Category Archives: Umjetnost

kao ovlašnim dodirima prstiju
u neke bludne noćne sate
dotakne me i probudi
tvoje ime

snen šapat
u polumraku sobe
stapa se s molitvom neba,
s kišom
što vani jesen sriče

98.

Čast jedna za sve odlaže se –

To popodne što Mitru meće –

Nitko izbjeći tom purpuru –

Ni umaći toj Kruni – neće!

Kočija, ovo čuva, i sluge –

Soba, sjaj i mnoštvo nijemo –

I, takođe, zvona, u selu,

Svečano dok projahujemo!

 Kakva Pratnja dostojanstvena!

I kakav obred, kad stajemo!

Kako odano sto šešira

Podignu, dok se rastajemo!

I kakva pompa što hermelin

Natkrili kada pokažemo

Ti, i ja, smjerni štit sa grbom –

Titulu smrti zaištemo!

Zakovane u sjećanju slike
progone mi misao do dubine
do samog kraja
Prikaz bliskog, nježnog lica
kroz sva vremena
Kao izraz Mona Lize
što vječno traje
Ne da mi da dišem

Cveće zla LXII

U mirisnom kraju kojim sunce žari,

pod purpurnim svodom palmovih stabala,

otkud lenjost plavi oči poput vala,

ja videh kreolku još neznanih čari.

Bleda joj put žeže; smeđa čarobnica,

dok, visoka, tanka ko lovac korača,

otmeno uzdiže lepi vrat dugačak

i mirno se smeši, samosvesnog lica.

Da u kraju slave vi živite, dete,

kraj zelene Sene ili kraj Loare,

vi biste krasili zamkove nam stare,

U čijem bi hladu pesnici sonete

za krupne vam oči u svom srcu vili,

i od crnaca vam pokorniji bili

Da, mi nećemo lutati više

u kasnoj noći ti i ja,

i zalud srce ljubavlju diše

i mjesečina još uvijek sja.

Jer duša kreće već iz grudi

uz mač što hrli sad u boj;

za predahom mi srce žudi,

i ljubav traži kraj već svoj.

I zalud noć sva voljenjem diše

i zalud njoj će uskoro kraj,

nas dvoje neće lutati više

uz mjesečine blistav sjaj.

Mila moja

Tvoj čuperak plavi i bandak osmjeh još mi se motaju u glavi.Vrijeme je zakazalo.Nije izbrisalo tvoj lik iz moje uboge duše.

Mnogo si mi prelijepih pjesama poklonila. U moje srce si mnoge nježnosti i Oči svoje utkala,da nikad ne pobjegnu od mene.

Glas Tvoj miluje moje  ljubavi i sjećanja, i  u moju samoću ih zovu. Bude mi lakše. Mrven. To je sasvim dovoljno da upijam darove tvoje i da se Bogu Jedinom molim da te čuva na tvom putu.

Pjesma ova , već dugo vremena tišti.

Nekada davno,  sunce bilo je purpurno, nebo safirno, trava smaragdna, srce milostivo, a duša nevina. U toj ljepoti se gubim i vidim Tebe, malena moja.

Osmijeh si prekrasni , krajoliku poklonila, a plače ti se.

Pišeš mi pismo, a boli Te.

Pišeš mi pismo, a ne žališ se i ne plačeš.

Samo pitaš da li  volim Te i koja me tada ljubljaše.

Ponosna si žena , djevojčica , srna , a moje ćeš laži i nevjeru preboljeti  samo da ostanem.

To me zabolilo mila.

Ponos

Ti nisam mogao oprostiti. Bio sam mlad i nisam znao šta ću sa tolikom ljubavlju, koju si mi poklanjala.

Sada znam šta bih sa njom i evo pišem Ti.  

Ali ne znam gdje si Ti,  kako da Te pronađem.

Pišem Ti ,  jer nemam , skoro da i nemam , kom.

Sve moje ljubavi su bile umorne i samo su odlepršale.

Sve moje ljubavi su otišle.

Pišem Ti , jer sada razumijem Tvoju ljubav i Tvoju tugu.

Ja sam još uvijek ovdje, a gdje si ti?

Malo je žena voljelo kao  kao što si Ti i imalo osmjeh i pjesmu što se Ljubav zovu.

