Briševo – zalog i temelj genocidne tvorevine Republike Srpske

 Briševo – jedna od najmonstruoznijih klaonica genocidnih četničkih hordi zla nad Hrvatima

Pokolj u selu Briševu je ratni zločin počinjen početkom rata u BiH 24. i 25. srpnja 1992. nad Hrvatima

u župi Stara Rijeka, četiri kilometra južno od Prijedora.

U selu “izbrisanoga” imena kod Prijedora zvjerski je ubijeno 67 Hrvata tog mjesta.

Briševo je naselje u općini Prijedor (Republika Srpska, BiH), a 1991. nacionalni sastav je bio sljedeći:

Hrvati – 370, Srbi – 7, Bošnjaci – 1 i ostali – 27.

Prema popisu iz 2013. u Briševu je živjelo samo četvero Hrvata što su i jedini stanovnici tog sela.

IMilorad  Dodik i  njegova zličinačka  udruga će vam reći da  u Bosni nije bilo Genocida.
Monstruozni mafijaško zločinačko – fašostički  umovi svoju neljudskost kriju u negiranju.
Nažalost uvijek aktuelno
Iz Arhiva

Briševo – Najveći zločin nad Hrvatima u BiH

/Tekst prenosimo u cijelosti/

Kamenjar com.20.03.2919.

Autor Ante B.

“Pokolj u Briševu 1992., hrvatskom selu između Prijedora i Sanskog Mosta počinili su pripadnici 5. Kozaračke brigade i 6. Krajiške brigade Vojske Republike Srpske iz Sanskog Mosta. Prije ubojstva gotovo sve žene su silovane, a muškarci masakrirani odsijecanjem noseva, spolnih organa, uši i drugim zvjerstvima, podsjeća Hrvatski Medijski Servis.

Briševo je naselje u općini Prijedor. Prema popisu iz 1991. godine nacionalni sastav je bio sljedeći: Hrvati – 370, Jugoslaveni – 16, Srbi – 7, Bošnjaci – 1 i ostali – 11.

Ovome svemu valja dodati da su u Briševu stradale četiri kompletne obitelji: Matanović, Atlija, Dimač, i Barišić. Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač. Nikada nitko izvan Briševa nije čuo za te stradalnike i mučenike. Ti ljudi nikada nisu bili tema u top terminima televizijskih kuća ili vodećih tiskovina.

U selu Briševo kod Prijedora zvjerski je ubijeno 67 Hrvata tog mjesta. Njih su ubili Srbi 24. i 25. srpnja 1992., što je jedno od najmasovnijih stradanja Hrvata u jednom danu tijekom proteklog rata na području Bosne i Hercegovine.

I zlodusi bi krvnicima pozavidjeli na maštovitim metodama gašenja čitavih obitelji Briševa: Matanovića 13, Buzuka 10, Ivandića devetero, Marijana sedmero, Mlinara i Komljena po petero.

U pokolju su ubijeni i otac Mladen Matanović, te dva sina: 16- godišnji Ervin i 18-godišnji Johan Matanović.

Ubijeno je i deset članova obitelji Buzuk, a Buzuk Marku , nećaku fra Stanka Buzuka, oderano je lice u obliku križa na živo. Nakon toga je zaklan. Buzuk Mato je masakriran, odsječene su mu uši, nos i genitalije, te je nakon toga zaklan.

Riječ je o gotovo zaboravljenom zločinu koji su počinile srpske snage na početku rata nad ljudima koji uopće nisu imali veze s vojskom ili borbama u Hrvatskoj ili BiH. Ubijeni su bili poljodjelci, seljaci, obični ljudi koje nije zanimala politika, jer da su pratili što se događalo na bojištima širom BiH i Hrvatske zasigurno ne bi čekali kao janjad na milost i nemilost dvjema do zuba naoružanim srpskim brigadama.

Danas, 27 godina poslije, samo jedna činjenica boli skoro jednako kao pokolj nad nevinim ljudima, a to je šutnja javnog mnijenja.

Proporcionalno gledano koliko medijske pozornosti dobiju drugi zločini u BiH, a posebice pojedini zločini nad Bošnjacima i Srbima, može se slobodno reći da Briševo kao mjesto sjećanja i pijeteta ne postoji.

Preko pokolja u Briševu olako je prešao Haaški sud. Na koncu, valja dodati da u Briševu danas živi tek nekolicina stanovnika, većina preživjelih nije se vratila.

Briševo za hrvatske medije nije postojalo niti ne postoji!

A koliki su se samo „hrvatski“ novinari, političari, publicisti, općenito “kulturni i javni radnici”, bavili Ahmićima, Medačkim džepom, Varivodama…

Vjerojatno ne samo da više od 90 posto Hrvata nije čulo za ove pobijene obitelji, nego nije čulo čak niti za selo Briševo!

A tko je kriv za to?”

***

Necivilizacijska monstruoznost srpskih snaga i srpskih režima je dokazana i doktorirana historijska istina.

Genocid nad nevinim i golorukim  mještanima sela Briševa se desio 24. i 25. Jula 1992. Niko nikada nije odgovarao za ovaj zločinački poduhvat srpskih ncionalfašističkih zvijeri.

Ono što plaši i ledi krv obničnog , “normalnog” građanina je zavjera ćutanja.

A tko je kriv za to?”

Ubiše nas brigom za narod,demokratiju i vitalnim interesima.

Ćutati o pokolju i stravičnim dešavanjima i paklenom stradanju  pripadnika svoga , a i “tuđeg” naroda može se dovesti u sferu zataškavanja.

Tko se boji objelodanjenja istine?

U čije su skute  glsve sakrili grobarka Kolinda, anemični uvlakač Plenković i  robijaški puzavac pred zločincima  Čović  . i grlati HDZ-ovci. Radi kojih i čijih interesa odbacuju istinu o pokolju nad Hrvatima BiH , u srcu Genocidne tvorevine tzv- republike srpske.

Gdje su “demokratske”, svrstane i nesvrstane  snage u BiH,Hrvatskoj , na Balkanu, Europi da izraze sućut nevinim žrtvama i upru prstom u klaonicu, žrtve i genocidne izvršioce.

Gdje su ti mediji

Niko da progovori , piše , objavi readak o stravičnom pokolju.

Uopšte nije bitno koji nacionalni predznak mediji nose. Ili još  sablažnjivije  pitanje :

Gdje su oni “nezavisni” prodavači klikova.

Jednom riječju :

Zataškavanje dirigovano od vrhuške udruženog mafijaško fašističko – nacističko projekta : porobljavanje vlastitih naroda!

I još jedna veoma bitna narodna izreka:

-Ćutanje je znak odobravanja.

Mi dodajemo :

I saučesništva.

Bookmark the permalink.

Komentariši