Autor
Hajro Šabanadžović
Pčam… ( V dio)
Pčamena zečen
Ljetni plam
Plam đardina
Predvečernji plam
Družbenik plamena
Bol plamti
Plamen nad Srebrenicom
No comments
Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija
Daily Archives: 10. Augusta 2026.
Jack Gilbert – Između starenja i starosti
Budim se kao pas lutalica
koji nikome ne pripada.
Studen, studen, i kiša.
Prijateljstva prerasla ili upropaštena.
A ljubav, blagi Bože, žene
koje sam volio sada tek imena
kojih se prisjećam: mrtve, izgubljene ili stare.
Mlakost sve veća opasnost.
Živim među kamenjem i korovom
da se sačuvam od mudrosti.
Sâm sa srcem što zavija,
odbijam hraniti ga pukom
naklonošću. Ležim u mraku,
pjevam o tvrdokornim
vrstama sreće.
Bleki – Sarajevo Tanjuški
Sarajevo je lijep grad
nama najljepši
kada se anđeli uznesu
snijeg neštedinice pada
u avgustu
to Grad čednosti
mije lica dobrih
ne želi njihove suze
nebo da pamti
kada se voli
uznesenje nije kraj
to je samo novi početak
vječnosti dar
Lady Gaga – Always Remember Us This Way (from A Star Is Born) / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski jezik
I'll Never Love Again (Extended Version)”
(from “A Star Is Born” soundtrack)
Wish I could, I could've said goodbye
I would've said what I wanted to
Maybe even cried for you
If I knew, it would be the last time
I would've broke my heart in two
Tryin’ to save a part of you
Don't wanna feel another touch
Don't wanna start another fire
Don't wanna know another kiss
No other name falling off my lips
Don't wanna give my heart away
To another stranger
Or let another day begin
Won't even let the sunlight in
No, I'll never love again
I'll never love again, ooh
When we first met
I never thought that I would fall
I never thought that I'd find myself
Lying in your arms
And I want to pretend that it's not true
Oh baby, that you're gone
‘Cause my world keeps turning, and turning, and turning
And I'm not moving on
Don't wanna feel another touch
Don't wanna start another fire
Don't wanna know another kiss
No other name falling off my lips
Don't wanna give my heart away
To another stranger
Or let another day begin
Won't even let the sunlight in
No, I'll never love
I don't wanna know this feeling
Unless it's you and me
I don't wanna waste a moment, ooh
And I don't wanna give somebody else the better part of me
I would rather wait for you, ooh
Don't wanna feel another touch
Don't wanna start another fire
Don't wanna know another kiss
Baby, unless they are your lips
Don't wanna give my heart away
To another stranger
Or let another day begin
Won't even let the sunlight in
Oh, I'll never love again
Love again?
Oh, I'll never love again
I'll never love again
I won't, I won't, I swear I can't
I wish I could but I just won't
I'll never love again
I'll never love again, oh
Nikad više neću voljeti (proširena verzija) “
(iz soundtracka “A Star Is Born”)
Voljela bih, zaista bih voljela da sam se mogla oprostiti
Rekla bih što bih htjela
Možda je čak i plakao za tobom
Da sam znala, željela bi da je to zadnji put
Slomila bih srce na dvoje
Pokušavajući spasiti dio tebe
Ne želim osjetiti ničiji dodir
Ne želim zapaliti novu vatru
Ne želim osjetiti nijedan poljubac
Nijedno drugo ime ne želim na usnama
Ne želim dati srce
Nekom strancu
Kada počne sljedeći dan
Ne želim čak ni sunčevu svjetlost
Ne, nikad više neću voljeti
Nikad više neću voljeti, ooh
Kad smo se prvi put sreli
Nikada nisam mislio da ću se slomiti
Nikad nisam mislila da ću se naći
Ležeći u tvom naručju
I želim se pretvarati da to nije istina
O dušo, budući da si otišao
Zato se moj svijet vrti u krug, vrti i vrti
A ja ne mogu dalje
Ne želim osjetiti ničiji dodir
Ne želim zapaliti novu vatru
Ne želim osjetiti nijedan poljubac
Nijedno drugo ime ne želim na usnama
Ne želim dati srce
Nekom strancu
Kada počne sljedeći dan
Ne želim čak ni sunčevu svjetlost
Ne, nikad više neću voljeti
Nikad više neću voljeti, ooh
Ne želim osjećati
Osim ako nismo ti i ja
Ne želim gubiti ni trenutak, ooh
I ne želim nikome dati bolji dio sebe
Radije bih te čekala, ooh
Ne želim osjetiti ničiji dodir
Ne želim zapaliti novu vatru
Ne želim osjetiti nijedan poljubac
Nijedno drugo ime ne želim na usnama
Ne želim dati srce
Nekom strancu
Kada počne sljedeći dan
Ne želim čak ni sunčevu svjetlost
Ne, nikad više neću voljeti
Nikad više neću voljeti, ooh
Voljeti opet ?
