III
uz svježu humku anina groblja
jesenas su sadili borove
ponad naših čula položenih
neznanac je pustio sjemenje
sutrašnjeg širokog hlada
kao ponad svih
danas nakon zime
u čudu se osvrćemo za kamenjem
dokotrljanih na okolne humove
stramajčin drhtav glas
prenu nas i objavi
da jedino nad nama
koji ne ogrnusmo zemlju kamenom
bor sa ushitom stasa
i prerasta križ
ništa nam ne reče
niti nas umiri glas
zaplašeni zemljom – pokrovom
koja se crni nad našim počinkom
strana nam učas i jalova
rasusmo se bezglavice u potjeru za kamenom
zaboravivši bor