Vesna Parun – Elegija

Eto: vjetar s mora vraća nam natrag odbjegle ptice

šumom krila što uče nas prolaznosti.

Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni.

Neka trava spasi moju nježnost.

Pijesak neće me naučiti voljeti.

Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me.

Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu

i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?

Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.

Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti

jedni drugima, i ostati lijepi.

Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći

prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo

cvijet koji će zadržati bezazlenost

i ljubav koja neće prestati.


											
Bookmark the permalink.

Komentariši