Frkina svjedočenja
Dok zadnju prostu rečenicu pišem sažaljevam samu sebe.
Moram malo prekinuti nit priče i odahnuti , da dam malo ljepote ovom pisanju.
Poslije sam skontala da nije lažov , nego anđeo . Pravi pravcati. Ukrala sam neka pismenija od tog lažova. Malo obradila.
Kako me samo volio. Poslušajte. Ovako bi on pisao o nama. Ali želio je da to ja ispričam.Ako treba i njegove riječi umješam.Kao nepristrana sam.
Kontam ja , jesi ba našo kome ćeš pjesničku slobodu dovoliti. Meni nepristrasnoj osobi. Ha! Ha! i Ha.To je da se zavališ od šege i isplačeš sve gorke suze, ako ih je preostalo..
Vrijeme neko buduće. Evo šta nepristrasni posmatrač kaže.
****
Frkina sjećanja
Ovo moram ispričati jer upravo su takvi bili kad sam ih ja upoznala i zaljubila se u njih.
Pričaču kao da sam sa njima, jer ja jesam uvijek sa njima i sve ih volim .I onog bagavog Debu , i ozbiljnog Mojsija, Bašku baŠu od nestajanja i lutanja , zaljubljenog Hercu, trapavbog Lenjeivca, Omu od vizija.
Dobrog najviše. Kao čovjeka moga i jedinog od srca ljubavnika kojeg sam imala. Zbog njegove dobrote i tuge , i ljubavi koje mi je poklanjao. Srce mu skršeno dok je dijete bio. Nikad nije o tome pričao niti jade povjeravao.
Sve se kod njih u duši držalo. A velike im duše. Uglavnom vesele. Drugima.
Za olimpijadu ih pošlo ko budalu novine. Pred olimpijadu i iste godine , na kraju , posloje olimpijade , spotakoše ih belaji. Oni se prave, ništa to nije. Život je prelijep i ide dalje. Oni mahnitaju. Ništa ih ne može zaustaviti. Znasju ako stanu , survaće se ko Mojsijeve harmonike u hendek i nikad se neće vrnuti.
Vrijeme da ispričamo ovo o budali i novinama. Imaju dvije tri verzije, ali ova je prava.
Dobri načisto zvizno, niko ne zna ni što, ni zašto ni kako.
To se tako reda radi kaže. Samo mu dune. Šuti,cigar za cigarom pali, polako puši i otpuhuje, ali cigar za cigarom. Drinu bez filtera obično dimio. One ciganske postale jake i bolne. Ni da ih pogleda od zadnje noći svilenog sreberenog šala. Ja krivac , bez krivice. Morala sam ga zaboliti. Ni kurvoazije više nije sokto. A-aa. Razdvojio tu riječ i otada Azija za njega ne postoji, niti je ikad kročio na to tlo. Azijke njemu jednom jesu. Za olimpijadu kročile u njegov dom i damar.
Herco bi ponekad znao lanut.Otkako ga Herc strefio pušio one sa filterom, sedam in pedeset. Kako ga neće strefiti .Lela Jela Jelena ko najveća papanka se na Višljiku pokliznuila i izgubila sedmomjesečenu bebu. Dibidus izgubila. Skor naskroz. Kaže čula samo slabašni krik i ništaviše. Četeres dana se za život borila. Herco joj svaki tren probdio pored kreveta. Jecao se molio. onda se razišli. Nisu se mogli pogledati u oči. Ona zbog krivice što im nije kćerkicu znala sačuvati. On zbog krivice što ih nije obadvije mogao sačuvati
Za sve cigare Herco govorio one bez gaća. Joj, bezobraznika.a mrzio ih. Kad je moro zapalit te bez gaća više je jeo duvana nego pušio.
Deba ga ružio i učio ga pravilnom muškom izgovoru;cigare bez filtera su k'o cigare bez kurtona ili žena bez…; ali bi ga Mojsije uvijek prekidao i nije mudavao da završi poetiku. Tako se Deba vremenom profinio. Skoro.
Od kako smo Kosa , Lela Jela Jelena i ja Frka Frkica odlepršale . Dobri sve je ćešće zvižda.Oni mislili zvizno.
A nije njemu se srca i duša skršili. Najviše zbog prelijepe , čedne Luce. Umrije ona , na čisto , na bigajli hak. I njhova četvorogodišnja kćerkica. U po godine.
Zamijenili on i Lenji uloge.Sve češće Dobri sve više šuti, a Lenji sve više progovara. I on zvizno. Izgubio dvomjesečnog sina. Progovorio načisto u dvadeset sedmoj godini. Za ginisa je to.A oni bjelosvjetski rokeri u tim godinama riknjavali ko muhe poslije poplava.SamoDobri uvijek nešto zviždi, zviždi i opet zviždi.
Jedino je Zlata sa njima. Ali njihova bol nju smara. I nove ženske joj idu na damare. Nema finoće i ljepote. Poniznosti i anterija. Smješkaju joj se , a vidi podrugivanje u očima. A ona zainad , anterija , te ova te ona. Držali je mahalaši njeni ko kraljicu,. Ma jok kraljicu ko princezu. Samo im ona bila spona sa mladošću.
Ona bi najčešće sjedila između Mojsija i Dobrog. Tu joj nekako najugodije bilo. Dobri bi ponekad nabavio one Ž'tan sa Frkinim okretom ,nekad Ten gold cigarilos ili bi samo doveo neku koja bi u ruci nosila Kurvoazije. Te neke od pjevaljki iz meanu dovodio da mu Pjevaju Mito bekrijo što mi ne dođeš ili Lelo,Jelo Jeleno iako se Herco sa životom rastaje i ne dolazi.Nekad bi donio kurvoazije i vekju ,ali kurvoazije niti on niti bilo ko nije otvarao.
Oma nas je prvi napustio.Mislimo figurativno,još nije prešao na viši nivo.To što ništa ne vidi ko opatica u mrklom mraku kad traži zaštitu za pomagalo,nije ništa najsmrtonosnije.Može se riknuti ali malo teže.
-Znaš li mila , zašto je Dobri tako često tužan.
-Pričaj mi?
-Ne smijem ti reći.
-Zašto?
-Nije mi on reko.
-Pa kako znaš?
-Znaš onu pizdunku, Hanu , Zlatinu rodicu.
-Znam , kakve veze ona ima s tim.
-Ima , kako nema.
Dobro pričaj.
-Ništa ti ne znaš. Uvijek si naivna bila. Dobri je bio, da prostiš, moja jedina ljubav. Uvijek,
Još od kada mi je prstiće poljubio. A onda nam se u Ašikovcu, u Đardinu skršenih srdaca , upetljala ta Hana, nevinašce. Ma kakvo nevinašce, pizdunka , sto posto. Upečila se ko da kolonjsku žubori. Mi joj kao ni do koljena nismo. Tu večer , po običaju bila fešta i u zraku se osjetilo da će Dobri biti moj.
Jes kako ne!
Zlata ti zamolila Dobrog da Hani malo potkreše krila, da ne špija fešte i ne širi u familiji priče o branju zabranjenog voća. Kaže treba srediti zlobnu junfericu. A jes’ i zlobna , ali i prelijepa bila. Ima je šta vidjeti . I vako i nako. Kako kažu i junferica bila , plaho zrela za branje , da ne mre biti zrelija.
-Hej , ode ti daleko. Nije njegova tuga od neke pizdunčice , kako ti zoveš Zlatinu rodicu.
-I nije nego , je moja tuga počela od nje. Umjesto mene , Dobri ubro nju. Istu veče. Nismo znali. Kaže ide dijete otpratiti doma , ne može ići samo poslije ponoći. Đentlmen kontam ja , polutiho.
-Aha ,- smijuri se Zlata – pravi, to mu u krvi.
Poslije sam čula da je Hana trebala danima ostati kod Zlate, ali je ostala danima i noćima kod Dobrog.
