Duo Arkal / Il Bastidor / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski jezik

 

 

Il Bastidor

 

Vyarnes, gizo i skumparto

Vyarnes, marido asibivaj Vos

Kuando ke Vos lavro este

Lindo bastidor

Kuando ke Vos lavro este

Lindo bastidor.

 

La, la, la…

Shabat maldo i kanto

Alhad la kulada

Lunis dublar la lulada

Martis kuzir kun la kusuegra

Myerkulis alimpyar la kaza

Dyuevis vizitar la mi Madri

 

Kuando ke Vos lavro este

Lindo bastidor

 

Majica

 

Petak je ja kuvaš i režeš

petak je, dug ti je život   ženo moja

kada ćeš naći vremena da se ukrasiš

lijepa majica

kada ću naći vremena da te ukrasim

Lijepa majica

 

La, la, la…   la la la

subota , molim se i pjevam

subota  moram biti čista

ponerdeljak , moram po stado

utorak,vidjeću se sa svekrvom

srijeda, čistiću kući

četvrtak posjetiću majku

kada ću imati vremena da see ukrasim

lijepa majica

 










												

Neki snovi nikad ne prestaju…/ Iz Arhiva

Neki snovi nikad ne prestaju,samo se nastavljaju…

 

Bila jednom jedna Jugoslavija. Nesrećna kćerka , brižna majka  i  divna pra, praunuka.

Rodili je partizani i Mašal Tito.

Ona nama brižna majka 46 godina bila. Nama i Bosni. A opet ona pra, praunuka Bosni bila.

A pra, pra baka , rekti, da prostiš ista ona; prkosna i snena ;ktomu šarena k'o najsajnije maglice.

I Jugoslavija i Bosna kost u grlu zvijeri i bludnici uvijek bili.Jugoslaviju  troje njene djece,tri zvijeri raskomadaše. Bosnu su silovali i klali ali njenu čednost i ljepotu ne spoznaše i ništa joj ne mogaše.

No danas nam ne idu ružne riječi od ruku,pa ne možemo nastaviti u tom pravcu.Osrnavili bi domovine.

Mi nismo skloni davati prostora umotvorinama drugih da govore u naše ime; ma koliki oni umjetnici bili.

Danas smo mo napravili izutetak ,i uglavnom ćutali;zbog sjećanja na ubijenu nam domovinu Jugoslaviju;i darova koju je ona poklonila Bosni.

Vidjeli ste ipak nismo tugovali.Mi smo slavili i sjećali se kroz pjesme drugih koje su poklonjene našoj divnoj domovini .Pjesme koje su bile dio naših života i mladosti.

I pogađaju u sridu: To su naše domovine. Mi ih volimo i u srcu svome nosimo. Njihove ljepota, čestitost i dobrota je san koji snijemo. Taj san nas snaži da istrajemo u ljubavi i takarli životu koji nam drugi pogane

Mogli bi smo sjećanja nizati dalje,danima .Ali takva sjećanja su i lijepa i bolna.

Lijepa,jer su sjećanja naša i mi ih sa ljubavlju prenosimo na Bosnu, domovinu naše stvarnosti.

Bolna jer se moramo vraćati u stvarnost koja je mnogo pakleno/džehenemski ružnija nego ona koju smo u ubijenoj domovini imali.

Nismo nostalgičari,kako bi neki neupućeni i zluradi pomislili.Samo se držimo činjenica i stvarnosti naše date prošlosti.

Bosna je uvijek naš  izbor bila,još od  Kulina bana i njegovih predaka, i prije 1878.godine,i međuvremenu do 1995. i do kraja naših života.

Još istinitije;ona je odabrala nas,dala nam život i bremmenita  naslijeđa  duga desetine milenijuma. Ona je naša Modra rijeka vječna.

Nebo nam pokonilo čaroliju i puno ljubavi.U centar darova smjetilo je  Bosnu zemlju svoje milosti i u njoj veloviti Grad čednosti.

Šta  nam više treba?

 

 

Edgar Allan Poe – Zapis

Bio jedan prepametni  bjelavski konzilij  nepameti. Sve sami mahalaši. Jes nam ova pametna.
Zar u mahali sve sami mahalaš, i poneki šuft, koji nije mahalaš. On je došlo ili papak.

Konzilij je imao mnoge učitelje. Sa nekima bi se mogao družiti sa nekima ne. Nisu prostor i vrijeme problem. Problemi su malo tananiji.

Recimo Edgar Alan Poe. Napisao je mnogo toga lijepoga i suptilnoga.

Ponešto ezoteričnoga i transcedentnog.

Sve što je pisao skrojeno je savršenim stilom,veoma teškim za prevođenje. Lošiji poznavaoci engleskog su uskraćeni za ljepote njegovih stihova i riječi.

Sve Poovo nam je to blisko i dopadljivo.

Valjalo bi nam podjeliti i porediti iskustva. I neke od nas su dotakli velovi smrti i nestajanja, koji su lepršali oko Poa.

Ne bilo teško dočarati susret.Pitanje je kako se susresti, odnosno kako ugovoriti vakat.

Po nije imao vremena za bilo šta,osim za traganje za mrtvim ženama svoga života.

Oca Davida je izgubio kad je imao godinu dana. Majku Elizabeth sa dvije godine. Malene, sestru Rosalie i Brata Wiliama nedugo zatim. Oca i brata nikada ne pominje.

Rođakinju Virginiu Klein ženi kada je ova imala 13 godina.Da li je bio dobri samarićanin koji je htio da je spasi bijede ulice i teške bolesti? Ili je volio mlade grlice? Mnogi su se  pitali.

Mi ostajemo vjerni ljubavi i kažemo da je Edgar Alan Poe svim srcem volio malu Virđ, koja je umrla u 24 godini.Toliko je imala i Poova majka kad je urmla.Tada počinje njegovo tragičko i samouništavajuće lutanje.

Pred  nesuđeno, novo vjenčanje nestaje na tri dana. Nađu ga skoro mrtvog i umire pod narazjašnjenim okolnostima.

I od tada se i mi pitamo šta bi bilo kad bi bilo…

No, biće još riječi o Pou.Zaslužio je.

Bleki – Boje

 

U konačnici , promjena krajolika,

svijetlo – tama  ,

je samo novo lice već viđenog.

 

Nemojmo se zavaravati ,

boje persistiraju  iza svjetlosti  

iza tame 

duboko   u oku  sanjara

 

milošću postaju

Tišina i sni

zauvek

 














												

Postanje Galerije Bosna zemlja Božije milosti

Opis nije dostupan

Ina Iluzija II

*

Lako je biti mahalski nadobudan i slatkorječivi šarmer i pričati o

slikama i Galeriji Bosna zemlja Božije milsoti ,

kada je ona bivstvuje već  dvije godine dana.

Iza njenog postanja je mnogo rada i čarolije.

a bome i koja prosuta djetinja kapca krvi i ogrebotina.