Oh, nikad više neću voljeti
Nikad više neću voljeti
Neću, neću, kunem se da neću
Voljela bih da mogu, ali jednostavno neću
Nikad više neću voljeti
Nikad više neću voljeti, oh
Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa – Zapis u X poglavlja / Poglavlje X
Poglavlje X Rezime
„Nikad ne bih slikao da su mi noge bile duže.
Radije bih postao hirurg ili džokej nego slikar.“
Možda ?
Možda bi posato hirurg?
Džokej zasigurno ne!
Potomku grofa koji bez ustručavanja mokri pred kraljem, nikako ne bi dozvolili da bude džokej.Ne dolikuje mu.
Možda bi postao kliše salonskog đentlmena po majčinom željama ili svestranog dendija , ženskaroša po očevim naputama .
Nikad ne vrijedi razmišljati šta bi bilo…, jer nije bilo .
Ne može se sada razmišljati da li je CSI Tuluz Lotrek određen zahvaljujući, rodoskrvrnuću , bolesti , majčinim usamljenošću , očevom arogancijom i odbacivanjem, groznicama , lomovima bedrenih kostiju koje vode nesnošljivo bolnoj disfunkcijii kukova ili samo spletom hudih životnih okolnosti
Postao je to što je postao. I na njegovu ogromnu sreću , a mere bit i nesreću – živio je u vremenu u kojem je živio. I tu treba staviti graničnu tačku. Normalno i sasvim izvjesno ; u jednom izuzetno usporenom vremenu u kojem je bilo previše novca , umjetnosti , svjetlosti i slave . A to je savršeni i neodoljivi magnet za pučanstvo svih fela . Bogatih i siromašnih , zdravih i bolesnih , časnih i zlih , vjernika i pagana. I u tom beznađu i opštoj disharmoniji dobra i zla , ljudskosti i izopačenosti stvaraju se amoralni , dekadentni prizori i sustavno gaženje klasičnih ljudskih obrazaca ponašanja.
Pariz postaje najveća i nikad prevaziđena svjetska pozornica kulture , umjetnosti , ali i dekadencije. Nama , putnicima iz budućnosti se čini da su Ajfelov toranj podignut 1889. i trijumfalna kapija , završena 1930. godine činili one krajnje međe jednog zlatnog , samo pariškog , a opet bjelosvjetskog vremena.
Začetnik tih vremena je ( možda ) bio Stendal ( 1783,) . Na marginama i u savremenošću njegovog dijela rasli su divovi svjetske književnosti , nauke i umjetnosti. Pobrojaćemo neke nama drage ličnosti , bez namjere , da nekoga izostavimo ili izdavajamo :
Književnost
Balzak 1799.,Igo 1802., Biodler 1818.,Flober 1820., Zola 1840.,Malarme 1842.,Verlen 1844.,Anatol Frans 1844.,Gi de Mopasan 1850., Valeri 1871., …
Slikarstvo
Impresionizam i post impresionizam:
Pisaro 1830., Mone 1831., Dega 1834.,Mone 1839.,Pol Sezan 1839 ., Berta Moriso 1841.,Renoar 1841.,Bazile 1941., … Sisli 1839.(Britanac rođen u Parizu), Meri Casat 1844.(Amerikanka život provela u Parizu u krugu impresionista) , …
Dali smo godine rođenje , ne i smrti , jer istinske veličine nikad ne umiru.