On je umjesto Zlate pazio na nju. A Zlatu plaho pazio Mojsije. Zakon parova i pažnje. Pride davanja i potražnje.Znaš i sama moja Lucija , kako je Dobri pažljiv. Svaka bi mu i srce i dušu dala.
I tijelo, dabome. I ostale ukrase svoje, bez razmišljanja. Da ih on onako pažljiv i nježan pazi i pripazi.
Zlata mi reče, ispalo je bolje nego što je mislila. Kutarisala se velikog belaja , i to kakvog beleaja. Hanu joj Dobri skino sa vrata , da ne gleda kako se ja baildišem sa Mojsijem. I njoj dobro , Hani mere bit da bidne , još bolje. Meni se namah upališe reflektori:
-To je Dobri odveo sebi kući.
-Ništa ti ja ne znam. Nisam svjedočila. Vidiš da moj Mojsije i ja , otkako su oni otišli ne izbivamo iz kuće. Zadeverali se , imamo nekog nedovršenog posla po vas dan i obnoć..
Ne mere to tako, jaučem . A ja?Šta je sa mnom Dobri?
Očiju punih suza zaputih se Dobrom.Bilo je rano poslijepodne. Ljeto kao i uvijek. Što bi Dobri rekao, uvijek prelijepi avgust, u kojem se anđeli dodiruju. Poeta , misli mi probijaju suze.
Avlijska vrata u njega uvijek otvorena. Kućna nikad , pogotovo ako je on bio „sam“ kod kuće.
Pozvonim. Malo komešanja i eto ga otvara vrata:
-Odakle ti Malena. Vidi , vidi te suze. Čemu ti kristali rose u očima Mila. Ko te povrijedio? Ko je ružio moje maleno? Ulazi u kuću , molim te. Budi mi gošća.
-Ti ,lažove jedan. Ti si me povrijedio.
-Povrijedio možda , ali šta sam ti slagao. Pričaj polako i obriši te suze , nemoj da ih ja poljubcima brišem , a nije im vakat… I dobro mi došla.
Vadi maramicu iz đepa na strani srca otkopčane košulje , zakopčava je , okreće leđa , uvlači je u pantalone i izvinjava se:
-Oprosti nisam se stigao upristojiti. Znao sam da si ti. Nisam htio da čekaš ili pomisliš da ti ne želim otvoriti .
Jes, lažov i povrijedio me , ali je fin i miran, ko da se ništa nije desilo. Prokletinja šarmira i kad mi se duša kida.
-Obećao si mi da ćeš biti moj!
-Nisam mila. Obećao sam ti da ćemo se sresti. I sreli smo se. I obećavam ti , evo sada , biću tvoj , ali kada vrijeme bude za to. Moraš neke rane odbolovati.I oboje moramo slobodni biti.
Uto na vrata banu Hana. U bebi dolki , sva ustalasana i uzbibana . Vidim nije više pizdunčica. Postala ke žena. Rasna i ljubomorna, oči joj pune bijesa i ljubomore. Upire prstom na mene.
-Šta će ona ovdje?
-Hana, ti si fina , vaspitana djevojčica. One nikad ne upuri prstima , pogotovo ne u goste. Frka je moja gošća. Došla me podsjetiti da imam nekih obaveza. Da sam nešto zaboravio. Zapravo nesporazum za riješiti. Ti ćeš se sada obući, malo urediti. Izaći na vazduh jedan sat i smiriti. Pa se poslije vrati. Evo ti ključe.Ako budem izbivao vratiću se do večeras. Hranu ću nam spremiti.Jedi, ili me čakaj da zajedno uživamo. Ništa se ne brini. Sve će biti u redu i ničim te neću povrijediti. Vjeruj mi.
-Ali ja neću…
On joj nježno stavlja prst na usta.
-Pst, tiho djevojčice. To je moja molba.
Ona se pokunji . Vidim ,vjeruje mu. Ode obuče se. Evo je . Gospodska pepito kombinacija i bijele baletanke. Besprijekorna elegancija . Vidi se gospodsko dijete. Poljubi ga u obraz. On je nježno pomilova po licu. Zagrli je, poljubi u kosu.
-Idi sad, mila djevojčice.
Bilo je toliko nježnosti, blagosti u tom pokretu. I ljubavi, ali ne one prave ljubavi, iz duše. Osjetila sam to. To je bila neka pokroviteljska , razdragana, svježa ljubav. Kao kad posjeduješ neku novu , tek dobijenu lutku, koja će se jednog dana zagubiti, jer on mora svoje pute tražiti.
Ode ona.I on za njom,da je isprati.Kaže
-Izvini sa'ću ja.
Vrati se. Nosi poslužavnik. Sok od kajsija. Moj omiljeni. Hurmašicu i tulumbu. Grozd grožđa i ribizli. I Cigarete. Sedam in pedeset, moje. I Camel i šveps. Začuđeno ga gledam.
-Preko dana nikad ne pijem. I ne pušim Gitanes . Prejake su da se obdan ,nije dobro tom žestinom napadati pluća. Kamel mi je po mjeri, ili Drina,ali nje mi nestalo.
-Kako ti neće nestati?-Misli mi se nesuvislo lomataju. -Čudo da niste umrli od gladi.Sigurna sam nemate kad ni jesti ,ni piti .A vjerujem ni nos promoliti iz spavaće sobe. trebali ste mene paltiti da sa nošom stražarim ispred sobe.
Otpakuje nam cigare, vadi po jednu. Obadvije u usta stavlja i pripaljuje. Meni moju stavlje među moje usne. Uvlačimo dim i otpuhujemo istovremeno. Ja suzna , on sa blagošću u očima.
Uzima me za lijevu ruku, nježno je pomiluje i poljubi je u vrhove prstiju, istovjetno kao onaj prvi put.
-Reci mi Malena šta sam te ja to slagao.
I zagleda mi se u oči. Nježno , duboko , sa tugom.
Meni sjećanja naviru.
“Ispred moje škole smo. On stranac, slučajni prolaznik je upravo pripalio cigaretu mojim šibicama. Ja zurim u njega, mislim neki anđeo mi se pričinjava.
Trenutak prije nego mi vrati šibicu, zastade , duboko uzdahnu. Znam , sigurna sam nije zbog duvana. Još dublje uzdahnu i zagleda se u moje oči. Vidim uvlači se u moju dušu. Ja se crvenimi ,stid me je šta će tamo naći.
Njegove oči se boje tugom. Jedna kravava suza sa strane srca mu kliznu i on je upi ljubavničkim usnama.
Ne znam odakle mi taj izraz. Nikad ga prije nisam čula. Drugoj plavoj suzi , iz drugog oka ne dade da kane.
Reče mi :
-Oprosti mi Mila.
Primi me za ručicu , poljubi vrhove prstiju.
-Ne boj se Malena, sve će biti u redu. Srešćemo se opet.
Još jednom me pogleda , mnogo je suza u tim tužnim očima , kao da želi da me svaka od njih upamti. Okrenu se naglo i ode. Meni se činilo da su mu se ramena malo tresla. Čini mi se da je suze brisao. Čini mi se da je iza ugla zastao i satima povraćao.
Ali ko sam ja da mi se to sve čini. Samo nesretno dijete kome su utrobu čerečili.
Taj susret , te oči mi nisu danima , mjesecima izlazili iz glave.“
Nije me ništa slagao . Obećao je da ćemo se sresti i sreli smo se. Ja sam umislila da ćemo biti ljubavnici, dvoje koje se vole.A kad smo se sreli nisam bila sama.Usamljeno i slomljeno ijete nije imalo strpljenja.
Zacrvenim i pognem glavu. On mi sa prstima lijeve ruke podiže glavu, nježnoRuka mu topla i blaga, ko da me svila dodirnula. Gleda me , prodire u mene i kaže:
-Bićemo mila , sve ćemo biti, ali ne sada. Kada dođe vrijeme. ako nam suđaje ne pripreme neke zamke.Zato , samo malo oprezna budi. Oprosti, idem nam nešto spremiti za jelo. A i onoj malenoj. Dala si joj smiješan nadimak. Nije više takva. Podobrila se.
