , dušu na komade sjeckali, bespomoćnim jaukom i vriskom zatitra i ja ga čujem . On u meni vrišti , dušu moju spotiče , mrvi i cijedi. Nijemo molim , preklinjem da mi neko pomogne da se taj glas utiša.

Nikoga nema da mi pomogne . Pa navale mnogi sitniji glasovi , dječiji . I oni isto vrište , jer i djeci toj , utrobu zvijeri kidaju i trgaju . To su već buljuci glasova koji moju pomoć traža. Ja se razletim na sve strane, hoću da pomognem.

Toliko ja glasova da se umorim i samo klonem i u prvi potok , rijeku , kadu, glavu zaronim da vrištanje utišam. Buka se malo se stiša , ali me glasovi i u vodi stižu . A ja više nemam snage ni da bježim.

Umoran sam ti malena moja . Jako umoran . Pruži mi ruku malena moja , bar na tren , biće mi lakše. Možda dočekam sutra. Ja mu pružim ruku, on je stišće , prinosi srcu , ja osjetim da ono očajnički bije i vrišti . Mene jeza hvata , on to osjeti , odmiče ruku i usnama je dotiče . To nije poljubac to je tek blagi povjetarac , nalik na dašak duše što mi se predaje.

Moja bol postaje lakša i suze mi polako klize.