I tada , jedno krhko biće , osuđeno na bol i tavorenje na marginama društva , je izuzetno snažnom voljom i neizmjernom hrabrošću , i obrazom jačim od đona vojničkih ciokula , uspjelo je da krene u neizvjesnu pustolovinu. Vrlo nesrazmjernu , zapravo obrnuto proporcionalnu njegovim fizičkim i vladajućim društvenim okolnostima.
Uz neprikosnoveni talenat , Tuluz-Lotrek je unio je strast ranjenog , gušenog, negiranog i odbačenog bića, željnog ljubavi ,osjećaja , druženja…
U svojoj pobuni protiv porodice, protiv oca koji ga se stidi i odbacuje , protiv učmalog , malograđanskog i dekadentnog drštva , protiv bolne samoće , protiv Usuda , u stalnoj borbi za malo daha , ne mirenja sa sudbinom , postaje dio , dijelom i vodilja svega onoga od čega je mladim danima zazirao. Stvorio je samo njegovo umjetnički nedostižno bogatsvo.
Jedinstvenost i jednostavnost kolorita, napadnost linija i izbrušenih kontrasta u kojim svjetlost bdije nad tamom , nisu stvorili samo slikarsko / crtačka djela vanserijske živosti , ljepote i umjetnosti. To su objektivni frangmentarni dokumenti o dobu u kojem je slikar živo.
Slike Tuluz – Lotreka nisu salonske slike namijenjene retrogradnim akademskim uskotračnostima i ukusima malograđanštine. To je umjetnost kritike društva i pobune protiv trivijalnosti i bezosjećajnosti u koje je to društvo potonulo.
I ono najbitnije:
To je umjetnost čovjeka koji je pobijedio svoju bol i samoću ( valjda ) i unatoč predodređenosti za nauspjeh , svojim djelom sebi napravio spomenik za sva vremena.
Koristivši vrijeme i život koji mu je poklonjen , družeći se sa najpoznatijim umjetnicima i ljudima svoga vremena , kao veoma inteligentan i obrazovan sudionik javnog života, oteo je maksimum od stvarnosti koja nije bila nimalo blagonakolna prema njemu . I za nevjerovati : tu scenu je i tekako profilirao i određivao.
Apsint , La Fée Verte ili “zelena vila” je Tuluz Lotrekove omiljeno žestoko alkohoholno piče , To piće od pelina , anisa i komorače , sa udjelom alkohola do 74 posto bilo je vrlo popularno u boemskim i mondenskim pariški krugovima. Zbog izuzetne gorčine , jačine i opojnosti , na njega se preko kašike sa šećerom kapala voda , kap po kap da bi se razblažila gorčina pelina i žestina pića.
Tuluz Lotreku ta jakost nije nije bilo dovoljno . U svom egzibicionizmu , potrebom za izazivanjem sablazni ili da , najvjerovatnije , umanji neprestajuću i razarajuću bol , apsintu je dodavao konjak , još jednu žesticu . Mješanjem ova dva pića dobio koktel koji je nazvao – un tremblement de terre (zemljores).
Kasnije je apsint zabranjjivan kao narkotično sredstvo. Mnogi u malenom umjetniku vide i alkoholičara i narkomana. A on je samo živio život punim plućima . Kratki život , kratkog – sakatog čovjeka je bio nalik njegovom piću .
Simbolika ili ne , čitav život Tuluz – Lotreka aristokrate i slikara je bio zemljotres , sa svim svojim efektima i poslijedicama.
Mnogo zemljotresa i ostalih burnih podrhtavanja su morali uzeti svoj danak.
Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa poslijednji od loze Tuluz Lotrek je umro 24. 9. septembar 1901. u majčinom zamku Château Malromé nadomak Bordoa.
