XIII DIO
Dvanaesti dan
Utorak 24. svagust 1971,
Tuga u njegovim očima
_
Zadnjih dana u njegovim očima vidim nemir i sve izraženiju tugu. Mnijem nešto ga mući. Pitam ga, šta mu je- Gleda me, osmjeh mu se vraća na lice , veselo odgovara:
-Volim te Malena moja. Bog mi je svjedok. Najviše na svijetu. Ne znam kako to drugačije opisati.
Zagrlim ga i stisnem toliko jako da me grudi zabolješe. On uzvrati , usne nam se nađoše i poče labuđi pjev. Nisam to znala. On je vjerrovatno slutio nešto. Pomislim otuda tuga u njegovim očima. Čini mi se da smo prvi put vodili ljubav žestoko očajnički , a opet nekako nježno i usporeno. Nisam znala da se ljubavlju može usporiti vrijeme.
Poslije smo zaspali. Pa se probudili . I opet vodili ljubav. I opet. Ne znam , zaista ne znam koliko puta. Zora je svanula, a mi smo još uvijek vodili ljubav. U meni je sve vrištalo – volim ga , volim ga, volim ga. Neizmjerno ga volim. I kada se ezan drugi put javio zaspali smo.
Kratko sam spavala. Nešto me probudila . Nkea nejasna slutnja. Razmišljam .Sretna sam . Zavoljela sam ovo dijete. Dao mi sebe, svoju nevinu, djetinju ljubav i učinio me ženom. ne treba mi ništa više , a opet ja sam Bpžije biće. Odgovorno prema Bogu Jedinom , sebi i tom djetetu.
Imam trideset tri godine , on dvadeset. Ja sam završila škole , imam dobar posao , situirana sam ,odrekla se svjetovnog života i sve podredila Bogu Ljubavi i Milosti. Moj život više ne pripada ovom svijetu. I ne milsim mijenjati raspored stvari. Znam da mi je tako suđeno. A i plašila sam se . Za godinu dvije ću biti starica sa borama.
A on? On je još dijete. Na inbsistiranje oca pisao je medicinu. On he odogovorno i vrlo poslušno dijete. Voli i poštuje roditeta. Medicinu je napustio već u drugom semestru, početkom1970. god. sada je na građevini. Mama je uvije željela da ima sina inželjera. Da li je on imao izbora? U ovom trenutku dobro gura. Druga je godina. Ali dug je put pred njim.
Svanulo mi je. Znala sam šta mi je raditi.
Prvi put otkako je “priveden ” uzela sam Novi zavjet i krunicu u ruke , sjela kraj prozora i molila se.
-Oče naš koji jesi na nebesima , neka sveti se ime tvoje… Bože Milostivi hvala ti za sreću koju si darovao. Znam da se sada Dobri i ja moramo rastati ili će mu se nešto desiti. Obećala sam vratiću ga Ti ga samo ne daj da mi umre. Ti si rekao budi i on je ozdravio.skoro odmah. sada je vrijeme da ja ispunim svoje obećanje. Moram ga pustiti da ode. molim te daj mi znak.
Kao da me Nebo slušalo , počeo je svitati prelijepi dan. Krvav , nježan i mističan. Neka tiha tuga je iskrila iz tuge. Bilo je mnogo ljepote u tom savršenstvu i meni kliznu suza niz lice. Za njom druga. I stadoše odmah ispod očiju. Htjedoh rukom onom od srca da ih brišem, ali je jedna ruka nježna zaustavi
-Neka ja ću!
Prvo mi onu sa desne , od milosti strane pokupi usnama i upi u sebe. Zatim mi onu drugu do srca strane pokupi i upi.
-Gorke su mila. Šta te muči?
-Znaš da moraš otići . Da se moramo rastati.Tako je nebo odlučilo.
-Sigurna si ?
