Ja ne znam šta je sa mnom. Ja odjednom plačem, ja vrištim, mene sve boli, ja sam vrišteća bol. Ja sam voljena žena.
Samo gledam kako moja koža, grudi moje upijaju sve te potoke ljubavi, koji polako počinju da se slijevaju niz grudi, preko stomaka, preko i unutar procvjetalog obljubljenog đardina, niz noge u bijele čizme sa plavom vinjetom i lijevu i desnu.
Val se ponovo vraća još jači veći.Ima ga toliko,on je cunami koji se dijeli.Zapljuskuje i plavi scrce leti ka umu zbriše ga i polako utonu u čednu dušu.Tu se smiri.
Onda se skoro postidim.Malena Luca je postala žena.Ona je naga i u zagrljaju Malog Princa
Ja znam šta je sa mnom,ja više ne plačem,mene ništa ne boli ,ja sam zaljubljena grlica koja slabašno uzdiše i bibanje tijela svoga smiruje.
U ponoć , tačno u ponoć se to desilo.
Mislite da ću vam pričati.
Ne sada . Možda jednom. Sada nije vrijeme skidati velove te noći.
Jer ljepotu njenu bi zaledile tragedije koje slijede.
Neke detalje priče sam malo izokrenula. Da me ne bi odmah osuđivali. Neke sam ofarbala nekim valerima koji su se desili, ali su možda mrven bili drugačiji.
Suština ove priče je ljubav.
Moja bezuvjetna i neprikosnovena ljubav.
Samo sam žena. Od krvi i mesa. Ali i svijetle duše. Nikad nisam imala izbora šta ću biti. To za ovaj dio priče i nije važno. Nakon nekog vremena će biti važno. Da dovede u red zbrku, koju sam u životu Malog Princa i mome napravila.
Kod mene , vam ništa ne može biti obično.
Malog Princa sam upoznala tri godine prije drugog upoznavanja.Onog na ljuljaški. Kad sam se opet u njega zaljubila. I u Frku Frkicu. Sjećate se ljuljačke i pomisli da su…
Bilo je to jedne septembarske večeri 1968. godine.
Bili smo u bijelom
Obučena u lepršavu brilijant bijelu haljinu
bijele čizme sa plavim vinjetama
zlatne velove kose duge niz leđa opustila
znam sad će on
na samu pomisao tu blistam
kao mlada na pragu željenog branja
pardon na izrazu
ali to je pitanje dana ili sata
nikako dana i noći
znam sada će on
vidim moga Princa Malog
kako niz Điđikovac lagano klizi
sa bjelavskih mahala se spušta
nabacio mahalski šeret osmijeh
koji radošću ljubavi kipti
sav u bijelom jedino plava satenska mašna
na vratu poput dvije zatavice se se vijori
i čizme od antilopa plavog
sa bijelim gravurama bjelinu odjeće remete
sve se stopilo u jednu viziju
safirno plavo bijeli harlej bijeli Mali Princ
klize dragoj u zagrljaj
da zajedno odu nevinost ljubičice brati
tamo negdje malo bliže vrhu brijegova
da , nas dvoje smo u bijelom sa detaljima plavim
nije dogovor bio , nevinosti mi moje
uostalom šta se ja imam kome zaklinjati
moja nevinost je moja stvar
a Dodina i moje boje su naša stvar
klizi i maše mi
motor je ugasio da mi buka ne kvari sliku
ja mu mašem i poljubac samo jedan šaljem
stid me vidjeće me neko
kako se na sred grada ljubakam.
niz koševsku ulicu neka buka jaka se javlja.
Dodo koči ne uspjeva.
velika crna ,ogromna mrtvačka
CK BiH limuzina mog Dodu kupi
Škripa udar,metalna cika
cang cingl cang zveče i motor i auto
motor više jer ga auto vuče
do pred moje noge.
tu se nekim čudom zaustavljaju
ja vremena nemam da kriknem
zanijemila sa strahom oči ko teleskopi
gledam ispred nogu motor sav zakrivljen
slupen smoto se oko Dode
on ga nekako odmotava skida sa sebe
odguruje i ustaje
bjelina njegovih pantalone i košulje zamazane su
uljem i bitumenom jedino plava satenska traka
oko vrata na mjestu stoji nedirnuta.
on se smješi prima me za ruku.
kaže ništa ne pitaj dobro sam prošao
Ljubi me malo sam umoran
sjeda na niski zidić.
privlači me pored sebe ja sjedam.
grli me i opet ljubi kao da ga neki očaj tjera
oprosti malena moja, nisam kriv
pokupio me na mojoj strani.
iz đepa vadi nešto svjetlucavo pruža mi i kaže
mila moja tvoj je mojih snova naših snova
moga srca i moje ljubavi ključ je to
kacigu bijelu skida tužno me gleda:
volim te ljubavi moje jedina.
na grudi mi se bespomoćno naslanja.
ja gledam kaciga je dala glavi prostor da diše
raspukle kosti lubanje se razmiču
jedna po jedna od čeonih ka tjemenu
krv prvo krvavo crvena polako izvire
potoci crveni na moju djevičansku haljinu žubore
krv potom postaje bjelja i gušća
to mu znači da se sa mozgom mješa
jasno vidim kako poslijednja misao zamire
sjeti me se ponakad malena moja
ne zaboravi moju ljubav ljubavi moja..
ja ne znam šta je sa mnom
ja ne plačem ja ne vrištim
mene ništa ne boli ja jauka nemam
kao da nisam voljena ,zaljubljena žena.
Samo gledam kako haljina moja, grudi moje upijaju sve te potoke, koji polako počinju da se slijevaju niz grudi, preko stomaka, preko procvjetalog a ne ljubljenog đardina, niz noge u bijele čizme sa plavim vinjetama i lijevu i desnu.
One se pune, prvo lijeva pa desna i kada se napune protoci polako gube dah. Noge mi u vlažnom i toplom,samo dišu i čini mi se da rastu.
Dižem pogled i tek tada shvatam da je moj Dodo mrtav i da ga nema više ni. Samo neka ljuštura bijela u krvavoj blagdanskoj krinci koja se koči i hladnom i bezbojnijom postaje.
Znam pomoći nam nema.