Daily Archives: 6. Juna 2024.

Umilno srce, dobro duša su nepromjenjive datosti iz kojih se rađa mnoštva nesebičnih ljubavi.

Draga

Bilo je to safirno tvoje i moje

Baz anterija sanjano  vrijeme

Naših  petnaest dana proljeća

U pijesku bez straha i cvijeća

Bez ribizli  i  srebrenog vela

U đardinima vrištućeg bola

Što neumitno će doći

I nikad neće proći

Kad smo

Rubin sunca more

i ljubav krali

Kad smo samo za ljubav znali

Jedina moja

Svijet  naš

tođen radi na

Ti i ja

Osmijeh blag

Ljubav tu

Meni poklanjaš.

Postoji jedno pitanje  koje od početka Bajke, svih ovih decenija, lebdi u tvojim i mojim mislima. Pitanje koje se ne izgovara .Možda zato što ono sada više ničemu ne vodi i  nema smisla. Kao – bilo pa prošlo  Kažu čovjek mora otići u neki drugi svijet sa što više riješenih enigmi.

Pomislio sam da ti pitanje, koje nas najviše tišti, postavim na početku bajke pa makar odgovor dobio u danima nakon toga što slijede.

Ali kao autor svaki , s'kontam – nije to dobro za oblik, ritam, emotivnu neizvjesnost i pripremljenost čitaoca, vjerujući da to i njemu odgovara. Tom čitaocu bih se i prije obratio da sam osjetio njegovo postaojanje. Čovjek koji voli je poprilično slijep, a ostarjelom tovaru koji voli, u očima još je bjelje.

To pitanje ostavih za kraj i zbog osebujnog odnosa prema svom ponosu. Bajke treba da imaju sretan kraj. I ovoj našoj želim pružiti šansu tu. Zbog toga te odlučih pitati licem u lice. Bajka više čekati ne može:

Zašto pisma su prestala dolaziti; Tebi od mene – meni od tebe?

Rekla mi ona uplakana djevojka sa splavu svoju istinu.A ja ne vjerujem nikome doli tebi,a od tebe ni slova.

Moram ti se pohvaliti, imam sasvim novi štampač i mnogo praznog papira.Neće biti teško izvuči Bajku o petanest dana proljeća. Ni sve one pjesme ( kao fol ) izbačene iz bajke neće mi biti teško štampati. Pa čak ni pjesme neke druge što odišu  snovima, mladošću, radošću ,tugom i ljubavlju.

Čak ni pjesme pominjane i podcrtane sa ličnog đu-boksa nije teško presnimiti.Jeste potrajat će, ali ja i onako do zore nemam šta da radim i od one naše zadnje večeri volim svitanja dan.

Šta  znam, možda se još nečega dosjetim tokom noći. Ima mnogo, nakandnop rođenih – tih ako,među nama libavi moja. Uvijek mogu početi sa_

-Šta ako ti…?

Vidi sad  mislim ja; – ako – ovaj put ne ide, ne želi da se javi,a neizostavno raste.

Mislim da  se  – ako – napokon umorio i uvidjelo da smisla nema, jer bez viđenja tebe,u  naše Bajke  , sretnog kraja nije.

Kao da čujem glas zlaćani i glas promukli kako se susreću.
„Sad oboje iste ožiljke imamo.“ – kažeš ti.

„Ti zbog hrabrosti, ja zbog gluposti.“ – kažem ja.

„Svako nosi  svoje breme.“ – smiješ se pomalo veselo.

„To se samo tako kaže.“ – smijem se pomalo umorno.

Prekidam smijeh prije nego što neko –ako- poželi da postane stvarno i aktivno.Idem da uradim  to što sam naumio.

Potom sutra il’ neki drugi dan u auto ću ući, vozaču reći – na istok polako , pažljivo vozi.

Vozač sluša,jako je fin. Ženskog je roda.

-A kojeg bi drugog – podignute obrve milsiš ti.

Ja sliježem ramenima i oborenog pogleda, kanda posramljen gledam u unifromu ljubičasto biijelu koja nema zvaničan čin.  Ispod šorca sve vrije, jedino crne mrežaste najlonke i crne štikle dvanestica stišavaju jarkost što se biba. Pored nje uvijek palica zlaćana ,zlatni upaljač, kutija jermenke što pleše i upija priče o proljećima davnim.

