Tatjana Lukić – In memoriam 25 August 1959 – 10 August 2008

Ponos

 

Boje i krugovi Ostavljeno srce  Pomirenje

Eh,Tatjana ,Tanja

Malena grlica nas je  često napuštala. Onako kako to grlice rade. Samo prhnu, tiho, neprimjetno ,iznenada. Pa se vraćala nama nasmijana.

Nježno, blago, malkice umornijih krila. Mi bi je prigrlili udahnuli koji dašak nježnosti i iskrica što se ljubav zovu.

I tako tri puta.

A neparan broj, nije nikakav broj.

Priziva nesreću.

Poslijednji put kad nas je napustila, rekla je : neće se vratiti.

Kaže, bole je odlasci njeni ili rastanci naši.  Da,upravo tako, i neka teška  slutnja poput more je proganjala. Ne može da diše. Skoro da se u kam kameni  pretvorila.

Sa svakim rastankom bol je sve teža i jača strahove djetinjstva. Njih je nama poklonila i još mnogo pregršti stihova i ljubavi sa svojih nejakih djevojačkih grudi.

Ono što nam nije mogla reći, kazivala nam je stihovima. Mi smo je svakako voljeli. Nisu nam bili potrebni stihovi da je razumijemo. Dovoljna jedna gitara i jedna  pjesma u đardinu.To nosi dvije i dvije ruke, lijeve i desne.

A ona je pjesnikinja , riječima boji nebo ,mjesec, zvijezde i maglice. Ništa nam više nije tebalo. Osim vazduha, do kojeg  grudi ponekad teško stižu.

Stihovima je obogatila naš svijet i noći, duge i tople, kao sjaj srca njenog. Nadamo se da smo joj mi i Dvori podarili  koju godinu predaha i ljepote, u njenom lutanju  u krug.

Ljubavi i snova svakako. Drugačije ne umijemo.

Baš kada smo dogovarali  novo viđenje, zlo je sve poremetilo. A zlo je bilo ono od čega je Tatjana bježala da bi se nama vraćala.

Nije mogla podnijeti zlo, a zlo se uvuklo u njenu domovinu. Nije bila žena od parčića. Njena domovina je bila ona velika ,divna majka što ubiše je zlotvori i nečasni sinovi, raskomadaše u pračiće.

Otišla je među Aboriđane, da tamo nevinost svoju traži. Možda je tražila i pticu, nalik sebi, koja umire pjevajući.

Nas je ostavila, pjesme je svoje zagubila. Nije joj bilo do pjevanja. Mora da je je bolio odlazak ili rastanak naš. Sada,sasvim sve jedno je. Još uvijek smo se nadali susretu.

Tako vam je to sa snovima i ljubavlju. Nikad ne umiru.

Juraj Martinović će zapaziti da u poeziji poetese Tatjane Lukić preovladava izuzetno intelektualan pogled prema svijetu i životu , o posebno ka unutra.

Marko Vešović primjećuje da nas poezija Tatjane Lukić plijeni kao najfinija smjesa nevinosti i iskustva.

Ova se pjesnikinja čas upušta u raspravu sa filozofima, a čas kao djevojčica nabraja čega se na ovom svijetu plaši.

Oni su bili recezenti  i vidjeli su samo njene stihove. Marko Vešović skoro da je otkrio iz čega izvire poezija Tatjane Lukić.

Zaboravili su da dvadeset petogodišnju djevojčicu srce muči i slama, a ona  mu još sve odgovore ne zna reći.

Da, sasvim je izvjesno, recezenti su zaboravili koliko je široka i krhka djevojačka duša

Da li je mila naša, Tatjana Lukić, našla svoj trn i srce mu poklonila, da bi o nama ,o Sarajevu Gradu čednosti prije smrti najljepšu pjesmu ispjevala? I našla smiraj za kojim je čitav život tragala.

Deset godina ni stiha da baci zvjezdicama ,ili maglicama nježnim sestricama. Tamo ima puno dinga i svinja.

Mislimo , riječ joj zapela u grlu; tamo gdje duša stanuje. Teško je disala, bolovala i plakala, dok su joj zemlju čerečili.

A onda je opet krenula rijeka stihova. Ali tuga je pritisla, učinila lakšom od  balona i samo je prsnula i odletjela ka nebu. Mislimo da je shvatila da je svoju poetsku magiju ostavila u zemlji otaca i Sarajevu i da tamo , u tujini nema kome pjevati. Tamo živi neki hladan i užurban svijet.

Da li je našla svoj trn i srce mu poklonila, da bi o nama o Sarajevu Gradu čednosti prije smti najljepšu pjesmu ispjevala?

Vjerujemo da jeste, Aboriđani su mili i velikodušni ljudi. Oni su je zasigurno uputili ka vrelu istine.

Raskošni perivoj  poezije, mila grlica naša, se ugasila  mjeseca kada je i rođena ,avgusta našeg, ljubavlju i mirisima đardina  djevojačkih obasjanog.

Mi nikad ne tugujemo za našim djevojčicama.

Valjda.

Pomislimo na ljubav i snove naše , i šta ćemo, do li život slaviti.

Dok čekamo da ona , njena pjesma doleprša do nas, mi osluškujemo nebo  ,zahvaljujemo se malenoj i puštamo  da nam srce miluju lepršava nježnost njenih riječi:

Strah VI

od tmine

 

po studeni što prste obrgrli

pri dodiru reze

već znam

 

i noćas je netko

u izbi mojoj boravio

 

tat

sramežljiv ljubavnik

ili sami vrag?

 

nerado i noćas ovdje

potkradao mirisao moj zrak

 

ovako ne ostavih čiste hartije i nož

tko ih zbliži čega li je ovo znak?

 

nad posteljom sliku svitanja i rijeke

okviruju zidne plijesni

 

ne bješe ih

 

zagledam ih okom dirnem

staje voda

hlape plovci

 

satno klatno presječeno

 

sparina je

 

nevidljivim lokotima

zabravljena avaj su okna

 

moji mi kutovi učas tuđi

ne glasa se ni jedna prema meni ne pomjera

 

zle je čini bacio nanovo neznani

na moj zid

 

predstoji iznova znani trud

-svu noć trag neznančev vodom otirati

Bookmark the permalink.

Komentariši