Godine 2005., slika Pralja malenog slikara na aukciji dostižu astronomske cifru od 22,4 miliona dolara. Jako bogata ostavština , zar ne ?
U umjetničkim krugovima je ostala priča o slikaru-patuljku, nesrećnom smotanku ili raskalašnom čovječuljku veselog duha, u zavisnosti kakva osoba prenosi priče, optimista ili pesimista.
Grofica Adela Tuluz –Lotrek nikad nije mogla da prežali bolest i nesretan život svoga mezimca, koji je uspio da joj za života pobjegne iz zagrljaja.. U njegovu sopomen promoviše umjetnost svoga jedinca. Izdvaja fond i pravi muzej u Albiju , mjestu rođenja velikog umjetnika. Veliku i nesebičnu pomoć je imala u Moris Žoajenu , možda jedinim pravim i iskrenim prijateljem kojeg je Tuluz – Lotrek ikad imao.
KRAJ
Celine Dion – Just Walk Away / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski jezik
Prevod i slike Hajro bleki
I know I never loved this way before And no one else has loved me more With you I've laughed and cried I have lived and died What I wouldn't do just to be with you I know I must forget you to go on I can't hold back my tears too long Though life won't be the same I've got to take the blame And find the strength I need to let you go Just walk away Just say goodbye Don't turn around now You may see me cry I mustn't fall apart Or show my broken heart Or the love I feel for you So walk away Close the door And let my life be as it was before I'll never never know Just how I let you go There's nothing left to say Just walk away There'll never be a moment I'll regret I've loved you since the day we met For all the love you gave And all the love we made I know I've got to find the strength to say Just walk away Just say goodbye Don't turn around now You may see me cry I mustn't fall apart Or show my broken heart Or the love I feel for you So walk away Close the door And let my life be as it was before I'll never never know Just how I let you go There's nothing left to say Just walk away Just walk away Just say goodbye Don't turn around now You may see me cry I mustn't fall apart Or show my broken heart Or the love I feel for you So walk away Close the door And as you leave I know I love you more I'll never never know Just how I let you go There's nothing left to say Just walk away Samo otiđi Znam da nikad nisam ovako voljela I niko drugi me nije volio više Sa tobom sam se smijala i plakala Imala život i umirala Sve bih učinila da ostanem sa tobom Znam da moram da te zaboravim kada odeš Ne mogu predugo suzdržavati suze Iako život neće biti isti Moram da preuzmem krivicu I pronađem snagu potrebnu da te pustim Samo idi Samo reci zbogom Ne okreći se tada Vidjećeš me kako plačem Ne smijem se skršiti Ni pokazati moje slomljeno srce Ni ljubav koju osećam prema tebi Zato odlazi Zatvori vrata I neka moj život bude kakav je bio prije Nikada neću znati Kako sam te pustila Ništa se više nema za reći Samo otiđi Nikada ni jednog trena neću zažaliti Voljela sam te od dana kada smo se sreli Za svu ljubav koju si dao I svu ljubav koju smo imali Znam da moram da nađem snage da izgovorim Samo idi Samo reci zbogom Ne okreći se tada Vidjećeš me kako plačem Ne smijem se skršiti Ni pokazati moje slomljeno srce Ni ljubav koju osećam prema tebi Zato odlazi Zatvori vrata I neka moj život bude kakav je bio prije Nikada neću znati Kako sam te pustila Ništa se više nema za reći Samo idi Samo reci zbogom Ne okreći se tada Vidjećeš me kako plačem Ne smijem se skršiti Ni pokazati moje slomljeno srce Ni ljubav koju osećam prema tebi Zato odlazi Zatvori vrata I neka moj život bude kakav je bio prije Nikada neću znati Kako sam te pustila Ništa se više nema za reći Samo otiđi
Tatjana Lukić – In memoriam 25 August 1959 – 10 August 2008
Ponos
Pomirenje
Odlazak
Ledeni svijet
Eh, Tatjana ,Tanja , Tanjuška mila djevuška
Malena grlica nas je često napuštala. Onako kako to grlice rade. Samo prhnu, tiho, neprimjetno ,iznenada. Pa nam se vraćala nasmijana.
