Sve mi je misli poremetio.Sve češće osjetim neku drhtavicu i čežnju i pitam se da nisam nešto umislila…
Prva noć po privođenju je krenula napriliku ovako.
Rekla sam vam da sam magnetofon pristravila.Tako nalaže pravilo službe.Ništa bez magnetofona. On je svjedok i zakon.
Ja smislila ,malo ću se za svaki slučaj malo strogoće igrati i to je to.
On me gleda, blagim telećim pogledom, smješka se, ko djete na tuti i pita:
-Malena moja, šta ćeš nam to naviti, sat i ljetni stađun kažu ovdje negdje okolo rok, muzike mora biti.
Koji drznik, par prostih rečenica ,mnogom razložnošću i prošlpšću diše .
On mene, dva metra sa štiklama, jedru, punu, čvrstu i dugonogu svako malo naziva malena i još svojata. To je ug i uhh. To nije simpatija, to je za četri stađuna plakati .
A onda me nešto štrecno skoro da izgubim dah i nešto me presječe. Morala sam sjesti.Otkako sam ga privela,dah me sve češće guši, neda da dišem.
Dodo me uvije tako zvao: malena moja i nikako drugačije.Iako sam sjedanjem izjednačila pozicije, još uvijek sam za pola glave viša.Gledam ga strogo policijski , ali mozak na drugu stranu vuče.
On nešto zna! Osjećam, on zna nešto što niko ne zna, niti bi mogao znati. Samo me Dodo zvao malena moja, ali bio je moje visine i žilet viši.
Summertima i Rock around the clock su Dodine i moje himne bile. Bil Haleja smo plesali kao ludi. Bili Holidej ili Besi Smith smo u osami slušali, jer je nama i ljeti tako lako, nepodnošljivo lako ,živjeti bilo. I nije nam život nimalo na njihov nalik bio.
Ja ga gledam strogo po policijski.Čak se ne pitam odakle mu sve to.Sutra će on meni da leti.Večeras je kasno.Imam ja dušu, iako sam policajka.Ne valja čeljade u noć puštati.To što sama sa njim,noću u praznoj kući,ništa mi ne znači.Nemam ti ja straha, a imam i crni pojas i patrolu ispred vrata.
On se smješka više radoznalo i sasvim malo zamišljeno. Ni on nema straha.Izgleda da ga moj jogunasti stav uveseljava.
Vidim da se ne pita : šta me snađe ili gdje sam ja ovo? Ili bar da se pita šta će sa mnom? Ni traga strahu. Samo blagost neka i nježnost iskre, nekako tiho i nenametrljivo, razoružavajuće nevino.
Zaustim da ga pitam…
On odmahuje glavom i prst na usta stavlja.
Ja sam zapanjena, mene Lucu neko da ćutka.
Još od Dode …joj, opet se Dodo javlja , nikad od onog dana mi više u mislima nije bio. Nisam mu dala da mi dođe.Sad više nisam ljuta , već ogoljena, razoružana golotinju svoju, stid svoj pred malenom radoznalošću skrivam.
On polako ustaje , odlazi do bifea, dvije kristalne čaše i flašu kurvoazije vadi,donosi, na nepokriveni sto od ebanovine stavlja.Odlazi do trpezarije tacnu i podmetaće nosi i par sendviča.
-Ostalo od plača,grehota baciti.Ima još.Izvini plač nije još na red došao.Ja malo pobrko.Doći će.Vidi se da ja ovo nisam pravio.Previše sapuna ima.
Preneražena sam.On ko da je u svojoj kući,a ja mu gost.I kao da je bio u mojoj kuhinji..Zna gdje šta stoji i gdje će što naći.Ništa ne pita.Samo uzima i nudi.Nemam vremena da se naljutim,a on novi ispad pravi.
Uzima diktafon , otvara balkon i na njega ga odlaže. Ruke put djeteta izvrće, ko da se čudi i pita: šta će nam,ovdje nema nikakvih tajni.
Komodi sa gramafonom prilazi i rovi po pločama,pa ih nekim samo njemu znanim redom slaže i preslaže.
Malo, crticu jednu ,na čelu se mršti,jednu na gramafon stavlja, druge složene ploče pored njega odlaže.
Vraća se do stola sipa po prst pića u staklo što blješti , ciganku i zlatni upaljač, iz džepa vadi.
Trznem se, mahalaš je to i pogledam na šank , na njemu moji rekviziti nedirnuti stoje.
On prati moj pogled, ruke širi ,kao izvini zaboravio. Ponovo ustaje odlazi do šanka i pred mene giganku i zlaćani upaljač stavlja.
Produži do komode ,pušta da gramafon muziku lije.
Iznenađena sam, klizi meni najdraža kompozicija; Bahova tokata i fuga u D – molu. On je neki luđak i mefisto, svaki mi damar otkriva. Ali nekako polako zrnce po zrnce.
Sjeda , vadi dvije cigare, stavlja ih u usta, pali ih, meni jednu pruža.
Da li je on blesav ili lud.To mi niko od Dode nije radio.Nisam dala i niko nije smio.On samo sliježe ramenima,kao da kaže: ko ti kriv.
Ja san zabezeknuta, ka bi moja nona pizdila.
On čeka i osjeti kako mi se pluća opuštaju, pa istovremeno uvlačimo dimove , ja u svoje kršne, on u svoja , recimo , mladalačke grudi.
Muziku ćutimo i uživamo . Svakako je opuštajuće, Mali vještac zna znanje.
Meni pomalo neugodno i ljuti me to što on ne gleda u moje grudi ko drugi.Kao da ne vidi rasnu ženu pred sobom,već krhku djevojčicu kojoj treba princ da je spasi.
Bolje ga pogledam.Da, zaista, jako liči na Malog Princa ,samo nije plavokos.Možda su mu zato oči i misli nevinije.
Ovaj mir je nesvagdašnji i čudan, težak i pomirljiv , kao da diše.
Cigare smo ispušili , malo poslije i muzika staje. Tada me on upitno gleda i ja znači mogu da ga nešto pitam .
U pogledu je izvoli moja malena. Ja to znam.
Vidi drznika.On meni opet moja malena To on meni, nešto , ko biva odobrava. Prije nego što neku ljutnju počinim , samo od sebe mi izlijeće.
– Ko si ti.
On tužno, zaista tužno odahnu i progovori , prvi put kako je doveden.
– Mali Princ.