Kako se neće podobriti , kontam ja. I ja bih se dvaput podobrila da sam na njenom mjestu. Ih , da me hoćeš podobriti, Dobri moj.
On se zagonetno smješka i pomiluje me po obrazu. Osjetim i poljubac mi na kosu spušta.
-Dobrica si ti mila. Bićeš još bolja. Podobrićemo mi tebe. Ako Usud dozvoli.
Ode.
Crvenim se . Znam, ne znam kako , ali znam da mi je misli pročitao.
U meni još ljutnje i ljubomora ima. Nervozna sam. Gledam po sobi. Znam da je njegova.
Sve miriše na njega. Blagost i dobrota izbijaju iz zidova. Ležaj njegov , skoro dječiju sređen i zategnut. Ugledam krajičak , centimetar neke knjige ispood jastuka.
-Joj ti ga oduljila kao pop na samrti liturgiju. Može li to kraće Frka, ako milosti imaš??
-Što nisi prije rekla, ionako ne bih skratila. Sve se po redu mora. Moraš sve čuti. Jel ti je đuvegija ili ni pomozi rod?
-Joj , kakve ste vi mahaluše. . Priča vam ko hiljadu jedna noć. Bisere nižete , a nikad kraja.
-Ma,bona ja te štedim. Hoću da te otupim da lakše podneseš ono što slijedi. Sa'ću ja požuriti.
Polako podignem jastuk. Vidi se debela sveska, najdeblja što se mogla u ono doba kupiti.
Njegov rukopis. Slova obla, dječačka.Dnevnik sigurna sam. Naliv pero zavučeno negdje u prvoj polovini knjige.
Jer to je bila prije knjiga nego dnevnik. Poslije sam je uvijek nalazila. Što hotimično ,što nehotice i kriomice je čitala. Sav sadržaj zapamtila.
Ali tog dana naliv pero je bilo zakačeno na stranici na kojoj je bio zapisan taj tekst. Voljela bih da ga nisam ni dotakla, a kamo li pročitala.
-I šta je pisalo.
-Polako ne žuri bona. Ima fras da te strefi. Daj naspi nam po je'nu. Ša'se stisla. Grlo mi suho.
I donesi bocu. Trebaće nam . Imaš ti kurvoazijea na hladnom, garant. Za slučaj da oni lažov , ona lutalica naleti.
Ovako je pisalo:
Jok. Dobri od desete neće da misli.
On neće, on ne može, on ne želi da misli. On neće da shvati da nema Dijane njegove, njegove male kanarinke.
Sjedila u klupi sa njim; ona , Dijana. Zbog nje je on postajao bolji đak i manje nestašan bio. zbog nje je postao sušta dobrota.Srce mu se otkidalo zbog te ljepot djevojčice i njene pameti.
Bile su to one nezgodne godine kada je simpatija još uvijek simpatija, ali ako bude dobar, fin , nježan i krotak djećaćić, mogo bi joj postati momak.
Sva bi im se djeca mogla rugati:
-Cura i momak,sjeli na bobak, bobak puče, cura momka tuče.
A njemu milina oko srca:
Eh, da je barem tako bilo, misli on.
A oni nisu ko druga djeca. Pošli oni u četvrti razred herojeve škole . I zavoljela se djeca , ko žena i čovjek, odrasli ljudi.Čitavu godinu nisu mogli disati jedno bez drugog. Toliko su se voljeli da su ljubavnici postali. Istinski ljubavnici. Odmah od prvih dana. Možda dječija podsvijest zna nešto što drugi pa ni oni sami ne znaju.
Ja bih svaki dan neku psinu, onako dječiju, smješnu i malecku napravio. Da se glupost može pregrmiti i da me Dijana klepa, ko hablečinu, kad god poželi.Pa da se onda mirimo , ko ljubavnici poslije svađe.
Ali nije tako bilo.
Bilo je to tako kako se ne može zamisliti. Kako insan ne može ni u morama smisliti.
Bilo je to tako, ko da me neko svaki dan za četiri konja veže i rastjeruje ih na četiri strane svijeta.
Ja sam nemoćan i ne mogu da dišem, niti da vrištim ,a bol se veća javlja.
Prvo ti desna , slabija ruka popusti, pa odleti. Ta bol je nesnosna ,a ima još četiri uda. Zatim se lijeva, družica desne, po prašini se vuče.
Bol te samo ošamuti i ti gledaš kako noga desna, pa lijeva galopiraju ka horiznotu, konjima vranim nošeni.
Dok gledaš dijelove tijela, vidiš da se onaj najmanji ud odjednom zakofrčio i isprsio , misli postao glavni.
Jes, kako nije. Jer ono što biti nemere ima da slijedi. Na moje čerečenje ili druge patnje, veže se nešto neljudskije.
Bilo je to tako, kao da mi neko srce namah iz grudi iščupa. Ja još živ gledam kako mi srce u mašinu za mljevenje mesa stavljaju i melju ga. Ono izlazi na drugu stranu , krvavo i samljeveno, visi ko ja'ko skuvani rezanci , posuti paprenim kečepom…
-Ih bona, ti navrla pizdit’ , a ja nisam ni počela. Šta ti je , jesi li plačljivih hurmašica jutros jela?
-Nisam bona , nego me tuga safata kad god pomislim na tu tragediju. Pročitala sam šta se zbilo. Jednom mi Dobri dao , da vidim da nije moja bol jedina na svijetu , da svako tegari svoju na plećima i muči. Bori se i tuguje.
-Štas'me onda pitala zašto je Dobri često tako tužan , kad mu boli znaš.
-Ma znam je, malo si nadodala ono o ljubavništvu, ali kakve veze ima sa Dobrim. Njegova verzija je nevinija od kristalne ikone.
– Slago te Luce. Da te ne povrijedi. Dobri je bio Dijanina i ljubav i ljubavnik.
-Pričaj mi o tome , kako su bili ljubavnici.
-Ne može to tako. Na preskok. Sve po redu , kako sam čitala. I ne pizdi. Ako me ti raspizdiš ništa od priče. Sjetiću se svoga, i onog kako sam rano počela , a nisam znala šta . I nećemo nikad prestati.
A vako dalje ide…
Dijana je bila mala božica lova koja je njega . Maksumče upecala. Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima škole i mahalama Bjelavskim, dok je jurila za njenom , nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, njegove bi misli bi hrlile njoj.
Dijete je bio, šta je mogao znati, pitaće se neko.
Šta ima da pitaju,nije njihovo. Djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje im polako godinama odrasli ubijaju, da bi kao i oni sumorni i neosjetljivi postali.
Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure. Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna ruka u drugoj, dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja. Hitaju do hladanjaka na Mujaginoj bašti. Ili do šupe iza njega. Djeca iz mahale sebi napravili loge i zakatančili ih . Samo su dvojica imali ključeve. Mojsije i Dobri. Mahalska djeca se plaho voljela igrati doktora.
Prije i poslije „igre „ njih dvoje bi se satima dodirivali, mazili i milovali. Bez riječi, samo dodiri. Neki uzdah i duboko zagledanje u oči. Nekad bi zaplakali , gorku i duboko , a da nisu bili svjesni zbog čega.Trebali su osjećati zanos i sreću a nisu. Neka ih tuga i djetinji stid ščoli pa se stišću jedno uz drugo.
Dijanini zagrljaji su bili žešči i očajnički. On je to osjećao kao bol i još više se pribijao uz nju. Bilo im je toliko hladno da su ih samo zagrljaji mogli utopliti. Toliko su se pribijali jedno uz drugo da su morali voditi ljubav, da stapajući se speru svu crnu slutnju koja se izvlačila iz podsvjesti.