-Da. Kada si umirao dala sam Mu obećanje da ću te pustiti ako mi te ne uzme. Nije te uzeo. Ja te sada moram učiniti slobodnim.Ne smijem te više dirati.
-Dobro mila. Biće kako ti kažeš. Molim te dozvoli mi da prespavam još uvu noć. Sve je došlo iznenada . Još nisam spreman da te napusitm. Ne boj se, neću te dirati. Zavjet je zavjet.
Pogledala sam ga s aćuđenjem. Ovakvu reakciju nisam očekivala. Zapravo nisam razmišljala kako će reagovati. Znala sam da neće praviti scene. Vjerovala sam da se neće ljutiti . Ali da će čutke primiti rastanak to nisam očekivala i nije me obradovalo. Vidjelo se da nije ravnodušan , ali njegovo skoro hladno prihvatanje moje odluke mi je počelo otvarati put pitanjima.
-Nemoj se ništa pitati ljubavi moja. Ja ne smijem stati između Boga Milostivog i tebe tebe . Bilo bi to sebično. Idem se okupati. Molim te napravi nam nešto za doručak.
Prvi put otkako je ozdravio nije ustao i otišao napraviti doručak. Kao da je odjednom postao svjestan da ovo nije njegova kuća , da je on samo privremeni gost i da tako treba da se ponaša. To me rastužilo. Ipak ,kao neki inat pripremila sam nam onaj njegov “dječiji ” doručak.
Došao je svjež i blistav.U novoj odjeći. Ljubazan i mio. Ponovo sam zaključila:
-U njega se bilo lako zaljubiti i zavoljeti.
Činilo se da je sve u redu. Bili smo pri apetitu i šalili smo se. Jedini je tuga u njegovim očima postala nijansu prozračnija. Kao da lebdi. Ne znam da li je to dobar ili loš znak.
Jednom , godinama poslije , kada je Nadin umrla i kada mi je Frka Frkica pravila društvo dok je on lutao, upitah je odakle tuga u njegovim očima.
Znaš to mila Luce. Sigurna sam. Prvo je bio rundavi cuko Medi, njegova medena bebica kad je imao šest godina. Diođoše ljudi zli , šintori i o trotoar rascopaše njegovu glavu. Htio je da i njega nema. Otišao je rijeku , ušao u nju i sjeo na dno. Nije želio da se makne. Pričao mije da ga je napolje izvukla blistava svjetlost. Ustao je i pogledao u pravcu svjetlost i vidio plavog anđela na mostu kako mu maše. Onda mu se slike brišu i ne sjeća se ničega dok nije napunio devet godina. Uskoro je upoznao Dijanu. Tu priču znaš. Pričaju da si joj ti prva prišla i čaršafom pokrila njenu oskrnavljenu nevinost.
Imao je četrnaest godina kad je sebe poklonio jednoj Krasotici. Čudno – zvala se Marija magdalena On ne priča šta se desilo. Samo kaže – otišla je. Imao je sadamnaest godina kada je upoznao neko djevojćicu koju je zvao Proljeće. I ona je nestala. Toliko znam i ništa više.
Onda su gpdonu dana poslije jednom paketu, u par mjeseci došle i otišle dvije Marije Magdalene. Kosara i ja . Kosara je umrla to znaš . To ga je zamalo ubilo. Ja sam pokušala da ga izvučem i držala ga da ne potone , jer je on mene godinama hranio dobrotom i iskrenom neuslovljenom ljubavlju. I uspjevala u tome. A onda sam morala da ga ostavim i se udam da ga onaj moj neotac ne bi ubio. Počeo je tonuti , onda si ga ti privela. Pa si mu i ti godinu dana poslije nadodala svoje breme tuge.
U međuvremenu je lutao svijetom i sakupljao ljubav i tugu , jer kako on reće:
-Jubav nije ljubav ako ne boli i ne vrišti svaki damar. Sve mimo toga nije ljubav.
