Bili Holidej – Lady Sings the blues
In memoriam 7. april / Travanj 1915.- 17. Jul / Srpanj 1959.
Billie Holiday, je rođena i Filadelfiji i za života nazivana “kraljicom džeza i bluza”. Prema muzičkim kritičarima, još se ni jedan džez-pjevač/ica nije približio/la njenim interpretacijama.
Uvijek su u jednu rečenicu hroničari spracavali vaskoliki život jedne predivne Dame. Umorni smo od sveopćeg aferimisanja neznalicama.
A opet , nešto kontamo , kad bi nas prisilili da Damu sa cvijetom u kosi opišemo u jednoj rečenici mi bi se igrali papagaja i ponovili naslov njene autobiografije , oli albuma:
-Ledi pjeva bluz.
Joj, kako ta divna Lejdi , sa svjetlošću u srcu i djetinjom nevinošću u pogledu – pjeva !? Nema važno što nije sa nama. I nažalost nismo imali prilike da je upoznamo. Ona nam svojim sonornim , kristalnim samoj muzici nalik glasom i dalje krca dušu milinom.
A život joj nije počeo lako. I možda je nije mazio. No, ona ga je živjela, kako je htjela.
Ono prvo nije bio njen izbor. Rođenje i rano ostajanje bez oca, džez gitariste, i neminovnosti koje slijede. Morala je početi da radi u javnoj kući kao čistačica. A to je značilo i…
Ma , znate te truhle , pogane muškarce , kukavice biti. Kad zapaze nebranjenu ljepotu i krhkost , bez obzira na njenu nevinu čistoću i mladost , oni polude, kao da nemaju mozga. Uglavnom i nemaju. Jer samo čovjek bez pameti i savjesti može plaćati ono što je sveto : žensku ljubav. To se ne može posjedovati i kupiti. Samo čista srca zaslužuju ljubav. A pogan ne žali dati sve, samo da posjeduju ono što nema..
A ona, šta će , moralo se. Bilo je obilate gladi u njenom domu. I droge. I bijede radi droge. Kao i u njenom Harlemu. U Jedinstvenom Harlemu , crnačkom getu , sinonimu američke bjelačke bijede i “demokratije”
Ali, u svakom zlu , milošću Božijom zaiskri neko dobro. Njena ranjena duša , da zaboravi brutalnu stvarnost se dala muzici. Soul se predala soulu. I džezu.
Muzika je osjetila njeno biće, poklonila joj se i uvukla je u svoju magiju Kao i svaki svijet i muzika ima svjetlo i tamu.
Sa osamnaest godina kreće ka zvijezdama. I muzici najviših standarda. Sa Beni Gudmanom snima svoju prvu numeru :
“My Mother´s Son-In-Law”.
Poslije je sve bilo lako. Radila je sa svim velikanima muzike tog doba.
Još od pranja podova u javnoj kući , u duši nosi žig ponižavajućih rasnih konflikta, netrpeljivosti i segregaciji . Naučila je – bijele misli su sasvim proste : Novac i bijela koža može sve.
Sve se ponavlja i na pozornici, gdje je ona vladarica.
Krhka duša nosi tihu rezignaciju , tugu ali i bunt. Ona postaje Lady Day sa bijelom gardenijom u kosi. Prelijepa je i mila. Dodajte glas i imate anđela, urođena otmenosti kojoj nije potreban glamur. Muzika je bio njen jedini slobodan izbor i pravi život. Mjesto gdje može iznjedriti svoju bol, svoje misli i sjećanja. Lična i kolektivna. Bol , krik , ali i radost i čežnja , misao nutrine i emocije tanane duše u svakoj pjesmi podari djelić toga, ali poklanjajući potpunu sebe.
Ostalo , njen kasniji život, koji je započeo u javnoj kući, je obilježen balašću koje se nije mogla riješiti. Opijanja, marihuana, heroin , besane noći . I normalno, “obojenim” uvijek lako sude i osude ih zbog posjedovanja.
Koliko god su njene pjesme bile žive, iskrene ,melanholične ili vrtložne, njen život ih je u stopu pratio. Ne možemo reći i nadmašio, jer njenu muziku ništa ne može nadmašiti.
U plavom mjesecu ( Bkue Moon ) je bar na tren pomišlja da nije sama. Da ljubav nije san. Ali Plavi jjesec je često ikuzija, koja se neprestano vrača. U Ljetnom vremenu ( Summer time – klasik koji su neizostavno u svoj repertoar uvrstili svi velikani soula, bluza i džeza ) želi vratiti vrijeme , u doba kada je ona ( ili njena pra prabaka )bila djevojčica. U vremena kad je pamuk zrio na poljima uz Mississipija , a majka i otac će je zaštiti od zla. U Sent Luis Blues pjeva o zloj kobi njenih ljubavi, muškarcu koji odlazi …To je njen usud o kojem pjeva u vrlo emotivnoj i nenadmašnoj pjesmi sa početka zapisa : Fine and Mellow .
Nabrajanja emocija i sjećanja , koje je sama pisala i uglazbila , dakako uz pomoć hejbet prijatelja muzičara, bi nas odvela u pustinju bola , ali i nade , jer tamo je postojala njena mala , a jedina Oaza mira, , ljubavi i ljepote – Muzika.
Dama i buntovnica. Dešavanja u ranoj mladosti skršila su joj djetinje srce . Ona pjesmom da se liječi, tuguje i raduje , i možda ponekad sveti okrutnom svijetu. Nažalost ne poštujući norme , da bi život učinila podnošljivijim ubijala je sebe. No , to je njen izbor i ne ulazimo u nepotrebno i trivijalno cjepidlačenje. Nije ona kriva. Kriv je muški šovinizam i brutalni nagon , ali i svijet u kome živimo..
Da li se mogla izvući! Vjerujemo da nije. A možda , nije ni htjela. Bila je svjesna, da sudbu i svoju bit ne može promjeniti. U duši je ostala Grlica mila i bijela. Lepršava. Ono što vrijedi – su njene pjesme. I njen pogled koji miluje dušu. A kad pjeva duša boli.
Ima u tom njenom glasu mnogo toga o čemu ne treba atribute štedjeti , ali prvenstveno lijepog, nježnog i produhovljenog. Iskri melanholija , ponekad erotika i blagost , iz starastvenih balada i gorkih, tagičnih priča „crnog“ Harlema, okovanih pamučnih polja bez nade , u još crnjoj bjelačkoj Americi. Ponekad se čini da joj muzička pratnja nije ni potrebna. Njen glas je čista, produhovljena muzika. Ona ga odmara dok uživa u muzici velikih meštara soula i džeza.
Hvala , Crna grlice sa bijelom gardenijom u kosi za svaki zvuk koji si pustila i poklonila ovom crno- bijelom svijetu, obojenog sivilom svakidašnjice.
Umrla je u četrdeset petoj godini 17. jula. 1959. U Harlemu, New York.