Da se stope, ne bi li se zagrijali i tugu otjerali.Nekad bi pomoglo.Tada bi od sreće jecali.
Poslije tih nebeskih dodira , njih dvoje uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi se zahvaljivali na susretanju i poznavanja, zaklinjali na vjernost do groba. Jer oni su postali muž i žena. Neka neviđena sreća i tuga i molitva Nebu ih vjenčali.
Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa. Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću.
Onda bi ona utješena , sa osmjehom na licu odskakutala ka roditeljskom stanu. Okretala se i poljubce mu slala. On ukipljen i ponosan , kao pravi muž samo bi joj rukom odmahivao.
Svi se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju. A ne slute da djeca opasne vode mješaju. Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom. Djetinjstva se svoga više ne sjećaju.Uz život su negdje posijali snove i iluzije. Ali im sama pomisao na djetinjstvo neku toplinu stvara.
Dijana i on nikog ne primjećuju , samo su se za ruke držali i grčevito stiskali. Kao da će ih neko,nepoznato nešto razdvojiti. I lutali ka hladnjaku ili šupi iza. Svaki dan. Osim nedelje.
Obiteljski ručak, Dijanina jedina obaveza.
Dijana i Dobri , duo De-De , znaju,dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće mnogo boli nosi.
Takva je dječja ljubav, kao snovi. Nevina, čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja.
Sve je u parovima, i oni su par. Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.
Gdje je radost tu je i tuga. Gdje je ljubav tu je i dušman što u sebi mržnju nosi.
Jednom sunčanom majskom danu približio se raspust.
Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema.
Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše ,ezani su preskočili sabah i podnevni vakat. To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija, jedan ga oblak zaklonio i uporno ga u korak prati. Ne da mu glavu ili barem jedno oko da proviri.
Dobri nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže i ona tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.
I zavisiće.
Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči , dječiji vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do Dobrog dođe. On izleti, jurnu kroz zatvorena vrata , vrišteći urlik suknu mu iz grudi i po gradu krik raznese.
Trči on,vrisak za njim.
Trči on a čini mu se da su mu noge ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli , i on vrišti i plače.
Trči on, plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao . on je pred Dijaninim vratuma.
Vidi policija izvodi jednog brkatog grmalja sa fočanskih gudura. Papčini lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove vukoderinske oranice. Krv još lije, a dva ga drota naizmjenično što pendrecima što šakama bubetaju.
Uljeće on u Dijanin stan. Ništa ga ne može zaustaviti. Kokotić je to. Kroz noge trećem drotu se baca i klizi. Pred krevetom bračnim je. Vidi krv kako polako kapa.Prstom uhvati jednu kap i stavlja ga je u usta i kuša crvenu tečnost. Misli nije moro, ali nešto ga strašno, mračno, neljudsko tjeralo na to.
Znao je , to je Dijane njegove krv, jer ruku njenu bijelu na rubu kreveta sluti. Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije znao da je krv slana, nikad je nije probo. Ali ovaj okus će pamtiti čitav život.
On se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom. Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule. Očima ga zovnu , on joj priđe, ona mu šapuće i on čuje:
-Poljubi me i zagrli me mili moj, molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.
On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori. Misli on, moja djevojčica je umorna i pošla je da spije.
Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja, između njih dvoje prhnu . Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznesoše je put neba. Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišti.
Dijanin vrisak se tek tada svom snagom zakovitla mahalama.Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan, kijamet , apokalipsa dolazi.
Vrisak nikako da se otkači i krene dalje. Njemu skoro drago . Jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva, kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju, a ona umire pjevajući. I čista srca i blažene duše, prkosi i pjeva, pjesmu umilnu, pjesmu predivnum , pjesmu Stvoritelju:
Ja evo Mili Bože tebi dolazim
svoje srce janjeće tebi donosim
mili bože oprosti moju nevinost
i moje djetinje grijehe ljubavne
u ruci ti čistu dušu svoju prinosim
radosna i vesela ničega mi žao nije
mrijet svakako valja kasnije ili prije
Njega tek tada hladnoća, led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena. Satara , pala mesarska, više ne blješti, ko zarđala giljotina nepomično leži. Tijelo djetinje se ne vidi . Neko pažljiv bio pa ga u bijeli pokrov zavio. Bijeli čaršav više nije bijeli, crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo, suši se i boji rđom.
Njega gurnuše van , na kišu, narod mora da radi. Hitna i mrtvozornici i grobari, isljednici , doturi, hamali i znatiželjnici ; svi su došli. Posao ne smije stati. Život je život, a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.
A kome on sada pripada?
Tijelo mu sa živima a ne vidi ih. Obnevidio. Duša sa grlicom odlijetjela. I ne osjeća je.
Potop, oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila.Njega nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su Dijana njegova mila i on mili , blentavi njen , zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.
Tri dana nije pripadao nikome. Niti je jeo, niti je pio. Prvog dana maksumče bi na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao. Naveče odi spiti ispod hrasta i snovima o Dijani se pokrivao.
Maksumče , jako prebacio devet godina, snove o mrtvoj drugarici, simpatiji, samo što mu cura nije bila, ljubavnici , ženi svojoj miloj sniva.
Nije rječi tri dana pustio. Suzu nikad više, doli jednom.
Sahraniše Dijanu.
On joj buket hrastovog lišća dvije ljubičice i srce u novinski fišek uvio i na odar položio. Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka. Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak, zauvijek zaledio.
Misli dijete; šta će mu taj led kad nema više male božice. Ne treba mu. Ni slučajno. Nek odi s njom, da ga ona čuva i miluje. A on? On će već osjetiti kada se Dijana , njegova jedina ljubav, bude bude igrala sa njim.
Dječija posla, pomislio bi neko. Mnogo su vam pametni ovi odrasli.
A šta vi mislite šta se u devetogodišnjem uzmu dešava ,kada mu neko siluje i zakolje najdraže biće na ovom dunjaluku?
Tu veče je spavao na groblju. Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta zakletve ,kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo. I nikad više nije ni jednog žira rodio . Besplodan posatao , ali će rasti i živjeti sve dok Dobri bude živio .Tako zapisano.
Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar , normalno nije dirao. Sve se nadao miris njegovog cvijeća i srca će je privući pa će se vratiti.
Nevinost dječija ne zna da mrtvi se ne vraćaju. Ljudi još nisu naučili da je smrt samo razdjelnica života U sjećanju , u podsvijesti mu nebeski nauk : Duša nikad ne umire.
Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je , ima devet godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu,i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od devet godina na snalaženje.
I malo im to, još ih pride siluju ,kolju i ubijaju.
Četvrtog dana u sabah ga probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom nivou Raspotočja.
Zagrakta mu posred uha:
-Idi kući dječače jadni!Nemoj da ti se garibi smiju. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti: Idi kući mili moj i ne tuguj više. Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se slučajno slomio, mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni. Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.
On za kamen , da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova, vrana, švraka i galebova se okolo groblja na žice natandarilo i natakarilo i kriču:
-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio i suzu pustio inače si nagrabusio.
Vidi on da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj.Pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.
Dijana ona providna grlica mala, sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi od odra njenog.
Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao kao stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka, a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga.
Nikad nije. Ni vrno se nikad na groblje nije.
Kad je kući došao , njegovi se ibrete otkud on da navrati.Mislili snašo se i rješio ih jedne brige.
On muči.
Sjeo je i jeo i jeo. Pa opet jeo.
Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.
Kupovali mu novu hranu, japanerima je prevozili,a vodu u kacama donosili.On bi to odmah sve obajene potamanio
Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta. On hranu čekat nije mogo, toliko je pregladnio, već je doksate i žbuku počeo mrviti i jesti.
Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelešca malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi, hiljade njih malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i sa prvog poče povračati.
Povraćo je ravno devet sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu.
Minut ohanuo , stavio još jedan zalogaj u ustu pa nastavio povraćati novih devet sati.Svaki sat za svoju jednu godinu.