I eto , otkud tuga u njegovim očima I napokon ,eto odakle njemu skoro iskonsko znanje o ženama , a posljedično i ogromna ljubav i nježnost prema Bogu, ženama i djeci.
Ova blondinka plače ko godina. Sve jauče.
-Mili moj, oprosti mi. Nisam znala. Nisam kriva, ljubavi. Nikad mi o svojoj boli ne pričaš. Samo me voliš i štediš. Kaži mi bona Frkice kako ću ga sada u oči pogledati?
-Isto ko i do sada. Zaljubljeno i sa ljubavlju. I samo ga voli. To njemu treba. Ljubav i ti. Ih , jesi se raspozdila ko junferica koju takar zaobilazi. Sve mi nešto šapuće da si prije njega bila…
-Psst., tihho. Nemojmo o tome. Baš ste vi mahaluše raskopuše. Sve vas živo interesuje.
-Ma nije to. Hoću da znam sve o vama. On je bio moj, a nije mi suđen. Samo ste mi ga krale. Ne žalim se ja. Nisi ti kriva. Pogrešni i pravi tenuci i nevakat. Daj naspider još jednu. Što se stisla, ko jun…Dobro neću više. Ali nisam ti ja došla radi priče o Dijani i tuzi u njegovim očima. Ti me pitala. A i nije više jako tužan od kada je sa tobom. Sada je samo tužan.Onako kao Maksumče za izgubljenim srcem.
-Čekaj , me reći ćeš mi zašto dođe. Samo da donesem neko slatko. On me učio alkohol nije dobar bez kuvetli podloge.
Ode plava beštija. Ovo ljubomora progovara iz mene. A nisam ni ljubomorna. Skoro. Ako ga iko zaslužuje to smo nas dvije. Halal joj bio.
Evo je, vrnula se. Nosi srebreni tabak. Baš takav sam ja željela čitav život. Na njemu rozaklija, ribizle, tulumba i hurmašice.
Pogledam je poprijeko:
-Jel, ti to mene malo u zdrav mozak dolmiš?
-Ne bona, nikako. Ali uvijek imam spremno za njega, sve ove kerefeke. Kaže on; nek ima može neko naići. Treba gostima ponude dati. A niko mi ne dolazi, osim tebe i Lele Jele Jelene. A i vas dvije urijetko. On nikad ne okušava. Kaže nekako mu srce ne da skrnaviti jedno tužnu veče, jedan nedosanjani san. Nego bujrum. Kojim dobrom?
-Vidiš , Malena, nemoj se ljutiti na ovo Malena. On te tako zove i nikako drugačije. Jedno pismo njegovo mi nekako dopalo. Ma nije nekako. Onaj blesavi Mojsije, pokupio pismo u autu. Ispalo ovom našem, dok je bio u komi. Mislio ne bi bilo dobro da ga ti vidiš. Glupko. A tebi upućeno. Možda meni, ne znam. Ali meni nikako ne pristaje. A možda nije ni nama, nego Dijani ili svim ženama sa kojim je bio. A možda onoj nesrećnici što se bacila na njega.
Evo čitaj ga. Ja ga držala godinama. Znam ga napamet i plakala svih tih godina. Željela sam da je pisano meni. A ne znam. Nikad nije bio u smrtnoj opasnosti, osim ono jednom , prvih dana boravka kod tebe. Ono kada ga je ona nesretnica , moja imenakinja htjela povući sa sobom.
Uze plavuša pismo. Jes lijepa i čedna . Pravo dijete. A starija od mene petnaest godina. Tako nekom Nebo da sve, a nekom vrlo malo. Valjda po zaslugama. Ko da na nebu vladaju zakoni socijalizma.
