Mila
laku noć
sve ove godine
su prelijepe
osim mojih
potonjih
one su dobre
nježne i bolne
vrijedilo je
svaki put
voljelo se
kao da je poslijednji
a uvijek
se tako završavalo
ali zato imam snove
i dobrotu tvoju
Anđelu mili
Mila
laku noć
sve ove godine
su prelijepe
osim mojih
potonjih
one su dobre
nježne i bolne
vrijedilo je
svaki put
voljelo se
kao da je poslijednji
a uvijek
se tako završavalo
ali zato imam snove
i dobrotu tvoju
Anđelu mili
Iz Dnevnika Yossamin V.
Zapuvat će bura,
ona,
olujna prava dalmatinska
kad dođeš
onin puton doli kraj mora
izmišat će konope na barkama,
gingolovat ih sa jedne bande na drugu,
stavaijat tamarine ka
staricu pognutu o truda
more će pinit,
tazbijat žalo i
bacat se preko rive
sve do prvi kuća
Ja ću trčat livadom bosi nogu
vatat kapi kiše,
preskačuć lokve
ka dite,
u susret tebi
ruke će lovit lišće u zraku,
leptiri će igrat livadon tražeći
zaklon od kiše
a
Ti ćeš na željeznoj kapiji
doli na dnu livade
pobacat kufere i pojurit
prema meni
tog dana
tice će letit naokolo,lastavice
kružit više nas
… dan će onda smirit,
vrime
razvedrit…
na moru će biti bonaca
Dugo vremena je proganjala misao šta se poslije desilo sa Dobrim. Čak i kada se vratila u njihove mahale, niko nije govorio o njenom odlasku .Svi su znali da je ona tu . Ona je izbjegavala kontakte. Bilo je stid. Zlata i Jela Lela Jelena su je pokušale dozvati. Ona se krila od svakoga.Od njega najviše. Kako će ga jadna pogledati u oči i reći ostavila sam te jer sam morala.
Nakon godina , kada joj je Dobri ponovo počeo vjerovati , u njegovim sveskama , našla je zapisanu skicu onoga šta se desilo onog jutra po njenom odlasku. Poslije je Lela Jela Jelena nešto malo nadodala i ona je to zaokružila u čudnu , nerealnu sliku.
„Jutro je svanulo. Vjetrić nestašno pirka. Ptice veselo cvrkuću i skakuću od grane do grane ., od cvijeta do cvijeta.Poneki zrikavac se javi , zaboravio da mu je vrijeme spiti.Mravi izviru iz gnijezda , ispituju teren.Ne žele da ih ljudi olako gaze i da bez smisla gube vrijedne mravlje živote.
Dobri sanja da se na zdjelu na peškunu natandario gvaran i kljuca onu jedinu , usamljenu , a tako sočnu smokvicu , bilesim nalik na neka medna ustašca.. Ne može da otvori oči sunce sa levanta uperilo farove drito u njega. Čuje graktanja gavrana i otvarajući oči vidi ; zaista jedan gavran smokvicu kljuca.
Što ti je san! I u život se petlja i zadire.
Mahnu rukom da ga otjera, gavran podrugljivo graknu i odleti , ponese sa sobom iskljuvanu smokvicu.
Shvati, nije ga gavran probudio . Bio je tih u svom hinjskom lopovluku. To njega plač budi.
Dobro je, nije Frkin, ali je ne osjeća. Rukama pipa prazninu. Siguran je. Nema nje. Okreće se na bok, u vidokrug mu ulijeću izobličeno, ridajuće Zlatino lice i bukadar suza.
Žene nisu nimalo lijepe kad plaču,misli on. Ako ni zbog čega ono zbog ljepote ne bi trebale plakati. A i šminka im se razmaže pa ih grdi.
Malo je začuđen, šta će Zlata na otomanu kraj njega , a i nikad je nije vidio da plače. Osim kad glumi. Još je bunovani dalje traži Frku. Okreće se na drugu stranu , hladovina šadrvana ga zapljuskuje . A uz sami jastuk , na ivici ležaja , u skute safir anterije se skupila Lela Jela Jelena , na koljenima kleči .Čini se da je u molitvi , ali jecaj što izbija kroz šake kojima sakriva lice , je izdaje..Molitva je puna suza.