Nikad više nije povraćao. Osim jednom. I nikad se više nije najeo, osim jednom.
I eto , otkud tuga u njegovim očima , eto zbog čega njegov bol i njegova lutanja . I napokon ,eto odakle njemu skoro iskonsko znanje o ženama , a posljedično i ogromna ljubav i nježnost prema Bogu,ženama i djeci.
Ova blondinka plače ko godina. Sve jauče.
-Mili moj, oprosti mi. Nisam znala. Nisam kriva, ljubavi. Nikad mi o svojoj boli ne pričaš. Samo me voliš i štediš. Kaži mi bona Frkice kako ću ga sada u oči pogledati?
-Isto ko i do sada. Zaljubljeno i sa ljubavlju. I samo ga voli. To njemu treba. Ljubav i ti. Ih , jesi se raspozdila ko junferica koju takar zaobilazi. Sve mi nešto šapuće da si prije njega bila…
-Psst., tihho. Nemojmo o tome. Baš ste vi mahaluše raskopuše. Sve vas živo interesuje.
-Ma nije to. Hoću da znam sve o vama. On je bio moj,a nije mi suđen.Samo ste mi ga krale.Ne žalim se ja. Nisi ti kriva. Pogrešni i pravi tenuci i vrijeme.Daj naspider još jednu. Što se stisla, ko…Dobro neću više. Ali nisam ti ja došla radi priče o Dijani. Ti me pitala. A i nije više jako tužan od kada je sa tobom. Sada je samo tužan. Onako ko Maksumče za izgubljenim srcem.
-Čekaj , me reći ćeš mi žašto dođe. Samo da donesem neko slatko. On me učio alkohol nije dobar bez kuvetli podloge.
Ode plava beštija. Ovo ljubomora progovara iz mene. A nisam ni ljubomorna. Skoro. Ako ga iko zaslužuje to smo nas dvije. Halal joj bio.
Evo je, vrnula se. Nosi srebreni tabak. Baš takav sam ja željela čitav život. Na njemu rozaklija, ribizle, tulumba i hurmašice.
Pogledam je poprijeko:
-Jel, ti to mene malo u zdrav mozak dolmiš?
-Ne bona, nikako. Ali uvijek imam spremno za njega, sve ove kerefeke. Kaže on; nek ima može neko naići. Treba gostima ponude dati. A niko mi ne dolazi, osim tebe i Lele Jele Jelene. A i vas dvije urijetko. On nikad ne okušava. Kaže nekako mu srce ne da skrnaviti jedno tužnu veče, jedan nedosanjani san.Nego bujrum. Kojim dobrom?
-Vidiš , Malena, nemoj se ljutiti na ovo Malena. On te tako zove i nikako drugačije. Jedno pismo njegovo mi nekako dopalo. Ma nije nekako. Onaj blesavi Mojsije, pokupio pismo u autu. Ispalo ovom našem, dok je bio u komi. Mislio ne bi bilo dobro da ga ti vidiš. Glupko.A tebi upućeno. Možda meni, ne znam. Ali meni nikako ne pristaje. A možda nije ni nama, nego Dijani ili svim ženama sa kojim je bio. A možda onoj nesrećnici što se bacila na njega.
Evo čitaj ga. Ja ga držala mjesecima.Znam ga napamet i plakala svih tih mjeseci. Željela sam da je pisano meni. A ne znam. Nikad nije bio u smrtnoj opasnosti, osim ono jednom , prvih dana boravka kod tebe. Ono kada ga je ona nesretnica , moja imenakinja htjela povući sa sobom.
Uze plavuša pismo. Jes lijepa i čedna . Pravo dijete. A starija od mene petnaest godina. Tako nekom Nebo da sve, a nekom vrlo malo.
Okreće pismo, pa ga obrće. Prinosi ga nosu i miriše. Znam osjetiće njegov miris i njegovo dječije srce. Baš su njih dvoje jedno za drugo. Dvije nevinosti se našle i gore od ljubavi i strasti.
Otvara kovetu. Osmijeh joj se razlijeva licem. Biće da je prepoznala okruglasta skoro dječija slova.
Ne stidi se. Čita naglas. Lijep joj glas. Pismen. Tako nježan i zavodljiv. Malo tužan. Budi damare.Oči joj iskre. Oči zaljubljene žene. Riječima poklanja dušu i ja se ježim. Osjećam da itzvire ljepota. Glas i riječi se sjedinile.
-Ti koja si Krhka ruža ,
Ljubavi moja
Izvukao sam se. Čini se. Smrtnost me upozorila da ja nemam mnogo vremena.
Jednom davno sebi sam dao četiri godine da naučim neke stvari i da čist izađem pred ljubav svoju.Izgubio sam je.
Sada više tih godina nemam. I zato ću pred tebe izaći malo uprljan , ali poslijednji put,da bih se vremenom oprao.
Reći ću nešto što nikako ne smijem, što će te naljutiti i zauvijek odvojiti od mene.
Evo priznajem ti : Volim te mila.
Volio sam te kao dijete, predivno ranjivo čedo, malo nesrećnu Krhku ružu. I djevojčicu slomljenog krila i ženu koja se budi.
Sanjah snove u četrdeset osam sati koja su prijetila bivstvovanju mome.
U bunilu spoznah da te volim ,kao čarobnu ženu , kao ljubavnicu. Umirao sam i vodio ljubav sa tobom. I ti mi uzvraćala.
Mnogo osjećaja ima zapretenih u čovjeku a da ih on i ne osjeti.
Tek ih grozničave snovi otkriju.
Meni se se nikad ne dešavaju napadaji panike.
Mislio sam da mi nije data.
Ali sada smo na neko vrijeme izgubili kontakt. Onih nesretnih dvanaest sati.
Čovjeku koji voli samoća bolest nikako nije dobar drug.
On bez ljubavi ne može disati.
A moja ljubav prema tebi nije ljubav.
Ona je nešto što nije sa ovog svijeta.
Mnogo sam volio. Još voljeniji bio.
Nisam nikad osjetio tu vtoglavicu koja se nadvila nad nama,
koja se pretvara u pijavicu tornada i usisava me.
Stanje neprestanene uzbuđenosti, htjenja da se dodiruje ,čežnja da se uranja , da se privija pretvara se u pasiju.
Pijavica, vrtlog me vuče, uvlači . Odjednom osjetih da sam sam.
Nema tebe da mi ruku daš , da se stisneš uz mene da me upiješda ti se dajem, odjednom osjetih prazninu koja hoće da me povuče sa sobom u bezdan,koji nema veze sa nama , sa mojom ljubavlju i mahnitanjem.
Da li sam na tren usnio, da li me san savladao , ne znam.
Postadoh svjestan , neće biti dobro ako se ne vratim.Znam to je provalija iz koje nema povratka.Bio sam svjestan , ako se ne trgnem nestadoh..
Trgnem se, i probudim se , ne iz sna , već iz delirijuma u koji nas je gurnula naša čarolija , moje mahnitanje.
Sledih se mila .Sleđenog me znoj oblije.
Uvijek sam bio blag prema sebi. Nisam imao potrebe za strogoćom.Par puta kad sam imao krivnju. Oprošteno mi je.
Ali neki , ne glas urlik mi pogodu slušnice:
Šta to radiš idiote ?
Šra radiš tom djetetu skote jedan?
Znaš li da je tek punoljetsvo uzela?
Znaš li da u tim godinama riječi , pažnja, milovanja starijih gode?
Znaš li konju jedan da se hormonI tada i ne mogu kotrolisati?
Nema opravdanja, punoljetna je,
Kad si izgubio čast , monstrume jedan.
Dijete zavodiš, kako te nije stid.
Zabolile su me te riječi.
Nisu to bile misli mila.To je bila glasna jeka ,koja mi još uvijek odzvanja u ušima.
