Nada Đurevska … In memoriam 13.09.2017.

Iz Arhiva

 

Umrla je Nada Đurevska – Najnježniji , najljepši  i najplemenitiji cvijet naših glumišta.

I dakako , jedna od najboljih glumica jugoslovenskih  obzorja.

 

Vidimo svi su veoma tužni,svi saučestvuju u boli.

Malo im se priklanjamo,ali…

 

Ali ,mi nećemo tugovati.

Zašto? Čemu?

Ovo je tek smrt.

U ovom trenu se širom dunjaluka vrti film života velike Dame i plemenite Glumice.

A mi znamo da je proživjela život kako je željela.

 

Vidimo , u tom prekrasnom mozaiku , jedna ispunjen život,

jedno veliko snoviđenje koje se odvija, dan za danom,punih četrdeset godine.

Sve svoje snove je odsanjala.

Dobro, imaju dvije tri bolne rane i  jedan neostavreni  san.

 

Ni jedna jedina pogrešna riječ ili gest.

Mnogo je tu dobrote i ljepote utkano.

I nadarenosti i umjeća.

Ostvarila se Nada Đurevska i kao žena i kao glimica,

u punim pojmanjima tih značenja.

 

Nikad nikog nije ostavljala ravnodušnim.

Ni glumom , ni plemetišću, ni ženstvenošću.

Nikad se nikom nije zamjerila.

 

Bila je kršna,raskošna žena u kojoj je kucalo krhko djetinje srce,

i obitavala nježna duša žene srne, što svoje tuge vješto skriva,

i  boluje u samoći.

Nikada svojim životom nije opterečivala druge.

Čak ni obizelj.

Svima je poklanjala radosti i tuge svoje glume i uloga.

 

Bila je prelijepa.

Bila je nježna.

Bila je voljena.

Bila je slavljena,

Bila je plemenita.

Bila je nagrađivana.

Bila je mnogopoštovana.

Bila je prva Dama jugoslovenskim glumišta.

U pravom značenju te riječi.

 

Neposredno po uručenju Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva ,

poslije 40 godina rada povukla se sa scene.

Bila je umorna i sama.

Poštovali smo njen izbor , mada…

 

Pitamo  se da li su odgovorni  ljudi Sarajeva grada čednosti i mediji  bili svjesni njene veličine.

O,zahvalili su se  bezbrojnim nagradama.

Ali mislimo da ih je njena urođena ,tiha skromnost zavarala i da joj nisu posvetili pažnju dostojnu njene ličnosti.

I kao glimici i kao časnom i uzvišenom biću su joj dužnici.

 

Voljela je peciva.

Često smo je ,zadnjih godina, gledali kako usamljena  šeće Titovom ,

na potezu od Markala do Vječne vatre ,

sa druge strane glamuroznog šetališta Miskinove ulice.

U ruci je uvijek nosila par pereca, i laganim tihim i dostojanstvenim hodom hodila   predvečernjom tišinom svoga Grada.

Tako je svikla i u životu.Biti tiha i dostgojnastvena.

Mi bi joj klimnuli,ona bi , sa smješkom na usnama ,odklimala i nastavila svoj hod , ka, samo njoj znanim  noćnim tišinama.

A sjećamo se ,čim se  refletorska svjetla ugase, Nada Đurevska ,glumica koja je mogla istom ubjedljivošću da odglumi bilo koji cvijet,Mašu,Hasanagincu, ali i Muberu…,postajala je žena i majka,poslije i nježna baka.

I vjerujemo da bi samo ona mogla da odrecituje naše stihove, koje smo namijenili anđeoskim ženama kao što je ona:

 

Ženi čarobnoj

**

Ne znam ti ja reći prelijepa si
a jesi prelijepa
Ne znam ti ja reći čarobna si
a jesi čarobna
Ne znam ti ja reći istina si
a jesi istina
Neznam ti ja reći duboka kao ocean
moji sni su ocean
Ne znam ti ja reći fascinantna
jer fasciniran sam

Mnogo toga ja ne znam reći
u jednoj riječi
ali ljepotu i čednost znam prepoznati

**

Veliko ti Hvala Malena za sve  što si nam poklanjala.

 

 

Marko Vešović – Uštap u vodi

 

Zvala se Milica. Otac joj doktor prava:
čim uđe na vrata – stane te propitivati.
To je bilo poslije drugih barikada u Sarajevu
na kojima su Srbi za rat se birikali.
To nisu bile barikade. Već birikade.

Na sastanak je došla s kosom moderno počešljanom:
kao u mačka Toma kad izađe iz eksplozije.
Zvuči ko da se zezam, ali njena frizura
istinski mi se sviđala. Ko i sve njeno, uostalom.
Njen parfem osobito. Rasipala je ulicom miris
ko junska lipa iz Vilsonovog šetališta.

Došla da raskine. Pa valjda vidim koja su vremena?
Ide sa svojim narodom. Šta dalje da se priča?
Skroz sam je razumio: utjerivanjem straha od Drugih
vođe su majstorski probudili u svakoj ptici nagon
da se svom jatu vrati.
I malokad se osjetiš toliko izlišnim
ko kad te voljena žena ostavi. Prosto neupotrebljiv
ko puška bez zatvarača. A svijet – sav od džombi.
Na zemlji izlokanoj stoji suvišan stvor.

Ponekad, u rovu, kad negdje lipa zamiriše,
sjetio bih se Nje. I njene rečenice: Nije ovo Sarajevo
više ono. I pitao se: bože, gdje li je sad? Šta radi?
I shvatio, postupno, da moja draga,
moja besmrtna ljubav zbog koje
htio sam i umrijeti, da ipak nije bila od punog drveta.
Nego od šperploče.