Kamo tačno, u koji grad, će se reći kasnije, bitno je krvavu rijeku preko mosta moga roda prijeći.?!

Kroz kanjone vijugave mnoge  teško je proć’ . Al’ još teže jedinoj dragoj, poslije po vijeka ,pod penđer sa zvjezdanim ptiskom  doć’.

Znaš mila moja, nisam ti stigao nikad javiti da vozač nisam nikad bio.Promašio me dever oko mnogih ljubljenih deva.

U neko doba puno sam, previše u čaše dno gledo. Zbog čaše ili više njih, preko mjere, nisam nikoga ubiti htio.

Više sam volio da me druge vozaju, jer vozači moji , uvijek žene su bile. Žene su osjećajni vozači, imaju djecu, ili će ih imati , pa na zbog njih i drugu djecu  paze.

A sada, u ovom trenu sretnom i da znam upravlječ držati, noge teške, ne bi mogla gas – kočnicu, stisnuti. Ruke ukočene skoro da se treskaju .Uz to od žudnje teško dišem, u meni  preostale perle biserne zveckaju, guše, kliču:

-Dolazim tebi ljubavi moja ; svoju mladost , proljeću svome , Bajku , stihove  i  pjesme pokloniti.

Neki milozvučni, anđeoski glas sa nebe vrišti, leleče i moli:

-Ne idi Dobri, ne idi bekrijo mili,  ljubavi moja, ne idi , preklinjem te.

Dobri se blago smješi, prepoznao glas, to nestašna Frka frkiše. Kanda je malo ljubomorna, pa joj strpljivo pojašnjavam:

-Ne brini se dobroto moja, milosti puna. Sve je čisto i nevino, u mojoj duši više bola nema. Ti , anterija i nevinost tvoja, onaj odar tuge bijeli, i ona mala grlica sa plavom ogrlicom na vratu, me na ovaj put šaljete. Moram jedinoj nedovršenoj bajci smiraj dati.

-Kako da ne,ti , blesavko jedan.

Nekoliko dana poslije; Bajka je u velikom, boje ruže omotu , prispjela u grad na istoku, do koga rijeku krvavu moraš proći, u željeznu ulicu  br. 25 , preko mosta željeznog ,doći.

Dostavljač je bila uzorita i blažena djevojka obučena u mornarsko odjelo bijelo-ljubičaste boje, kapetnaskom , možda francuskom kapom na glavi i rozim šalom umjesto pojasa. Ispod oba oka na bijeloj maski bile su ucrtane dvije suze.

Ona lijeva plava vesela izgledala.

Ona lijeva ružičasta tužna je bila.

Jedna plava za tebe ljubavi moja, za svu ljubav što si mi dala.

Jedna ružičata za mene mila moja, za sve snove što si mi poklanjala.

Tako je govorio Mali Princ.

Omot je istog dana hladno, bez otvaranja prepakovan u veći, žute boje i preupućen  na zapad.

Primalac; malo dijete, sad već žena sa ponekom sijedom.

Na licu  promjena jedva da ima.Usne još rumene, nevidljive rupice se još lap i obično smješe .Neprimjetne crtice oko očiju i jedna jedina blaga bora na čelu.

Ona čita Anabell Lee i misli, mnogo mi je naivan ovaj Poe, kao onaj moj Princ Mali. Samo o ljubavi sniju.

Bio je je sumrak, tmuran,siv. Težinom olova se nadvio nad staklom sobe u kojem jedna nevinost doziva prošlost.

Zvono zvoni, žena ustaje. Dok prilazi vratima pomišlja – noć,oluja se sprema.

Lice sviježe i svjetlucavo, bez imalo oholosti,  prirodno i jednostavno govori:

-“Bila sam tako lijepa, prelijepa ona četiri stađuna i svih onih naših stađuna,zar ne ljubavi moja.“

Odlaže pjesmu, stavlja je pored riječi Egziperija, koje su slijedeće na redu.