Javi se ona panika kad čovjek ne zna šta bi sa sobom.Da sjedi , leži, hoda, bježi iz kože izađe.
Nema se mira mila. Samo se rukom odmahuje.I ponavlja sram , sram , sram…
Nešto se slomilo u meni.
Zaplakao sam nad djetetom kome sam danima,noćima i još malo vremena mozak mutio, nažao učinio.
Činilo mi se mila kao da sam silovatelj.Hladnokrvni i beskrupolozni.Nije pomagalo pozivanje na ljubav.
Kakva te ljubav spopala starče jedan?
Znam starija si koju godinicu od mene, ali nevinost tvoja me boli.
Ali zaplakao sam i nad sobom.Pitajući se zašto sad da mi ljubav dođe , da me ubija.Zaplakao sa jer nisam htio da čarolija nestane. Htio sam te dozivati da mi dođeš,da te uzmem odmah , bez pitanja. Onako sirovo , osvetnički za oproštaj.
Pomislio sam kako bih se osjećao da to mome još nerođenom djetetu neko čini.Jeza je mila ta pomisao šta ti radim. Još veća šta mi želje nose.
A tebe nema da mi se javiš, da mi kažeš da ti ništa nažao ne činim
Da se igra , čarolija dvije dječije duše može nastaviti.I sjedoh i u trenu napisah pismo koje u napisah.Nisam ništa mislio, samo sam pisao.Riječi su ispadale kao sa pokretne trake.Mislio sam ako stanem neću moći završtiti.
Ali mila ništa nije pomagalo . Savjest , čast je pisala rastanak.Ljubav i strast su vodili ljubav sa tobom.Još žešće još silovitije.Ti se nisi bunila mila, ti se se davala . Upijala me.Nisi mi dala da se odmaknem od tebe.
Stisla si me i i zagrlila jako, najžešće.Utonuli smo ,mila, u borbu bez suvišnih pokreta.Samo blago talasanje , zaronjeni duboko jedno u drugo.Okovima strasti stegnuti za sva vremena. Od iskona do ove večeri.I nazad do Ezela vremena.Vrijeme je stalo mila. Zapravo nije postojalo. Izgubilo se u nama.
Ja i ti. I jecaji što tiho iz grudi , iz srca izbijaju.A tijela raspomamljeno vrište kao da će se rasplinuti i nestati.
To je ljubav . To se ljubav vodi. I kada se tijela napinju , propinju da bi se dala i uzela, što jače , što dublje vrisak tvoj mi um ledi. Ti si u agoniji , tijelo ti se grči i još žešće se pribija uz mene. Propinje i malaksava uz jecaj. Mili , moj…
Ja nisam uman. Ja ludim jer nešto nije u redu. Osjećam to. Ne sada , tijela naša govore da se ljubav desila. U bunilu završnih zagrljaja i ekstatičnih sudara dva uzavrela tijela, u mojoj duši se javlja bol. Ogromna i nezamisliva.
Odjednom u glavi mi se dekor se mijenja.
Dva labuda bijela na jezeru ljubav vode.Tren ,djelić sekunde prije nego se prosu krik agonije koja vrhunac nosi,odjednom,niotkud ih poklopi stašni mrčni oblak.Nestadoše u njemu.
Iz tame se vrati Bijeli labud.Oblaci se raziđoše.Na obali ležaše Bijela labuduca.Slomljeno srce nju je izdalo
Labud tužno pogleda mrtvu družicu.Lagano zatrepta krilima,pomiluje je kljunom,pa krilom.Nježno milosno, kao da ljubav vode.Ništa ne pomaže. Ona ga ne čuje.Njeni su snovi završeni
On mora dalje .Sam.Život je to.
Milo moje , snova nalik ovome snu je bilo previše i različiti su.Stalno mi se vrte u glavi.
Nekada mi se činilo da me voliš i uzvraćaš ljubav. Da smo slomili santu u tvome srcu.A opet, periodi bez groznice pozivali su me na čast.
Kasno je bilo mila. Ljubav se nenadano uvukla u moje djetinje ali bolno srce.Sada mi preostaje da se oprostim od tebe , jer se bojim ostati. Moj ostanak znači tvoju smrt.
Ne znam kada će to biti, ali moram bježati, jer ako nisam tu, mnijem , neće ti se ništa desiti, i sve će biti u redu.Obećavam ti da ću za neko vrijeme pokušati da napišem roman:
Krhka ruža, jedan san i jedna ljubav ( radni naziv).
Kada bude gotov , poslaću ti ga da znaš koliko sam te volio i da mi oprostiš bijeg moj.
Budi mi sretna ljubavi,
Moje Molitve će uvijek biti uz tebe.
Hvala ti za divno druženje, uz cvijeće i svijeće, uz Bolero i Tokatu i fugu u d-molu
Molim te
Oprosti mi
Ako ti išta znači nisam htio da se to desi,ali vjeruj nije mi žao.
Jednog dana , za vremena , možda se sretnemo. Dužan sam ti. Spasila mi život.A olakšala si mi.Jednom mi reče:
-Nauči sebe da ostaviš sve ono… čijeg se gubitka plašiš .
Dobri
Ova haustorka opet razvalila plakati ko pivska cisterna. Šta joj je sada? Opet je moram zagrliti , položiti na grudi,i ko malu bebu poljubiti u kosu i ninati je. Ja metar i žilet , a ona metar osamdeset i kusur . Nije fer.
Mene je samo dobri ljuljao kao bebu. Jedno vrijeme.
Šta ću ja sada sa njom?
Dobri gdje si ti?
Trebaš nam.
Zvono na vratima…
-Ih , jesi se raspozdila ko neka junferica. Sve mi nešto šapuće da si prije njega b…
-Psst., tihho. Nemojmo o tome. Baš ste vi mahaluše raskopuše. Sve vas živo interesuje.
-Ma nije to. Hoću da znam sve o vama. On je bio moj,a nije mi suđen.Samo ste mi ga krale.
Ne žalim se ja. Nisi ti kriva. Pogrešni i pravi tenuci i vrijeme.Daj naspider još jednu. Što se stisla, ko…Dobro neću više. Ali nisam ti ja došla radi priče o Dijani. Ti me pitala. A i nije više jako tužan od kada je sa tobom. Sada je samo tužan. Onako ko Maksumče za izgubljenim srcem.
Ova haustorka opet , nenadano razvalila plakati ko pivska cisterna. Šta joj je sada? Opet je moram zagrliti , položiti na grudi,i ko malu bebu poljubiti u kosu i ninati je. Ja metar i žilet , a ona metar osamdeset i kusur . Nije fer.
Mene je samo dobri ljuljao kao bebu. Jedno vrijeme.
Šta ću ja sada sa njom?
Dobri gdje si ti?
Trebaš nam.
Zvono na vratima…
Zvono na vratima…
Čudno.
Pred vratima nikoga nema.
Ulice opustjele. Liju one beskonačne, hladne septembraske kiše , koje kažu da je ljetu odzvonilo i da se insani pripreme za ledene dane. Objema nam se učinilo.
Obadvije , ko najveće frajerke pomislile , evo njega.
Jes’ kako ne. Nije levat , po ovom kijametu, iz topla kreveta i uzavrelih uzbibnanih grudi i skuta mislit na nas.
Sada bi se najradije malo odmoritla druženja sa Lucom i pošla doma. Ali ko će po ovom kijametu ,nosa promoliti. A i on me zamolio da je pripazim dok njega nema. Kaže malo je bolešljiva i treba joj pomoć. Nenametljiva. Usamljena je i treba joj društvo.
Lukav je ovi naš Dobri i brižan.
Zna da sam ja usamljena , da usamljenija ne mogu biti. Zna on da me od njega niko dotako nije.