A ko zna, možda ni o kom, do ovog rata, nisam
saznao ništa važno. Prijašnji život sam prosto
prokunjao ko da je svijet bio čekaonica
na uskotračnoj pruzi, recimo u Ustiprači.
Rodiš se, i svoje prodrijemaš, a da nikad ne doznaš
kakav je ko pod kožom. Tek smak ti svijeta
objasni sve do kosti. U miru, truditi se
da bližnjeg upoznaš, isto je ko kad kušaš
mjesec u vodi kamenom pogoditi.










												

Fernando Pessoa -Sva ljubavna pisma

 

Sva su ljubavna pisma
smiješna.
Ne bi bila ljubavna pisma da nisu
smiješna.

I ja sam svojedobno pisao ljubavna pisma,
kao i druga,
smiješna.

Ljubavna pisma, ako ima ljubavi,
moraju biti smiješna.

Ali, napokon,
samo su stvorenja što nigda ne pisahu
ljubavna pisma
smiješna.

Kamo sreće da opet dođe vrijeme kad pisah
nesvijesno
ljubavna pisma
smiješna.

Istina je da mi danas
ostaše samo uspomene
na ljubavna pisma
kako su bila
smiješna.

Svaka naglašena riječ
(kao i sva naglašena čuvstva)
naravno da je također
smiješna.

 









												

Zinaida Hipijus – Onamo

Haronova lađa s veslačem bešćutnim.
Ko olovo, gusta i teška je voda.
I maglena vlaga nad Stiksom što šuti,
I taman je kamen nebeskoga svoda.
Gle, Leta. Ne čujem žuborenje njeno.
Širokih vesala bezvučni udari.
Grimizne odsjeve po nebu kamenom
Baca drhtav fenjer naš, slabo što zari.
Voda neprozirna, u okovu lijenom…
Razbuđena svjetlom, preplašena sjenom,
Lađu sa bešumnim nemirom slijedi
Bezizrazna sova, dva slijepa miša,
Vampir tankokrili, bez nogu, sijedi…
Ali lađa klizi, ni brže ni tiša.
Vampir me takao krilom svojim vlažnim…
Bez misli slijedim za hrpom poslušnom,
I sve mi se čini tu čudno-nevažnim,
I ko na zemlji je srce ravnodušno.
Sjećam se, katkada iskali smo konac,
I čekali, nadi u smrt vjerovali…
No smrt se pokaza isto prazna, ona
Ista čamotinja otprije nas nali.
Bol, ni sreća, ni strah, ni mir se ne ćuti,
Čak ni zaborava u romonu Lete…
Magla je i vlaga nad Stiksom što šuti,
I rujni odbljesci po kamenju lete.


												

Tatjana Lukić – Vajarija

tijelo koje nosiš kroz predjele i vrijeme

njihovim je prstima kamen milovan

varka je svako Ja

što nadima prsa

i širi grudni koš

još uvijek si parče mermera

na kome se podatno ispružilo dlijeto

vaja te oko

pseće i čovječije

dodiruje i pustoši

pogrda i slava

kako se tanji stas

pred božjom kašljom

i kako raste podbradak

kraj niskog granja i vrapčijeg cvrkuta!

ogledalo koje čuvaš

i kačiš uz zid uz koji sustaješ

– spomen je na sen djetinji

okreni se

i malje već skida oštar brijač

pogled prijekoran, prijeteći prst

sa klicama prenosi te poljubac

ideš iz ruke u ruku

neokončan

iuz oka u oko se prelijevaš

terevenče  dlanovi

bridi pod njima obraz –

kvaran iscjeljuje zub

majstori stari slijepci

graviraju svečano poslijednji zarez

uči se na tebi junoša

miluju i dahću

klešu tvoje jagodice

oblikuju psovku

urezuju plač

ne otiru jedni druge

ni voda ih ne umije sprati

ko varka – ikona

kroz vešare i šatre

klatiš se

i prolaziš






												

Vesna Parun – Elegija

Eto: vjetar s mora vraća nam natrag odbjegle ptice

šumom krila što uče nas prolaznosti.

Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni.

Neka trava spasi moju nježnost.

Pijesak neće me naučiti voljeti.

Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me.

Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu

i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?

Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.

Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti

jedni drugima, i ostati lijepi.

Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći

prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo

cvijet koji će zadržati bezazlenost

i ljubav koja neće prestati.


												

Adam Zagajevski – Filozofi

Prestanite da nas obmanjujete filozofi
rad nije radost čoveka nije najviši cilj
rad je znoj smrtni Bože kad se vraćam kući
hteo bih da legnem ali san je samo prenosna traka
koja me predaje sledećem danu a sunce ję lažni
novac ujutro razdire moje kapke srasle kao pre
rođenja moje ruke su dv a gastarbajtera i čak
suze ne pripadaju meni učestvuju u javnom životu
kao govornici sa ispucanim usnama i srcem koje je
sraslo s mozgom
Rad nije radost nego neizlečivi bol
kao bolest otvorene savesti kao nova naselja
kroz koja u visokim kožnim čizmama
prolazi drug vetar

Josif Brodski – Noć ova

Noć ova, opčinjena belinom
kože. Od drhtave rezede
što grebe žaluzinom
do rezbarne trepetne zvezde
noć, svakom porom uzvrvela
kao insekt naleće, tavna,
na lampu, čija je izbočina vrela,
iako je isključena davno.
Spavaj. Sa svih dvadeset pet sveća
plen sanje- kao njene obrte,
smogla da ne razgoniš zrake, što već su
prelomljeni o tvoje crte-
ti prigušeno svetliš iznutra,
dok ja, usnom ti taknuv rame,
kao da knjigu pri tvom svetlu do jutra
čitam i šapatom sričem – sezame