Aleksandar Sergejevič Puškin – Ancar

 

U pustinji, sred peska vrela,
Jedini u svoj vaseljeni
Ko strašni stražar Ancar na sten
Stoji od sunca što je svela.

Rodi ga stepa u žedne dane,
u ljutome ga gnevu goji,
Pa zelene i mrtve grane
I koren otrovom mu poji.

Kroz koru otrov stalno tece,
U podne topi se od žara,
A kad prohladno padne vece
U smolu gustu on se stvara.

To drvo odmor ptici nije,
Tigar ne oštri uza nj ralje,
Tek vihor što se pustom vije
Dirne ga krilom pa bež’ dalje.

A kad oblak daždom mije
Njegov ucmali, tužni list,
Otrovana se kiše slije
I truje pesak nevin, cist.

Al’ gle, coveku covek rece,
Drveta toga da se lati,
I covek pode kad padne vece
A s otrovom se zorom vrati.

On smrtonosnu smolu nosi,
S ucmalim lisjem kobnu granu
I znoj mu bledo celo rosi,
Kad zadihan u šator banu.

Kad gospodaru svome dade
Granu sa jedom ovim kobnim,
Ko macem posecen on pade
I zaspa snom dubokim, grobnim.

A knez u otvor strele spusti
I ljuta smola u njih ude,
I srt on s njinog vrha pusti
Na susede i zemlje tude.

 






											
Bookmark the permalink.

Komentariši