Krhka ruža
ljepota mila
odlazi
naši puti više nisu isti
a duša jeca
kao glas Jermenke
što mi pjesmom tugu liječi
a ne može
boli boli
nebo muči
Tišina i sni
rasuli se
Modrom rijekom
ubija ubija
tuga tiha
zvjezdice sestrice
rosom
mi lice okitite
mladoženja vam bolan mre
boli li te duša Milo moje
kao mene život moj
Mljekarica
Odmah po dolasku u Sarajevo Mito u meanu sa novi drugari , a Lela Jela Jelena u čistatice,u Higijenski.Moralo se,da se djeca prehrane.U Mite čestitosti nešto ostalo,nikad joj paru od plate njene nije uzeo.Nakon vremena , na jedvite jade žena skucka , posudi pare i kupi kravu;Nije važno, nije kakva sorta, ali glavno danosi mlijeko.Daće Bog bolju!
Otad Frka otpoče đugume tegariti i mlijeko raznositi.Bilo potrebito , plata majčina i urod iz bašče nisu dostatni bili. Troje djece tri kćeri , dvije – haman pred udajom ,četvrto na putu, a peto, ono najveće, opijeno i nedokazano iz meanu ne izbija.
Lela Jela Jelena trbuhom do zuba.U neumlju svoga alkoholnim parama ispranog uma ,Mito umislio da to u trbuhu nije njegovo. Računica mu se ne slaže. Konta ,nije je tandaro od Vranja,skoro nikako,jedared,dvaput, u vrh glave tri put.Ali muči.Ni je'ne ne progovara.Mnogo mu žena Lela Jela Jelena propatila, pa ga sramota da joj išta zamjera.Zaboravio čovjek da je ponekad presaugao toliko da pojma nije imao ni gdje mu je stražnjica, gdje glava , a kamo li anamo onaj.
A opet , konta nešto i red je. Ne moš ti sudbi ni pobjeći, ni opepiljiti.Bio je nadobudni čovjek – niko ko on – Mito Bekrija . Što ne bi sada bio malo,Dimitrije sine Mitre , majčino jedinče okusio ono što je drugima nijetio.Pogotovo što staricu majku, onemoćalu , usamljenu i napuštenu ,ne vidje od dolaska u Sarajevo i ona umreja od tuge za sinom jedincem, budalčetom.
Za sve on , meane i drugari mu krivi.Ne krivi on ni sva proljeća,ni sve Leposave , Koštane i Lele Jelene.Sve je počelo davno prije.usud i zov predaka.Taki se čovjek rodi.Piše mu na čelu kaki je . I kaki mora biti.Žal je za mladošću,nema više one njegove Lele Jele Jelene.Dosta ostarila.Vidi se ima tu ljepote i kuveta,ali nije to ona njegova uzbibana i razigrana leptirica Lela Jela Jelena. A baš u taj vakat iznenada Vranjaka , bar malo dođe na tobe.
Frka najgrabusila.Sve se na nju svalilo,a jako sedam ljeta imala.Dvije starije kćeri skoro na udaju prispjele :Sednje škole ganjaju,sramota ih. Nešto ćeprkaju po bašti, da ih komšiluk vidi da su vrijendice. I to je sve.Neće moći naći muževe ako ih neko sa đugumima vidi.Sin mali se tek rodio.
Narod priča , dva tri puta je potkačio onaj zgodni , hrsuzli šofer , hadžijin unuk iz higijenskog , kad su na dežuri zajedno bili.Plaho su se nadežurali. Ona godinama neljubljena – on šoferski jastreb. Išle ga Koštane, lele Jelene, Fazile i Emine ko hadžijino potomstvo bajramluk.
Osjetio da joj tijelo samo što ne eksplodira od čežnje i davanja. Nabreklo ko zrela jabuka, možda smokva petrovača. On nije imo kud? Stvar navike.I ubro je. Pa je brao , ubirao i ubirao. Svašta nešto. Što? Ne znamo. Nismo nazočili i mi se nekim zijanom zadeverali. A ni on, ni ona nisu od neke priče bili. O tom branju od njih dvoje nikad živ insan riječi nije čuo.
Kako to uvijek i obično biva , olajava narod, zapravo besposlene kone i ljubomorni akmaci koje nemaju svoga života , pa se u tuđe uvlače. Na prililku , Jela Jela prvi put od Vranja došla do onog :joj,mamo mamice.Lakše joj bilo.Nekoliko mjeseci, oli ne cijela godina,pa se sve ohladilo.To je bio onaj labuđi poj ili pjev one neznane , nikad viđene australijske ptice što umire pjevajući. Taj poj uvijek pristaje uz tužni rekvijum svim natakarenim djevojčicama i vaskolikom ženskom rodu. Može se vrtiti , uprtiti i upotrebiti bilo gdje.Tužnih ženskih srdaca to je poj. U ovoj priči , kao i životu , ima mnogo tužnih djevojčica što ih ljubavno trnje posred srca i utrobe,probija i kasapi
Poslije dođoše one suhe i posne ženske godine. I to je to. I ljubljena i neljubljena , takarena i netakarena, pa opet takarena, voljena i nevoljena, a takarli život Leli Jeleni odi dalje.Joj , mamo mamice.A tu se belaj neće zaustaviti.Kad baksuzluk greje , onda se zaobada i ne mere ga zaustaviti ni sedam veličanstvenih bjelavskih hamala.
A najmlađa kćer Marija Magdalena , od malih nogu zvana Frka , tegari džugume, raznosi mlijeko. Sitna i krhka , oni skoro veći od nje. U toj krhkosti savršena, anđeoski prelijepa i nježna . Narod se kleo u njenu ljepotu. I molio se za nju. Toliko ljepote zlo zaziva.
Deset nekad dvanaest litara mlijeka u džugume pa na Podhrastove. Bijelu kobilu , haman lipicanerku za jedan od pet hrastova veži ,kao i drugi mljekari sa periferije gornjih brda.Bila su to neko vremena poštenih insana i hajvana. Niko tuđe nije otimo. Osim u ljubavi.Pa raznosi niz Bardakčije,Hadži Beširovu pored domova za sirotu i napuštenu djecu ; studentskih i Ivezićkog, preko bjelavskih mahala do Čakaluše.Dalek je to put pješaka za dijete , pride dva džuguma . Dalek i težek put ,za nejaku , sad već dvanaestogodišnju djevojčicu.
Nikad se nije tužila.Sve mirno podnosila, ali reci joj jednu nepravednu i pogrešnu eto belaja. Zbog toga je prozvali Frka ,svi zaboravili da je Marija. U neko doba , kad joj sve dokundisalo , sasvim iznenada počela se i čambati i frkisati i jedan đugumkao potporu sa sobom svugdje prtiti.
Niko se nije smijao, toliko se ozbiljno i sasvim prirodno prigrlila raznosačkog alata i zanata . Znala i đugumom dobrano strefiti. Nikad iz čista mira , iz hira,sama od sebe. Samo kad bi je neko izazvao, nešto rekao ili je, Tito dragi , ne do mu Bog mili , pokušao dotaknuti. Za diranje minimum dva đugum heka sleduju ; garant.
Pametno mila moja, dobroto moja ne daj na se. Kasno, prekasno se savjeti daju. Ojačala Frka i naučila kako najbezbolnije raznosti mlijeko.
Džugumi joj nisu ništa mogli. Hobikla se na njih.Ko na hud usud. Nekako , slutilo se , morao je doći dan kada će Frku život slomiti.Imala je nešto više od šesnaest ljeta tu veče. Ona sva u bijelom, radosna ko nevjesta neka. Nevjestanje se skoro četiri godine ranije desilo. Jaka je Frka bila-.Četiri pune godine je trebalo da bol izbije i da je u šesnaestoj godini slomije, ko otpalu trepavicu.
Oni mislili da plače zbog prljavštine koja se zamalo desila te noći. Plakala je i zbog te noći . Bilo je stid Dobrog. Ali plakala je zbog slutnje – svih onih noći kad ljubav neće naći i anterija koje zbog ljubavi koje nema , nikad radi ljubavi neće obući.Osim jednom, dvaput,u neki znani nevakat pun čemera i boli.Ali i ljepote i strasti.
Na kraju,kad je odlučila da odleprša skontala je fol. Imaš li koju uspomenu sa nekim da podjeliš dobro si prošla. Ako uspomene pišeš i ljubavi nekoj prinosiš, ni to nije loše. Ako ljubav strancima nudiš to ne valja.Nikad i nikako ne valja.A ona imala hejbet , skoro pa hajbet na hejbet uspomena , taze i birvaktile.Da te mili Bog sačuva od nekih.I pratile je od sedme godine do zadnjeg dana.Uspomene je nisu popuščale.I vake , i nake. Najčešće nake. pa vake.
Život je prolazio i prošao, došo vakat mrijet. Čovjeku bude žao, pomalo , ponešto i pođeđe. Svaki život je prelijep , proleti kao tren i san. Jedan je jedini koji čovjek ima i živi. Ima i boli i tuge jako mnogo, ponekad nepodnošljivo previše. A opet toliko ljepote često provri da se i umiralo od ljepote.
Joj,majko moja,joj sejo moja.
Najdraže Frkino cvijeće su bile bjeličasto žute kadifice i žute ruže, koje se na vršcima latica prelijevaju rubinovim dugama. Podjećale je na Vranje u kojem nije osjetila oblaka i na njenu strast i bol. Voljela je i jagorčevinu. Divila se tisućama ulovljenih sunčevih zraka na malim pozlaćenim cvjetićima, što snovima iskre.
Cvjetovi je – i kadifice i ja(di)gorčevine podsjećali na Sarajevo, njenog Dobrog , Bekriju njenog jedinog i život. Život razigrani , nježni ,skoro prinčevski blagi i krhki, što prelijevajući se u bezbroj svjetlucavih iskrica tvore snenost zaljubljene duše.Ali i žala ua nedoživljenim.
Sjeća se šta joj je Dobri jednom povjerio:
-Milo moje , morala si doći u naše mahale. Tako suđeno. Ni tebi ni mahali , nije bilo života jednoj bez druge.Ti si od onih nekoliko blagih i čednih zvjezdica koje su obasjale Bjelave i mahalaše i podarila im svjetlost i milost da mogu preživjeti.Vaša imena su zapisana u knjizi dobrih.Nadam se da ćeš moći reći – vrijedilo je, jer u očima tvojim uprkos svemu opstaje cvijeće, ljubav i sjaj neba u travi.
Nije Mojsije bio nagodan svirati vranjanske, te „stranjske“pjesme. Kaže previše je bola u njima,Zatakare te direktno i namah,i u veliki, i u mali mozak i zavežu ih u čvor.Nije zbog toga zaobilazio te pjesme.I sevdah to isto čini,nećemo dušu griješiti,ali malo suptilnije .
Nijedna ženska u njegovoj okolinu nije imala onaj specifični glas mlade vranjanke. Mladenke koju udaju za stara, koju udaju bez ljubavi , udaju je a da se ona ništa ne pita,ubijajući joj srce i dušu. Ili bar sušićave pjevačice , u čijim grudima eho razorenih bronhija stvara zvuk koji titra slomljenom srcu.I tada insanki ne preostaje ništa drugo nego da djetinjom dušom bol izbaci iz srca i prenose ga sa generacije na generaciju prodatih i na silu udatih žena.
Na taj način se rađa milozvučni glas ,naljeđuje i prosipa , darujući nježnost i elegični zvuk onim sentimentalnim i bolnim raspoloženjima vranjanske pjesme. Mojsije nije pronašao glas koji bi mogao biti izvor onog nečeg što samo vranjansko nebo može zanijeti i roditi , i upjevati se sa njegovom harmonikom..