Okreće pismo, pa ga obrće. Prinosi ga nosu i miriše. Znam osjetiće njegov miris i njegovo dječije srce. Baš su njih dvoje jedno za drugo. Dvije nevinosti se našle i gore od ljubavi i strasti. A nije im suđeno. Kod njih je svake godine vrijedila ona mahalska, koju je možda baš Dobri izmislio i koja je njega neumorno pratila kroz život.
-Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu.
Otvara kovetu. Osmijeh joj se razlijeva licem. Biće da je prepoznala okruglasta skoro dječija slova.
Ne stidi se. Čita naglas. Lijep joj glas. Pismen. Tako nježan i zavodljiv. Malo tužan. Budi damare. Oči joj iskre. Oči zaljubljene žene. Riječima poklanja dušu i ja se ježim. Osjećam da izvire ljepota. Glas i riječi se sjedinile.
Ljubavi moja
Tebi koja si krhka ruža.
Izvukao sam se. Čini se. Smrtnost me upozorila da ja nemam mnogo vremena.
Jednom davno sebi sam dao četiri godine da naučim neke stvari i da čist izađem pred ljubav svoju. Izgubio sam te.
Sada više tih godina nemam. I zato ću pred tebe izaći malo uprljan , ali poslijednji put, da bih se vremenom oprao.
Reći ću nešto što nikako ne smijem, što će te naljutiti i zauvijek odvojiti od mene.
Evo priznajem ti : Volim te mila.
Volio sam te kao dijete, predivno ranjivo čedo, malo nesrećnu Krhku ružu. I djevojčicu slomljenog krila i ženu koja se budi.
Sanjah snove u četrdeset osam sati koja su prijetila bivstvovanju mome.
U bunilu spoznah da te volim , kao čarobnu ženu , kao ljubavnicu. Umirao sam i vodio ljubav sa tobom. I ti mi uzvraćala.
Mnogo osjećaja ima zapretenih u čovjeku, a da ih on i ne osjeti.
Tek ih grozničavi snovi otkriju.
Meni se se nikad ne dešavaju napadaji panike.
Mislio sam da mi nije data.
Ali sada smo na neko vrijeme izgubili kontakt. Onih nesretnih dvanaest sati.
Čovjeku koji voli , samoća i bolest nikako nije dobar drug.
On bez ljubavi ne može disati.
A moja ljubav prema tebi nije ljubav.
Ona je nešto što nije sa ovog svijeta.
Mnogo sam volio. Još voljeniji bio.
Nisam nikad osjetio tu vtoglavicu koja se nadvila nad nama,
koja se pretvara u pijavicu tornada i usisava me.
Stanje neprestanene uzbuđenosti, htjenja da se dodiruje ,čežnja da se uranja , da se privija pretvara se u pasiju.
Pijavica, vrtlog me vuče, uvlači . Postajem svjestan da sam potpuno sam. Nema tebe da mi ruku daš , da se stisneš uz mene da me upiješ, da ti se dajem. Odjednom osjetih prazninu koja hoće da me povuče sa sobom u bezdan, koji nema veze sa nama , sa mojom ljubavlju i mahnitanjem.
Da li sam na tren usnio, da li me san savladao , ne znam. Postadoh svjestan , neće biti dobro ako se ne vratim. Znam to je provalija iz koje nema povratka Bio sam svjestan , ako se ne trgnem nestadoh. Trgnem se, i probudim se , ne iz sna , već iz delirijuma u koji nas je gurnula naša čarolija , moje mahnitanje.
Sledih se mila .Sleđenog me znoj oblije. Uvijek sam bio blag prema sebi. Nisam imao potrebe za strogoćom. Par puta kad sam imao krivnju. Oprošteno mi je. Ali neki , ne glas urlik mi pogodu slušnice:
Šta to radiš idiote ?
Šra radiš tom djetetu skote jedan?
Znaš li da je tek punoljetsvo uzela? Nema veze ako je malo starija od tebe.
Znaš li da u tim godinama riječi , pažnja, milovanja iskusnijih gode?
