Ponos
Pomirenje
Odlazak
Ledeni svijet
Proljetno svitanje nad Modorm rijekom
Eh, Tatjana ,Tanja , Tanjuška mila djevuška
Malena grlica nas je često napuštala. Onako kako to grlice rade. Samo prhnu, tiho, neprimjetno ,iznenada. Pa nam se vraćala nasmijana.
Nježno, blago, malkice umornijih krila. Mi bi je prigrlili udahnuli koji dašak nježnosti i iskrica što se ljubav zovu.
I tako tri puta.
A neparan broj, nije nikakav broj.
Priziva nesreću.
Poslijednji put kad nas je napustila, rekla je : neće se vratiti.
Kaže, bole je odlasci njeni ili rastanci naši. Da,upravo tako, i neka teška slutnja poput more je proganjala. Ne može da diše. Skoro da se u kam kameni pretvorila.
Sa svakim rastankom bol je nosila sve teža i jača strahove djetinjstva. Njih je nama poklonila i još mnogo pregršti stihova i ljubavi sa svojih nejakih djevojačkih grudi.
Ono što nam nije mogla reći,u noćima dugim , bojeći se da bi nas moglo zaboljeti , kazivala nam je stihovima koje nam je poklanjala, ali i krala. Mi smo je neoprostivo voljeli. Nisu nam bili potrebni stihovi da je razumijemo. Dovoljna jedna gitara i par pjesama u đardinu ljubavi . To uvijek spaja dvije i dvije ruke, lijeve i desne.
A ona je pjesnikinja , riječima boji nebo ,mjesec, zvijezde i maglice. Ništa nam više nije tebalo. Osim vazduha, do kojeg grudi u zanosu , ponekad , teško stižu.
Stihovima je obogatila naš svijet i noći, duge i tople, kao sjaj srca njenog. Nadamo se da smo joj mi i Dvori podarili koju godinu predaha i ljepote, u njenom kružnom lutanju , koji se završavavao među slikama i bojama naših srca. Bojama ljubavi i snova . Drugačije ne umijemo.
Baš kada smo dogovarali novo viđenje, zlo je sve poremetilo. A zlo je bilo ono od čega je Tanjuška bježala , da bi se nama vraćala.
Nije mogla podnijeti zlo, a ono se uvuklo u njenu domovinu. Nije bila žena od parčića snova i dijeljenja. Njena domovina je bila ona velika ,divna majka Jugoslavija što ubiše je zlotvori , nečasni izdajnički kurvini sinovi, i raskomadaše ko bijesne zvijeri.
Otišla je među Aboriđane, da tamo nevinost svoju traži. Možda je tražila i pticu, nalik sebi, koja nabijajući se na trn umire pjevajući .
Ostavivši nas , damar za pjesme je zagubila. Nije joj bilo do pjevanja. Mora da je je bolio odlazak ili rastanak naš. Sada,sasvim sve jedno je. Još uvijek smo se nadali susretu.
Tako vam je to sa snovima i ljubavlju. Nikad ne umiru.
Juraj Martinović će zapaziti da u poeziji poetese Tatjane Lukić preovladava izuzetno intelektualan pogled prema svijetu i životu , o posebno ka unutra.
Marko Vešović primjećuje da nas poezija Tatjane Lukić plijeni kao najfinija smjesa nevinosti i iskustva.
Oni su bili recezenti i vidjeli su samo njene stihove. Marko Vešović skoro da je otkrio iz čega izvire poezija Tatjane Lukić.
Zaboravili su da dvadeset petogodišnju djevojčicu srce muči i slama, a ona mu još sve odgovore ne zna reći.
Naša se poetese čas upušta u raspravu sa filozofima i malo starijim od sebe, a čas kao djevojčica nabraja čega se na ovom svijetu plaši i strahove zagrljajima lomi.
Da, sasvim je izvjesno, recezenti su zaboravili koliko je široka i krhka djevojačka duša.
Mi nismo. Prigrlili smo je . Zauvijek.
Deset godina u tujini ni stiha da nam baci , o zvjezdicama ili maglicama , nježnim sestricama. Shvatila je , bježeći od zvijeri ,tamo u tom stranom svijetu , ima puno krvoločnih dinga , otrovnica i svinja.
Mnijemo , riječ joj zapela u grlu; tamo gdje duša stanuje. Teško je disala, bolovala i plakala, dok su joj zemlju čerečili.
A onda je opet krenula rijeka stihova. Ali tuga je pritisla, učinila lakšom od balona i samo je prsnula i odletjela ka nebu. Mislimo da je shvatila da je svoju poetsku magiju ostavila u zemlji otaca i Sarajevu ; i da tamo , u tujini nema kome pjevati. Tamo živi neki hladan i užurban svijet.
Da li je mila naša, tamo negdje daleko usred Oceana , našla svoj trn i srce mu poklonila, da bi o nama ,o Sarajevu Gradu čednosti prije smrti najljepšu pjesmu ispjevala? I našla smiraj za kojim je čitav život tragala.
Vjerujemo da jeste, Aboriđani su mili , vječni i velikodušni ljudi. Oni su je zasigurno uputili ka vrelu istine.
Jedan raskošni đardin poezije, Tatjana Lukić , slavujka naša, se ugasila mjeseca kada je i rođena . Avgusta našeg, ljubavlju i mirisima ljepotom djevojačkom obasjanog.
Mi nikad ne tugujemo za našim djevojčicama.
Valjda?
Pomislimo na ljubav , dodire i snove naše , i šta ćemo, do li život prelijepi slaviti.
Dok čekamo da ona , njena neispjevana pjesma doleprša do nas, mi osluškujemo nebo , zahvaljujemo se malenoj i puštamo da nam srce miluju lepršava nježnost njenih riječi:
Strah Šesti
od tmine
po studeni što prste obrgrli
pri dodiru reze
već znam
i noćas je netko
u izbi mojoj boravio
tat
sramežljiv ljubavnik
ili sami vrag?
nerado i noćas ovdje
potkradao mirisao moj zrak
ovako ne ostavih čiste hartije i nož
tko ih zbliži čega li je ovo znak?
nad posteljom sliku svitanja i rijeke
okviruju zidne plijesni
ne bješe ih
zagledam ih okom dirnem
staje voda
hlape plovci
satno klatno presječeno
sparina je
nevidljivim lokotima
zabravljena avaj su okna
moji mi kutovi učas tuđi
ne glasa se ni jedna prema meni ne pomjera
zle je čini bacio nanovo neznani
na moj zid
predstoji iznova znani trud
-svu noć trag neznančev vodom otirati