Mimo Vranja se nije rađao , ni naukovao vranjanski glas sposoban da na površinu i iznad muzike , do samog neba iznese sve one sičušne valere tonova što damarom biju. Da bol uznese do onih muka što se spajaju u jedan vapijući, jedvačujni , a tako prodoran i kristalno čist krik žene.Krik istine i bola satkan od nježnih suglasja ljubavi , sevdaha, čežnje, sjete, žalosti i tuge.
Treba se za to roditi, dert i damar sastaviti ,u zvuk pretočiti i kako nebo zapovjeda iznjedriti i zapjevati.Teško se to uči ; još teže upjevava.
U jadu vremena,u jadu jada,u jadu sjemena,u jadu pada,suze i bola ljubavnice i prijateljice, golubice i grlice,princeze milosti,karaljice vrišteče boli rodi se glas Marije Magdalene – Frke Frkice,mile djevojčice ,kao pahulja bijelih kristalni let.
I pad je let poručuje pjesnik.U padu let je ljubavi svijet ,dodaje ljubavnik njen.Kad bi pjevala o svome dobrom bekriji ptice bi ušutjele i plakale.Toliko ljubavi i tuge utkanih u safirnu čistoću i brilijantnu jasnoću glasa su čudili i nijemili slušaoca.Nebo bi tišinu spustilo , kao da se takvo nešto nikad nije čulo i uznijelo glas i jecaj do zvjezdica.
Vrišteća bol bi ponekad zatirala, prijeteći da se pretvori u jecaj,u plač ali nebo ne dozvoljava da se niti pjesme gube,želi da sasluša pjesmu do kraja.I pjesma nastavi da se uspinje do neba,da bi tamo prenijela krik slomljenog srca .Bila je to molba i molitva , pokora i iskupljenje djevojčice da joj se ublaži bol i podari ljubav.
Slušajući taj umilni,kristalni glas Dobrom je pala na pamet legenda o australijskoj grlici koja umire pjevajući. Međutim stađun još nije bio zreo za tu poemu.I nije bila namjenjena Frki Frkici.Bila je suđena jednoj drugoj malenoj ptičici koja će uskoro ući u njihove živote.Da joj olakša boli u nekom drugom vaktu.
Za uzvrat – nju Mariju Magdalenu je Dobri učio da je Bog Jedini sušta Ljubav i Molost.
Ljubavlju svojom Bog Uzvišeni je stvorio Univerzum.Učinio ga savršenim.U tom savršenstvu je sva neizmjerna ljepota i mnogo čuda.Nama je najbliži nauk o suncu,mjesecu,zvjezdama i maglicama,stvorenih da bi ih ljudi gledali i učili.Sve ostalo je jednostavno.
Bog Jedini je Ljubav. Čovjeka je stvorio iz ljubavi i poklonio mu ljubav i milost.U Boga Milosrdnog nema gladi ni golotinje,ni žeđi ni žege,ni ružnih riječi , ni psovki.Samo ljubav i čista duša.Ljubav treba da vlada i srcima i dušama ljudi i da je oni čistu i neokaljanu vraćaju nebu. Ali sve je stvoreno u parovima,pa se rađa i čovjek i nečovjek.
Nečovjek se rađa i odriče neizmjerne dobrote i ljubavi Boga Silnoga i želi da čistu djecu svojom zloćom uprlja.
Beskonačna i neuslovljena Božja ljubav uprljanu djecu može očistiti i oprostiti, u svoju ljubav uviti.Za tu ljubav se čitav život vrijedi boriti.Ako treba i odricati,tugovati i bol trpiti.
Frka nije bila sigurna da ga je shvatila.Bila je samo radoznalo dijete željno ljubavi i igre . A Dobri tako dalek, vrlo često preozbiljan i tužan.Iako joj i još mnogo toga nije znala i nije joj bilo jasno vjerovala mu je.Ova noć , koja slijedi će joj pomoći da razbistri um. I slomi srce; a dušu i um zamalo izgubi.
Ova noć nema nikakve veze sa željenim – joj, mamo mamice, a malkice i previše ima.
Ovo zazivanje majke i sestre olakšava bol ali i ushićenje,onaj dert ali i opijenost,tragiku rastanka ali i anđeoskih proviđenja i sanja.To je i ljubavno ushićenje i bol.
To zazivanje majke može biti i onaj tren kada se duša u bolu slama i kada je vrlo tanka nit između razuma i nerazuma.
Da , ziasta je Dobri bio u pravu kada je rekao :
-Svaka djevojčica je grlica , ptičica malecka , koja prečesto , radi ljubavi umire pjevajući.
Mito Bekrija
Često nam je Frka Frkica padala na pamet . I njena tuga u našoj karambolskoj noći u bašti ispod Pašinog brdu.
Joj majko naša, joj sejo naša, koliko nam neodstaje to čeljade. Kao da ti neko nogu iz koljena iščupa, pa ti nadomjestak da . Ti hramaš i krivaš , dali ti drvenu,metalnu il’ plastičnu, prosto sve jedno je.Jok , ništa ti ne može zamjeniti original od krvi i mesa.
Nikako da se navikneš da si pola čovjeka , a noga te još uvijek boli i ti osjećaš njene damare i njene nedohodane korake i pulsirajuću , vrlo bolnu prazninu vena , arterija i krvi kojih nema. I nešto ti žao i noge i sebe, pa je u mislima na grudi privijaš, pa joj tepaš i snove svoje s njom neodhodane šapćeš. Ona ne odgovara, nadaš se da te čuje i da…
Joj majko moja mila, joj sejo moja draga. Kako vam ispričati ovo što slijedi, a da nas srce ne prekine? Mora se polako od prvih početaka, da se uslovi za dramu-komediju i epilog stvore, a ljubav, radost , nježnost, tugu , zlo i bol razgode.
Lela Jela Jelena nije bila Vranjanka kako to možda ime kazuje.Ona je rođena Bistričanka. Sa njenih demirli penđera ili iz malene đul bašte je ponekad Deba zavijao na mjesec i samostan sv.Ante. Ili bi se uvalio u pivaru da se marifetlucima ogrebe za koji hektolitar piva .
Direktor , po Debinom , mu bio rođak. Njihove majke u istoj mahali veš prale, sterale i sušile.I pelengaće na koljenima krpili.Takava bio vakat.Vakat kada su se pelengaće još uvijek na koljenima krpile.Sramota i sirotinju bilo ako su poderane.A dana sve gaće se nove a poderane na sve strane kupuju.Ha novo a poderano kupiš, ti se u sirotinju pretbaraš i sirotinji slutiš.
Au i auh, šta su njih dvije voljele tračati!Nisu dale mubarek rumenim usnama ni sekundu ohanut.To im učvrstilo srodstvo.Nije bilo živog stvora na dunjaluku da ga nisu pretresle. Toliko su pretresale i olajavale da su su kamenčići na džadi sklanjali ispred njihovih nogu ,da ih koji slučajem ne bi zakačile i olajavale. Nema tog insane , a posebno insanke koje nisu na loš , a ponekad i na takarli glas iznjele.Toliko su bliske bile,da su najčešće jedna drugu sa drugim konama krvnički i brez ustezanja zlim glasinama i podmuklicama takarile.
Frka Frkica nije bila ni rođena mahaluša,ni Sarajka,ni Bosanska .Bila je Vranjanka.Što mu dođe isto? Skoro.Zato joj lako bilo postati mahaluša – od onih blaženih ljepota sa najtananijim damarima.
Imala je sedam godine kad otac Mito Radojčić doveo u Sarajevo. Kažu da je sedam sretan broj. Nismo najsigurniji. Ono formulističan i znakovit – to da. A srećan? Pomislite na sedam jahača apokalipse. Sedam samuraja. Sedam ofanziva.Sedam veličanstvenih.Sedam Žigosanih.Sedam Braće Karamazovih.Sedam udovica za sedam momaka.Sedam godina I , napose i II velikog rata.Sedam vijekova inkvizicije…. Krvi do koljena.
Otac joj napravio neki veliki belaj u Vranju.Vranjani su časni i vatreni ali osvetoljubivi ljudi. Nema kod njih labavo.Mito morao bježati namah ;što brže i što dalje od rodne varoši.
Zalutao u Sarajevo: Mislio da u njemu Turci još vladaju .To ga je trebalo spasiti od osvetničke ruke vranjanskog ćafira. Totalno neinformisan bio . Neko mu bombu , onu dimnu uvalio. Kosovski guslari ga krivo uputili. Ne znamo što mu bi da ih sluša? Vranjani nisu ni guslari, ni mutikaše. Neki i jesu , mislimo mutikaše, ko onaj Stojan nevjernik.
Kako bilo da bilo u Sarajevu se nije loše snašao.Prezime u Jahić promjenio, novi identitet familiji dao. Sve što bi zaradio u me'anu bi propio. Drugara da u me'ane odiš , da s vinu i sa pesma noći provodiš u bilo kojoj mahali je lako naći.
Majka Frkina Jela Jelena ,bila je jedan jedna od najlepših Lela u varoši . U Vranju su najljepše djevojke sve odreda zvali Lela Jelena. Kontaju mnoga će ostrašćena muška glava zalelekati za njom. Ko što je Menelaj zakuriko za Jelenom Lelom Trojanskom, a ona u stvari bila Helena Itačka. Taj lelek se nekako često kroz birvaktile dane znao obistiniti.Tako kažu , mi nismo nazočili. Nismo frajeri. Imali smo preča posla.
Mitina Lela Jela Jelena žalovala za svojom varoši i za Mitom bekrijom, svojim mužem; onim nekadašnjim.On pored nje , a nema ga ,ko da je u Tunguziji ili na zapad ošo. Nije bitno koji – Divlji ili inkvizicijski.Isti jad i čemer..Pride pokvareni lažovi. Tamo demokratija pa demokratija.Valjda zato šro se demos i tuzemni , pogotovo tujinski, svim alatima neštedimice krati.
Tugovala i besane noći provodila . U pjesme vranjanske svoj bol i tugu pretakala i prigušivala.Pjesme pjevala, jedva četvoro djece prehranjivala;tri kćeri i sina malog. Mito se zbog sina, ono pravo ,do daske propio. Do sina , odlazak u meane je bilo samo gašenje žeđi i neobuzdanih damara.Stvar atavizma,navike i tako to…
Vako vam je to , na priliku čitavoj porodici , a bome pođahkad i nekom drugom ,na nepriliku , bilo.
Tri kćeri jednu za drugom Mito u Vranju dobio. Frka najmlađa bila.
Rodi se prva kćer Vasilija. Mito pocrnio , ko neoprani sač poslije svadbe.Il ko oni gologuzavi milenijumski sakupljači vutamina D. Ne izlazi iz kuće.Ni nos privirit , a ni dim cigarete napolje ispuhat.Sram ga. Totalitaris. On Mito bekrija, čuveni đuvegija i zagonđija : prvo pa – žensko. Sramota velika. Jok , to sramota u u nariodu u taj i u svim vaktima tolika bila , da se zatvorio u kuću ko da ga nema.Davno minuše zla vremena kad se žensko , samo zato što nije rođeno ko muško, na bigajri hak ubijalo; snuždeno konta Mito.Ali u pameti il’ nepameti skonto rezervni plan.
Navalio on ponovo na ženu, ko da mu je svaka noć prva bračna , a on junfer u brak doperjo . Ona obnoć jauče, vrišti, cvrkuće i mamu doziva:
” Joj,majo mamice.”
Tada Jela Jelena još nije čula za bosanski sevdah i onu pjesmu o crvenom fesiću. Jest što je istina istina, neće ona duše griješit. U Vranju muški birvaktile nosili fesova i žene prepričavale priče o crvenim fesovima i onim koji nisu imali fesove.Nisu to bili tračevi većme iskustva prikupljana kroz vijekove.