 

Pa da se prisjetimo slijeda , očima nekoga ko ne voli neuko prihvatanje

konceptualizma ( prepisivanja i dorade tuđih radova ),

ali itekako podržava njeno umjetničko , opravdano persistiranje.

 

Šest  godina su tren.

Tri mjeseca je tek jedan san.

Kad bih morao birati između trena i sna

odabrao bih i tren i san.

 

Životom mojim lebdjeli  su kalendari ,

a da ih se čestito nisam ni  nagledao.

Ne znam ko je trgao listove umjesto mene ?

Nikako nije pošteno!

Prebrzo su bucani, možda i hejbet njih istovremeno.

Ja sam jedva  uspijevao darivati milost duše zapretenu u nestašnim mahalskim damarima i usput , gomilati slike.

 

Jednom , u predahu između dva lutanja  ,

ili bježanja ako već ne znate šta je to,

slučajno primetih na slikama prašinu , pođeđe i decenijama betoniranu.

Bojažljivo otpuhnuh .

 

Nekim čudom zaplesaše uspavane ljepote.

Bog  i ljubav.

Cvijeće i raskoš. Razigrane boje , đardini i nestvarni

ali i neostvareni ostvareni snovi.

 

Shvatih  milost Božijeg davanja.

To veče usnih težak san.

U snu mi se javi glas :

-Otvori tu Galeriju , već jednom, Konju jedan.

 

Uplašen, jer nisam prorok , već samo sanjar , i kako me prozvaše Konj, odgovorih:

-Ne mogu sam. Malo sam vremešan i umoran.

-Ništa se ti ne brini .

Samo ti otvori!Poslaćemo ti Anđela.

 

I poslaše! Anđela ljubavi.

I tako se zakoračilo u … neizvjesnost … ma ne, u čaroliju.

Galerija Bosna zemlja Božije milosti posta  svijetli krajolik čednosti i ljepote i ljubavi.nalik milom Anđelu , koji  udahnu dašak  svoje čedne dušu u njeno postanje.

Hvala i slava Gospodu Milostivom.

Iz ničega , prazne ljušture  bijelih , golih zidova krenu Galerija Bosna zemlja Božije milosti.

Maja 2017 počeše se slagati obrisi  jasnog obzorja.

Mahalaš mora sve znati

I nered,

i zbrku praviti

Opis nije dostupan

Opis nije dostupan

A onda,

Neke nježne ruke male i čarobni štapići i rijetko viđena magija Slikarev život se pretvara u razigranu ,nadnaravnu  djetinju igru svjetla i sjene.

Ina – Iluzija I

Opis nije dostupan

 

Ina – iluzija III

Opis nije dostupan

Ina luzija IV

Opis nije dostupan

Ina se Igra

https://www.facebook.com/messenger_media?attachment_id=380673852589284&message_id=mid.%24cAABa9m3oCqxyjpXvI1sXVCX5rxih&thread_id=1721476805

Iz iluzije u realnost ,

vraćanje svijetu ovom ,

u kojem je sve manje mjesta za snove i ljubav,

da bi mu se podarili snovi i ljubav.

Opis nije dostupan

Pročelje

Ina – Zid X

Opis nije dostupan

Ina – Zid y

Opis nije dostupan

I napokon završna tahta.

Ugh ,  jedna , ne i jedina ,

nepojmljiva i nestašna , ali nesalomljivo teška i vrlo zahtjevna ,

a reko bi čojk – obična drvena tahta.

Eh , moje ruke male , baš ste ograisale;

vidjeh i krv i žuljeve,ali i osunčani  djetinji osmjeh .

-Mogu ja to.

I spoznah veliku  hrabrost , upornost i nepokolebljivost.

Djete saburu sviklo, mnijem i šutim

Opis nije dostupan

Inina tahta  iskušenja

I na kraju :

Ugao,

Opis nije dostupan

po ugao.

zid,

po zid

i …i još bukadar zidova…

Rezultat slika za Galerija Bosna zemlja Božije milosti otvaranje

Zatim ,

Inina magija

Opis nije dostupan

Opis nije dostupan

I am zabezeknut. rekao bi pjesnik.

Ali slikar nijemi i obara pogled

i njenu ljepotu hoće da oćuti.

 

Ručice male, nježna djetinja duša, imaginacija i ljubav.

Slike postaju samo dekor, ram za snove i postament prelijepog života,

ispunjenog dobrotom i ljubavlju ,

koji  obasjavaju Galeriju od prvog trena njenog začeća.

 

Tri prelijepa mjeseca jednog daha , u jednom dahu ,

je sasvim dovoljno za čitav vijek čovječiji,

za nauk i za vječnost Galerije.

Hvala ti na čaroliji, kreaciji  i nemjerljivoj pomoći Anđelu mili,

i sretna bila gdje god sada dobrotu darivaš.

Bez tebe ne bi bilo ni Galerije ,bar ne bi bila ono što jeste;

Ljepota, bjelina  i jednostavnost; čedo Bosne zemlje Božije milosti i Grada Čednosti.

 

Galerija Bosna zemlja Božije milosti i ja na koljenima mnijemo,

znajući da nas osjećaš:

-Neka je na tebe spas Božiji i milost Božija mili Anđelu.

A vala , po mahalski , il’ bogumilski ,svejedno je ,

red je , poslije rada i osmjeha , barem jednu rosli suzu zaiskriti,

i pjesmom zaboravljenom , Galeriju obasjati.


												

Meri Cetinić – Naše ljubavi , naši snovi / Song Stađuni

Iz Arhiva

BY ADMIN15. JUNA 2015.GRAD ČEDNOSTI, LJUBAV

Copy (3) of ona spavau plavom

Ona spava

 

 Poljsko cvijeće  

Poljsko cvijeće

Vjernost

Vjernost

Plam đardina

Plam đardina

 Prava ljubav 

Prava ljubav

 Rajski vrt

Rajski vrt

*

Meri Cetinić

Četri stađuna

*

Snovi nikad ne umiru

Mnoge pjesme i nježni likovi nastanu i prije nego što ugledaju sunce. Spoznamo i prinosimo ih  srcu i osluškujemo kada će nam se obratiti.

U jednoj našoj priči smo oživjeli snove Meri Cetinić i prije nego ih ona nama poslala.

Nismo se stidjeli da našim likovima nametnemo pjesmu koja će doći sedam godina poslije.

Okamenjena gromada pritišće ono dugme na kasetofonu.To pjesma se još nije desila ali Dobri ima prelijepe snove i može ih dozvati u bilo koji stađun.

Čiste klavijature zvuk vodi  nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas.

U misli nam pohrle dva nježna safira, što su  sjetne oči zarobili u velove čežnje  i sa iskrama modrih ljibičica  plešu. Blagost i dobrota  se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, Dalmacija  mora i može iznjedriti.

Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.