Nježno, blago, malkice umornijih krila. Mi bi je prigrlili udahnuli koji dašak nježnosti i iskrica što se ljubav zovu.
I tako tri puta.
A neparan broj, nije nikakav broj.
Priziva nesreću.
Poslijednji put kad nas je napustila, rekla je : neće se vratiti.
Kaže, bole je odlasci njeni ili rastanci naši. Da,upravo tako, i neka teška slutnja poput more je proganjala. Ne može da diše. Skoro da se u kam kameni pretvorila.
Sa svakim rastankom bol je nosila sve teža i jačala strahove djetinjstva. Bježeći od zla , snove je nama poklonila i još mnogo pregršti stihova i ljubavi sa svojih nejakih djevojačkih grudi.
Ono što nam nije mogla reći,u noćima dugim , bojeći se da bi nas moglo zaboljeti , kazivala nam je stihovima koje nam je poklanjala, ali i krala. Mi smo je neoprostivo voljeli. Nisu nam bili potrebni stihovi da je razumijemo. Dovoljna jedna gitara i par pjesama u đardinu ljubavi . To uvijek spaja dvije i dvije ruke, lijeve i desne.
A ona je pjesnikinja , riječima boji nebo ,mjesec, zvijezde i maglice. Ništa nam više nije tebalo. Osim vazduha, do kojeg grudi u zanosu , ponekad , teško stižu.
Stihovima je obogatila naš svijet i noći, duge i tople, kao sjaj srca njenog. Nadamo se da smo joj mi i Dvori podarili koju godinu predaha i ljepote, u njenom kružnom lutanju , koji se završavavao među slikama i bojama naših srca. Bojama ljubavi i snova . Drugačije ne umijemo.
Baš kada smo dogovarali novo viđenje, zlo je sve poremetilo. A zlo je bilo ono od čega je Tanjuška bježala , da bi se nama vraćala.
Nije mogla podnijeti zlo, a ono se uvuklo u njenu domovinu. Nije bila žena od parčića snova i dijeljenja. Njena domovina je bila ona velika ,divna majka Jugoslavija što ubiše je zlotvori , nečasni izdajnički kurvini sinovi, i raskomadaše ko pobiješnjele zvijeri.
Otišla je među Aboriđane, da tamo nevinost svoju traži. Možda je tražila i pticu, nalik sebi, koja nabijajući se na trn umire pjevajući .
Ostavivši nas , damar za pjesme je zagubila. Nije joj bilo do pjevanja. Mora da je je bolio odlazak ili rastanak naš. Sada,sasvim sve jedno je. Još uvijek smo se nadali susretu.
Tako vam je to sa snovima i ljubavlju. Nikad ne umiru.
Juraj Martinović će zapaziti da u poeziji poetese Tatjane Lukić preovladava izuzetno intelektualan pogled prema svijetu i životu , o posebno ka unutra.
Marko Vešović primjećuje da nas poezija Tatjane Lukić plijeni kao najfinija smjesa nevinosti i iskustva.
Oni su bili recezenti i vidjeli su samo njene stihove. Marko Vešović skoro da je otkrio iz čega izvire poezija Tatjane Lukić.
Zaboravili su da dvadeset petogodišnju djevojčicu srce muči i slama, a ona mu još sve odgovore ne zna reći.
Naša se poetese čas upušta u raspravu sa filozofima i malo starijim od sebe, a čas kao djevojčica nabraja čega se na ovom svijetu plaši i strahove zagrljajima lomi.
Da, sasvim je izvjesno, recezenti su zaboravili koliko je široka i krhka djevojačka duša.
Mi nismo. Prigrlili smo je . Zauvijek.
Deset godina u tujini ni stiha da nam baci , o zvjezdicama ili maglicama , nježnim sestricama. Shvatila je , bježeći od zvijeri ,tamo u tom stranom svijetu , ima puno krvoločnih dinga , otrovnica i svinja.