Obdan pjevala Mito Bekrijo i muža Mitu izazivala i zavodila. On joj uzvraća O Lelo, Jelo Jelena ti si moje srce otela.Obnoć? Zna se. Jauče i cvili Lela Jelena , ko da joj neki katil dušman tijelo rasteže , nateže i čereči, ili je inkvizicija čereči . Jadne komšije jorgane i dušeke na glavu. A poneki češnjek il komad kabaša u uši. Nije se moglo ni spavat , ni disati.Džabe jastuk , jorgan , dušek na glavu. Ništa ne pomaže. Došla neka neobuzdana takarli vremena , kontaju komšije.Pa i komšiluk jadni šta će, u takaraj se nasušni dao.
Te i iduće godine se natalitet u Vranju strahobalno povećao.Zabrinuli se partizani , tek ustoličeni komunisti , za prinos u žitnicama i općenito rod u poljoprivredi i stočarstvu. Postojalo je jednostavno pravilo trojno:
“Dobar i redovan takar u insana ,loš prinos u agrara , a posljednično:niža vlast na takarli tandar kod više.”
Srećom Miti takar išo od ruke i vrlo brzo Jela Jelena počela povraćati.Svaki jetim zna da je to znak da se nešto zakuhalo. Begova čorba sigurno nije. Oklen znamo? Jednostavno , odavno u Vranju više nema begova , a sve manje i adžija.Više nema ko kusati behovu čorbu jer oni hadumi kojima bi dobro došla i ne znaju za njenu moć.
Evo ti za devet mjeseci , isponove :
“Drugo pa žensko.”
Drugu ćeru nazvali Brena . Ista mamo mamice . Znali su da će kršna biti. Nekad se neke stvari tek tako, same od sebe znaju, a one što se ne znaju , te se kriju i ne treba ih ni u romanima spominjati.. A tih neznajućih je u svakom vaktu hejbet bilo. I svi ih znali , ali se pravili Toše.
Mito pocrnio još više. Drugo i opet žensko, to je već prava pravcata bruka. On , Mito bekrija , meane i žemskinje ko na pokretnoj traci rastura , a njemu se samo žemske rađaju. Pokunjio se i snuždio, ko visibaba u jesen.Ili ko bušnam u Sahari kad naiđu misionari. Ne izbiva iz kuće. Kako ćeš mori u čaršiju sa dvije prvorođene ćeri na ramenima i slabijim prinosom i ponosom među nogama.
Ipak, opet je skonto i imo još jedan rezervni plan:
“Nikad ne mjenjaj stari plan!”
Navalio na ženu ko pomahnitali tatarin ili nagodni bosančeros. Takari li takari.Tandara li tandara.Jela Jelena se falila kako Mito vodi ljubav ko majstor Kama do sjutra.
Čula ona za to nešto,pa skontala ako Mito takari od jutra do sjutra ,onda je on svakako glavni od kama sutre, jer mu slatka sedefasta kama uvijek spremna za jutranja do sjutranja.
Njoj nije bitna ni kama sutra , ni kama raja , nego ganjanje i jurnjava koje se rasteglo aman koliko treba vakta za iznijeti porod. Ona obnoć, jauče, vrišti, cvrkuće i mamu doziva. Obdan pjeva ono što pjeva,najčešće od Vardara pa do Triglava i muža Mitu izaziva.I u komšiluku ta pjesma postala hit, a i ono što se fasuje uz nju.
Vlast se opet zabrinula.Nisu uspjeli promjeniti pravilo trojno.Agrar pred kolapsom. Ni traktori , ni perestrojka ,ni petoletka, ni petokraka tu ne pomažu. Takar uber ales.
Mito uzvraća ženi O Lelo Jelo Jelena ti si moje srce otela ,ali vidi se , polako gubi poetiku.Nešto mu grlo promuklo a i prve ga sijede napale.A i talar se oduljio a nema novine.Mitu spotakle zle slutnje.Toliko se izvještio da je čini mu se, postao par ekselans ljubavnik.A to nije dobro.Nikako nije dobro.Kažu , u ljubavnika se obavezno ćere rađaju.
Ipak nije prestajao da kama sutrira.Poslije skoro par godina i devet mjeseci zazivanja mamica i uhkanja stomak poče da buja.Mito u nadi , ali ko će čekat devet mjeseci da se rezultati hamalskog takarli rada provjere.
I vlast odahnula u nadi , valjda će moći spasiti barem ovu sedmu takarli ljetinu.
Pri kraju par ikst egodina kama sjutriranja , u osmom mjesecu porod požurio i rodi se Miti bekriji treća ćera. Ne bješe treća sreća pa muško , već treća sreća pa ponovo žemska. Bolešljiva i slabašna ,zamalo nije umrla.Četrdeset noći dijeto plakalo i nije se malešno dalo od skuta odvojiti.Ni sisu nije begenisala.Pogotovo onu desnu. Tek toliko da ne presvisne na bighajri hak.
Neka gatara reče : nisu to čista posla. Hoće dijete da se u utrobu vrati,ko da se plaši života i onoga što je čeka.Salijte joj strave . I sališe. Da li će štogod pomoći? Uvijek ima skeptika i nevjernika.I sve više praznovjernih i praznoglavih. Pravovjernih je sve manje.
Majka se dugo Isusovoj majci Mariji za ćerin život molila.Nije joj htjela ime nadjevat dok ne vidi šta će biti.Jedva je malenu spasila.Dade joj ime Marija, ali ne po Isusovoj majci , već po njegovoj ljubeznici Mariji Magdaleni.Ne znano je hoće li to na dobro izaći.Jednoj se Mariji moliti , a po drugoj Mariji ime dati je vrlo jazukli.
Mitu više nije briga. On je svoje časno i udarnički ištanco.Tri puta zaredom.Djete ozdravilo i više nije njegov problem, dok ne prispije za udaju.Nije više ni crnio ni sjedio.Samo slegno ramenima;šta će tako mu suđeno.Tri ćere jedna za drugom. On je svoj usud krvnički odradio .Ko partizan u prvim redovima repetaša. Nije više pjevao, ni Lelu Jelu Jelenu zazivao.
Ha je djete ozdravilo ,Mito po prvom potonjem akšamu pravo u meana.Okupo se i naprlito iako subota nije bila.Gasa na kosu nabacio,zube prahom od ćeremide istrljo,nokte čakijom obrezo.U ćenifu otišo,brojno i zdravstveno stanje glavnog organa preslišio .Sve be-o i negativno, zadovoljno grokće Mito.Jedino je u medicini negativno pozitivno.To je on odavno na svojim, hajd recimo jadima skonto.
Jedno ljeto,haman se bio oženio potkačio on neku pjevaljku na slamnatu ležaljku , pokraj seoskog puta, rano ljuta.Poslije dan dva počelo ga dolje svrbjeti. Svrbi i sprijeda i straga.Nisu čista posla misli Mito i kuka.Sreća Jela Jelena imala ono ženske po mjesecu nazvane bolesne stvari pa je nije tico.
Ode ti on kod veterinara,doktor bio na specijalizaciji i to možete misliti – kožno veneričnih boleščina.Veterinar porađo neku kobilu , i timirio onog hadžije od Palestine ženu.
“Nemam ti ja sada vremena, valja kobile odraditi “- kaže mu stručnjak za hajvane. -“Idi kod brice;on ti sve zna, pođahkad bolje i od hećima”.
Čim je došo i u briječnicu ušo, on brici šapuće,taka i taka stvar , i ja tako i tako,a sada nikako i nikako.Svrbi li svrbi,ne moš lijeka naći.
Njemu brico na glas pre punom brijačnicom:
-Skidaj čakšire!
-Nemoj ,jadan ti,obruka me pred po kasabe.Đe ću skidat čakšire a ženska nigdje nema.Nisam pederčina.
-Kad si mogo sa pjevaljku na slamnu ležaljku udariti takaraljku, mereš vala i ovde junačinu pokazati.
Skinu Mito čakšire,samo što se nije presamitio od sramote.
Učini se Miti da ga brico nije ni pogledo,a već mu reče oblači se,sve je negativno.
-Kako misliš negativno jadan sam ti ja.Ima li kakvog lijeka?
-Negativno ti je ,Mito mori, jedino kod dotura i brica pozitivno, a ponekad i kod veterinara.
To mu kod dotura znači:Jel insan bolestan,negativno što znači zdrav je.Jel insana strefila srčika ;pozitivno ,e to je negativna vijest. Strefio ga herc. Jel ženska nevina,negativno – to znači da doktor za penezi laže ili je takario tu nevinu žensku.
Kad bricu pitaju jel koga danas zaklo;kada on kaže negativno znači da nije.Ako kaže pozitivno odmah ide u pržun , da se tamo igra pozitive.Zato brice koliko god ljudi zaklali uvijek kažu negativno.”
-Ne trtljaj , nego reci mi brico mori , šta mi je raditi.
Brico mu priđe i šapne:
-Idi bre kući pa se ko čojk okupaj i presvuci , pune ti čakšire slame.To te svrbi.A ono što misliš da te je zasvrbilo će se javiti za sedam dana, ako si baksuz.I od sada ,nadalje i ubuduće mani se slamnatih ležaljki ili se redovnije kupaj i presvlači.
I tako Mito ne izbiva iz meanu .Neka im,konta on, ko od njih tri kćeri ima? Lako je jednog ili dva sina roditi! Kumst je tri ćere zaredom potrefit. To se samo ljubavnicima rađa. Sve ljepše i pjevnije od drugih. I varoš mu zaista poče zaviditi, koliku je sreću iz sebe izbacivao. Naročito muktaši iz meanu. Za iće i pojku sve bi aminovali i rođenu majku prodali. Iza leđa se svi smijali njegovoj sramoti i nesreći.
Mito to zna i u sebi podvikuje.
-Neka neka, osvetiću se ja vama.
Kafana i kafanske rospije ga opet prigrlile i više ga ne puščaju. Jopet se osilio, ne može žensko od njega živo ostati. Mnogo ga muško oko poprijeko gledalo, ali kad Mito mrko pogleda u stranu se pogledi skretali.Tako se Mito svetio; povali jednu žensku i na drugu pređe.
U komšije Hadži Stojana kćer jedinica stasala za djevojaštva, zericu pa za udaju. Zarosila se i nabrekla ko vila pred tjeranje. Ašćare je svrabež načisto safato. Mitu rječi išle ko budalu ludara i umio sa ženskinjama. Curetku nježnim govorom pamet zamutio. Lela Proljeće, a i Lepa su je zvali, iako su je Leposavom krstili, od Mite pogled ne bi odvajala..
Zora sabah kad bi zarudila , bekrija bi od meanu i drugari doma odi na prespavanac. Ponekad i ne bi. Riječ dvije danas.
-Zdravo zlato! Poranila zoru prevarila.
Ona se crveni i glavu sakriva. Dvije tri riječi sutra.
-Zdravo milo zlato , ljepša si od zore.
Ona se crveni ali pogled ne sakriva.Upratila pametnica Mitine vakte , pa preko taraba prsima nebo dere , ko pravi pravcati delija pred prvo ranjavanje i odlikovanje.Pet šest riječi prekosutra.
“Jel'se moje milo zlato naspavalo il je teški snovi more?”
Ona se ne crveni,tek sve rupice joj orose i titraju i prkosno glavu diže.
Rečenica zakosutra;
-Vidi Lele proljeća moga, zlata moga lepotnoga ,svaki bi je momak poželio, al joj ni jedan nije do koljena.
Dvije tri rečenice nakosutra:
-Jesi li mi se naspavala milo zlato moja. Mogo bi se izgubiti u tvojim očima . Um bi mi se pomutio kad bi mi svoje srce dala , il bi meni svoju mladost obećala , a možda i mirise poklanjala…
Prolazi dalje ne okrećući se , rečenicu ne završava.