Šta je ovim ženama , načisto su , od sinoć poludjele, samo plaču. Jako će podne, one ne neprestaju plakati. Ne sluti na dobro.
Opet mu se oko srca javi ona sinoćnja reska bol. Ne boji se on za sebe . Zna , nije Herco da ga hercika strefi. Dosta je jedan slab herc u konziliju. A i kalendarima koji su ga stizali iza svakog ugla ,ojačao je. Život ga naučio kako , ne osvrćući se ići dalje i mirno , saburli čeka ono što nosi slijedeći stađun.
Nalakti se, pa zbunjeno češka po kosi. Baš ko neko zbunjeno dijete. Ono naopako desnom rukom iza lijevo uveta. Pogled mu ponovo privlači peškun. Na njemu , sinoćnji se raspored poremetio. Nedostaje grožđe , ribizle, ljubićice i zlatni upaljač. Smokvicu je već prebolio. Gitane i cognak skoro prazni, sedam in pedeset skoro pun.
-Nije milo dijete stiglo da puši, pjevalo mi iz duše.- Nježne misli mu se roje, a srce mu se širi i raste ko rođendanski balon.
Ovaj nered na peškunu baš liči na neku strašnu zvjerinju glavu .On nije sujevjeran, sliježe ramenima i pogled klizi dalje.
Pored njega, na otomanu gdje se u svojoj ljepoti i krhkosti sinoć gnijezdila Frka , usrcen srebereni šal. Na šalu dvadeset jedna crvena ribizle i dvadeset pet rozaklija izvezeni igrom djetinjih prstića u srce. Bijele ljubićice, tek sasvim malo uvele , u sred Frkinog srca zalegle, na njima tri ribizle malo pustile crvenkasti sok. Čini se srce je to djetinje koje krvari. Pored njega jedna svjetlucava kameja od žada . Na kameji uplakano dječije lice. To je njegova Frka Frkica.
On miriše ljubičice, predivan je to miris, još sasvim svjež , na djevičansku nevinost miriše. Prinosi ih usnama i ljubi . Kameju uzima u ruku i diže ih usnama, tek slabašno dotiče i lagan dašak daje. Pita je:
-O Frka Frkice , zašto tužna si ti, kad se volimo mi.
Vidi djevojčica prestaje plakati i velike crne oči se smiješe. Kako je taj osmijeh djetinje dobrote blagosti pun!
On vidi da Frke Frkice u ovom đardinu nema . Ne pita se gdje je. Ne pita ni one dvije ucviljene udovice .Nema potrebe da troši riječi.Jednostavno zna da je nema. I prihvata to. Otišla je . Zna da je morala. Neki je nerazum potjerao.
Uvije kameju u ljubičice i zajedno ih spušta u đep na grudima. Srcem ih živim i krvavim malo protrlja i nešto ga žignu. Da li ga herc bubnu, ili mu poruku neku šalje, njemu još nije bitno. Želi da se ispuni tišinom i mirom prije neke konačnosti koja će tek uslijediti.
Uzima redom; zrno ružičaste rozaklije i zrno crvene ribizle ,jedno u jednu, drugo u drugu ruku. Rozakliju u desnu, ribizlu u lijevu ruku. Odlazi do šadrvana i baca ih u mramorno jezerce.
Pere ih , pa ih pa o bijelu košulju trlja. Međ ruže baca. Pa do peškuna ponovo odlazi i opet zrno ružičaste reozaklije i zrno crvene ribizle uzima , jedno u jednu, drugo u drugu ruku , pa do šadrvana. Dvadeset peto zrno stavi među usne, htjede ga žvakati, pa se namah predomisli; izvadi ga iz ustiju i utrlja u srebreni šal.
Tako dvadesert četiri puta. Tiho , beskonačno sporo i mirno . Kao draguljar koji niže rubine u skupocjenu nisku.
Negdje na polovini voćne procesije , nešto malo niže sa lijeve strane , lagano oko vrata namjesti svjetlicavi šal . Rese se igraju i jure, trepere i iskre svakim njegovim pokretom.. On ih umirujei, lijeve rese lijevom rukom, desne ruke desnom rukom. Izravna ih .i miluje.
