Zinaida Hipijus – Onamo

Haronova lađa s veslačem bešćutnim.
Ko olovo, gusta i teška je voda.
I maglena vlaga nad Stiksom što šuti,
I taman je kamen nebeskoga svoda.
Gle, Leta. Ne čujem žuborenje njeno.
Širokih vesala bezvučni udari.
Grimizne odsjeve po nebu kamenom
Baca drhtav fenjer naš, slabo što zari.
Voda neprozirna, u okovu lijenom…
Razbuđena svjetlom, preplašena sjenom,
Lađu sa bešumnim nemirom slijedi
Bezizrazna sova, dva slijepa miša,
Vampir tankokrili, bez nogu, sijedi…
Ali lađa klizi, ni brže ni tiša.
Vampir me takao krilom svojim vlažnim…
Bez misli slijedim za hrpom poslušnom,
I sve mi se čini tu čudno-nevažnim,
I ko na zemlji je srce ravnodušno.
Sjećam se, katkada iskali smo konac,
I čekali, nadi u smrt vjerovali…
No smrt se pokaza isto prazna, ona
Ista čamotinja otprije nas nali.
Bol, ni sreća, ni strah, ni mir se ne ćuti,
Čak ni zaborava u romonu Lete…
Magla je i vlaga nad Stiksom što šuti,
I rujni odbljesci po kamenju lete.