Ona ne stiže da reaguje , on već u svojoj avliji.Na vratima ga Lela Jela Jelena uplakana čeka. Navadio se on, pa bi ponekad i a kampanelu sa ćemanima doveo i tjerao Lelu Jelu Jelenu da mu pjeva Dimitrije sine Mitre. Ona bi pustila glas , tugu i bol zanemarene žene i u majčinu jadikovku je utkala.
On bi joj uplakane oči ljubio , a pogledom Lelu proljeće milovao i nježno šaretio. Tada bi on svoj promukli jafanski glas pustio i čeznuo za Lelom proljećnom. Pustio bi da čežnja vjetrom biva ponešena u susjednu bašču, ka utrobi uzbibane ljepote..
Žensko čeljade, i staro i mlado ne može odoljeti tugi i bolu. Takav im usud. Njihovo veliko saosjećajno, naivno i nježno srce ; predodređeno majčinstvu; želi da pomogne, ublaži, otkloni tugu.I uvijek je sklonije muškom insanu bilo.Ne treba se pitat :
-Što li Bože?
Jazuk je.
Ženskijeh mnogo, a muški se u poso, meanu, švaleraj dali. Žene vlastite zapostavljali, a tuđe bišću. A mnogi se hadumi i junferi rode i zauvijek to ostanu.Vrzino kolo. Svi znaju za njega , svi ga sitnije cile sitnije igraju , ali ga niko ne obznanjuje.Pušta Mito bekrija sevdah po đul baštama i beharli sokacima. Sevdah će i Mito i Mitinica kasnije upoznati i skontati – e’ jes i njino Vranje krcato sevdahom, samo ga tako ne zovu. Zovu ga prozaično : vranjanske pjesme i švaleraj.A poneko i dertli sudba.
Mito igru privodio kraju. Konta vakat je. Leposava ko pupoljak ruže pred cvatom , treba je brati, dok to neko drugi ne učini. Svrabež joj u očima ludi i vidi se , nesnosan biva..Kad bi pjevao,vješto bi Lela Jelena zamumljao u Lela proljećna. Nekad bi pjevao Lela voljena , nekad Lela mirisna, pa opet Lela prekrasna ili obijesna, prkosna , pa opet prekrasna i na kraju Lela proljećna.
Žena misli da to njoj muž pjeva i oprost traži za besane , prazne noći njene . Žensko je to ! Sve će oprostiti ljubavi radi. Lela Lepa proljeće zna da to Mito njoj poji i u nju nade polaže. Zna , žensko je to, za ljubav će samu sebe prevariti i neprijatelju se ko najveća jetimka predati .
Zaigralo mlado djevojačko srce, uzbibale se prsa u cvatu; vatra joj obuhavatila vaskoliko tijelo, ruke, grudi,noge, skute … ma svaki damar. Ona plamti, mozak nerazumom vri, umiva se, kupa , svako malo se ibricima hladne vode škropi. Ni hejbet lavora ništa ne pomaže, srce hoće da iskoči, al’ mu bujne grudi preče. Moglo bi u njih stati još jedno srce kolike su.
Grdi svoga Mitu šta joj čini. Da , zove ga Mito mili moj i ne stidi se. Ona zna da ga voli i hoće da je on njen i ona njegova. To što je oženjen ne bere brigu, ljubav je preša koja um u zapećak baca.
Mito rjeđe išao u meane, već se zadržavao kući i izležavao u voćnjaku ispred kuće. Uvijek bi postećiju namjestio da gleda na Leposavine prozore ili njeno, sada već omiljeno mjesto u bašti; ljuljački ovješenoj na beharli jabuci. Kažu zbog jabuke su ljudi iz raja istjerali. Baš ih briga ! Znaju od iskona da im je suđeno zabranjeno voće. Čini se – sepete , a ako požure i metre zabranjenih voćki o zrenju mere se obrati.Normalno kada bi ih neko javno obzanio i na kantar časti stavio.
Bjelina behara iznad ljuljačke je naglašavala njenu djevičansku ljepotu i rumenilo. Kad god bi digla oči sudarila bi se blagim milovanjem pogleda, čovjeka kojeg tuga obuzima i nijemo je moli i čežnjom doziva:
-Pomozi mi janje moje neljubljeno. Predaj mi se srce zaljubljeno.
Ode Hadži Stojan na pute hadžiluka, svetoj gori Atosu.Da li je to onaj Stojan Mutikaša – nismo sigurni. Ovaj bio levat da ga većeg nije bilo.Po običaju do hadžiluka svakih par godina stizo. Tako se popularno zvala šverc tura Vranje-Instambul, po potrebi i Damask najprvi trgovački grad od Palestiune.Te su ture sve hadžiju obogatile. Ništa neobično. Hadžije nikad nisu radile, već samo trgovale i čifluke imale.A hadžiluk? I to se obavi , radi otkupa grijeha , velikih i malih.
Kada usud spletke čini ,sve podesi kako treba – ma pod konac. Skoro u isti mah razboli se hadžijinicina majka od Leskovac. Hadžinijoj ženi nema druge nego bolesnici ići, kćer jedinicu ostaviti da imanje vodi.Misli zrela je za udaju , pa mere i imanje voditi.
Potrefi se odmah po majčinu odlasku glavni sluga slomi nogu i morade se povući kući svojoj, podalje od hadžijinog imanja. Njegova žena i služavka hadžijina ,a Lepina dadilja ne htjede ići kući, ali je štićenica nagovori da se predomisli. Kaže da je ženi red biti uz muža i pomoći mu da ozdravi.
Dadilja nevoljko ode, misli griješi ,dali joj jedinicu na povjerenje. Ipak posluša je, jer je Lepa znala i tvrdoglava i umiljata biti, a i kojim dukatom potpkupiti.
Ostade uspaljeno djevoče u kući samo.Rahatluku nigdje kraja nema.,kontaju glavni akteri ovog dijela belaja. Da kažemo jadna li joj majka,ne ide. Majka joj em hadžinica , em bogata nasljednica ,a ponekad i đuvegiju ima ,kad hadžija na hadžiuluk krene.. I kako onda takoj ženi reći jadna li joj majka? Sve to Mito ko nezainteresano pratio.
Prvi akšam slobode Lele Proljećne polako pada, Mito ka meani. Prolazi pored hadžijine kuće. Lepa se natandarila na kapidžik. Smijulji se i zaziva.
-Ti mori, u meanu komšija.
-Ja vala, ljepoto moja.
-Zar nemaš mori šta pametnije radit?
-Imam i radiće se, al kasnije.
-Kad mori kasnije?
-To kasnije samo što nije.
-Zašto mori kasnije?
-Da se komšiluk noćnom tminom zavara.
-Gdje ćeš mori kasnije tminom zavaravati?
-Ti ćeš prva saznati.
-Šta ćeš mori kad prva saznam ,jadna li sam ja , kasnije raditi?
-To sad ne znade,ali ćeš saznati.
Djevojku i strah neki obuzima i milina joj tijelom struji. I hudi:
-Joj kuku meni , kako ću ja to? Ništa ne znam.
Samo što se mrak spusti , na prozor sa baštenske strane neko tiho grebe. Lepa u anteriji bijeloj , dobrano providnoj ,kroz prozor gleda i ne vidi nikog. Mračno je. Prevari se Lepa na radost njenu i otvori prozor. Mito ko pantera uskoči kroz prozor i zatvara prozor, zavjese namiče , domaćina se igra.Tako se incjativa preuzima.
-Joj, kuku meni ,šta to radiš Mito , crna nesrećo jadna.
Pita ga Lepa Lela , drhti , sva se trese , nesvjest je hvata, zanosi se.
Mito je prihvata i nježno na krevete velike, slabo vajdisane , bračne stavlja. Miluje je po kosi i ono jedno jedino dugme anterije,povrh đardina otkopčava da se dijete zraka dohvati. Zabljesnu ga bjelina skuta i rosnog djevojačkog tijela.
Mladost se otvori i rascvjeta ko oprugama izbačena.Mirisi se rasuše ko polen u proljeće, Mitu jadnog zgrabiše i na djevojačko tijelo povališe. Zna on , ona je budna , nije obeznanjena , samo se pretvara. Učili je ; taki je red. Zna da je njeno vrijeme došlo. Ruža procvjetala , vrijeme je davanja , predavanja i branja. Ona tu ništa nije kriva i ništa ne može učiniti. Taki joj se grah po djevičanstvu prosuo.
Predade se ona, predade se Mito. Ko bujice potekoše poljubci i milovanja, uzlaženja i ulaženja, dodiri i prodori, mješa se cika i vriska, stenjanje i ječanje. Njoj grudi plamte, hoće da se rapuknu. Stomak joj vri, ruke grčevito Mitu dragana stišču i pritežu, ona ga hoće, i joj , ona ga još više hoće, joj , još jače ga hoće i joj, daj mi ga Mito mili i :
– Joj, mamo mamice moja!.
Vrišti Lela vrisak ne stišava,Mito ne popušta, hoće da je raspoluti,ona to hoće, ona to želi , joj Mito bekrijo, joj mili moj dobri Mito.
I još jednom mamo, mamice i plače joj se – oj mamo mamice. Suze potekoše, ona klonu pa se grči i izvija i na Mitu se upinje i onda oboje krikove ispuštaju i grčevito se stiskaju, nježno miluju i ljube. I tako , sasvim lako i očekivano Mito razdjeviči Lelu Jelenu , Lepu Leposavu i ona posta žena.
Ljubav je ponovo pobijedila.
Svi ljubavnici tako misle kad ih dobro krene. Ni da se pomole , ni da se zahvale na berićetu , ni da upale svijeću radi sudbe; reda barem radi . A-a! U strasti nema pameti , ni mira , ni opreza. Da li usud drijema ili nešto sprema? I kad drijema uvijek se neko – nešto sprema. Ljudi nikad pameti neće doći!
Sretna žena,ne više djevojčica i ljubavnik prvi, mili joj Mito , pastuh, vješti jahač njen , još ne znaju usud znanje . Ona se štrecnu. Riječi vješti jahač i pastuh je podsjetiše na četiri jahača apokalipse. Nije dobro. Novi nagoni se bude i sve se ponavlja, ovaj put žešče i skladnije i misao o nekom nejasnom zlu se u podsvijesti gube.
Prođe petnaest dana ludila i sna, prođe petnaest dana jecanja i radosti u jednom trenu. Djevojčica posta nezasita žena što se daje i uzima, što hoće da se daje i da joj se da onoliko koliko joj pripada i kolko može podnijeti . A mere i zeru više, nije na odmet , mladost je to. Upija Lepa Jela Jelena Proljeće sav taj nauk sa kojim se svaka žena od iskona pramajke Eve rađa. Osjeća trebaće joj.
Prvo se vrnu mama, mamica. Tepa joj ;
-Lelo, Lepojko jesam li ti falila, jel ti dosadno bilo?
-Jes, vala ,baš ste mi falili I ti i tatko.Ne znam kako sam izdurala brez vas.
Mati je sve nešto pogledava, misli, nešto joj je ćera brzo,u ovih petnaest dana sazrila i za udaju stasala. Za par dana i tajo, tajica dođe.Nešto zbrzo hadžiluk. Neka taksiratli šuha ga domu vukla , nije mogo dana više u tujini ostati. Ne sluti na dobro. Bojo se nešto će mu se doma grozno desiti.
Hadžijino imanje veliko, mnogo praznih , što namještenih , što praznih zgrada i halvata ima. Potraja po buđacima Mitina i Leposavina ljubav još neko vrijeme.
Sudbina se probudi iz duboka sna i onako bunovna posla hadžiju da kćerku potraži. Malo odocnila na objed. Usud ga vodio ko lutku na koncu i pravo u staru napuštenu magazu. Tih dana hadžija od velikih briga za život svoj , dibidus promukao.Nije mogao ni zazivati, već je samo vrata magaze otvorio.