Otvara vrata , nezainteresovano , skoro pospano.Nakupilo se mnoštvo dertli kalendara bez onog milog blesavka.

Raznosač pismenih pošiljki omot daje; ona  nevoljno potpisuje žuti listić.

Prepoznavajući adresu pošiljaoca htjede pošiljku da odloži. Pogledava ka korpi za otpatke. Ne, debljina pokret  priječi, usporava. Rezigniran stav navodi na pomisao:
„Koja budala u ovim vremenima,još piše i poštu šalje?“ – i  nastavlja misli; njoj od vudstočkog ljeta nema ko da piše.
Onda  hladno trga omot, unutra  drugi.

Boja druge omotnice joj je bliska, roza kao njenom rukom vezeni šal ,koji je htjela ,a nije uspjela pokloniti.

Otvara ga laganije, pažljivije i ugleda zapis na prvoj stranici. Pogladi ga nježno,  kako je to nekad  Princu Malom činit znala.

Čita glasno :

– Bajka o petnaest dana proljeće.

Vidi i jedan CD na kome piše:

-Sve pjesme petnaest ljetnih dana naših proljeća.

Običnom spajalicom na stranice prikačen.Neki mnogo nemaran ili blesav pošiljalac.CD i spajalica.To može samo nerazuman ili zaljubljen čovjek raditi.

Nešto je bocnulo, žignulo.

Trgnula je ruku.

Iz stranica odleprša maleni isječak iz novina.

U kratkom članku neki crni – hroničar je zapisao:

„Danas je , na regionalnom putu što vodi ka istoku, na kraju tri kilometra dugog drvoreda, nedaleko  od nobelovog mosta i rijeke koju neki zovu krvavom, auto registracija Bosna – Saraj VS l6-08 MP/ŠH skrenulo sa kolovoza i propalo u usjeklinu pokraj puta.

Jedna osoba je poginula,vozačica u uniformi maržoretkinje  boje ljubičice u besvjesnom stanju je prenesena u lokalnu bolnicu, izgleda da nema težih ozljeda. Identiteti nisu još uvijek utvrđeni.

Nesreću je izazvao pijani vozač neoprezno pretičući, iz suprotnog pravca … bla – bla…“

Na kraju šturog zapisa iz crne hronike  prenosi se opažanje nazočnice nesreće, uz opasku nije dobro, nikako nije dobro; skoro pa vremenska prognoza:

„ To veče je bjesnila oluja kakva nije upamćena skoro pedeset godina. Neviđeni spektakl  boja i muzike  su izazvale tisuće šarenih munja i grmljavina šarajući po glatkoći crvekastog sjaja  krvave Modre rijeke. Neki se svjedoci kunu da su čuli vrisak:
-Paša ,evo , unuk  ti hodi. “

Isječak ispada iz ruke…

Ona sjeda, rukama prekriva lice, al’ se suzdražava. Odmorivši se nekoliko trenutaka polako ustaje.

Srce joj strepi,drhće,poboljeva.Ali ona sada za njega vremena nema.

Iz druge sobe prašnjavi bijeli peškun vadi.Briše ga, otvara staklo na bifeu, i iz njega flašu kurvoasije i dvije kristalne čaše vadi. I plavu kutiju Gitanes na kojoj neka žene, kako se njoj čini, frkiše.Ona ne puši, nikad nije, ali se ponečeg  sjeća, ponešto podsvijet nosi. Stavlja ponude na peškun.

Odlazi od peškuna pa se vraća, u ruci joj kristalna  zdjela.U njoj grozd rozaklije,dvadeset pet zrana i dvadeset četiri ribizle. Nemojte brojati, provjereno je. Reda ih i od njih srce pravi. Tri ribizle ostavila.

Iz ušiju vadi naušnice , čudno  neuparene. Jedna ljubičica od safira,druga ljubičica od brilijanata. U sred kruga ih stavlja pa razmišlja. Dva glasa , ona ih čuje , joj šapću;

-Smisliće ona nešto.

Ona se ne obazire, decenijama joj srce nešto šapće. Navikla ona. Samo je sada nešto buni, nikad se ženski glas nije javio.

