Utkala u jezero zrake rujna zora.
Kroz zvonjavu tetrebi jecaju sa bora.
Plače negde žunja, u duplji se krije.
Samo ja sam veseo – do plača mi nije.
Znam, u suton ćeš doći daleko od puta,
sešćemo uz naviljak pored stoga žuta.
Ko cvet ću te skoliti poljupcima ludim,
bezumnom od radosti nikad se ne sudi.
Ti ćeš sama baciti bluzu razdragana,
odneću te opijenu u žbunje do dana.
Neka plaču tetrebi i neka romore,
grca čežnja vesela u rumeni zore.