Ima šta vidjeti ! Bjelasa se Lepa njegova mezimica , samo u gumenim radničkim čizmama obuvena i odjevena , pomahnitalo jaše gologuzo muško , što na velikom dušeku, na leđima leži.
Jaše i vrišti, vrišti i jaše njegovo dijete, njegova bebica i raspomamljeno majku doziva. Gleda hadžija to kroćenje ,tu bestijalnost i vidi da mu kćerka ne kroti bilo koga,već onog pogana, ženskara Mitu bekriju. Odavno on sumnja da mu ovaj ženu povaljuje, kad stigne i gdje god stigne. Taki im običaj u Vranju. Mladu za stara, mladog za staru. Kolo sreće.
On odjednom ne čuje šta i kako mu jedinca mila, njegova djevojčica mala, majku doziva. Krv mu u mozak takvom navalom sunu , on na meki dušek pored jahača šlagiran i obalješten panu. Iz očiju mu suza kanu i njega starog na dušek obeznanjuje. Vidi kćer: babo joj bolan na smrt leži, ali ne može se zautaviti . Sve silnije i mahnitije jaše i vrišti. Babu gleda i sve se završava:U njoj tuge nema.Ushitu se dala:
-Joj,mamo mamice.
Bocu je falilo , zamalo, ali ne ote joj se :
-Joj , babo babice!
Ne ide to u sve popularnijoj igri jal’ sedefastih, jal’ baršunastih, jal kadifli crvenih fesića i rumenih usnica.To ona pomislila babi treba pomoć, a ona ne može, jadnostavno joj se igra belenzuka oko cijelog tijela, ponajprije oko struka savila. A neka sila što je bode i probada svaki joj damar izbija i mozak na komade cjepa, pa načisto pomahnitala.
Hadžija došo sebi sedmi dan. Joj ljudi srećnog li broja!? Oporavio se za slijedećih sedam dana. Joj ljudi sretnog li broja? Nikakvu đefu nije pravio, ni podigao. Časti radi. Niko ništa saznao nije.
Za sedam slijedećih dana Lelu proljećnu u Atinu poslaše i za nekog Grka , hadži Stojanovog priku i vršnjaka udadoše. I oni nama sedam sretan broj. Jes , kako kome.
Veče prije Mito priliku ugrabio i obećo joj da će po nju sabah zorom doći. Aha kako ne! Ne da hadžija ćeri oka otvoriti. Nije pomoglo ni mamo, majčice, ni babo babice, ni ljubljenje ruku, ni preklinajnje ,ni krici, ni jauci, ni potoci suza.Ode sa bogatim mirazom za Grčku. Niko je nikad više nije vidio. Ni otac , ni mater. A bezbeli ni Mito.
Nekoliko godina kasnije jedan, muzikant bosanske a kapele i kampanele slova po profesiji čova , na neki zbor muzički i svitski u Atinu odio.Grad lijep i bijel. Ljepota i bjelina ga omamile i on bez cilja luto gradom i uživao. Oko njega stranjski svijet nekim grubim govorom progovara, on ništa ne razumije.
Tek odjednom o akšamu , iz bjeline jedne kuće , sa raskošnog balkona , se iskra glas milozvučni , tužni ko da se njemu obraća. Tako mišljaše on. Bila to Lela Mitina i Mitu dozivala jer je svaku riječ razumio. On kajdu u ruke i poče da zapisuje, ne može stići potrefiti.Mrak je ,pa bezbeli se i ne vidi.
Pjesma tužna,jecava i bolna . Završi se, glas minu. Sve se utišalo. On sutra veče na isto mjesto u akšam dođe. Glas umilni se ponovi javi i on prepisuj i zapisuj. Dođe on i treću noć zaredom, brzo pjesmu skonto pa zapita glas u tami koja to poje ,o'kle je, začu samo:
-Mite bekrije Jela Jelena , Proljećna ljuba.Nesrećnica ljubljena iz nerećnog Vranja , od oca prokletog adži Stojana Mutikaše.
Ču se krik i on osjeti da neko zlo taj nježni,skoro djevojački glas , na silu odvuče. Došao mjuzik insan sutra veče u istu uru , ali glas tuge se ne pomalja. Dolazio još par dana , ali glasa miline i bola nema , pa nejma. Dnevnice potrošene pa došlo vrime da se doma vrne, pa on i odi. Ne zna šta će sa pjesmom, kad na radiju ču jedno djevojče što lijepo i iskreno poji.
Dođe kompozitor do nje, a ono krhko ubavo djevojče sa milina tužnim i ubavijim glasom. Tako nasta pjesma i mit o Miti Bekriji. Kad je Frkina majka prvi put čula ubavo djevojče da poje, pjesma joj život oslikala i na mah se u um ucrtala. Više nikad nije mogla da spije, a da tu pjesmu ne zapoje.
Mito opet poče u meanu zalaziti, Jadnom, od neke pjevaljke načuo da je Hadži Stojan naručio gajtan svile katila iz Stambola i da ovaj za sedam dana dolazi u Vranje. Niko ne što ,zašto , kako i radi koga.
Mito preko noći nesta sa porodicom. Greškom puti ga dovedoše u Sarajevo. Kupi neku straćaru na Sederniku, haman na Pašinom brdu i nešto zemlje, povelik komad. Bolje bi prošo da je na tenane mogao prodati imanje u Vranju,ali mu se plaho žurilo.
Nikad ga Vranjani ni čuše, niti vidješe, sve dok Frka za udaju nije prispjela, a Hadži Stojan se uveliko sa mandrkom upokojio.Hadžinica, mater Jele Lele Proljećne, da ne bi sama žalovala, za mladog se đuvegiju udala.
grlit led proziran ladan nije mi teško ...navikla san ogrnit se bolom teglit ga iz koraka u korak šutke nije mi teško ...navikla san čuti tvoje nijemo aj ča nije mi teško odem ...polako u prazninu, ponor pred sobom nije mi teško stisnem oči ...i zakoračim samo a vidit suze u očima tvojim neisplakane ...teško mi je
Umilno srce, dobro duša su nepromjenjive datosti iz kojih se rađa mnoštva nesebičnih ljubavi.
Draga
Bilo je to safirno tvoje i moje
Baz anterija sanjano vrijeme
Naših petnaest dana proljeća
U pijesku bez straha i cvijeća
Bez ribizli i srebrenog vela
U đardinima vrištućeg bola
Što neumitno će doći
I nikad neće proći
Kad smo
Rubin sunca more
i ljubav krali
Kad smo samo za ljubav znali
Jedina moja
Svijet naš
tođen radi na
Ti i ja
Osmijeh blag
Ljubav tu
Meni poklanjaš.
Postoji jedno pitanje koje od početka Bajke, svih ovih decenija, lebdi u tvojim i mojim mislima. Pitanje koje se ne izgovara .Možda zato što ono sada više ničemu ne vodi i nema smisla. Kao – bilo pa prošlo Kažu čovjek mora otići u neki drugi svijet sa što više riješenih enigmi.
Pomislio sam da ti pitanje, koje nas najviše tišti, postavim na početku bajke pa makar odgovor dobio u danima nakon toga što slijede.
Ali kao autor svaki , s'kontam – nije to dobro za oblik, ritam, emotivnu neizvjesnost i pripremljenost čitaoca, vjerujući da to i njemu odgovara. Tom čitaocu bih se i prije obratio da sam osjetio njegovo postaojanje. Čovjek koji voli je poprilično slijep, a ostarjelom tovaru koji voli, u očima još je bjelje.
To pitanje ostavih za kraj i zbog osebujnog odnosa prema svom ponosu. Bajke treba da imaju sretan kraj. I ovoj našoj želim pružiti šansu tu. Zbog toga te odlučih pitati licem u lice. Bajka više čekati ne može:
Zašto pisma su prestala dolaziti; Tebi od mene – meni od tebe?
Rekla mi ona uplakana djevojka sa splavu svoju istinu.A ja ne vjerujem nikome doli tebi,a od tebe ni slova.
Moram ti se pohvaliti, imam sasvim novi štampač i mnogo praznog papira.Neće biti teško izvuči Bajku o petanest dana proljeća. Ni sve one pjesme ( kao fol ) izbačene iz bajke neće mi biti teško štampati. Pa čak ni pjesme neke druge što odišu snovima, mladošću, radošću ,tugom i ljubavlju.
Čak ni pjesme pominjane i podcrtane sa ličnog đu-boksa nije teško presnimiti.Jeste potrajat će, ali ja i onako do zore nemam šta da radim i od one naše zadnje večeri volim svitanja dan.
Šta znam, možda se još nečega dosjetim tokom noći. Ima mnogo, nakandnop rođenih – tih ako,među nama libavi moja. Uvijek mogu početi sa_
-Šta ako ti…?
Vidi sad mislim ja; – ako – ovaj put ne ide, ne želi da se javi,a neizostavno raste.
Mislim da se – ako – napokon umorio i uvidjelo da smisla nema, jer bez viđenja tebe,u naše Bajke , sretnog kraja nije.
Kao da čujem glas zlaćani i glas promukli kako se susreću.
„Sad oboje iste ožiljke imamo.“ – kažeš ti.
„Ti zbog hrabrosti, ja zbog gluposti.“ – kažem ja.
„Svako nosi svoje breme.“ – smiješ se pomalo veselo.
„To se samo tako kaže.“ – smijem se pomalo umorno.
Prekidam smijeh prije nego što neko –ako- poželi da postane stvarno i aktivno.Idem da uradim to što sam naumio.
Potom sutra il’ neki drugi dan u auto ću ući, vozaču reći – na istok polako , pažljivo vozi.
Vozač sluša,jako je fin. Ženskog je roda.
-A kojeg bi drugog – podignute obrve milsiš ti.
Ja sliježem ramenima i oborenog pogleda, kanda posramljen gledam u unifromu ljubičasto biijelu koja nema zvaničan čin. Ispod šorca sve vrije, jedino crne mrežaste najlonke i crne štikle dvanestica stišavaju jarkost što se biba. Pored nje uvijek palica zlaćana ,zlatni upaljač, kutija jermenke što pleše i upija priče o proljećima davnim.
Kamo tačno, u koji grad, će se reći kasnije, bitno je krvavu rijeku preko mosta moga roda prijeći.?!
Kroz kanjone vijugave mnoge teško je proć’ . Al’ još teže jedinoj dragoj, poslije po vijeka ,pod penđer sa zvjezdanim ptiskom doć’.
Znaš mila moja, nisam ti stigao nikad javiti da vozač nisam nikad bio.Promašio me dever oko mnogih ljubljenih deva.
U neko doba puno sam, previše u čaše dno gledo. Zbog čaše ili više njih, preko mjere, nisam nikoga ubiti htio.
Više sam volio da me druge vozaju, jer vozači moji , uvijek žene su bile. Žene su osjećajni vozači, imaju djecu, ili će ih imati , pa na zbog njih i drugu djecu paze.
A sada, u ovom trenu sretnom i da znam upravlječ držati, noge teške, ne bi mogla gas – kočnicu, stisnuti. Ruke ukočene skoro da se treskaju .Uz to od žudnje teško dišem, u meni preostale perle biserne zveckaju, guše, kliču:
-Dolazim tebi ljubavi moja ; svoju mladost , proljeću svome , Bajku , stihove i pjesme pokloniti.
Neki milozvučni, anđeoski glas sa nebe vrišti, leleče i moli:
-Ne idi Dobri, ne idi bekrijo mili, ljubavi moja, ne idi , preklinjem te.
Dobri se blago smješi, prepoznao glas, to nestašna Frka frkiše. Kanda je malo ljubomorna, pa joj strpljivo pojašnjavam:
-Ne brini se dobroto moja, milosti puna. Sve je čisto i nevino, u mojoj duši više bola nema. Ti , anterija i nevinost tvoja, onaj odar tuge bijeli, i ona mala grlica sa plavom ogrlicom na vratu, me na ovaj put šaljete. Moram jedinoj nedovršenoj bajci smiraj dati.