Slegnu ramenima, za ljubomoru je sada kasno. Odi u susjednu prostoriju. Nema je, nešto se zadržala.Ulazi ona prelijepa djevojčica stađuna šezdeset osme, odjevena u prekrasnu ,neponovljivu plavu anteriju boje plavetne, boje mora prelipog, mora Jadranskog. Takvu istu , samo jedno ljeto poslije njihovih  proljeća, je jedno drugo dijete,neka druga ljepota  nosila.

Anteriju nećemo opisati, jer opisana je u nekoj drugoj bajci. Samo dodatak ima, udadbeni mrežasti veo. U ruci nosi ljubičicu broš, safiri i dijemanti izmješani, grana je od zelenog žada iz kojeg iskre rubini.

Stavlja ih u srce do druge dvije ljubičice, tri ostavljene ribizle dodaje, po jedna uz svaku ljubičicu. Skida veo  i prekriva srce.

Otvara flašu i sipa  piće u kristalne  čaše. Jedna je njegova, ona lijeva od srca. Druga je njena ona desna  izdajnička , od čekanja bolesna.

Pomišlja

-Sada bih voljela da si tu, Mali Prinče .Da mi nazdraviš i da naše snove ispuniš.

Tužno je to, ali slegne ramenima. Uzima kutiju cigareta u ruku polako, nježno.

Bestežinski , kao dašak vjetra, blagi vršci prstiju celofan diraju i miluju. Suza kanu na celofan, on se nje malo zastidi. Neki dodir blagi kao da utrljava suzu i celofan  se raspuknu. Jedna nečujno ts i stid se zacrveni. Šezdeset osmašica je takođe crvena, ali sretna. Sada je kutija otvorena. Zna koliko bi radovanja Malom  Princu darovala.

Cigaretu zlatnim upalječem pali.

Ne čudi se odakle joj , iako je davno ga poklonila.

Odavno se ničem ne čudi. Takve stvari se njoj još od Malog Princa dešavaju . Otkako je neki mir i spokoj našla, i u duši se vjenčala sa svojim milim bekrijom.

Cigar na kristalnu pepeljaru stavlja. Njegova je , od nje  darovan i devetnaest ostalih pride.

Scena je postavljena, mlada koja je netom prije, postala žena,mora da čita. Sluti bračni zavjeti za dvoje su to.

Prije toga CD pristavlja, blagi smješak nešto kao nagovještaj prošlih dana se javlja.

Muzika počinje,ona dječija:

Pružam ruke…

Čita.

Pogled ne podiže;stranica prva dan proljeće prvi .

Dan proljeća prvi,ponovljeni.

Uvijek je bio blesav.Čuj ponoviti čitav jedan dan da samo da bi mene upoznao.Ali ko zna,on je mogao svašta.

I čita dalje, i dalje. Ima tu dosta stranica. Bajka je to o ljetnim danima njihovog proljeće. Nastavlja da čita, sada  su to snovi o njenim danim, a tmurna noć plete svoju mrežu i širi se.

Kiša dosadno trepće; riječi neumitno klize, ko pijesak pješčanih kalednara, kroz prsti u srce joj se slijevaju.

Njoj prsti suzama opečeni i bolni listaju stranice.

Uzdah za uzdahom, poneki jecaj za jecajem. Krikovi nalik onih galebova kricima , se ne stišavaju…

( Pripremite se ,sprema se završna scena)

Svjetlost prekida tanku nit noći i dana.To se zora javlja. Djevojčica postaje svjesna da su on i ona, njih dvoje, prvi put proveli noć zajedno.

I žao joj .

Ne te noći, ona je prekrasna, jedna od tri najljepše noći u njenom životu. Dvije onih ljeta i ova, svadbena.

Žao joj svih onih nedosanjanih i s’ njim neprovedenih noći.

Eej mame , joj mamice mila! – to je slabašan krik, više uzdah.

Upravo tako, zajedno su probdjeli cijelu noć. Njegove je riječi milovale i grlile. Ispod Sunca, ispod Mjeseca, ispod Zvijezda, ispod Maglica  na pješćanom žalu pored Mora.