Umilna tuga,čini se poznata, ali to nije Frke Frkice glas. Glasa se isto, treperi  i boli isto , ipak , onaj jedan  stađun više,  što ga Meri Cetinić ima prave tu razliku, i veću tugu nosi.

Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dolje nikad nam ništa značio nije. Svima nama,  oni na sličan način  u zagrljaj jure.

Stađune smo uvijek osjećali i nikad i nismo ih brojali. Kako ćeš ba  zbrojiti toliku ljepotu . Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare ljubav polagali.

Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri ih stađuna i još sedam godina ih dijele, ali  ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštar zvani usud se za to pobrinuo.

Mali prinčevi i anđeli uvijek negdje odlutaju ili se vrate na nebo. Meri vam  lutanja malenih dječaka i snove grlica   nježno  i sa ljubavlju svojim pjesmamo prenosi . Vi pomislite da samo vama o vama pjeva.

Nije bitno ako sjećanja  kasne koji stađun. Ponekad se mora, jer priče ljubavne, priče radosti i tuge poslije dospiju do nje. Ne može ljepota mila,  samo svoje srce i svoju bol na dlanu nuditi.

Puno je to boli i potrošenih damara. Triba se malo odmoriti, primiriti ,  o drugim ljubavima pričati.

” …On je stišće, nježno ljubi i miluje, a šapuće:

Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ovaj put je bio u pravu.

Da , djeca su uvijek u pravu. Kako i kamo god se neka ljubav kretala i sjala, ona će jednog dana da odleprša. I ostavi slatke snove i veliku , tešku bol. Ponekad neprebol . Tako vam je to. Život je prelijep.

I uvijek poslije svake ljubavi život počinje nov. Nije bitno što je malo bolniji i gorči. Težinu je lako podnijeti,  ako ima dovoljno snova da ga drže na površini. Čak iako nema, treba ih dosanjati.

On ne vidi suze njene , jer ona je zavukla glavu  kose plave, crvene  ili crne , (to je već sasvim lična stvar) , sasvim  duboko u njegova jedra. Netom zatim ; stišava se  i glas mili , samo za dragana njenog klizi.

Glas nebeski, mio i anđeoski, u srce boli . Da , da , Meri vam je to:

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Moji se dani kroz vrime vuku,

S teplin i ladnin život se miša,

Žari me sunce, pere me kiša.

S rukon za ruku su četri stađuna

Ča daje gazin vrime mi biži,

Stađuni moji još o’ početka

Korak po korak kraju su bliži.

 

Stađuni, stađuni moji,

Di je sad ono proliće cvitno!

Stađuni, stađuni moji

I lipo lito vedro i sritno?

Dok jesen stere lišće na stazi

Ruke mi stišću o’ zime mrazi,

Stađuni, stađuni moji,

Stađuni.

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Ko će izdurat do kraja gazit,

Jedni će nestat ka da ji nima,

Na me će pazit još samo zima.

Stađuni, stađuni moji…

 

Ona se meškolji i još se jače uvlači na njegove grudi. On je nježno grli i ljubi. Želi da ova noć stane. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on u podne novog dana  saznati.

Nju sutra udaju  , a on će  morati odjahati u samoću , na bijelom konju , ko svaki Mali princ , ka  nekoj drugoj ljubavi , nekom novom Anđelu.

****

Meri, malena naša

hvala na  snovima i ljubavi

koje si sa nama snila i djelila.


























												

Crven fesić – Mahalsko tabirenje


images (2)      images (4)  Impresionizam

Blaženi pupoljak među ružama  Svjetlost na kraju puta  Neodoljiva priroda

Valja nam se ponekad spotaknuti o neke vesele i ljepše teme.

Listali mi one čitabe što nisu kitabi, onu haber kutija što nije haber kutija, i onu slikična i krajoličku haber kutija što nije slikična ni krajolička haber kutija, nego novinska haber slikična kutija. Klikovali i preklikovali kako bi se dohavizali šta je to veselo i lijepo u ovom takarli vaktu.

Podsjećali se mladosti i ljepot’ mizike dana kad smo ašici i blečci bili. Nikako da se maknemo od Indexa i njihovog sevdaha. Ponekad izlete i neki drugi, neimenovani izvori, kako to na haber kutijama znajo navesti.

Jes’ to jaka mudrolija?

Kako ćemo mi Mojsija, Debu, Lenjog, Hercu, Omu, Baška bašu ili Dobrog nazvati neimenovani izvor. Mi ih volimo i u belaj više uvaliti nego im javno bijele bubrege otfikariti.

Nenadano izleti naka mala, nama nepoznata i jauče: joj, mamo mamice. Bljesnu i zaiskri mlado čeljade, ikognito. Htjedosmo strelicu onu na ono x natandariti. Uplašili se da nas k'o Hercu dok  je gledao anterije, srce ne strefi? Ne bi voljeli ni da Mojsije ukruti onu desnu ili lijevu obrvu, sada sve jedno je koju  i na nas baci urokljivu, Srđe zlo pogleđe , strijelu iz oka.

Znamo da se odnekud Deba i Lenji cerekaju što smo se u belaj uvalili. Oma ni do haber kutije bez ženine ruke ne može doći. Nije je naučio da ga nauči da to sam čini. A i kad bi ga ukljućio nos pred okom ne bi vidio. Hoće on baterijom tražiti crvuljke. Baška Baša u tuđini o Bosni snije. Dobri se na put preko one druge, krvave duge Modre sprema, snove da dostigne.

Nešto nam reče : Ne mrdaj , ni jedne više; slušaj i gledaj i piši.

Gledamo nikog oko nas. Počelo nam se pričinjavati, pa se pitamo jel'to Kavaz sihire i dove ponovo baca i dove uči ili nas džini i meleki za daleke pute pripremaju.

Dok kontamo ona mala pjesmu otpojala. Ni noge razbacane ne vidjesmo kako treba. Mi zbog svega ponovo ono na ono i mala opet zapjeva i zaigra.

Eto, sada nam se rasvjetli zašto nam se ruka na onom ženskom čeljadetu zaledila. Da je vakta prošlog i još nešto bi se zaledilo.

Mi o srcu , a vi o nečem drugom psine izvodite. Ne može čovjek ni riječi progovoriti, a da se elementi sa strane nekim destruktivnim mislima ne pohvale.

Treba ovu dopadljivu sevdalinku narodu predstaviti:

Crven fesić

I.

Crven fesić mamo
crven fesić joj mamice
crven fesić u dragana
joj mamo mamice
crven fesić u dragana moga
joj mamo mamice

II.

Da ga hoće mamo
da ga hoće joj mamice
da ga hoće nakriviti
joj mamo mamice
da ga hoće nakriviti malo
joj mamo mamice

III.

Medna usta mamo
medna usta joj mamice
medna usta u dragana
joj mamo mamice
medna usta u dragana moga
joj mamo mamice

IV.

