Imala si noge od kobile ždrebne
a kosu od kučine, tvoje oblike
stolarske proizvodnje tukao sam
siguran u popravak, zamišljajući
– kada bih ti zubima natezao cicke –
jedno nabreklo obilje. Dobro ti je stajala
marinerica, bijela i modra.
Borio sam se na pržini da te otvorim
i da te riješim jedne sumnje, podsuknjo
narodnih vlakova.
Sam Bog zna
što sam vjerovao da vidim, u njezinim nemirnim
očima.
Da je u tome grijeh! idemo
tlapnjo dobi, koja ostavlja znak
i laž: proglasivši odraslim
život, evo me gdje grbim šiju
da kažem: čudna stvar, čudna stvar, kao guska.
Uviđam da sam da ne utonem
upotrijebio tebe kao pojas za spasavanje
Ovdje, gdje je more prepuklo, nema više
sjećanja, i ako me obuze izdaja
dubine, to je samo noć, jasnoća
brak mora i mjeseca u ovim zemljama
niskim, to je samo Villa Serena tako gola,
tišina, zbunjenost pred prijetnjama
zore.