O moj Bože, ljubavi pun
što nas ovako grešne trpiš
al’ ti znaš da
“sve stvarstvo uzdiše i tuži sve dosad.”
Ti razumiješ i one što vjere
u tebe nemaju i na tebe se ljute
zato što su im duše bolima pritisnute
i što nose ožiljke sa sobom svaki dan
Ne znaju mnogi ljudi
da to ne dolazi od tebe
nego od zlog duha, jer:
” Cijeli je svijet pod vlašću Zloga.”
jer uze od tebe vlast nad Zemljom
al neće vladati još dugo
jer ćeš ti stvari uzeti u svoje ruke
i ispraviti sve napravde i
sve ljudske tuge
Ti nam daj srca plemenita, čista
i nek se u njih nastani tvoja AGAPE ljubav
jer mi hoćemo da smo tvoja djeca
i misao i duh nam čezne
za blagoslovima što ih može izliti samo tvoj duh
Ne znam gdje počinje praznina mora.
Ali slutim što je taknuo u tebi ili meni glas koji je blizu negdje rekao: nikad.
To je rijeka koja se više ne vraća u svoj izvor,
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim koji čeka u daljini.
To je cvijet koji ne silazi više u svoj korijen jer se ondje naselila budućnost.
Nikad. Šumna trava neizgaženih visoravni, snijeg na planinama ljubičastim.
Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad u travi sluha i vida naraslo u sjeni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle.
Obazri se, prepoznaj svoje Nikad po iščezlim nizinama prostrto. I teška misao koju si zanjihao postat će blaga, jer je kraj nje čovjek nerazumljiv u svojoj samoći.
A kad se on pomakne u Noć i u veliki uspavani prostor,
ispružit ćeš za njim svoje ruke i viknuti: ne odlazi!
Nikad ne iznevjeri obećanje dato Bogu , djetetu i ženi , grijeh je.
Igrom slučaja ili višom silom (?) , jedna ljepota nas zaskoči vrlo neobičnim razmišljanjem ( dovoljnim za poetsko muzički slikovni prosede) : sučeliti dva ženska lika u njihovoj književnoj opstojnosti i divergitetu . Duboka sklonost , poštovanje i ljubav prema ženi , anđeoskom biću nebeskih visina , nas malo zabrinula ( Ne bacaj kam na ženu , anđela nebeskog ! ) : – Kako ćeš bolan porediti ženu sa ženom i donositi sud i izbor, kad je svaka mirisni cvijet , dostatna sebi i nama , na našu radost , a da ne navučeš malo sjene na jednu od njih.
No , nećemo upasti u zamku i do u sitnice analizirati konkretne akterice ili bilo sta drugo , bez da se to ne postavi na šire osnove sveukupnog konteksta autora , djela i epohe u kome su nastajali, makar u crtičnim naznakama.
Puškin i Sremac?
Ma, dajte molim vas.!
Svjetska poznata književna riječ i pisac iz srbijanskih školskih slovarica ; reklo bi se? Iluzorno je porediti njihove umjetničke , estetske , književne i iskustvene domete i opuse..
Istoznačno im je što su na neki način obojica postavili osnove savremene književnosti jedan ruske , drugi srbijanske književnosti . I više nikakve sličnosti, osim posvećenosti književnosti.
Kosmopolit , aristokrata , oficir , ljubavnik koji je počeo da piše sa 15 godina , nasuprot palančkom učitelju i činovniku koji je čari pisanja otkrio u 33 godini .
Život pod svjetlom velegrada , plemićkog elitizma i laganog lebdjenja od žene do žene , uz zvuke valcera i mirisa bjelokosne nagosti, u pauzama između dvoboja nasuprot života uz gusle i vjekovnom mitu o izgubljenom ratu u učmalim okovima palanačke malograđanštine ! Iz potpuno različitih miljea i spisateljskih predispozicija rađaju se dva ženska lika. Romantizam spram realizma ? Ne ! Romantizam je preteča realizma i takođe priča o stvarnosti ili je podražava i jedina je razlika u emocionalnom i iskustvenom autorskom pristupu djelu.
Obrazovana , tanana , suptilna , bez izrazite ljepote , ali bogougodna i prirodom ponesena plemkinja , ma , djevojčurak , Tatjana Larina (17 godina ) , odrasta na selu , susreće umornog i rezigniranog , nešto starijeg i usporenog pjesnika, svjetskog putnika i zavodnika iz metrople.