-Kako da ne,ti , blesavko jedan.
Nekoliko dana poslije; Bajka je u velikom, boje ruže omotu , prispjela u grad na istoku, do koga rijeku krvavu moraš proći, u željeznu ulicu br. 25 , preko mosta željeznog ,doći.
Dostavljač je bila uzorita i blažena djevojka obučena u mornarsko odjelo bijelo-ljubičaste boje, kapetnaskom , možda francuskom kapom na glavi i rozim šalom umjesto pojasa. Ispod oba oka na bijeloj maski bile su ucrtane dvije suze.
Ona lijeva plava vesela izgledala.
Ona lijeva ružičasta tužna je bila.
Jedna plava za tebe ljubavi moja, za svu ljubav što si mi dala.
Jedna ružičata za mene mila moja, za sve snove što si mi poklanjala.
Tako je govorio Mali Princ.
Omot je istog dana hladno, bez otvaranja prepakovan u veći, žute boje i preupućen na zapad.
Primalac; malo dijete, sad već žena sa ponekom sijedom.
Na licu promjena jedva da ima.Usne još rumene, nevidljive rupice se još lap i obično smješe .Neprimjetne crtice oko očiju i jedna jedina blaga bora na čelu.
Ona čita Anabell Lee i misli, mnogo mi je naivan ovaj Poe, kao onaj moj Princ Mali. Samo o ljubavi sniju.
Bio je je sumrak, tmuran,siv. Težinom olova se nadvio nad staklom sobe u kojem jedna nevinost doziva prošlost.
Zvono zvoni, žena ustaje. Dok prilazi vratima pomišlja – noć,oluja se sprema.
Lice sviježe i svjetlucavo, bez imalo oholosti, prirodno i jednostavno govori:
-“Bila sam tako lijepa, prelijepa ona četiri stađuna i svih onih naših stađuna,zar ne ljubavi moja.“
Odlaže pjesmu, stavlja je pored riječi Egziperija, koje su slijedeće na redu.
Otvara vrata , nezainteresovano , skoro pospano.Nakupilo se mnoštvo dertli kalendara bez onog milog blesavka.
Raznosač pismenih pošiljki omot daje; ona nevoljno potpisuje žuti listić.
Prepoznavajući adresu pošiljaoca htjede pošiljku da odloži. Pogledava ka korpi za otpatke. Ne, debljina pokret priječi, usporava. Rezigniran stav navodi na pomisao:
„Koja budala u ovim vremenima,još piše i poštu šalje?“ – i nastavlja misli; njoj od vudstočkog ljeta nema ko da piše.
Onda hladno trga omot, unutra drugi.
Boja druge omotnice joj je bliska, roza kao njenom rukom vezeni šal ,koji je htjela ,a nije uspjela pokloniti.
Otvara ga laganije, pažljivije i ugleda zapis na prvoj stranici. Pogladi ga nježno, kako je to nekad Princu Malom činit znala.
Čita glasno :
– Bajka o petnaest dana proljeće.
Vidi i jedan CD na kome piše:
-Sve pjesme petnaest ljetnih dana naših proljeća.
Običnom spajalicom na stranice prikačen.Neki mnogo nemaran ili blesav pošiljalac.CD i spajalica.To može samo nerazuman ili zaljubljen čovjek raditi.
Nešto je bocnulo, žignulo.
Trgnula je ruku.
Iz stranica odleprša maleni isječak iz novina.
U kratkom članku neki crni – hroničar je zapisao:
„Danas je , na regionalnom putu što vodi ka istoku, na kraju tri kilometra dugog drvoreda, nedaleko od nobelovog mosta i rijeke koju neki zovu krvavom, auto registracija Bosna – Saraj VS l6-08 MP/ŠH skrenulo sa kolovoza i propalo u usjeklinu pokraj puta.
Jedna osoba je poginula,vozačica u uniformi maržoretkinje boje ljubičice u besvjesnom stanju je prenesena u lokalnu bolnicu, izgleda da nema težih ozljeda. Identiteti nisu još uvijek utvrđeni.
Nesreću je izazvao pijani vozač neoprezno pretičući, iz suprotnog pravca … bla – bla…“
Na kraju šturog zapisa iz crne hronike prenosi se opažanje nazočnice nesreće, uz opasku nije dobro, nikako nije dobro; skoro pa vremenska prognoza:
„ To veče je bjesnila oluja kakva nije upamćena skoro pedeset godina. Neviđeni spektakl boja i muzike su izazvale tisuće šarenih munja i grmljavina šarajući po glatkoći crvekastog sjaja krvave Modre rijeke. Neki se svjedoci kunu da su čuli vrisak:
-Paša ,evo , unuk ti hodi. “
Isječak ispada iz ruke…
Ona sjeda, rukama prekriva lice, al’ se suzdražava. Odmorivši se nekoliko trenutaka polako ustaje.
Srce joj strepi,drhće,poboljeva.Ali ona sada za njega vremena nema.
Iz druge sobe prašnjavi bijeli peškun vadi.Briše ga, otvara staklo na bifeu, i iz njega flašu kurvoasije i dvije kristalne čaše vadi. I plavu kutiju Gitanes na kojoj neka žene, kako se njoj čini, frkiše.Ona ne puši, nikad nije, ali se ponečeg sjeća, ponešto podsvijet nosi. Stavlja ponude na peškun.
Odlazi od peškuna pa se vraća, u ruci joj kristalna zdjela.U njoj grozd rozaklije,dvadeset pet zrana i dvadeset četiri ribizle. Nemojte brojati, provjereno je. Reda ih i od njih srce pravi. Tri ribizle ostavila.
Iz ušiju vadi naušnice , čudno neuparene. Jedna ljubičica od safira,druga ljubičica od brilijanata. U sred kruga ih stavlja pa razmišlja. Dva glasa , ona ih čuje , joj šapću;
-Smisliće ona nešto.
Ona se ne obazire, decenijama joj srce nešto šapće. Navikla ona. Samo je sada nešto buni, nikad se ženski glas nije javio.
Slegnu ramenima, za ljubomoru je sada kasno. Odi u susjednu prostoriju. Nema je, nešto se zadržala.Ulazi ona prelijepa djevojčica stađuna šezdeset osme, odjevena u prekrasnu ,neponovljivu plavu anteriju boje plavetne, boje mora prelipog, mora Jadranskog. Takvu istu , samo jedno ljeto poslije njihovih proljeća, je jedno drugo dijete,neka druga ljepota nosila.
Anteriju nećemo opisati, jer opisana je u nekoj drugoj bajci. Samo dodatak ima, udadbeni mrežasti veo. U ruci nosi ljubičicu broš, safiri i dijemanti izmješani, grana je od zelenog žada iz kojeg iskre rubini.
Stavlja ih u srce do druge dvije ljubičice, tri ostavljene ribizle dodaje, po jedna uz svaku ljubičicu. Skida veo i prekriva srce.
Otvara flašu i sipa piće u kristalne čaše. Jedna je njegova, ona lijeva od srca. Druga je njena ona desna izdajnička , od čekanja bolesna.
Pomišlja
-Sada bih voljela da si tu, Mali Prinče .Da mi nazdraviš i da naše snove ispuniš.
Tužno je to, ali slegne ramenima. Uzima kutiju cigareta u ruku polako, nježno.
Bestežinski , kao dašak vjetra, blagi vršci prstiju celofan diraju i miluju. Suza kanu na celofan, on se nje malo zastidi. Neki dodir blagi kao da utrljava suzu i celofan se raspuknu. Jedna nečujno ts i stid se zacrveni. Šezdeset osmašica je takođe crvena, ali sretna. Sada je kutija otvorena. Zna koliko bi radovanja Malom Princu darovala.
Cigaretu zlatnim upalječem pali.
Ne čudi se odakle joj , iako je davno ga poklonila.
Odavno se ničem ne čudi. Takve stvari se njoj još od Malog Princa dešavaju . Otkako je neki mir i spokoj našla, i u duši se vjenčala sa svojim milim bekrijom.
Cigar na kristalnu pepeljaru stavlja. Njegova je , od nje darovan i devetnaest ostalih pride.
Scena je postavljena, mlada koja je netom prije, postala žena,mora da čita. Sluti bračni zavjeti za dvoje su to.
Prije toga CD pristavlja, blagi smješak nešto kao nagovještaj prošlih dana se javlja.
Muzika počinje,ona dječija:
Pružam ruke…
Čita.
Pogled ne podiže;stranica prva dan proljeće prvi .
Dan proljeća prvi,ponovljeni.
Uvijek je bio blesav.Čuj ponoviti čitav jedan dan da samo da bi mene upoznao.Ali ko zna,on je mogao svašta.
I čita dalje, i dalje. Ima tu dosta stranica. Bajka je to o ljetnim danima njihovog proljeće. Nastavlja da čita, sada su to snovi o njenim danim, a tmurna noć plete svoju mrežu i širi se.
Kiša dosadno trepće; riječi neumitno klize, ko pijesak pješčanih kalednara, kroz prsti u srce joj se slijevaju.
Njoj prsti suzama opečeni i bolni listaju stranice.
Uzdah za uzdahom, poneki jecaj za jecajem. Krikovi nalik onih galebova kricima , se ne stišavaju…
( Pripremite se ,sprema se završna scena)
Svjetlost prekida tanku nit noći i dana.To se zora javlja. Djevojčica postaje svjesna da su on i ona, njih dvoje, prvi put proveli noć zajedno.
I žao joj .
Ne te noći, ona je prekrasna, jedna od tri najljepše noći u njenom životu. Dvije onih ljeta i ova, svadbena.
Žao joj svih onih nedosanjanih i s’ njim neprovedenih noći.
Eej mame , joj mamice mila! – to je slabašan krik, više uzdah.
Upravo tako, zajedno su probdjeli cijelu noć. Njegove je riječi milovale i grlile. Ispod Sunca, ispod Mjeseca, ispod Zvijezda, ispod Maglica na pješćanom žalu pored Mora.
Na očigled munja i gromova, poljubaci i milovanja, jedna duše i jedno srca i one dvije ruke male,lijeva i desna napokon dočekaše svitanja dan.
Svijetlost se provlači kroz njene kose, prosipa se preko njenog prelijepog lica. Ona ponovo ostaje sama i iznevjerena.
Sav je grozd,dvadeset pet ružičastih boba i sve su crvene bobe ribizli pojedena. Srce je nestalo.Ostao je samo bijeli veo i tri ljubičice na bjelini peškuna što blješte.
Lice anđela blijedi i grči se. U ledenom grču je žal za onim što nije učinjeno. Ono što su mogli, ali nisu htjeli ili nisu smjeli učiniti. Ta samo zato što su djeca bili. Žal je čisti bol i ljutnja.Ljutnja ovlaš, tek na tren i pomisao:
„On bekrija ,mili moj , još jednom je izvukao srećniji kraj bajke naših proljeća“
Ruke su ispružene ka nebu, pogled ka suncu koje se stidljivo, obazrivo javlja. Oči se očekivano magle, nema onog – tmuran dan, strašno siv. Svjetlost je jaka, blještava, niz, potok suza šapuće:
„Oprosti nam učinjene grijehe naše Bože naš, ta bili smo samo djeca, kojoj su branili da se vole.“
Zatim, onako okrenuta ka suncu ,ka nebu ogorčeno kroz stisnute zube:
„Opet mi pobježe, mili moj, ljubavi jedina moja.“
Ramena se tresu, polako se probija lagani jecaj, pa potom krik ,ona osjeća, zna da plejer njenog milog ,u trenu smrti je stao na pjesmi koju zna i ona :
Mojoj jedinoj ljubavi.
Proljeće njegove mladosti, njegova jedina ljubav, polako klonu na pod, obara knjigu Egziperija. Udar jedan, pa drugi, onaj žešći, presudni u predjelu srca i duše. Prozor se iznenada otvara.