Da me hoće mamo
da me hoće joj mamice
da me hoće poljubiti
joj mamo mamice
da me hoće poljubiti malo
joj mamo mamice

V.

Dala bih mu mamo
dala bih mu joj mamice
dala bih mu srce svoje
joj mamo mamice
dala bih mu srce iz njedara
joj mamo mamice.

U onom starom vaktu pjesma Crven fesić je bila nezaobilazna pojka na svakom sjelu, teferiću, veselju, dernjeku ili ženskim sjedeljkama svih uzrasta. Na akšamlucima rjeđe ili nikako. Čim ti žensko dohvati šteku ona ti počne upjevavati: Crven fesić, joj mamo mamice.Čuje od mame, seje ili komšinica

Ova antologija nije klasična sevdalinka: Više je sevdalinska poskočica koja je čopila sve pikliće meraklijskog sevdaha.

Zaljubljena djevojka ispovjeda svoju mladalačku ljubav, čežnju, nadu, strast i želju koju želi podjeliti sa svojim draganom. Za svjedoka priziva majku. Posve smo sigurni da majka uopšte nije prisutna. Mi se zagledali upravo, ukrivo , bome i odozgo i odozdo. Svašta smo lijepog vidjeli , ali majke ni primirisati.

Poslušamo i pogledamo tekst još jedared, nije zbog one male , vjerujete ako hoćete ili nećete, nama svejedno. Mi samo gledamo, slušamo i pišemo.

Sevdalinka uvijek bježi od vulgarizama. Mi ne.

Teže i neprimjernije riječi može pasti na um samo nezavisnom komentatoru kome pjesma damare pali. Narodni stvaralac je prefinjen, lukav,perfidan i ubjedljiv. Što bi narod rekao – maslo mu ponekad nije za slavlja.

Uvrnite se u um i zamislite jedno mlado zaljubljeno, strastveno, ustreptalo, vrckavo, nestašno, uspaljeno žensko tijelo koje gori neugasivom vatrom.  Zamislili ste?  Dobro.  Ako ne možete vi potražite pjesmu upjevanu od Jasmine Mujkanović i slušajte ili gledajte kako vam volja. Kažete sada se lakše diše. Nešto nije u redu sa vama.  Kako se bolan lakše  diše. Ili ste hadumi ili hanumice. Ima herc kao kod dvojice Herca da vas bubne.

Kada ste sebi sliku pjesme pristavili, tek tada možete razumjeti našu ekspertizu.  Joj, jedva se dogovorismo .  Ono čeljade iz haber kutije samo što ne iskoči i na hastalu nam zaigra ko kakva Jemenka ili Jermenka.

I. stih

Fes je muslimanska pokrivka za glavu. Nije kapa, nije ni šešir. Imućniji su svoje fesove, ne samo kićanke od kadife pravili. U mahalskom žargonu crven fesić označava klobuk ili pečurku muškog polnog orkana koji je zaista crvenkast i svilenkast. Pravi fesić je izrazito zagasite, bordo boje.

Žene su imale pokrivke za glavu koji su neki zvali fesići. Ti fesići su uvijek bili išarani, izvezeni, sa raskošnom kićankom natandarenom usred fesića. kako prilići. Uglavnom su crni na vrhu i vrlo plitki. Vrlo je izvjesno da narodski pjsenik nije mislio na ženski fesić.

Kasnije će vam se slike izoštriti.

Da li uzbuđeni djevojčurak okusio slast putene ljubavi?

Šta se trzate,  ne pitamo vas za pjevačicu već malu iz pjesme.

Mi to još to ne znamo?!

Da li ona želi tu ljubav? E, sad se trznite i pogledajte i poslušajte pjevačicu.

Svakako i svakako, o tome će pjesma i pjevačica pjevati. Ne znamo što će nam ovo dvaput svakako, ali tako izletilo pa neka ostane. Od viška glava ne boli. Pitajte žene.

Uspaljeni djevojčurci ne bi četiri puta uzdisali za fesom , ni da je carski i zlatni. One uzdiše za crvenim fesićem svojih dragana. Narodni pjesnik svjesno upotrebljava demunitiv da bi jasno odredio o čemu se radi:  crven je fesić u dragana njenog. Nijedan fes za glavu nije nikad bio fesić, osim dječijih ili ženskih, niti je za njega upotrebljena umanjenica. Muški je to ponos.

Već prvi stih naglašava djevojčino stanje. Ona je uzbuđena do te mjere da će do kraja pjesme njena ustreptalost neprestano dozivati i skoro vrištati oj,mamo mamice. Što pjesma odmiče i što pjesnik podiže uzbuđenje na veći nivo; to je djevojka zajapurenija, uzbibanija i naklonjenija dozivanju majke.

Kako ćeš ba zvati oca, djeda ili brata kad se upuštaš u one igre sa crvenim fesićem. Ne ide to. Mamo oj mamice je uzdah prikladan baš za takve prilike ili neprilike, možda najprikladniji od svih drugih prilika. Svašta se u toj igri može izroditi, i prekrasnog a bome i nepoželjnog.

II. stih

Sama pomisao na crveni fesić izluđuje djevojke, strast se uzburkava i ona ga hoće i to četiri puta. Svaki put zapomaže: joj, mamo mamice. Tu djevojke otkrivaju svoju putenost i iskustvo. Sasvim jasno određuje način na koji hoće crveni fesić.

Prva dva puta hoće da im se crveni fesić da samo onako, prirodno , bezuslovno. One su ga već upoznala i najbolje znaju kako im odgovara taj nestašni crveni fesić. Prva dva puta bi trebala biti ugrijavanje. Pošto je sevdalinka u pitanju može se reći i upjevavanje.

Kasnije žele da im dragi još dva puta nakrivi svoj crveni fesić . To je već izvoljevanje mladih žena koje su duboko zagrizle u vođenje ljubavi. Dakle prvo ide dvaput u pravo, pa dva puta ukrivo. Male nestašnice su samo jednu poziciju ostavila nedorečenom : ukrivo gore ili ukrivo dole, ukoso lijevo ili ukoso desno.

Da ne bi bilo nedoumice mi ispravljamo, normalno, figurativno, propust pjesnika i kažemo: da ga hoće nakriviti i gore,i dole,i ilijevo i desno. E sada kada je fesić pozicioniran, možemo zamisliti to što zamišljamo i kompletirati utisak:

– I upravo,i ukrivo,i u lijevo, i u desno, i gore, i dole, i u sridu , i utvrdu i umeko dok se sve ne uzmuti, uzbiba i …, nastavaite po svojoj volji.

Pjesnik nas strogo kori i upozorava: a gdje ti je tu poetika, frajeru mrtvi?

Jes vala, nema u sevdalinke nabrajanja. A šta će mi poetika u sridu i ulivo i udesno. Ne treba tu nika poetika. Tu treba… A ni čitalac se ne trudi pripomoći, ubečio oči, ne diše. Da može vas bi se uvukao u sliku na haberu; makar glavu.