Onog muža i ne računam. Njega su mi uvalili , a da me nisu ni pitali.Morala sam poći za njega , da mi otac ne ubije mog Malog Princa, jedinu ljubav moju. Želio se svetiti. Umislio da sin moje majke nije i njegov sin. On je moj i maksumčetov polubrat. Tako sudbina u njegovom alkoholnim parama ispranom mozgu pomiješala karte.I niko ne zna šta je istina.
Majka mi na samrti priznala , one godine kada je moj otac Mito , ubio moga brata, Svisnula načisto za sinom. Jedino dobro u ovom gradu koje joj se desilo bilo je sa Dobričinim ocem
Hude li sudbe. Valjda to ponekad tako biva. Ista krvca se dopadne i zavede istu krv. Nema bitno ako se pravi nered i tragedija. Tada tuge bude toliko da se više ne može podnijeti.
A opet i neka. Ostanu sjećanja. Bilo je toliko ljubavi i ljepote da se tegobe i boli mogu i moraju pregrmjeti. Nastavi se živjeti i sanjati preošli dani.
Ova Malena mazna ko neka velika beba. I teška brate. Ima je , što jes jes. Osam banki u kg. i koji pride.
Ne znam kako oni moj Dobri ovo savladava. Jes moj je, ne dam joj ga. Prvo sam ga ja imala , pa ga poslije nisam imala. I ona ga ima, pa ga nema. Hem viša od njega deset centi minimum i deset kila baška mu se viška natandari. On uvijek u nekom poslu.Traganju.
Pitam je što ga pušta da lunja, znam da je voli više nego sam sebe.
Kaže:
-Moram,,, morala sam , radi njegovog dobra. Ne puštam ga , nego ga otjeram , svake godine krajem avgusta. Kažem posao i zavjet ne trpe muškarca u mom životu.
-Kakvog dobra bona. Jebali te , da prostiš i posao i zavjet.Nađeš čoeka života, jes’ da je djetetu nalik, i ti ga tjeraš. Matere mi , nisi normalna.
-Ko mi kaže. Ti ga imala, pa se udala. Radi njega, da mu se zlo ne dogodi. O on, ništa ne govori, ali znam da misli da bi sve zajedno predeverali. I znaj da te volio i uvijek će te voljeti. Nekad te iz ljubomore, valjda, pomenem i falim. Te ovaka si , te onaka si.Ništa ne lažem.
On ni jedne ne progovara. Šuti. Samo mu o lijevom oku zaiskri ona suza. Izdajnička. Od ljubavi. On tada okrene glavu na drugu stranu. Ja nikad ne mogu da vidim da li ta suza klizne , ili je on usnama upije. Tada se okrene, zagrli me, čujem da mu srce drhti i jeca. Poljubi me i kaže mi volim te Malena. I osjetim da me neizmjerno voli , ali da i tebe još uvijek voli , barem kao mene.
-Aha, kako ne.
Kažem ja , a cvjetam kao bulka na mjesečini, jer znam da Luca govori istinu. Nikad žena u životu nije slagala. Nevina i naivna kao janje. Kao Isus kome se zavjetovala.I prelijepa kao duša od kristala na srebrenoj mjesečini. Kad nekog Stvoritelj podari milošću , onda ga zaista podari. Samo , nekako mi je žao. Znam ja, i ona zna sve je u parovima. Neće izaći na dobro.
Kad je bila djevojčica izgubila je dragog , jedinu ljubav svoju. Trinaest godina je umirala i Bogu se molila da je uzme, da ode njemu. Srce je zaledila i stavila ga u gradsku hladnjaču. I još se zavjetovala, da je nijedan drugi muškarac neće dotaći.
A onda došo ovi moj, ovo moje maksumče, ovi moj Mali Princ i smunto je. Što bi mahalaši rekli, imao je naopak ulet. Sam samcat po ledenoj jesenjoj kiši, usred mraka , kada su i ulične pse beskućnike sklanjali po podrumima i šupama, unio joj pet metara drva i tri tone ćumura. I normalno – slomio se. Svako bi se slomio i sigurno ne bi ni pola unio.Skoro da je umro. A ona, dobrica , nije smjela dozvoliti da još jedno dijete radi nje zagine.
Zaboravila sve. I zavjet i svijet , i grijeh i čednost i gola legla pored njega , da ga ugrije, da ga spasi. I spasila ga. I zaljubila se u to dijete. Bilo je to tri godine prije nego su se zaveli. Ne znaju ko je koga zaveo. Ona kaže desilo se , on šuti . Ja mislim on je nju zaveo dobrotom i čednošću. A onda pomislim , a možda je i ona njega zavela svojom nevinošću i milošću. Ne znam , ko od njih dvoje ima naivniju i čistiju dušu.
Ona ko da mi čita misli, nastavlja.
-Mlađi je , mila moja, trinaest godina od mene. Nemamo mi, nikad nismo imali budućnosti. Naša Nadin je došla krajnje nevjerovatnim slučajem. Meni su rekli da ne mogu zanijeti. Kao djete , dole operisala cistu. A eto desilo se i dobismo dijete i umri nam ta sreća, ljepotica naša. I za nju , po rođenju rekoše neće dugo . Da Bogdo izdrži tri mjeseca. A ona četiri godine , boli i tuge, radosti i nježnost, mamina duša jedina. Nedostaje mi Frkice, boli me koliko mi nedostaje. Srećom neću ni ja dugo.Mislila sam odmah za njom. Ali znam da bi ga to dokrajčilo. Preda mnom se pravi hrabar, kao ne tuguje toliko za svojim čedom. Da meni bude lakše. A znam da je volio najviše na svjetu. Baš koliko i mene. Hoću da se malo privikne da ću i ja skoro otići, pa odugovlačim.
Priča žena,skoro mirno. Vidim duša joj se lomi , a neće da zaplače. Ako krene neće tri dana prestati, a on može svaki čas doći.Obečao joj večeras do ponoći eto njega.
Skorom će ponoć mislim ja , a je pitam:
– A ti ? Šta s tobom? Zar za tih vaših trinaet godina nisi ni jednom pomislila , a šta sa mnom mili moj.
-Jesam i nisam.Nije to bilo trinaest godina, mila moja. Bilo je to trinaest dana avgusta nekoliko uzastopnih godina. I poneki Božić. To mi je moralo biti dovoljno ljubavi za čitavu godinu sanja o nama, o njemu i našoj ljubavi. Kada je bio sa mnom, nije mi padalo na pamet da planiram bilo šta. Kako ću bona, djetetu milom uništiti život?
-Milo dijete , a jedino si njega u životu imala, a bome i svašta nešto s njim radila i predeverala.
-Desilo se Frkice draga.Ne znam kako , ali se desilo. Grijeh je, to bio veliki. Grize me savjest i ne da mi mira. Svaki veče se molim Bogu da mi oprosti. I znaš šta. Kada pomenem grijeh maleni anđeo moj se uvijek nasmiješi , pa se uozbilji i kaže mi:
-Ne boj se mila. Ja sam ti sve grijehe oprostio i preuzeo na sebe . I Bog Milosti će.
-Ajd, ne budalesaj. Koji grijeh.
-Kako nije. On je imao dvadeset godina , ja trideset tri. Zavukla ga još devet. Kakve smo mi budućnosti imali.I taj zavajet moj. Još veći grijeh. Ja osim Boga nisam smjela nikog voljeti.
-Što si ti naopaka.Bogu Božija ljubav, njemu tvoja zemaljska ljubav.Prosto ko pasulj.A godine. Ko ih šiša. Njemu nikad nisu bitne godine. Niti bilo šta . Samo ljepote i bjelina duše. I iskrenost i ljubav.A u tebe bogami toga ima , kolko ho'š. Kad te vako gledam ima te bona na sve strane. A ti o grijehu.Kad se dvoje srcem i iskreno voli nema tu zere grijeha. Kako bona neće zgriješiti. I ja bih , namah, da mi kojim slučajem naraste.
-Lako je tebi Frkice mila pričati.