Znaš li konju jedan da se hormonI tada bude i ne mogu kotrolisati?
Nema opravdanja, punoljetna je,
Kad si izgubio čast , monstrume jedan.
Dijete zavodiš, kako te nije stid.
Zabolile su me te riječi.
Nisu to bile misli mila. To je bila glasna jeka ,koja mi još uvijek odzvanja u ušima.
Javi se ona panika kad čovjek ne zna šta bi sa sobom. Da sjedi , leži, hoda, bježi iz kože izađe.
Nema se mira mila. Samo se rukom odmahuje. I ponavlja sram , sram , sram…
Nešto se slomilo u meni.
Zaplakao sam nad djetetom kome sam danima, noćima i još malo vremena mozak mutio, nažao učinio.
Činilo mi se mila kao da sam silovatelj. Hladnokrvni i beskrupolozni. Nije pomagalo pozivanje na ljubav.
Kakva te ljubav spopala starče jedan?
Znam starija si koju godinicu od mene, ali nevinost tvoja me boli.
Ali zaplakao sam i nad sobom. Pitajući se zašto sad da mi ljubav dođe , da me ubija. Zaplakao sa jer nisam htio da čarolija nestane. Htio sam te dozivati da mi dođeš,da te uzmem odmah , bez pitanja. Onako sirovo , osvetnički za oproštaj.
Pomislio sam kako bih se osjećao da to mome još nerođenom djetetu neko čini. Ta pomisao šta ti radim. bila je jezovita. Još veća šta mi želje nose. A tebe nema da mi se javiš, da mi kažeš da ti ništa nažao ne činim
Da se igra , čarolija dvije dječije duše može nastaviti.I sjedoh i u trenu napisah pismo koje u napisah. Nisam ništa mislio, samo sam pisao. Riječi su ispadale kao sa pokretne trake. Mislio sam ako stanem neću moći završtiti.
Ali mila ništa nije pomagalo . Savjest , čast je pisala rastanak. Noć prije ljubav i strast su vodili ljubav sa tobom. Još žešće još silovitije.Ti se nisi bunila mila. Ti se se davala . Upijala me.Nisi mi dala da se odmaknem od tebe.
Stisla si me i i zagrlila jako, najžešće.Utonuli smo ,mila, u borbu bez suvišnih pokreta. Samo blago talasanje , zaronjeni duboko jedno u drugo. Okovima strasti stegnuti za sva vremena. Od iskona do ove večeri. I nazad do Ezela vremena. Vrijeme je stalo mila. Zapravo nije postojalo. Izgubilo se u nama.
Ja i ti. I jecaji što tiho iz grudi , iz srca izbijaju. A tijela raspomamljeno vrište kao da će se rasplinuti i nestati.
To je ljubav . To se ljubav vodi. I kada se tijela napinju , propinju da bi se dala i uzela, što jače , što dublje vrisak tvoj mi um ledi. Ti si u agoniji , tijelo ti se grči i još žešće se pribija uz mene. Propinje i malaksava uz jecaj. Mili , moj…
Ja nisam uman. Ja ludim jer nešto nije u redu. Osjećam to. Ne sada , tijela naša govore da se ljubav desila. U bunilu završnih zagrljaja i ekstatičnih sudara dva uzavrela tijela, u mojoj duši se javlja bol. Ogromna i nezamisliva.
Odjednom u glavi mi se dekor se mijenja.
Dva labuda bijela na jezeru ljubav vode. Tren ,djelić sekunde prije nego se prosu krik agonije koja vrhunac nosi, odjednom, niotkud ih poklopi stašni mrčni oblak. Nestadoše u njemu.
Iz tame se vrati Bijeli labud. Oblaci se raziđoše. Na obali ležaše Bijela labuduca.Slomljeno srce nju je izdalo
Labud tužno pogleda mrtvu družicu. Lagano zatrepta krilima, pomiluje je kljunom, pa krilom. Nježno milosno, kao da ljubav vode. Ništa ne pomaže. Ona ga ne čuje. Njeni su snovi završeni
On mora dalje. Sam. Život je to.
