Suton okupan mirisom Behara
Ulica prkosa
Liubavno pismo
Kapija
Neminovnost
Ljepota rubinovog predvečerja . okupanog mirisama ljeta , uvijek nosi i jednu sjenu tuge. One umilne tuge , kada snovi polako, u tišini klize, ali ne pitajući um, raduju srce. I snovi samo trepere , kao nestašni leptir i na tren zastanu tamo gdje najviše boli.
Tada i Moja tišina sni.
Danas nam je milosni šarenko zastao u prelijepom ljetnom danu 1994. godinu, kada su našu Grlicu milu , granatom zaskočila čudovišta sa guslarskih vukoderina.
Htjedosmo o tom nebu i tuzi da pišemo, ali nam se ruka skupila u pesnicu koja hoće da nekome prijeti, pa se ukočila i ne može da drži plajvaz.
A i suze nam liju. U mahali se to kaže ko godina. Ako znate šta to znači?
Ovaj put ne možemo reći da je pogled na Sunce kriv za Modru rijeku što iz očiju vrije .
Zaklonili ga oblaci. Ili da ne znamo zašto.
A opet, kada se sjetimo Nje, kako visoko uzdignute prelijepe glave,
obrubljene raskošnim mrežičastim šeširom širokog oboda ,
sa tijelom na kojoj bi joj svaka bijela vila pozavidila ,
ponosno hodi našim Sarajevom, Gradom čednosti i uzdahe mami ,
ne pada nam na pamet da žalujemo.
Mnogo je radosti i ljubavi u Šeći D. bilo i ona je svima poklanjala.
Jednom srećniku posebno. Nećemo reći kojem samo zato što se Dobri zvao.
Njoj posvećujemo ova sjećanja ukradena iz Spomenara naših ljubavi.
Malkice su obojena elegijom i taštinom , ali takva vam je Grlica bila.
Nije zgodno
Tamo niže
u ulici Prkosa
krvavoj do ludila
moja mila Grlica
usnila al’ zaspala ni
uvijek zaboravna ona bi
granata monstruma je napala
glavu joj milu načisto otfikarila
Grlica tijelo ispotiha moli kumi
priđi mi bar malo bliže molim te
nije zgodno da nas dvije atraktivne
na nebeske putanje hodimo odvojene
Alelujah!