Možda uspaljenice nisu imale vremena za pozicioniranje ili su znanje prepustila draganu svome . Možda su samo vrckave i hoće da se slušaocu svide i da mu nedoumicom mozak mute? Svaka žene bi bila zadovoljna sa četiri puta dobijenim crvenim fesićem bez obzira i na pull i na pozition. Da li će i naše biti?

III.stih

U prethodnom stihu djevojke izvoljevaju crveni fesić četiri puta. Ali, da bi to dobile moraju nešto za uzvrat dati.

Vi mislite da su medne usta od dragana njenog ! Jok! Ni govora!

Zato djevojka kaže: u dragana moga.

Znači kod njega su,one mu ih dale i to nisu bukvalno njegove usne na njegovom licu. Figurativno, ove medna po strasti i pravu mogu zauvijek ostati draganova. Što bi to bilo? Čitav život svako malo: Joj,mamo mamice. Da mozak stane; i njoj i njemu. Što bi prelijepa smrt bila , tako je dočekati.

Nikad se za muške usne ne govori medna usta. Provjerite sve anciklopedije i antologije poezije, nigdje taj izraz nećete naći. Nije ni naš pjesnik iznimka. Čak se i za ženske usta rijetko upotrebaljavaja taj izraz. Za usnice ili usmine da. Muškarci, žene i djevojke poput ove male jasno osjećaju o kojim se medenim ustima radi. Njih narodni pjesnik nije zavarao.

Medna usta su šifra za njenog dragana. Ona mu poručuje da će mu četiri puta dati medna usta. Tačno onoliko koliko on njoj puta pokloni crveni fesić. Tante za tante, što bi rekli špageti.

IV.stih

Djevojke majci još jednom sve nabraja. Ono majci zaboravite. Nabrajaju one draganu i daju uvid u pravo stanje stvari: tako je, kako je. Vidi se da polako prelaze rub histerije. Pjesnik nas ostavlja u dilemi da li su to ona stara ili pak nova neka četiri puta . I tu se pjesnik nije jasno odredio. To mu nikako nije fer. Kakav je to pjesnik koji hoće stalno da nas za nos vuče i u zablude vodi.

Jednom bi mu oprostili, ali on svako malo, to ne može. Ili je smatrao da bi osam –devet puta bilo previše za jednu pjesmu i jednu djevojku. Ili ne poznaje bosanski duh i cug ili je prepustio da to djevojke ili slušalac sami odrede…

Uglavom; poslije tri uzajamna poklanjanja moguć je mali predah. U intermecu se zagovaraju poljupci i milovanje. Poetski klimaks ulazi u završnu fazu; možda i neki drugi. Poslije toga se ide,  još jednom do kraja. Zatim  se radnja polako stišava i svršava.

Vi sigurno već četvrti put obrćete onu drugu malu. Pjesma vam se dopala, ziher. Ne možete oka sa pjesme skinuti. Sluh vam u ovoj fazi komentara služi samo za dekoraciju.Oči su glavne.

V.stih

Pjesma je pri kraju. Svi su umorni i pjesnik, i dragan; djevojka nešto manje. Vidi se kuvetli je i pojaka. Slušalac i gledalac ne razmišlja o tome. On je samo znatiželjan i uzbuđen što se pred njegovim očima sve odvija kako treba.

Sve je jasno. Ili nije?

Čini se da su djevojke zadovoljne, ali ipak provjeravaju ima li tu , mjesta za mali dodatak radnji. Ukoliko ima , one će ponovo dati svoje srce. Pjesnik ne govori koje. Anamo ona izgleda kao prirodni đardin i ima srcolik oblik.

Da li se dragan prihvata đardina još jednom? Vjerujemo da ga je obradio; jer mu draga ne bi tek tako poklonila srce iz njedara.

Joj mamo,mamice.

Tu pjesma završava, ali vi sigurno želite utvrditi gradivo, slobodno obrnite krajolik još jednom.

Narodni pjesnik strogo slijedi osnove Aristotelove poetike.

U uvodnom dijelu  je definisao radnju i protagoniste, njihove instrumente i htijenja i odredio mjesto odvijanje radnje. (Stih I i II)

U središnjem dijelu je prešao na glavnu radnju, odnosno kulminaciju. Glavna akteri su se dogovorili i počeli se usmjeravati ka svršavanju započetih odnosa i radnji. Kulminacija prelazi u fazu stišavanja i usaglšavanju započetih odnosa i antagonističke borbe među spolovima na principima čvrstog, uglavnom nategnutog i ukrućenog zajedništva. Radnje se polako privode kraju. (stih III i IV)

U završnom dijelu sve se zna . Epilog je vrlo jasan, sve se svršilo gdje treba i kako treba. Djevojka je bila zadovoljna pet puta i poklonila je draganu (napokon i zasluženo) srce iz njedara. To mu dođe ko neka medalja zasluga za narod. Kakav te narod dnašo. To su kolajne  za anamo onog ili anamo onu. Zaslužili su, valjda.

Možda je tu palo osam ili devet ili još više puta. U periodu kada je pjesnik pisao, zapisivao i provjeravao, ponešto mu je moglo i promaknuti. Ovo je pjesma, nije balada, pa pjesnik ne stiže sve iskantat. Pjesnik je naglasio da se tu radi o komediji sa tragičkim elementima, gdje ni mamica ne može pomoći ćeri.

-“Nju probadaju, ubadaju, nabadaju, čereče i na kolac nabijaju. Hoće ona crveni fesić; e pa eto joj ga. Ovaj komentator se raširio pričom ko trokrilni ormar na basamcima. To se jednostavno kaže taka…”

-Ne Deba ,nećeš se vala i ti uvaliti u ovaj sevdah i u…

Mojsije ga iz preikrajka opominje i u čelensku lupa.

Joj ,mamo petnaest puta; mamo mamice – petnaest puta.Prava drama i tragedija, To je tri'es’ puta, haman k'o Mujo i kraljica Terezija. Bocu više. Koliki put gore, dolje i u sridu nije važno. Važno je da se sve dobro i po dogovoru svrši.

Valjda narodni pjesnik odnekud poznavao ili čuo za Muju i Aristotela. Fata mu ko neki rod dođe ili na ljubu nalik bila. Znao im damar.

Hanka Paldum, Jasmina Mujaković i grupa Divanhana su poslijednji snimili ovu pjesmu. Hankija i solistica grupe Divanhana (Leila Ćatić) pjesmu pjevaju pomalo beskrvno, kao da nemaju pojma o čemu se tu radi ili su mere bit'da bidne upravo iscvrkutale joj, mamo mamice, nepodnošljivo mnogo puta. Ipak, čini se da ih razigranost i poruka ove sevdah pjesme nije dirnula.