Milo moje , snova nalik ovome snu je bilo previše i različiti su. Stalno mi se vrte u glavi.
Nekada mi se činilo da me voliš i uzvraćaš ljubav. Da smo slomili santu u tvome srcu. A opet, periodi bez groznice pozivali su me na čast.
Kasno je bilo mila. Ljubav se nenadano uvukla u moje djetinje ali bolno srce. Sada mi preostaje da se oprostim od tebe , jer se bojim ostati. Moj ostanak znači tvoju smrt.
Ne znam kada će to biti, ali moram bježati, jer ako nisam tu, mnijem , neće ti se ništa desiti, i sve će biti u redu. Obećavam ti da ću za neko vrijeme pokušati da napišem roman
Krhka ruža, jedan san i jedna ljubav ( radni naziv).
Kada bude gotov , poslaću ti ga da znaš koliko sam te volio i da mi oprostiš bijeg moj.
Budi mi sretna ljubavi,
Moje Molitve će uvijek biti uz tebe.
Hvala ti za divne dane , uz cvijeće i svijeće, uz Bolero i Tokatu i fugu u d-molu
Molim te
Oprosti mi
Ako ti išta znači nisam htio da se to desi, ali vjeruj nije mi žao.
Jednog dana , za vremena , možda se sretnemo. Dužan sam ti. Spasila mi život. Dva puta. A olakšala si mi. Jednom mi reče:
-Nauči sebe da ostaviš sve ono… čijeg se gubitka plašiš .
Dobri
Ova haustorka opet razvalila plakati ko pivska cisterna. Šta joj je sada? Opet je moram zagrliti , položiti na grudi, i ko malu bebu poljubiti u kosu i ninati je. Ja metar i žilet , a ona metar osamdeset i kusur . Nije fer.
Mene je samo Dobri ljuljao kao bebu. Jedno vrijeme.
Šta ću ja sada sa njom?
Dobri gdje si ti?
Trebaš nam.
Zvono na vratima…
Zvono na vratima…
Zvono na vratima…
Čudno.
Pred vratima nikoga nema.
Ulice opustjele. Liju one beskonačne, hladne septembraske kiše , koje kažu da je ljetu odzvonilo i da se insani pripreme za ledene dane. Objema nam se učinilo. Obadvije , ko najveće frajerke pomislile , evo njega.Jes’ kako ne. Nije levat , po ovom kijametu, iz topla kreveta i uzavrelih uzbibnanih grudi i skuta mislit na nas.
Sada bi se najradije malo odmoritla druženja sa Lucom i pošla doma, pomišlja Frka. Ali ko će po ovom kijametu , nosa promoliti. A i on me zamolio da je pripazim dok njega nema. Kaže malo je bolešljiva i treba joj pomoć. Nenametljiva. Usamljena je i treba joj društvo.
Lukav je ovi naš Dobri i brižan.
Zna da sam ja usamljena , da usamljenija ne mogu biti. Zna on da me od njega niko dotako nije. A opet i neka. Ostanu sjećanja. Bilo je toliko ljubavi i ljepote da se tegobe i boli mogu i moraju pregrmjeti. Nastavi se živjeti i sanjati prošli dani.
Ova Malena mazna ko neka velika beba. I teška brate. Ima je , što jes jes. Osam banki u kg. i koji pride.
Ne znam kako oni moj Dobri ovo savladava. Jes moj je, ne dam joj ga. Prvo sam ga ja imala , pa ga poslije nisam imala. I ona ga ima, pa ga nema. Hem viša od njega deset centi minimum i deset kila baška mu se viška natandari. On uvijek u nekom poslu. Traganju.
Pitam je što ga pušta da lunja, znam da je voli više nego sam sebe.