Tačno na njegovom srcu , mokra ružičasta fleka pretvara se u svijetlo dječije srce. Srca krvavo i živo se dodirnu i spoji sa onim na šalu i počinju u istom ritmu da plešu, bolero zvani Ples Ljubavi.. On srca pogledom strogim smiruje , kaže vrijeme za ta ples nije. Srca se smiruju se i jecaju.
Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida. Lela Jela Jelena podigla glavu i više ne jeca.
Zinule i bulje zaprepašteno. Ili po mahalski bleje.
Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle. Kao da je luđak kojeg sa prozorčića gledaju; a on to zna i pravi se da je miran , razborit , usresređen na posao i lucidan.
Nema druge , kontaju one. . Dobri zvizno; načisto zvizno. Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u još dublji mrak.
Jedan bi mali pokret,
daleka i sasvim lagana
dovoljna bila da kreneš za mnom
i sa mnom zauvijek budeš
– kretnja koju učinit neću.
S planine vremena
jedna riječ bi mogla pasti
ispremetati sva mora
i povezati daleke zemlje,
– riječ koju izgovoriti neću.
Da bi me među tihim vjetrovima
prepoznao,
tamnim svoje misli,
oblačim noćne haljine
– koje izmišljam za tebe.
I sve dok me ne pronađeš,
svjetovi će broditi
mirnim dahom vremena
neznano do kada
– a jednog dana
ja ću samo ostarjeti.
h
Danas je Utirak 5. Septembar/Rujan, 2023. neprestupne godine , 248. dan. Do kraja godine ostalo je još 117 dana.
Lete li lete . Ti dani. Tako lijepi , ali jako brzi , skoro neuhvatljivi.
Da je barem da jedan dan traje ko jedan mjesec , da uspijemo proživjeti ono što mislimo da vrijedi proživjeti. Po našem izboru.
A nije dan krojen po ovom haotičnom,užurbanom insanu koji nikako ne uspijeva da se probudi , umije lice , pomoli se Milostivom i ljubi voljene. Krojen je za insane i hajvane koji se Božijem stvaranju okreću.
Milina , to je . Taj prelijepi život je satkan od dana koji nestaju , pa se umiveni iduće godine i nastaljaju tamo gdje su započeli prošle.
Eto , danas nama lipo jer znamo da vam nećemo oduzeti mnogo vremena. Malo „novosti „ iz birvaktile vremena vam šutnemo, tako da se ne zamarate sa onim što je bilo. Ko neki jak fol prepisivati i natandariti ono što prepisivači prepisuju.
Ali moramo. Kažu dunjaluk ( dio ) voli vake stvari. One iz prošlosti. Mi bi se pitali zašto je to tako , da nismo sigurni da se pitaju i provjeravaju zašto se kaže:
-Historija je učiteljica život.
Ne vide. Nikoga nije naučila kako se ne umire. Vaskoliki dunjaluk nije naučila kako se ratovi ne vode , ne siliuje i ne ubija. Historija nas samo opominje šta nije dobro raditi, ali je niko ne sluša. Kontamo pametniji smo od nje.
Što bi poete rekli:
-Naučili ili ne isto vam se piše!
U prevodu:
-Nema nauka koji će prevariti sudbu.
Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.
Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu —
jer evo, trome grudi širiš
čeznućem suncu, jorgovanu.
Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom žaru vidim knjige
na polici — i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.
Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.
Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.
Srca naša
jedno u drugom
ti prelijepa
u vječnosti mojoj zasjala
a ipak tužan sam
bojim se Suđaja
odvojiće nas
ponizno se molim
obećanju
nenadano jednom
ukrašću te
pristankom tvojim
d'bro dobro
odvesti u Grad nježnosti
jedne violetne noći
pokloniti haljinu bijelu
plešući tango ljubavnika
poslednje uspomene bojiti
ljubavlju i ljepotom osmjeha tvoga
u nevinosti slomljenih kristala
na platnima naše galerije
da ostarim
ne daj mi
pomiluj bore umorne
ako te život i zaboli
preteškim teretom kalendara minulih
zagrli me
jako snažno
i još čvršće
večeras očajnički voli
sutra će već biti novi dan
nad Gradom čednosti
nova zvijezda zasjaće
iskriti milost tvoju
samoći uspomena što će doći
mili Anđelu moj