O njihovolj ljubavi prema crvenom fesiću nećemo govoriti, nismo upoznati nit’ smo nazočili. Tračeve ne širimo; mada se to u nekim drugim prilikama može zorno vidjeti i zaključiti, ono što se treba zaključiti, a ne smije prozboriti. Trud i želja su prisutni, nažalost suzdržano su fulile ritam i strast.

Crven fesić nije elegična sevdalinka. Pjesma je upravo kao dragana i crven fesić. Mladi, nestašni, razigrani, nabijeni ; strastima i emocijama. Pitka, dopadljiva, strasna sevdalinka , protkana specifičnim senzibilitetom i suzdržanom erotikom.

Jasmina Mujkanović pjesmu pjeva punim plućima, veselo, razigrano, djevojački jasno, kristalno čisto, sa radošću i strašću, i erotično. Ono suzdržano zaboravite; to je i pjesma isključila. Ona pokazuje o čemu se tu radi ; ne stidi se i ne prenemaže. Njena vedrina, iskrenost i nepatvorenost oduševljava. Iako harmonike na par dionica malo zatrokiraju, odavno nismo čuli tako dobru i iskrenu vokalnu izvedbu ove pjesme.

Aferim mala.

P.S.

Google nam uvalio malo krkanluka,ne možemo ga nikako isključiti. Znate da nije naš izbor.Kad poslušate Jasminu vi je, molimo vas isključite. Nemojte da vas muka safata , ili neki veći , fuj belaj ne strefi.

,

Ljubav je sve što insan u Gradu čednosti ima

grad čednosti

Sarajevo Grad čednosti

 

Modra rijeka sanja

Modra rijeka sanja

Centofilija

Centifolija

Blažena Luca

Blažena Luce

Copy (3) of ona spavau plavom

Ona spava

ona pod velovima-plava

Ona pod velovima

Dijete u oblacima

Dijete u oblacima

Sanjive ruže

sanjive ruže

Vali

Vali

Ljubičice u polju šarenom

Ljubičice u polju šarenom

Dodir usan i pobjeglo proljeće

Dodir usana i pobjeglo proljeće

Ljubav

Ljubav

Svjetlost blagdana

Svjetlost blagdana

Krhkost

Krhkost 

Svjetlost

Svjetlost

Vatromet u našim srcima toliko blješti da vi mnijete – večeras je Novogodišnje veče.

A nije. Nikako nije,  ali jeste Blagdan .

Ovo je noć Žena i  Uspomena. Svaka je noć takva . I puna svjetlosti.

Tek je ljubica počela da cvjeta,  behar u sehare  mirisa odlutao , otvarajući pute pobjeglim proljećima da se  bar u sjećanja vrate.

Mi tako, ničim ponukani, o ponoćnoj uri , razmišljajući o ljubavi pozovemo muziku, snove i sjaj nekih dosanjanih noći , ovjekovječenih bojom u pomoć. 

Ono maleno i crveno , a živo  i krvavo pičule zasnježi i iz zakutka svakog djelića njegovog , polako izviru sjećanja kao lati šarenog poljskog cvijeća , koje smo nekad sanjali , kojima smo se nadali i koje smo nježno sa ljubavlju  brali.

No , stađuni su minuli . Snovi su ostali , zaleđeni fotografskim lećama duše , u platnima što sanjaju po zidovima Galerije Bosna zemlja Božije milosti   i svjedoče  poput okamenjenih svjedoka.

Grlice,  ta nježna snoviđenja su odlepršala u susret svojim snovima ,  nadama i usudu . Nadamo se da im je ljubav, ona prava i željena  doletjela u zagrljaj. Onim usnulim je sada dobro i smješkaju se na nas mahalske blentovije.

U ovoj lijepoj zvjezdanoj noći bez snijega i suza , sa mjesecem koji jeca  u našem srcu , lelujaju nježne pahulje čežnje i ljubavi prema svim ženama , koje su otplesale sa nama neki valcer i tango , možda i neki bolero i usadile nam ljubav prema ljepoti i svim ženama svijeta.

Djevojčice naših  generacija  i podneblja  su izgledale ljepše i zanosnije nego sve misice svijeta.

U srcu je zapisano toliko prelijepih likova  da ih ne možemo sve pomenuti . Trebalo bi nam pola telefonskih imenika našeg doba. Molimo oprost.

A ima ih , kojima smo poetska imena dali , i u noćima kad nas tuga strefi, dozivamo njihove likove u blesavi mozak mali .

A ima ih …

Jednom rekosmo, velikog mozga  nemamo jer smo mislili da nam ne treba, ništa osim malog mozga i malo  ljubavi. I shvatili smo da ga zaista nemamo kad od lutanja mnogih kasno shvatismo da putanje imaju svoj zakon.  Ponekad nismo stigli dostojno da zavirimo u duše Princeze , Malene , Krhke ruže, Bijele dame, Labudice, Krhkog proljeća, belle   Antonelle  , Sunčice,   pupoljka ,  labudice, , grlice  , lepršave nevinosti , ljepote mile , …

A ima ih, ni ime im ne smijemo vrisnuti!

U sve, baš sve, smo bili zaljubljeni. I voljeli , ko konji, ko delfini ili tigrovi i … ,  i bili voljeni . I vjerujte , još uvijek smo na istoj putanji.

Tada se to nije smjelo spominjati, branili nam. I sada nam brane. I mnogo se pazilo na riječ i čestitost. Previše. Mnogih imena čovjek ne sjeća, godine ih pogubile, pa nam žao, jer osjećamo da nam ih puti kroz  život oteli.

Grlice male na sve strane dunjaluka odlepršale. Možda kasno, ali poželjeli smo im svu sreću. Poslije , povratkom odbjeglog  vremena neke smo susretali još blistavije i sjajnije nego u dječijim danima . Možda ! Vjerujemo da im je to ljubav   donijela. Ljubomorni nismo nikad bili . Zaslužile su svu sreću ovog svijeta , zbog svih divnih druženja koje smo imali. Čak i nestašluka nekih, kolektivnih buntova i bježanja  ,poneki Mićkin gaj ili sakriveni mahalski  đardin. A Boga nam Miloga bilo je i mnogo ljubavnjih krađa , lutanja  i previranja.

Takva vam je mladost . Ubrzana , nestašna  i čestita. I snovita poput Modre rijeke .

Neka nježna bića smo upoznali za jedno veče, za jedan ples ili jedan pogled, ali smo vrlo često  „neustrašivi“ bili i nikad se više nismo javili. “Ponosni“ na sebe što smo dan, ime ili broj telefona zagubili, puni sebe glavu smo  ka nebu za  tihim oprostom dizali .  A srca nam se kidala. Nekada smo zaista hudom srećom papiriće zagubili. Kada bi ih našli bilo je kasno. Sada ne vrijedi ni da da se pitamo šta bi bilo , da je bilo. Suvišno je . Jer uvijek biva ono što biva.