Ništa starija ali prelijepa palančanka mezimica bogatog oca i miljenica zaljubljenih palančana poklanja svoje srce mjesnom zavodniku i srcelomcu, sitnom zanatliji u uzdizanju .
U tadašnjoj ruskoj književnosti baziranoj na stvarnom životu ekcesi na klasnoj i staleškoj osnovi su skoro nezametljivi. U palanačkoj stvarnosti silom prilika to je skoro svakodnevnost , jer se društvo poslije vijekova robovanja nalazi u fazi nacionalnog buđenja i tranzicije .
U svijetu valcera djevojka sa sedamnaest godina se tek predstavlja društvu i svečano uvodi u koloplet sjaja i raskoši balova i dvorskog života . U palančkom i ruralnom svijetu , bilo srbijanskom bilo ruskom djevojka sa sedamnaest godina je prezrela udavača.
U tim godinama hormoni lude . Djevojke ponesene pričama , romanima , famama , maštom , tračevima sanjaju o vječnoj ljubavi i nesagorivoj strasti , princu na bijelom konju i žive u nadi da će one biti miljenice sudbine koja će im ispuniti snove i želje. U toj vulkanskoj procesiji i razmeđi prirodnog buđenja i htjenja , neiskustvu je teško prepoznati Princa od šićardžija , ubleha. ispraznosti…
I desi se ono što je sudbina ( u ovom slučaju sveprisutni pisac ) skrojio svojim junakinjama.
Tatjana doživi strasnu ljubav ne znajući da je to samo prolazna avanturu za Evgenija Onjegina , puškinovskim likom . Post festum dolazi svijesti da je bila naivna žrtva serijskog zavodnika , koji uz to nema hrabrosti za neke konkretne životne odluke. Zbunjena , iskorištena i bolna od ljubavi , vraća se prirodi koja u njoj budi razumnost i ona sazrijeva i odrasta u mladu damu koja čini se zna šta hoće od života i logično , nadrasta nezrelog ( iako životno mnogo iskusnijeg ljubavnika ) . Shvata sve zablude mladosti i vraća se tamo gdje misli da pripada , porodici i prihvatajući uzanse ustaljenog načina života , udaja , djeca i vez , poneki bal , možda flert ili avanturicu bez obaveza i bez obzira na sveukupnu prozaičnost i ispraznost.
Zona živi u zlatnoj krletci okružena svitom kao neka dvorkinnja. Čitava palanka je pod njenim nogama. Može da bira koga i šta hoće . Treba samo da upre prstom u izabranika i da to njen otac hadži Zamfir aminuje i poploča joj životnu stazu dukatime. Latentna i uznemirujuća nelagoda u grudima , u skutima , u venama , nošena mirisima proljeća i sveopštim buđenjem života i uzburkana vatrenim pogledima palanačkog ljepotana ; nagovara je da upre prst u izabanika . Mane je perspektivni , mladi sitni kujunđija ali Zonino srce upire prst na njega.
Avaj! Otac ludi , rodbina i čaršija se zgražavaju , ali eto , dvoje mladih se poslije silnih peripetija , zamki , izdaja , podmetanja, protivljenja sjedinjuju bračnom zakletvom.
I tu se dešava ono što lično zovemo nedovršenim romanom. Oni su se uzeli i čiča miča gotova priča. A nije ! Mladost nema pojma o životu i ljubavi . Uzavreli damari zamagljuju um , i on se rasprskava kao sapunski balonćići na vjetru. No , nećemo širiti priču i gledati u šolju budućnosti , jer možda je i bolje ostaviti čitaocima nadu da sve bajke imaju sretne završetke.
I sada se postavlja pitanje analize likova. To je urađeno kako to nalaže komparativna književnost , sveobuhvatno , nepretenciozno i podložno subjektivnim intervencijama..
Svako ima pravo da bira svoju junakinju; odnosno analizira i prihvata junakinje i djelo na svoj način. Intelekturalni , emocionalni , statusni … i ini srazovi čine svaku jedinku drugačijom i ona se na osnovu tih predispozicija ( određuje ili ne određuje ) prema datoj junakinjama i djelima.