Ona vidi čudesna bijela grlica sa rubinovim prstenom odleće prema prozračnoj dugi,što javlja se ispod neba.
Odjednom sve povezuje i shvata. Biće da je to njena oslobođena duša , što u susret jedinoj ljubavi hrli.
I dalje vidi i dalje se čudi,jer je tamo ispod duge čekaju je dvije blistave grlice bijele jedna sa safirovim druga sa brilijantnim psrtenom.
Kao da se čuje:
-Mili moj, evo me, ja ti stižem.
-Mila moja, dobro mi. došla.
Jedan blistavi Anđeo skriven iza krajolika se smješka i pučanstvu pojašnjava:
-Tamo negdje, gdje ih putevi Božijom milošću darovani nose, nema žeđi i boli, strasti i tuge.Tamo je sve prozračno i blago. Tamo su ljepota i radost. Tamo sve je ljubav i milost.Tamo u hladovini rijeka i livada obitavaju blaženi čista srca.
Sjaj u oku polako gasne i više ne vidi grlice kako se plavom nebu uspinju, dodiruje se vršcima krila i nestaju tamo negdje daleko u beskraju , gdje rijetki srećnici dospiju.
Tajac. Dug sekundu-dvije; tišina bez pokreta, teška kao minute, tuguje i ćuti.
Apsolutna tišina. Ruka njena se spušta.
I to je to.
Ljubav i muzika sve je.
Muzika jeca.
Muzika plače, ježi.
Netom iz vedra neba kiša ponovo počinje da pada.
Ili to neko plače?
-Voljelo se dvoje mladih.
Svijet se izgubio u mirisima mirijadama dunja i ruža koje ne opaža i ne osjeća.
Zastor nenadano ,ali polako i neumoljivo pada, svjetlost krajolika se gasi, anđela više nema, samo muzika sve je.
”Valja nama preko rijeke.”
Aplauz molim.
( Kraj)
(A možda i nije. Ko će Dobrom vjerovati . Opičen i nestašan je on. Uvijek nekud bježi i neke nove vragolije sniva.Kao odjek eha , kroz vječnost vjetar šumi :
-Smisliće blentovija već nešto.)
Ti si čarobna sjena
nježna kao vala pjena
Ti si tihi ocean
kao snovi mojih sanja
Ti si krhka ruža
što ka meni ruke pruža
Ti si suton
u kome moja duša odmara
Ti si pobješnjelo more
koje srce moje smara
Ti si mjesečeva bajka
koja mojom dušom sni
Jednostavno ti si …moja malena
prolića svakog, još dok san bija malbra san ti cviće, penja se na najvišu liticu dobavit ono šta na vr stine cvita i nije me bilo straj stavija bi ti svaki dan ispri vrata drugu kitu cvića pa bi se sakrija i s ponistre milo gleda kako se sliglaš uzet moje jubavi dare mislija san resteš za me ja bidan i pazija da prolazin ulicon kad tebe nema, jer me bija straj da se ne spetljan da ćeš vidit na meni koliko te volin a volija san više nego žedna zemja vodu gori uvr gomila di sunce najjače zviždi letile su godine na ponistri di san te gleda kako resteš smantan i smušen dok mater ne bi rekla "ajde Ive više ča s te ponistre, ma šta čučiš više na njoj..." a Ive bi najradije gleda doli u te di robu pereš i na špage višaš činilo mi se nekad da i ti mene milo pogledaš, a ondaje cili svit bija moj pa bi pivajuć iša s mašklinon i motikon a na te mislija puno san te godina s te ponistre gleda, a i ti mene sve češće odozdala pogledavala i sve je bilo lipo ka u nekoj priči punoj ljubavi a onda san te pita, ma tvoji me nisu tili radi skandeli s mojin čačon a ja san ti živ umra, taj dan i više se nikad naliticu više kuće nisan popeja cviće ubrat, nisan moga i sad sidin u konobi, gledan kad ćeš banit ceston s ono tvoje dvoje dice šta drugi jin je čača, a ja bi život da, da san ja pa se vratin u ono vrime kad si robu prala na špage višala da se suši, a mene skrivečki milo pogledavala a cili svit je bija moj, pa pijen uz mašklin, motiku s tovaron polako uzbrdo i tobon u mislima
Bjegaj mjeseče sjajni
bježi dalje
sklanjaj pogled
sa moje drage
ne kradi ljepotu njenu
što za mene rođena je
od iskona
u Oceanu
Tišina i sni
Lutaj mjeseče mladi
lutaj dalje
sa mojom drago se ne veži
ne kradi ljepote oceana
što ronim u njemu
u školjku plavetnu
srca svoga stavljam
kapljicu kiše
u sedef je pretvoram
Oprosti mjeseče mili
zastani
ne sklanjaj pogleda
sa moje drage
sa njom se veži
kad ne mogu ja
zbog snježnih
pramenova svojih
što beskraju zovu
Dan petnaesti
I tada te vidjeh poslijednji put ljubavi moja.
Mrak usputne autobuske stanice.Usnula ljubičica.Usnulo’ proljeća u autobusu.Usnulo zlato moje.
Nježni smješak na licu zaljubljene mladosti.Lagano prekrštene ruke porigrlile ,tanano tkani , bijeli džemper. Smirena bezbrižnost na jedan dražesni,nestašni,skoro pa dječiji, način spava.
Gledajući te,osjećao sam,cvjetna haljina se stopila sa djevičanskim mirisima tvoga zadovoljnog tijela.Blaženi osmjeh sretne djevojke koja više nije djete vjerovatno svoga dragog sanja.Činilo mi se, milo moje sada sanja da smo negdje daleko među zvijezdicama,A možda sanja, da se nas dvoje beremo na izvorima ljubavi.
Opraštanje je čudna stvar.
Ima opraštanjai ima opraštanja. A neka se izmaknu.To naše opraštanje bilo vazdušasto,put krila leptira-ružina lata-tihe muzike anđela s neba, il’ osmjeha mjesečeve blagosti što nježi srce.
Ponekad vrtim tu scenu. Usporeno.Ponekad je sanjam. I svaku scenu ponovo proživim.Decenijama.I iznova i iznova se zaljubljujem u tebe.
Bože mili , koliko sam te volio.
Svaka scena sa robom u kadru se svaki dan ponavlja.Još češće ih mislima prizivam. I svaki titraj , svaki tvoj mig ,svaji tvoj osmjeh i suzu – piksel po piksel na platno prenosim.
Kasnije,u nekim drugim životima četiri i po decenije Indexi,tri slike,dvadesetak ljubavnih pisama i je bilo sve što mi je ostalo od tebe.I mnogo ljubavi i tananih sjećanja. Ponekad mi se čini,mnogo mnogo više najuzvišenijih, neispričanih osjećanja.
Godine lete.I decenije.Anđele moj, tebe u njima za mene nema.Fizički.A puno mi srce ljubavi,a puna mi duša tebe.Još uvijek imam barem pola od onih petnaest bisernih ogrlica u sebi.Svaka niska po trideset tri staklene perle,što resile su vjeru,moju i tvoju.
One koje nemam u sebi sam izvadio,niti pokidao,biserne perle i velikodušno kao i ti meni, nekim drugim poklanjao
Tek deceniju poslije, poneka škrta ,teško iskamčena vijest o tebi.
Magloviti nagovještaji naglo prekinute mladosti.Zvršetak srednjoškolskog obrazovanja, humanitarna djelatnost , tvoj odlazak ili bijeg na zapad..
Lete godine.
Koračaš polako ljubavi moja.Rame uz rame sa mnom. Da, da. Ruka u ruci i tango u mojopj duši.
I još deset.I još deset.I još deset prohujalih, A mi još uvijek plešemo naš poslijendji drugi valcer , stvoren radi nas.
Još deset i nešto više preko prtina samoće . U tangu. Tijelo uz tijelo . Eksplozija tijela i bura strasti u noći coprnica, nikad ne prestaju.
Da , da. Bilo je to vrijeme ruža, ljubavi i snova.
Pola vijeka,godina manje-više ljubavi i pjevanja tebi jedinoj, ljubavi moja .
Puno je to godina koje sanje proklizavaju u onom jednom trenu što se sadašnjost zove.
Mogao bih ja , još pedest godina o nama pjevati i tebe sanjati.Ali neće moći.To me,to nas milostivo Nebo sebi zove.
A šta smo radili sve te godine?
Pjevali i snivali o ljubavi i ljubav slavili. I poklanjali.
Pjevali i pjesme snivali smo zajedno.Indexi,hmm,ti i ja,Davor,Dizdar i Monteno .Čak bi nam se i strogi mudrac Meša znao pridružiti.Uvijek se govorilo da Indexi rade za nas – uz Little help of the frend i sasvim normalno poetesa.
Kemo je uz Maka,slovio kao jedan od najboljih prijatelja Indexa,posebice Pjevača.Zbog toga ga je bajka „nenadano“ ubacila u ovaj svoj završni krug proljeća. Jer postojalo je ono tvoje zauvek.
Ljubav se dogodi tek tako
Sama od sebe savim lako
Mili moj samo ti tuguj i ne tuguj
Obrći se vrišti i miruj i ne miruj.
Na plač za tobom nikog ne tjeraj
Bio je dovoljan poljubac jedan znaj
Da ću te voleti zauvek to znam
Na osmijeh tvoj-srce obećavam.
Znaš li kako bol svoj zadržavam
Zatvorim oči i tebe pogledavam
Ali ne mogu da se utješim ja
Prejaka čežnja pod nebom sja.
Mali Princ u tebi da odraste ne dozvoli
Ako treba slamčicom mlatni ga po glavi
Da djete ne odraste i samo mene da voli
Podmiti – moli sve učini nama u slavi
U mome gradu,u mojoj zemlji zbio se i prošao je rat.Njemu u ovoj Bajci nije mjesto.Ovo je priča o tebi,meni i ljubavi, prvenstveno našoj.Ono zbog čega pominjem rat je to što sam u njemu izgubio tvoja pisma.I to je bilo jedino vrijeme, kada te nisam mogao štiti.
U mom gradu,u mojoj zemlji u tom ratu su ginula i djeca.Četrdeset dva mjeseca dug dan i još duža noć su bili tmurni i sivi.I neštedimice smrtonosni.Stalno se mogla čuti jaka grmljavina i nesnosna buka koja guši i nestaje živote. A u zatišju galebova i djece krik.
A ja sam imao dvoje,sina jedanaest i kćer četiri godine s početka rata.Morao sam svaku svoju misao,svaku moju molitvu posvetiti njima da ih zaštitim od zla.
Da li se sjećaš riječi koje si mi rekla, mila moja?
-Djecu treba samo voljeti i pustiti da se igraju i jure.
A te četiri godine sam ih morap sakrivati od zla.Smrt je bila milostiva i zaobišla nas.
Dvoje djece
dva sunca
Kad pogledam u nebo
Moram oči sklopiti
Kad oči sklopim
Svoju djecu vidim
U polju sanja
Ljubavlju okupana
Trče,igraju se i jure
suncem i ljubavlju obasjana
Radosna
Nježna
Poput nas dvoje
Beskrajno čedna
mirisnim ljubičicama
sanjaju i hrle
pa hajde
sad ti
ne gledaj u sunca.
Moje su molitve uslišene.
Zato prepoznah svoj grad kao Sveti grad.
I za tebe sam se molio da budeš dobro.Ti si bila ono moje malo dijete s kraja ljeta, mog jedinog proljeća u kojem sam dijete bio.