Mnijemo , riječ joj zapela u grlu; tamo gdje duša stanuje. Teško je disala, bolovala i plakala, dok su joj zemlju čerečili.
A onda je opet krenula rijeka stihova. Ali tuga je pritisla, učinila lakšom od balona i samo je prhnula i odletjela ka nebu. Mislimo da je shvatila da je svoju poetsku magiju ostavila u zemlji otaca i Sarajevu ; i da tamo , u tujini nema kome pjevati. Tamo živi neki hladan i užurban svijet.
Da li je mila naša, tamo negdje daleko usred Oceana , našla svoj trn i srce mu poklonila, da bi o nama ,o Sarajevu Gradu čednosti prije smrti najljepšu pjesmu ispjevala? I našla smiraj za kojim je čitav život tragala.
Vjerujemo da jeste, Aboriđani su mili , vječni i velikodušni ljudi. Oni su je zasigurno uputili ka vrelu istine.
Jedan raskošni đardin poezije, Tatjana Lukić , slavujka naša, se ugasila mjeseca kada je i rođena . Avgusta našeg, ljubavlju i mirisima ljepotom djevojačkom obasjanog.
Mi nikad ne tugujemo za našim djevojčicama.
Valjda?
Pomislimo na ljubav , dodire i snove naše , i šta ćemo, do li život prelijepi slaviti.
Dok čekamo da ona , njena neispjevana pjesma doleprša do nas, mi osluškujemo nebo , zahvaljujemo se malenoj i puštamo da nam srce miluju lepršava nježnost njenih riječi:
Strah Šesti
od tmine
po studeni što prste obrgrli
pri dodiru reze
već znam
i noćas je netko
u izbi mojoj boravio
tat
sramežljiv ljubavnik
ili sami vrag?
nerado i noćas ovdje
potkradao mirisao moj zrak
ovako ne ostavih čiste hartije i nož
tko ih zbliži čega li je ovo znak?
nad posteljom sliku svitanja i rijeke
okviruju zidne plijesni
ne bješe ih
zagledam ih okom dirnem
staje voda
hlape plovci
satno klatno presječeno
sparina je
nevidljivim lokotima
zabravljena avaj su okna
moji mi kutovi učas tuđi
ne glasa se ni jedna prema meni ne pomjera
zle je čini bacio nanovo neznani
na moj zid
predstoji iznova znani trud
-svu noć trag neznančev vodom otirati
La Mamma – Charles Aznavour / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski jezik
Prevod Hajro bleki
La mamma
Ils sont venus,
Ils sont tous là
Dès qu'ils ont entendu ce cri,
Elle va mourir, la mamma…
Ils sont venus,
Ils sont tous là,
Même ceux du sud de l'Italie,
Y'a même Giorgio, le fils maudit
Avec des présents plein les bras.
Tous les enfants jouent en silence
Autour du lit ou sur le carreau,
Mais leurs jeux n'ont pas d'importance,
C'est un peu leurs derniers cadeaux
À la mamma, la mamma…
On la réchauffe de baisers,
On lui remonte ses oreillers,
Elle va mourir, la mamma…
Sainte Marie pleine de grâces
Dont la statue est sur la place,
Bien sûr vous lui tendez les bras
En lui chantant Ave Maria,
Ave Maria…
Y'a tant d'amour, de souvenirs
Autour de toi, toi la mamma,
Y'a tant de larmes et de sourires
À travers toi, toi la mamma.
Et tous les hommes ont eu si chaud
Sur les chemins de grand soleil,
Elle va mourir, la mamma…
Qu'ils boivent frais le vin nouveau,
Le bon vin de la bonne treille
Tandis que s'entrassent pêle-mêle
Sur les bancs, foulards et chapeaux.