Umorna od čekanja mene neuviđavnoga Ti mi pobježe.

Ne znadoh gdje!

Kad saznah , kasno bi za sve.

Al’ viđam Te.  Još si  mi ista, mila moja.

Prelijepa i krhka.

Ko Grlica u polju djevičanskih ljubičica , što željna  radosti osta gladna , jer nevinost ne želi kljucati.

Takva si Ti.

Izvini, nije pošteno , ali rečiću :  ista ja.

Srce daješ, a ne pitaš ništa.

Sebe darivaš,  a boli Te.

Iščekuješ jednu ruku ljubavi , usne zaljubljene da Ti djetinje lice  rose i miluju.

Pišem i ne tražim da mi kažeš gdje si.

Sram me mila moja .

Pustih Te da odlepršaš, ne saznavaši koliko ljubavi u mome srcu diše za Tebe.

Stidim se mila moja.

Dozvolin san ,  da Te oni bezumnik , oni gnjida od čovika, što tuđe grijehe slika i obznanjuje svitu, međ’ tujine odvede, a ne progovorin, ni dvi-tri riči , da mi oprost daneš i ostaneš.

Moja duša sada je umorna i upraljala bi bjelinu Tvoje, kao što su tamo tujinci htjeli.

Pišem i ne tražim da mi kažeš kako je  srce Tvoje umorno.

Da i neugodno mi je, što više ne znam od kojih pjesama tebi bude lakše i koja tebe tišti.

Ali molim te vrati se, biće nam lakše.

Možda ćemo tugovati , ali opet ćemo se voljeti, makar ti živjela međ’ velovima sunčanih vala,  a ja u snježnim  danima kajanja.

Možda će nas boljeti, ali bićemo na pola koraka , na dohvat one, djetinje  ruke što miluje i voli.

Da vrati se mila, biće nam lakše smiraj naći.

I oprosti mi.

P.S

Mila moja,

Volim te i vratio bih Ti , sve pjesme i ljubav tvoju. Ali mnijem, šta bih je radio bez osmijeha i očiju tvojih. I pjesama da mi dušu steru.

U mom tajnom vrtu ćuti dreka
Rogobornog vijeka. Sjajni majevi
Kroz miris lebde uz rijeku meda i mlijeka –
Oj, snovi mog života, modri krajevi.

Jer duša moja bašta je daleka,
Visok zid je čuva, sfinga i zmajevi,
Tud šeta draga žena, duše jeka,
A njenim bićem struje sveti gajevi.

Zoveš li se Cintija, Sibila,
Kakvog si lika ne znam reći,
Znam te kao sebe i nemam za te riječi.

Kao sanak diraš moje zjene,
Ne znam što si, djevojka il’ vila,
O, tajno mog vrta! O, ružo moje sjene!

Šta o nesreći i šta o ljepoti

Kada jedino prevare bi htjela

Ko razbojnik na krstu goleti

I zaboravna i srećna tijela.

Ko plače i ko klikće od gore meni,

Prelijetajući snježnu među gdjeno

Duva taj vjetar zimski, taj ledeni,

I postaje vrelo svijetlo – studeno.

I u rastanku ruku, umanjenosti

Strasti, nezemnoj, uz otežano disanje,

Kao na krstu – tiho krckaju kosti,

Ko na lomači – plamtanje , pucketanje.

pB

U tihoj noći

mirisu ljeta

sjaju zvijezda

prepoznaću te…

U šapatu duše

treptaju oka

drhtaju dlana

prepoznaću te…

Oduvijek postojiš

tvoj se osmjeh

u moje oči

urezao…

Oduvijek  te

poznajem

tvoj se osmjeh

u  mome ogleda…

Oduvijek sam

te imao

dobijao

i gubio

jer svoje srce

sobom nosim

i tebe u njemu

I ti postojiš

čekaš nešto

što se odavno

dogodilo

samo treba

da postane

i sasvim je

jasno

sve dok sam

ti daleko

tada sam ti

najbliži

a ta zagonetka

i nije tako

teška

kada se sjetimo

da se u

Oceanu

mogućnosti

naše usne

sreću i

salijeću

svakog dana…

samo mito

još nismo

shvatili!

Sjećanja prhnuše

k'o preplašeni golubovi

svi zajedno poletiše u visinu