Sebi ne bih oprostio i samu pomisao da bi ti se nešto loše moglo dogoditi. Tada spoznah drugo ime svoje domovine – Bosne ,Zemlja Božje Milosti
A pokušavam se sjetiti ,da li sam ja tebi ikada oprostio ono što zapisano je u jednoj pjesmi:
Oprosti mi što ne mogu ti oprostim
Ako ti oprostim
Tugu ili radosti
Ako ti oprostim
Smijeh ili ludosti
Ako ti oprostim
Šale ili nježnosti
Ako ti oprostim
Snove ili milosti
Ako ti oprostim
Ljubičice ili milovanje
Ako ti oprostim
Stvarnost ili vjerovanje
Ako ti oprostim
Bježanje ili ostajanje
Ako ti oprostim
Vjernost ili nestašluk
Ako ti oprostim
kišu ili sunčev sjaj
Ako ti oprostim
Ono tvje nadanja znaj
Ako ti oprostim
Tugi ili žestinu
Ako ti oprostim
Usne ili istinu
Ako ti oprostim
Sve što si mi dala
Ako ti oprostim
Htjenje a nisi znala
Tebi neće ostati ništa
Mila moja.
Jer Mili Bog
Sve daje u parovima
Ti i ja
Sunce i mjesec.
Kada ti budem opraštao
Radosti i tuge
Kada ti budem praštao
Smjeh i suze
Kada ti budem opraštao
Šale i nježnosti
Kada ti budem opraštao
Milovanja i čednosti
Kada ti budem opraštao
Snove i bježanje
Kada ti budem opraštao
Stvarnost i ostajanje
Kada ti budem opraštao
Nadu i vjerovanje
Kada ti budem opraštao
Sjaj kiše i padanje
Kada ti budem opraštao
Nestašluk i tugu
Kada ti budem opraštao
Istinu i njenu drugu
Kada ti budem opraštao
Ono što si dala i mislila dati
Kada ti budem to opraštao
Tada ćeš moju ljubav znati
Meni ćeš uzeti sve
Milo moje
I zato
Oprosti mi
Što ne mogu
Ne,ne mogu ništa
da ti oprostim jedina
tada kao da nas nije ni bilo
ljubavi moja
Tada saznah još jedno ime Moga grada – Grad čednosti.
Nekako mi se čini da dobro bez lošega i nije neko po mjeri krojeno dobro.
A ti begunica mila?
Šutiš.Da mila,šutiš li šutiš.Poput okamenjene gromade iz koje izvire Modra rijeka.
Dodji, prolece moje, smjehom ljubavnice zemlje, neka zakuca sreća sama, nestrpljiva da se izrazi u srcima našim.!
Dodji u naletima nemira ,usred lišća i cvjeća koje hita da procvjeta. Kao sjajna pobuna, baci se u noć, u tamu vode, iznad zemlje, oglasi slobodu bića – navsegda zarobljnih ljubavlju! Kao smeh munje, urlik oluje, odjekni gromom u bučnom gradu, oslobodi reč ugušenu. Oslobodi damar koji je pao u letargiju, osnaži srca borbu malaksalu, budi pobednik smrti!
Sjećam se dana kada si uslišila moje molbe.
Pljusak je besneo, pa se smirio, i ponovo počeo, čudljiv i vreo, s duvanjem vetra. Uzeh svoju mramornu spravu za sviranje. Nemarno sam dodirivao titrave žice tvoga tela, kao meštar najlepšeg instrumenta . Nehotično muzika je pratila ritam naleta vetra i kiše.
Suđaja je krišom ostavila svoj posao, zastala kod vrata naših snova, dvoumeći se,pa pobegla. Prepustila nas je slobodnoj volji.Mi izabrasmo ljubav i njenu sublimaciju.Dodire i poniranja..
Kasnije , mnogo kasnije , kada se oluja stišala,vratila se, ostala trenutak naslonjena na zid. Najzad je tiho ušla u pjesak pored nas i sjela. Pognute glave hitro okrece iglu u tišini. Plete krhko tkanje. Uskoro zastaje,diže pogled i gleda raspored aleja zvezdica blještavih od ozona.
Spusti pogled,sagne se , zagrabi šaku pijeska tamnog od kiše. Suosjećajno nas gleda. Jedna suza iskri joj u oku na strani od srca, Sliježe ramenima. Njene moći se ovdje završavaju. Ne može nam ništa više pokloniti.
Okreće nam leđa. .Opraštajući se od nas , od uzavrele noći , kišnog potpurija, punog senki, pesme i tišine ,baca pijesak preko ramena na strani gde nije srce. Ne pada joj na pamet ništa drugo i nestaje.
Neke druge noći ,kada mi se Suđaja smilovala,ispevao sam jednu pesmu, ali ti nisi bila tu,samo seni tvoje.Pronasao sam reči koje sam uzalud tražio godinama.Jest, iz nedara noćne tišine, one su se slile u muziku, dok su se zvezde palile jedna za drugom
Ali ti nisi bila tu.
Hteo sam jutros da ti pevam pesmu svoju: ali iako nisam zaboravio melodiju, buntovne reči mi izmiču ,sada kad si kraj mene.
Zadrhtaću bez sumnje ako se ikad budemo sreli ,u drugome nekom životu, u svetlosti udaljenog sveta. Zaustavljajući se, prepoznaću tvoje oči, tamne kao jutarnje zvezde, i znacu da su pripadale zaboravljenom sumraku pređašnjeg života.
Reći ću ti:
„Čar tvog lica nije samo u njemu, u njega se utkala zarka svetlosti moga pogleda, pri susretu koji se pamti – navsegda i moja ljubav joj je dala tajnu koja ne blijedi .Tom ljubavlju, mene koji sam samo jedan čovek izmedju drugih, koji plovi običnim tokom, sam pokretan konstantnom voljom usuda i milosti Neba.
Dala si mi mesto ,tamo gde pesnici svih vremena donose svoje darove, gde ljubavnici u ime Vječnog pozdravljaju snove i muze kroz stoleća.
Ljudi zurno prolaze ispred mene na trgu robova – ne opažajuci kako je moje telo postalo dragoceno od tvog milovanja.Ne slute da u sebi nosim tvoj poljubac, kao sto sunce nosi u svom sjaju vatru božanskog dodira.Dodira koji sija na tvom licu.na tom trgu robova . I ti shvataš da je već odavno tebi poklonjeno srce moje, krvavo i živo.
Razmišljajući šta bih ti još mogao reći,nevoljko sam gazio pokošenu travu rasutu na betonskoj stazi.Tada začuh:
„Poznajes li me?“
Osvrnuh se, ugledah anđelu i rekoh:
‘-Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice’
Anđeo odgovori:
-Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti,
Njene oči su blistale kao rosno jutro. Počutah trenutak, a zatim zapitah:
-Jesi li iscrpela sav teret suza
Osmehnula se i ne odgovori.
Razumeh da je njen plač imao vremena da je nauci govor osmeha.
-Nekada ,-prosapta ona,-govorio si da ćeš uvek voleti svoju tugu. „
Zbunjen, rekoh:
-Istina je, ali prošle su godine, i došao je zaborav.
I uzimajući njenu ruku u svoju, dodadoh:
žI ti si se promenila. Nekadašnja bol postala je vedrina.
„Srećna sam sto me više ne gledaš sažaljivo.“
Tada si se rasplinula, a odjek mojih reči koje kazuju zbogom, prestrašene od ocajnog naglaska na konačnosti, dovele su me do ivice plača.
Ali novi dan će se roditi, moje srce će biti opet tvrdo, i neće biti više vremena za suze.
Ko kaže da je zaborav nemoguć?
Samilosna smrt buja u samom srcu života, obuzdavajući njegovu ludu želju za trajanjem.Burno more na kraju otpočine u svojoj pokretnoj kolevci.Šumski požar zaspi u postelji od pepela.
Ti i ja se rastajemo. Rijeku rastanka ce prekriti živa trava i cveće nasmejano na suncu.
Žao mi mila moja, vremena sretnih dana,naših detinjih života,nalik na jedan začarani svijet, iz koga nismo mogli ili nismo hteli pobeći, se pomalo bliži kraju.
Predivni su Dvori moji,mila moja.Sa lutanja i puteva dugih i raznobojnih uvijek sam im se vraćao noseći u džepovima misrise žutih dunja i eho djevojačkih tuga, orošenih ljubavlju i iskonskom milošću.
Hvala ti proljeće moje,za sve dane proljeća mojih.Koračaj polako ka putevima mojim,ka svim proljećima što njima dolaze
Spavaj mirno ljubavi moja,za sva proljeća koja si mi ili nisi dala.Sanjaj lijepe proljetne snove ,dobro srce moje. Hvala ti za sve biserne perle u mojoj duši nanizane.
I zato hvala ti za ljubav Jedina ljubavi moja. Pogledaj dolje ka meni , sječanj je, pahulje bele padaju i sećaj me se s ljubavlju. Čini to dok možeš, dok zvijezdice , tvoje sestrice obitavaju u tvojim očima.
Zbogom ,zbogom dijete moje malo. Zbogom ,zbogom moja djevojčice.
Opraštajući se oprost molim, radi mira u mome srcu i tvome i onog vremena ljetnog. Ponovo pokušaj ili nemoj prizvati sjene, ali pazi , život je prelijep . I plači malo dijete mopjeza mene i tebe. Plači djevojčice moja plači. Ja ne mogu , ja sam svoje suze isplakao za ovih četdeset osam godina ljubavi, snova i samoće.
Tu i ti jedina ljubavi moja i spas
svijet je bio prije i biće poslije nas
samo neće biti tako mio i čist bez nas
da voleo sam te mjesec je svjedok
da volio sam te
bio zaljubljen
kao i uvek prije
od rođenja
nemoj se smejati
Istina je.
neki ljudi čim se rode žive u oblacima
u njima vide lik svoje jedine ljubavi
i onda kroz život hode i tragaju za njom
Neki je nađu.
neki se mimoiđu u djeliću sekunde
a to je mnnogo prostora
neki nespretni budu nađu je pa se izgube
svi su oni sretnici jer o ljubavi snivaju
svu noć sam probdio
veliki okrugli srebreni mjesec,
sićušne zvjezdice su mi namigivale
i avgust je bio
ali nebo nije imalo maglica
reka je bila dovoljno široka
da mi se činilo da je to jezero
na kojem nestašni mjesec igru igra
lelujajući hoće da najavi djecu
koja se igraju i jure
samo se šalio,
mene hudog zezao,
jer iako je bio osam godina stariji,
ja sam ga prepoznao
bio je to onaj isti mjesec
onih naših obala pustih
obala vrelih
kad molio sam te da budeš kao more
a ti si me voljela ljubavi moja
bio je to onaj isti mjesec
velikodušni
što slao nam je maglice,
zvjedice i Bolero
okretao leđa
krijući pogled
da bi se mi bezbrižno igrali i jurili
tada smotekdjeca stidljiva bila
pa smo poljubce i milovanja
u uzburkanom
zapjenušanom valu krili
Govorio sam da te volim
vjerovala si mi
Govorila si da me voliš
vjerovao sam ti
Da mila moja, sve je to uistinu bilo,one davne hiljadu devetstotina šezdeset osme.
Da ljubavi moja , bila je to godina ljubavi i cvijeća,i još mnoge što netom slijede.
Oprosti mi
Sinoć se ogriješih o tebi
riječju ne i dušom
sebično je srce moje
u ljubavi svojoj
ne da
nikako ne da
da mu pričaš
da ćeš nakon
vremena
Njemu da odiš
to je u redu mila
i ti ćeš naći da znam
da je to u redu
ali molim te
nemoj da mi odeš
prije mene
ne mogu više ostajati
sam
sve ljubavi moje
odu prije mene
nemoj more mome ubavu
ti da mi odeš
nemoj mila ti
daj da jednom rečem
lipo mi je
ne mogu živjeti bez tebe
ljubim te zanavik
a oči sklopim
dušu sritnu predam
Tišina i sni
ti budeš
kapljica u oceanu ljubavi
koja me na pute prati