Koliko žena i ne sanja da je bilo voljeno, punim srcem mladih tića što tek na staze života su kretali. Eh , da su znale;neka bi se možda nasmijala; nekoj bi žao bilo što se nije imalo hrabrosti , jer osjećala je isto. A neke one naklonjene humoru samo bi slegnule ramenima i rekle:

„Idi,bolan, pa se liječi.”

Svi smo znali da za ljubav nema cjepiva, a Bogami , ni serum protiv poneke zmija nam nije pomagao . Ipak ,  znalo se ; neke druge djevojčice su nam liječile skršena srca, kao što smo i mi znali da su one prve nekim drugim sretnicima ljubav poklanjale.

Koliko naših učiteljica , nastavnica i profesorica nikad nije saznalo da su u našim nevinim snovima obitavali zajedno sa našim grlicama. Većina ih je odleprašala , nadamo se u neki bolji i proljetniji svijet i da još uvijek brižnim pogledom  paze na nas.

Prever je bio optimista ( ili  lažov) kad je rekao:

“Poklanjam ti ružu za jedan dan,

a ljubav za čitav život.”

Mi smo veći optimisti od njega ( a mi nikad ne lažemo) kada kažemo:

“Pokloni mi sebe

bar na  jedan cigli stađun

čak i ako mi srce skršiš

ja ću te voljeti život cijeli”

Žao nam , mnogo je više žena koje nismo stigli kako treba  upoznati , dok smo tragali za onom koja će nam srce skršiti. Svim smo željeli ljubav poklanjati.

Sada je kasno da se pitamo da li je neko srce kucalo za nama, a da to nismo znali.

Priče ljubavne koje pišemo i bojimo su proživljene silinom blesavih muških grudi , pa bile one uske ili široke.

Imena nećemo pominjati. Bitno je da one to znaju. Sve ljubavi su bile predivne i jedine. Sve ljubavi su prave, osim onih najpravijih. Te skrše i ubijaju svaki damar srca . I zalede su u samoj duši za čitav život.

Što bi rekao blesavi Serjoža:

“Tih godina smo sve voljeli

a Bogami su i one voljele nas.”

Ali neka,tako treba biti. Prava ljubav je neiscrpni izvor osjećanja, nježnosti i života za sve buduće ljubavi.

U sjećanja na te dane i iskrenu ljubav , večeras kao i obično , poklanjamo srce svim ženama  sa kojim nas je milimetar ili atom zvjezdanih putanja dijelio od naših dodira.

Da su se kojim nemogućim slučajem putanje zvijezdica susrele, bilo bi tu još skršenih srdaca.

Neka! Neka bi.

Šta ima veze ? Koga briga za malo boli?

Bitno je da se voli, da se voljelo, a daće Bog Milosti voljeće se i dalje.  Uvijek ima nade i vremena za ljubav i … , i  takarli vremena.

Ponavljamo: u sve,  baš sve djevojčice, djevojke i žene smo  bili zaljubljeni. I one koje smo znali, ali i one koje nismo znali. Ako nismo imali hrabrosti ili smo imali previše ponosa da im priđemo ili kažemo za tihe patnje, niko nam nije kriv.

Mnogih imena čovjek ne sjeća, nekih ne smije da se sjeća ,a opet neka se ne smiju pominjati, iz poštovanja prema životu. Godine su ih pogubile, pa nam žao pomisli da nam ih je život oteo.

Što reče Po:

“Prije mnogo i mnogo godina,

U carstvu kraj mora to bi,

Djeva je živjela koju su zvali

Imenom Annabel Lee;

S tek jednom je živjela mišlju:

Da voli i da se volimo mi.”

Ljubav je ono zbog čega je vrijedilo živjeti. I vrijedi .

I vrijedi svakog slomljenog srca i sleđene duše.

Ovu veče posvećujemo njima , našim djevojčicama ,

jer po Cvjetajevoj bijasmo:

“Kao desna i lijeva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nježno,

Kao desno i lijevo krilo.

Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do lijevog krila.”

Kad se sve posloži, neke putanje se moraju sresti i vratiti nas na početak, mile ljubavi naše.

Jer dvoje se nađe , pa se poslije ne nađe.

A ako se putanje opet mimoiđu, znajte da vas sve volimo.

I biće  suđeno . 

Bleki – A šta je to sevdah

 

 

 

 

 

Tajna svjetlosti  Afroditina čarolija

Nježni plamen ljubavi  

Sunce more miluje      Vali

 

Zvijezdice   Tišina

Ljubav      Jedinstvena maglica

 

 

Snježni most   Cvijeće

 

Krug radosti   Blaženstvo

**

Bilo je to ljeta 1968. godine. Na plaži dva su djeteta, djevojčica i dječak, dvije grlice male. Dječak i tujinka se miluju i ljube. Tada nije bila. Kasnije će je on tako i proljećem svojim zvati; jer je otišla. Prije toga za sva vremena  svoju ljubav njemu darovala. Miluju se i ljube; ljube i stidljivo maze. Nikog nema, sami su, tišina ih spaja. Krajolik ih smiruje i bodri.

Mjesec se nasred neba zaustavio. Stidljivo jedan prozračni oblačić pred oči stavio. Neće da ne gleda šta ta djeca rade. Djeca su to, u neznanju mnogo toga neprimjernog njegovim očima mogu da urade. On nije voajer , a i mnogo druge djece nešto nestašno rade.Zvjezdice razigrane i radoznale nisu svoje poglede krile. Čak su ih durbinima pojačale. Usamljene su one na svojim putanjima. Nemaju druga. Sve što im se primakne one sprže. Neće one, ali moraju, to je nebeski zakon. Moraju toplotom da život potpomažu.

Maglice ih kore, uzalud. Zato nemaju izbora pojačavaju svoj nježni i prelijepi sjaj i zatamnjuju sjaj zvijezda. One shvataju poruku i odlažu durbinu do nekog drugo puta, kada maglice ne budu strog sudac.

Pijesak i more se kupaju u tom blještavilu i iskre i titraju i tiho šapuću muziku čežnje i strasti.

Odjednom ničim izazvana djevočica dječaka ozbiljno upita:

A šta je to sevdah mili moj?

Blesan je zatečen ne sto već tisuću jedan posto. Ono jedan smo radi preciznosti dodali.

Đe me nađe, konta on. Snalažljiv ko dijete kad ga zateknu na tuti sjeti se Sulje, Solomona, neki mu ko rod dođe. Pa odgovor djevojčici hitan posla:

– Sevdah ti je pjesma, muzika što se od ljubavi iz srca i duše voljenom biću poklanja.

-Što ga ti nalupa. Gori si od onih koji kažu ne znam ili ih nije briga sa sevdah. To su oni što ni srca ni duše nemaju.

-Onda meni ti pametnice jedna, kaži sta je sevdah.

-Da znam, blesane ne bih te pitala, samo znam da je ovo večeras na plaži čisti sevdah. To već ne umijem opisati, ali znam daje to nešto predivno. A ti kad saznaš šta je sevdah javi mi.

