On se ne da omesti,gleda me,smiješi se i nastavlja.
Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi, iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.
Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu o svim Božjim naukama i nakanama.
Dok se širila tragala je za jednim mjestom u toj tami gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.
Prije četiri i po milijarde godina Svjetlost je zakovitlala prešinu jedne zvijezde koja bi mogla biti dostojna Božjeg Stvaralaštva. Samo par stotina miliona godina poslije osmišljena je plava planeta iz spektra boja koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom.
Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi.
Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi pokloni svoja čeda. U Svojoj uzvišenoj nakani podari čedu razum i svoje darove : svjetlost i ljubav.
To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemalja ima na sve strane, a plava planeta je samo jedna.
Čedo toliko nerazumno biva pretvarajući plavu boju u krvavu, rubin boju. Da, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti izaziva.Ali Bog Milosrđa je i Gospodar vremena njegovog univezuma.
Svjetlost nije samo dar , ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti. Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću. Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i vole njegovu Ljubav i Svjetlost.
Radi njih onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.
Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.
U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.
Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koju nam poklanja.
Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.
Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom. “Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”
Koje li šturosti i bedastoće.
Ima i ona druga malo poetičnija vizura svjetlosti koju smo mi sali da bi je doveli u odnos sa bojama.
“Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se dugin spektar nijansiran valerima crvene, neranđaste, žute, zelene i plave boje.”
Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje i uz tu boju vezuju neke grozne stvari. Neka govore i neka vezuju šat god hoće.
Za nas je crna boja Univerzuma samo refleksija,drugi oblik Svjetlosti koji Ljubavlju drži Univerzum na okupu.
Svjetlost je,ona tiha ,milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubav u raznježenom Božijem čedu i koje se riječima ne može objasniti.
No, mi smo samo djeca koja vjeruju u Boga Jedinoga i puno toga ne znamo. Ko će našim pričama pokloniti pažnju. Ponekad su previše lijepe,naivne i jednostavne.
Kasnije te večeri osjećala sam se smireno,i nepokolebljivo.
Sutra ću ovu neobjašnjivu situaciju prekinuti i pustiti Dobrog.Nije za apsa,nije lud i nije opasnost za ljude.Vjerovatno ni za žene. Više je neko djete koje je neku pamet nabubalo. Možda i nije,ko ga zna,ali ja neću da se bakćem s njime.
Ja se malo zaplela u priči.Kada sam pomenula jutro poslije onoga i kad sam sam izašla u baštu i vrisnula;
Ehej, hridine Grada čednosti ,to ja opet volim .Ne ljuti se, hoću da živim u svijetu pjesme, ranjiva i ljubljenu,nježnošću okupana.Ne želim više da se noću molim i plačem.Hoću da zaboravim riječi molitve:
Sutra mili,sutra ću ti doći pa ćemo ponovo biti zajedno.
Ponovo imam danas.