Kaže:
-Moram,,, morala sam , radi njegovog dobra. Ne puštam ga , nego ga otjeram , svake godine krajem avgusta. Kažem posao i zavjet ne trpe muškarca u mom životu.
-Kakvog dobra bona. Jebali te , da prostiš i posao i zavjet.Nađeš čoeka života, jes’ da je djetetu nalik, i ti ga tjeraš. Matere mi , nisi normalna.
-Ko mi kaže. Ti ga imala, pa se udala. Radi njega, da mu se zlo ne dogodi. O on, ništa ne govori, ali znam da misli da bi sve zajedno predeverali. I znaj da te volio i uvijek će te voljeti. Nekad te iz ljubomore, valjda, pomenem i falim. Te ovaka si , te onaka si. Ništa ne lažem.
On ni jedne ne progovara. Šuti. Samo mu o lijevom oku zaiskri ona suza. Izdajnička. Od ljubavi. On tada okrene glavu na drugu stranu. Ja nikad ne mogu da vidim da li ta suza klizne , ili je on usnama upije. Tada se okrene, zagrli me, čujem da mu srce drhti i jeca. Poljubi me i kaže mi volim te Malena. I osjetim da me neizmjerno voli , ali da i tebe još uvijek voli , barem kao mene.
-Aha, kako ne.
Kažem ja , a cvjetam kao bulka na mjesečini, jer znam da Luca govori istinu. Nikad žena u životu nije slagala. Nevina i naivna kao janje. Kao Isus kome se zavjetovala. I prelijepa kao duša od kristala na srebrenoj mjesečini. Kad nekog Stvoritelj podari milošću , onda ga zaista podari. Samo , nekako mi je žao. Znam ja, zna i ona sve je u parovima. Neće izaći na dobro.
Kad je bila djevojčica jedva osamnaest godina, izgubila je dragog , Dodu , jedinu ljubav svoju. Trinaest godina je umirala i Bogu se molila da je uzme, da ode njemu. Srce je zaledila i stavila ga u gradsku hladnjaču. I još se zavjetovala, da je nijedan drugi muškarac neće dotaći.
A onda došo ovi moj, ovo moje maksumče, ovi moj Mali Princ i smunto je. Što bi mahalaši rekli, imao je naopak ulet. Sam samcat po ledenoj jesenjoj kiši, usred mraka , kada su i ulične pse beskućnike sklanjali po podrumima i šupama, unio joj pet metara drva i tri tone ćumura. I normalno – slomio se. Svako bi se slomio i sigurno ne bi ni pola unio. Skoro da je umro. A ona, dobrica , nije smjela dozvoliti da još jedno dijete radi nje zagine.
Zaboravila sve. I zavjet i svijet , i grijeh i čednost i gola legla pored njega , da ga ugrije, da ga spasi. I spasila ga. I zaljubila se u to dijete. Bilo je to tri godine prije nego su se zaveli. Ne znaju ko je koga zaveo. Ona kaže desilo se , on šuti . Ja mislim on je nju zaveo dobrotom i čednošću. A onda pomislim , a možda je i ona njega zavela svojom nevinošću i milošću. Ne znam , ko od njih dvoje ima naivniju i čistiju dušu.
Ona ko da mi čita misli, nastavlja.
-Mlađi je , mila moja, trinaest godina od mene. Nemamo mi, nikad nismo imali budućnosti. Naša Nadin je došla krajnje nevjerovatnim slučajem. Meni su rekli da ne mogu zanijeti. Kao djete , dole operisala cistu. A eto desilo se i dobismo dijete i umri nam ta sreća, ljepotica naša. I za nju , po rođenju rekoše neće dugo. Da Bogdo izdrži tri mjeseca. A ona četiri godine , boli i tuge, radosti i nježnost, mamina duša jedina. Nedostaje mi Frkice, boli me koliko mi nedostaje. Srećom neću ni ja dugo. Mislila sam odmah za njom. Ali znam da bi ga to dokrajčilo. Preda mnom se pravi hrabar, kao ne tuguje toliko za svojim čedom. Da meni bude lakše. A znam da je volio najviše na svjetu. Baš koliko i mene ili sina svoga. Hoću da se malo privikne da ću i ja skoro otići, pa odugovlačim.
