Tatjana Lukić – Vajarija

tijelo koje nosiš kroz predjele i vrijeme

njihovim je prstima kamen milovan

varka je svako Ja

što nadima prsa

i širi grudni koš

još uvijek si parče mermera

na kome se podatno ispružilo dlijeto

vaja te oko

pseće i čovječije

dodiruje i pustoši

pogrda i slava

kako se tanji stas

pred božjom kašljom

i kako raste podbradak

kraj niskog granja i vrapčijeg cvrkuta!

ogledalo koje čuvaš

i kačiš uz zid uz koji sustaješ

– spomen je na sen djetinji

okreni se

i malje već skida oštar brijač

pogled prijekoran, prijeteći prst

sa klicama prenosi te poljubac

ideš iz ruke u ruku

neokončan

iuz oka u oko se prelijevaš

terevenče  dlanovi

bridi pod njima obraz –

kvaran iscjeljuje zub

majstori stari slijepci

graviraju svečano poslijednji zarez

uči se na tebi junoša

miluju i dahću

klešu tvoje jagodice

oblikuju psovku

urezuju plač

ne otiru jedni druge

ni voda ih ne umije sprati

ko varka – ikona

kroz vešare i šatre

klatiš se

i prolaziš






											
Bookmark the permalink.

Komentariši