C'est drôle, on ne se sent pas triste
Près du grand lit et de l'affection,
Y'a même un oncle guitariste
Qui joue, qui joue en faisant attention
À la mamma, la mamma…
Et les femmes se souvenant
Des chansons tristes des veillées,
Elle va mourir, la mamma…
Tout doucement, les yeux fermés
Chantent comme on berce un enfant
Après une bonne journée
Pour qu'il sourie en s'endormant,
Ave Maria…
Y'a tant d'amour, tant de souvenirs
Tout autour de toi, toi la mamma,
Y'a tant de larmes et de sourires
À travers toi, toi la mamma
Que jamais, jamais, jamais
Tu nous quitteras…
Mama
Došli su,
Svi su došli ovamo,
Čim su čuli taj vapaj,
Umreće, mama …
Došli su,
Svi su tamo,
A sa juga Italije
Došao je čak i Baška Baša ,odmetnuti sin
Sa rukama punih darova
Sva se djeca šutke igraju
Oko kreveta ili na podu,
Ali njihove igre nikome ne smetaju ,
To je njihov poslednji poklon
Majci,majci…
Milujemo je poljupcima,
Popravljamo joj jastuke,
Umrijjeće, mama …
Sveta Marija milosti puna,
Koja kao kip postojiš u sobi
Milosno je primi u naručje
Pjevajući Ave Maria,
Ave Maria …
Toliko je ljubavi, uspomena
Oko tebe, mama,
Toliko je suza i osmijeha
Preko puta tebe ,kroz tebe, majko.
I svi ljudi su bili tako topli
Na stazama punim sunca,
Umrijeće, mama …
Neka svi piju sveže vino,
Dobro vino dobrog grožđa
Dok se na klupama mješaju
šalovi i šeširi.
Smiješno je, ne osjećamo tugu
kraj velikoga kreveta ljubavi,
tamo je čak i ujak gitarista
koji svira, koji svira pažljivo
majci, majci…
I žene se sećaju
Žalosne pjesme večeri,
Umreće, mama …
Polako, oči zatvorene
Pevaj kao djete
Nakon dobrog dana
Da se ona osmehne dok spava,
Ave Maria …
A žene se sjećaju
tužnih večernjih pjesama.
Umrijeće mama.
Polako, zatvorenih očiju,
ljuljajući dijete u kolijevci,
nakon dobroga dana,
da se osmjehuju dok tonu u san
Ave Maria…
Toliko je ljubavi, toliko uspomena
Svuda oko tebe, mama,
Toliko je suza i osmijeha
Preko puta tebe, kroz tebe, mama
Koja nas nikada, nikad, nikad
Napustiti nećeš
A u Sarajevu blagorodna kuća mojih Roditelja
još postoji ulica strma
uz koju si se verala
i kuća stara stoji
prazna je odavno
niko njoj ne hodi
svi su utihnuli
koji bi ruke širili
kraj mene i uspomena
tišina prolazi šutke
za namrgođene je briga ni
ciča zima još uvijek je vanka
nikad se ne gasi svjetiljka
kroz neugaženi snijeg
teško se probiti sam
u zametenim prtinama
slijediti san
Bog mi je svjedok
prozori su svi zatvoreni
niko ne motri van
godine su lijepe i mirne
ne smijem reći da sam sam
bile bi tužne ptice malecke
minuli su smetovi
sa sobom sve anđele poveli
ostalo je samo
moje srce od porculana
iskreć ljubav iz svih prozora
one iste stare kuće kojoj niko
od ezela ne dolazi da dušu stere
*
Krunoslav Slabinac – Otiš'o je s mirisima jutra / Lyrics – Song
Jos i danas sve me na njeg sjeti
Stari sesir visi pokraj vrata
I sto mati znala mi je reci
Bog je dao srce mu od zlata
Jos i danas cujem one rijeci
Samo dobre Bog na kraju ceka
Zato sine od svih mojih rijeci
Nek u srcu ostane bar neka
Otiso je otac moj polako
Otiso je stazom sto vijuga
Pratile ga neke stare pjesme
Sve do Rijeke kojom tece tuga
Otiso je pjetli kad se bude
Kao da u setnju nekud krece
Otiso je s mirisima jutra
Da l je znao da se vratit nece
Rasulo se jutro kroz ravnicu
Sve je tu a njega nema vise
Tuga usla tamburi kroz zicu
I ko da su pjesme sada tise