Priča žena, skoro mirno. Vidim duša joj se lomi , a neće da zaplače. Ako krene neće tri dana prestati, a on može svaki čas doći. Obečao joj večeras do ponoći eto njega.
Skorom će ponoć mislim ja , pa je pitam:
– A ti ? Šta s tobom? Zar za tih vaših trinaet godina nisi ni jednom pomislila , a šta sa mnom mili moj.
-Jesam i nisam. Nije to bilo trinaest godina, mila moja. Bilo je to trinaest dana avgusta nekoliko uzastopnih godina. I poneki Božić. To mi je moralo biti dovoljno ljubavi za čitavu godinu sanja o nama, o njemu i našoj ljubavi. Kada je bio sa mnom, nije mi padalo na pamet da planiram bilo šta. Kako ću bona, djetetu milom uništiti život?
-Milo dijete , a jedino si njega u životu imala, a bome i svašta nešto s njim radila i predeverala.
-Desilo se Frkice draga. Ne znam kako , ali se desilo. Grijeh je, to bio veliki. Grize me savjest i ne da mi mira. Svaki veče se molim Bogu da mi oprosti. I znaš šta. Kada pomenem grijeh maleni anđeo moj se uvijek nasmiješi , pa se uozbilji i kaže mi:
-Ne boj se mila. Ja sam ti sve grijehe oprostio i preuzeo na sebe . I Bog Milosti i Ljubavi će.
-Ajd, ne budalesaj. Koji grijeh.
-Kako nije. On je imao dvadeset godina , ja trideset tri. Zavukla ga još devet. Kakve smo mi budućnosti imali. I taj zavajet moj. Još veći grijeh. Ja osim Boga nisam smjela nikog voljeti.
-Što si ti naopaka. Bogu Božija ljubav, njemu tvoja zemaljska ljubav. Prosto ko pasulj. A godine. Ko ih šiša. Njemu nikad nisu bitne godine. Niti bilo šta . Samo ljepote i bjelina duše. I iskrenost i ljubav. A u tebe bogami toga ima , kolko ho'š. Kad te vako gledam ima te bona na sve strane. A ti o grijehu.Kad se dvoje srcem i iskreno voli nema tu zere grijeha. Kako bona neće zgriješiti. I ja bih , namah, da mi kojim slučajem naraste.
Te riječi izrečene iskrenom i nevinom dječijom dušom ,mile Frke Frkice , Marije Magdalene izrečene pred kraj koji sam osjećala , su učinile da mirnije uđem u poslijednje dane. Dale su mi nadu da će mi Bog Milostivi oprostiti grijehe i da ću uspjeti otići kod Nadin našeg milog .
Na kraju rekoh:
-Imam jednu molbu, Čuvaj mi ga mila Frka kada odem. Pogubiće mi se. Znam to. Milsim da više ne može podnijeti rastanke. I nemoj mi sada biti tužna ,molim te. Odlazim sretna i ispunjena. Nisam znala da je Bog Milostivi imao ovaj savršeni plan za mene. Ne znam čime sam to zaslužila. I hvala tebi mila prijateljice što mi nikad nisi zamjerila i što si me uvijek voljela.
Zagrlile smo se i nismo plakale. Bile smo jake. Iskreno prijateljstvo nas je duboko povezalo. I dok se grlimo i ne plačemo čujemo ključ se okreće u bravi. Ponoć je za par minuta. Nije slagao. Dolazi na vrijeme.
-Evo ga kaže Frka. On nikad ne laže!
.
J