– Hoću malena moja,ništa se ti milo moje ne brini. Javiću ti sasvim sigurno.

Nije joj nikad javio. Poslije tih ljetnih dana proljeća krajolik se promjenio, stađuni su izbrisali slađahne aktere.

Godinu za godinom dječak nije uspjevao odrastati. Dio je zauzet ganjanjem sevdaha. Mislio je tako će saznati šta mu je sevdah.

Pola vijeka kasnije ne bi onoj djevojčici ništa novo mogao odgovoriti.

Ne bi se pametan pravio , već bi joj jednostavno papir u ruke dao i rekao čitaj bona.

A šta je sevdah pitala me djevočica mila ,što se nenadano međ’ oblake skrila?!

Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo, radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili ,kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili češće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.

Nema ono dvoje se nađu pa čitav život sevdišu. Jok.

Najčesće biva: dvoje se nađu, pa se poslije ne nađu, hoće se reći raziđu i svako na svoju stranu krene.I uglavnom se natakari.

Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme dok nisu iznjedrile sevdah, koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.

Nekada su to bili nizovi dana i noći. što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova uzplahirenih mahalaša. Poslije su dolazile ledene pahulje bijele.

Tako bi to neko nabrajao priču o sevdahu. I pogriješio.

To je dio sevdaha: poetika i snovi.

Neko bi to pokušao na drugi nači objasniti. I sasvim sigurno bi pogriješio.

Šta je sevdah to je teško objasniti.

Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog, na sigurnom…

Niko ti , mila moja zasigurno ne može objasniti šta je sevdah.

O Sevdahu su tajne zaključane u nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu, tiho otvore seharu, malo sevdah praha prospu.

Obaziru se bojažljivo ; jer strogi sudac usud vreba. Na svaku prašku sevdaha prašku osvete i pelina sprema.

Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije,sanja i sa njim mre.

Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i pride tisuće i tisuće, milione molitvi.

Nasilno se rijetko umiralo. To se stilski rješavalo. Gajtan svila tanka ko dlaka dohaka zlom insanu.

Umiralo se onako,polako, bešumno i po istilahu. Samo se naprsno riknjavalo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala. što ju je tvoja duša izdala.

Sevdahom su mirisale žute dunje, đule, maglice i zvijezde, snijeg i behar, jorgovan, zumbul, nebo i zemlja, ljubičica, kadifica, sunce i mjesec, bijela janjad mala , djevojčice i nježne žene, ibrici i kahve. Bome bilo je tu i sofri meze i pića,kao predjelo sevdahu i ljubavi.

Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar: ljubav. Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini ljuba.
I jošte meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i bekrija.

Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam. ni hanume i ašik đuvegije nisu zaostajali. Djeca su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.

Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata, Frka, Lela Jela Jelena, Hana i Ana, Borke, Rade, Nade, Vesne proljeće, Anabel Lee i Ane Snjegine, grlice, klinke i vrapčići, iz srca Sanje, Jasne, Sonje, Anđele, iz kiše Batrbare, Milice M. sa zagubljenim Malim princom, Tanje, Lidije, Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane, djevojčica, nježna žena Fahreta , Senke, Kaliopi, Vlaste, Bisere milo moje, jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem, Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem, Silvana Zilha sa ranama, klinka Pjaf, Velike Besi, Bili i Janis, i princeza Dajana …

Nabrajanje nam uvijek ide od ruke, ali žao nam što nismo upoznali i ljubili milione onih prelijepih bezimenih žena. Zato smo im pjesme, snove i ljubav vjetrovima sevdaha slali i darivali.

Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo, neke nas znaju. Nekih se sjećamo, one nas ne. Žao nam što ne možemo sve pobrojati; neke i ne smijemo.

Svaka od žena na ovome dunjaluku sevdah priča i još bajka pride. Na svaki ispjevani, tisuće neispjevanih a doživljenih sevdaha.

Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.

Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :

Duša usud; nijemo, osluškivanje, čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.

Duše strpljive; teško, mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića, ali i podneblja.

Duše zaljubljene u ljubav i milovanje, strasti i predavanju.

Duše u jecaju: joj, mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh.

Duše predane bezuslovnoj ljubavi Jedinog oslonca apsolutne istine.

Duše zaljubljene u krajolik i podneblje; sveto i iskreno, prelijepo i vječno, mirisno i modro zeleno.

Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora teče.

Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i svoj Sarajevo –Grad Čednosti.

Duše zaljubljene u milost ljubavi, dobrotu čovjeka, ljubavnicu svoju.

Duše zaljubljene u radost ljubavi, dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.

Pa ti draga,milo  moje traži i nađi definiciju sevdaha.

I zapamti : sevdah i ljubav su ponekad gori od mržnje.

Lome te, zamaraju i slamaju, šamaraju i guše, na plač i krik tjeraju, ranjavaju i bole i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.

Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još luđe biti zaljubljen u njih, kaže sevdah koji kao duh obilazi i miluje kapije zaljubljenih.

Basna o Orkici

Basna o Orkici

 

“Nekad davno bijaše jedan umiljati Usamljeni vuk,

dio raskošne menažerije, oliti života zvanog Cirkus.

Na njegovu sreću on ne igra u njemu , vec upravlja njime.”

 

Nekoć zapljeskaše neuki:

” “Vuk” se umorio i ne mere ganjat’ “ovčice” po areni.”

 

Oblajhan inatnim  srebrenim nitima napravio je Kučicu u cvijeću,

otvorio čudesnii pansion , zvani Galerija Bosna zemlja Božije milosti za

prelijepa krhka bića, da mu djevojčice ,privučene mirisom cvijeća i ljubavi,

dolepršaju na dlan, poput ružičaste grlice sa rubinovim ogrlicama .

 

Ne m're se požaliti. Život je i dalje prelijep.

 

Ipak u svitanju svakog dana on sa tugom gleda u bjelinu

opustjele ljuljačke na trešnjinom stablu,na kojoj još uvijek

treperi sjena one , čije ime ne smije izgovoriti…

 

Čekajući Princezu , plemenitu a nježnu Orku.

koja se ne vraća ,iako je obećala,sjećajuć se zakletve;

Moja si i ti to znaš…

 

Nešto u ovoj Basni ne štima!

Još nismo sreli Orku koja se plaši.

Dobro , d'bro šta se može.

Sutra je novi dan.

 

Naravoučenije:

Ili plemenite Orke nisu što su nekad bile,

ili Vuk nije Vuk ,nego Mali princ,

pa Orkici grehota na maksumče udarit’.

 

**

Dopisano

Razum zbori da je Ljepota, onomad greškom zalutala u

razigrani, ljubavlju i cvijećem obojen vrt.

Srce treperi : Malena me još uvijek voli.

Pa vi vidite šta vam je raditi!

Jal’ vjerujete, jal’ ne vjerujte!

Bajke su uvijek bajke,

osim kada su basne.