Prije nego obznanimo svoj izbor , osjećamo dužanost objavljivanja još nekih natuknice . Puškinovski / Don Žunaovski tipovi ( suvišni ljudi ) su čest gost svjetske , posebice ruske književnosti. Nažalost , ta slava svjetla pozornice često prebacuju na Bajrona , Vronskog , Rodolfa …
Puškin u genima i poetici nosi sve predispozicije da odškrine vrata za serijsko štampanje ženskih likova tipa Tanje Larine. Ana Karenjina , madam Bovari, Ana Snjegina , pa čak i Lare iz Dr. Živago …Iskustveni senzibilitet svakog autora određuje način kako dekrešendom utišati pa ugasiti malopređašnji krešendo.
Zona je postala sinonim svih žene čija sudbina , ljepota i odabir slobode izbora treba biti utamničena strogim stegama malograđanštine . Prvenstveno zbog njene nasljendice Koštana i njene nepatvorene ljubavi prema muzici , pjesmi , općenito prema životu , a manjim dijelom zbog Mitketa , bekrije , pjesnika , filozofa , naš izbor uz dužno izvinjenje i sućut Tatjeni Larinoj je Zona .
Unatoč i uprkos svemu svim Evama / Havama , Editama , Zonama , Larama , (Joh)Anama , Koštanama , Taisama … Meme la Bella , u svim vremenima , prošlim , sadašnjim i budućim , sa ljubavlju i poštovanjem poklanjamo anđeosko perje i satenske papuče sa vrpcama iz , srcem tkane , biserne sehare savršene ljubavi ,
Danas je Utorak 22. Novembar/Studeni, 326. dan 2019. Do kraja godine preostalo je još 39 dana. Takorekuć sitno.
Tako to dani rade. Odsviraju svojuu 1 440 minutnu rapsodiju u plavom i zažagaju. Ne mre ih čovjek godinu dana opepeljiti. . Ne bi ni jedan , ostali minutu duže.
Sinoć nas dotakle neke kuranske mudrosti.
Kur'an predviđa nehajan odnos ljudi prema njegovim riječima iako se svakom riječju koju prenosi samo Božija riječ i Istina.
Niko ne obraća pažnju na Božji nauk.
Muslimani nauče napamet arapske riječi, koje su strane nearapima, i te molitve ponavljaju , iako da ne znaju šta one znače.
A ako imaju prevod ,nemaju ni vremena ili ne smatraju za potrebno da pročitaju na Bosanskom šta u Kur'anu piše.
Hrišćani i Izrailjci i višebošci se boje uzeti Kur'an u ruke,kao da je otrov .
A to nije dobro. To nikako nije dobro. Spremni smo ruku u vatru turiti da je to zlo.
Razumni ljudi treba da vide nauk i sa one strane, koja im je branjena skoro petneast vijekova.
Misliti samo svojom glavom, uz pomoć Božijih riječi su nas učili Avram, Mojsije, Isus, Muhamed i svi Božji pomazanici.
Kod Boga Pravednog nema posrednika.
On se obaća ljudima i njihovoj duši bez upliva drugih.
Jer samo je on Jedini i Milostivi koji udahnjuje ljudima vjerovanje ili nevjerovanje.
Hodže , svećenici , popovi ,rabini ,šamani …su samo paraziti koji se na račun neukog naroda bogate i žive u blagostanju.
Da li ste ikad vidjeli neko svešteno lice da rovi po kontejnerima u potrazi za bačenim plesnjivim kruhom?
Da li ste ikad čuli za svešteno lice koje nema dom i smještaj?
Da li ste ikad sreli svešteno lice koje pruža desnu ruku i daje?
Da li ste ikad vidjeli bilo koje svešteno lice da daje sadaku bilo kome?
Sveštenici su sakati od milosti i ljubavi.Tako im od neba određeno zbog otimačine narodskog hljeba.
Kog Boga Jedinog samo razumni primaju Njegovu pouku.
Budite i vi razumni,počnite učiti Božji nauk na svom jeziku.Nikad nije kasno.Nemojte čekati samrtni dah,tada je sve kasno.
Sve je u parovima.
Nije vam ostavljen veliki izbor.
Pakleni pržun u vatrenim ležištima ili ugodna hladovina , pored rijeka i voćki na dohvat ruku.
Što bi poete rekle:
Vidite šta vam je raditi!
U prevodu :
Nikad nije kasno za kajanje i oprost, osim kad je kasno.