Na očigled munja i gromova, poljubaci i milovanja, jedna duše i jedno srca i one dvije ruke male,lijeva i desna napokon dočekaše svitanja dan.

Svijetlost  se provlači kroz njene kose, prosipa se preko njenog prelijepog lica. Ona ponovo ostaje sama i iznevjerena.

Sav je grozd,dvadeset pet  ružičastih boba i sve su crvene bobe ribizli pojedena. Srce je nestalo.Ostao je samo bijeli veo i tri ljubičice na bjelini peškuna što blješte.

Lice anđela blijedi i grči se. U ledenom grču je žal za onim što nije učinjeno. Ono što su mogli, ali nisu htjeli ili  nisu smjeli učiniti. Ta samo zato što su djeca bili. Žal je čisti bol i ljutnja.Ljutnja ovlaš, tek na tren i pomisao:

„On bekrija ,mili moj , još jednom je  izvukao srećniji kraj bajke naših proljeća“

Ruke su ispružene ka nebu, pogled ka suncu koje se stidljivo, obazrivo javlja. Oči se očekivano magle, nema onog –  tmuran dan, strašno siv. Svjetlost je jaka, blještava, niz, potok suza šapuće:

„Oprosti nam učinjene grijehe naše Bože naš, ta bili smo samo djeca, kojoj su branili da se vole.“

Zatim, onako okrenuta ka suncu ,ka nebu ogorčeno kroz stisnute zube:

„Opet mi pobježe, mili moj, ljubavi jedina moja.“

Ramena se tresu, polako se probija lagani jecaj, pa  potom  krik ,ona osjeća, zna da plejer  njenog milog ,u trenu smrti je  stao na pjesmi koju zna i ona :

Mojoj jedinoj ljubavi.

Proljeće njegove mladosti, njegova jedina ljubav,  polako klonu na pod, obara knjigu Egziperija. Udar jedan, pa drugi, onaj žešći, presudni u predjelu srca i duše. Prozor se iznenada otvara.

Ona vidi čudesna bijela grlica sa rubinovim prstenom odleće prema prozračnoj dugi,što javlja se ispod neba.

Odjednom sve povezuje i shvata. Biće da je to njena oslobođena duša , što u susret jedinoj ljubavi hrli.

I dalje vidi i dalje se čudi,jer  je tamo ispod duge čekaju je dvije blistave grlice bijele jedna sa safirovim druga sa brilijantnim psrtenom.

Kao da se čuje:

-Mili moj, evo me, ja ti stižem.

-Mila moja, dobro mi. došla.

Jedan blistavi Anđeo skriven iza krajolika se smješka i pučanstvu pojašnjava:

-Tamo negdje, gdje ih putevi Božijom milošću darovani nose, nema žeđi i boli, strasti i tuge.Tamo je sve prozračno i blago. Tamo su ljepota i radost. Tamo sve je ljubav i milost.Tamo u hladovini rijeka i livada obitavaju blaženi čista srca.

Sjaj u oku polako gasne i više ne vidi grlice kako se plavom nebu uspinju, dodiruje se  vršcima krila i nestaju tamo negdje daleko u beskraju , gdje rijetki srećnici dospiju.

Tajac. Dug sekundu-dvije; tišina bez pokreta, teška kao minute, tuguje i ćuti.

Apsolutna tišina.  Ruka njena se spušta.

I to je to.

Ljubav i muzika sve je.

Muzika jeca.

Muzika plače, ježi.

Netom iz vedra neba kiša ponovo počinje da pada.

Ili to neko plače?

-Voljelo se dvoje mladih.

Svijet se izgubio u mirisima mirijadama dunja i ruža koje  ne opaža i ne osjeća.

Zastor nenadano ,ali polako i neumoljivo pada, svjetlost krajolika se gasi, anđela više nema, samo muzika sve je.

”Valja nama preko rijeke.”

Aplauz molim.

( Kraj)

(A možda i nije. Ko će Dobrom vjerovati . Opičen  i nestašan je on. Uvijek nekud bježi i neke nove vragolije sniva.Kao odjek eha , kroz vječnost vjetar šumi :

-Smisliće blentovija već nešto.)