-Aha, jako lako.Ti ga imaš , i još kukaš. Šuti bona , nemoj dušu griješiti. Lijepo vam je, volite se. I zašto nikad , ni jedno od vas dvoje nikad ne pominje Nadin.
Ona se pizdunka razvali ko godina. Ja vala morala pitat. Jes mi Dobri reko ni za živu glavu ni riječ o Nadin .Ali meni niko nije mogo ništa zabraniti.
Plače ona ne smiruje se. Ja je grlim i tješim.
-Puti bona ,plač. Smiri se. Pričaj mi , biće ti lakše.
Jok, ne pomaže. Ona ne plače, reve.
Ne znam kako je smiriti. A i ja se ne mogu sabrati.Plače i vrišti, Bože moj, tuge velike.
….
Tu je Frkin rukopis postaje nečitljiv. Do kraja dnevnika. Požutjele stranice. Valjda plakala dok je pisala. Moraćemo da ga polako restauriramo. Slovo po slove, nema druge.
Sada smo u belaju. Potrajaće.Kako nastaviti dalje.
Odlučili pustiti nešto vezano za Frku iz dugih pisanija, dok ne prebrodimo krizu teksta.
Odlučili se za jahače, oliti bjelavski konzilij.Neka Frkina sjećanja.Ne baš najasnija.Ali valjda će se uklopiti u opštu pisaniju.
Dok zadnju prostu rečenicu pišem sažaljevam samu sebe.
Moram malo prekinuti da dam malo ljepote ovom pisanju.
Poslije sam skontala da nije lažov , nego anđeo . Pravi pravcati. Ukrala sam to od onog lažova. Malo obradila.
Kako me samo volio. Poslušajte. Ovako bi on pisao o nama. Ali želio je da to ja ispričam.Ako treba i njegove riječi umješam.Kao nepristrana sam.
Kontam ja , jesi ba našo kome ćeš pjesničku slobodu dovoliti. Meni nepristrasnoj osobi. Ha! Ha! i Ha.To je da se zavališ od šege i isplačeš sve gorke suze, ako ih je preostalo..
Vrijeme neko buduće. Evo šta nepristrasni posmatrač kaže.
****
Od kako se Frka Frkica skršila , prođe tako skoro godinu dana a da niko nikog nije dirao, u smislu zajebavo , nasuho takario il’ ono ko nesvrstano zezo. Neko primrje nastupilo. Ko da nas je Frkin vriđteći plač nečemu poučio.Preko noći sazreli, skoro. U jednom smislu.U drugom gdje ćeš ti blentovije nešto naučiti. Postali još mahnitiji, inatniji.
Mojsije je crvenu harmoniku bezbrižno svirao.Onda je po redu ,kako to sudbina nestašno kroji,na red došla i ona.
Jarčedoli mnogo krakova imaju.Zima je, taksi neće da voze,sigurno se vratili ne bi.Kako su se oni uspeli to ptice znaju. A ni one. Sve se u čaršiju spustile tražeći mrvice kruha i malo topline.Nigdje kljun iz čaršijskih dućana i magaza ne promaljaju.Tek ponekad do nekog šadrvana na brzinu prhnu ,ugrabe kap studene vode ,pa prh u toplinu potkrovlja i dimnjaka. Ono do Bistrika i malo poviše , dokle je lako , taksi je dotlen vozio.
Crvena harmonika se rasplakala,otima se , raspada se i dere; pričajte o onoj srebrenoj, ona je prije mene na redu.Mojsijeve harmonike kao da su imale dušu.Predosjerćale su šta im slijedi.I željele su da za svog kratkog života , dopuste Mojsiju da iz njih izvuče ono najtananije i najbolje.
Ono što se desilo te zime u Jarčedolima ni ptice ne znaju, sve se spustile u čaršiju.Svjedoka nema , ali zadovoljna lica mahalaša mnogo govore.Bila je to neka dobra fešta.Da se nešto veliko, u tri navrata desilo svjedočio je Eso Mrak.
Jednom za olimpijade su se morali pješke spustiti do Latinske čuprije.Bili kokuzi.Sve penezi sprcali u jednoj koti haman na Jarčedolima. Kotrljaju se oni niz strme ledene ulice. Niko ne zna kako su živu glavu izvukli.Vi mislite zbog leda i zime.
Ima i toga. Ali Jarčedoli su bili plaha konzilijska kota. Jedna Dobričina posebna dama imala gore veliku starinsku kuću. Marijana, jedinica u majke godinu dana po olimpijadi ostala u jednom trenu bez oba roditelja i igdje ikoga.
A i Dobri neki sirotan bio.Ali sretan sirotan.Išle ga čedne ljepote ko budalu novine.Bilo je to par godina po olimpijadi i snijeg se pravo zakopitio i u led pretvorio.Luce i Nadin rose prve sjedine u slijepočnicama Dobrog.Još je u koroti. Kako ne bi bio? Tek je dvije-tri godine prošlo od usnuća milih anđela. Još nije svjestan da se vratiti neće.U svakom dahu , u svakom tragu u svakom pokretu ih traži.
Kako to usud sredi – Dobri je Mirjani V. postao jedini rod.Tri godine brisanja suznih očiju.Tri godine istjerivanja tuge iz damara.Tri godine plemenitih dodira i sna.Mnogo ljepote ,nježnosti i uspomena se nabralo.Činilo se da će njih dvoje naći smiraj jedno pored drugog.
Bijaše to jesen sedamdeset i neke, koja se dogodila jeseni osamdeset i neke.Spojili su se na Vrelu Bosne.Ona se ljuljala na ljuljački okačenu na trešnji ,koju je on Luci i Nadin u nekog prošlom životu pristavio.
Gleda on i nijemi .Djevojka, skoro djevojčica,sva u bijelom se njiše sve jače i jače .U nebo hoće da uskoči.Njiše se i plače.Ljuljačka skoro do vrha seže. Skoro će se prevrnuti. Ona se njše , stišće zube , oči zatvara i otpušta ruke.
Zna Dobri , ne sluti na dobro.Poslijednji zamah prije nego će se ljuljačka zavrtiti punim krugom i kao katapultom izbaciti nesrećno dijete iz sjedišta samo što nije vrhuncu došao.
Dobri ne razmišlja.Dosta je boli i nestajanja na ovom svijetu.Neće više anđeli na njegove oči mrijeti.Uskače za leđa ljuljačke, Hvata se za dva užeta pri dnu ljuljačke.Zamah je jak.Uže mu grčku vatru na dlanovima stvara. Bol je silovita, on ne pušta. Ljuljačka ga vuče za sobom ,on koljenima para zemlju i dere ih, ali ne pušta.Ne da da se milom djetetu nešto desi.
Ljuljačka usporava pri samom vrhu. Vuče Dobrog nazad za sobom kao da je poput strašila krpena lutka. Zamah je toliko jak da u povratku ljuljačka skoro pregazi Dobrog , ali on se ne da i uspjeva zaskočiti sudbu – i pad je let.
Više snage nema , otpušta ruke i ljuljačka ga po glavi i ramenu udara. On gubi svijest i pada ispod ljuljačke.Djevojka sklanja ruke sa očiju.Ne zna čta se zbiva.Ne vidi ništa .Zašto je sve stalo? Um joj bistar.Zna nešto joj spasilo život.Ljuta je na očaj i nerazum koji su je tjerali da zaboravi na ljubav Milostivog.
Spušta nogu prema tlu.Nešto meko joj ispod nogu.Vidi gazi trbuh nekog čovjeka. Vrisnu. Zaboravi na svoj nerazum. Trijezni se .Mladić, prelijepo dijete čini joj se, leži u travi zatvorenih očiju. U lijevom uglu usana mu tanak mlaz krvi niz bradu klizi.Malo više od brade ka slijepočnici jako crvenilo grdi lice.
-Biće opasna modrica, hematom ,ako ništa nije slomljeno.- stručno misli ona.
Klekne na koljena, prisloni uho na srce neznanca.
-Uh, dobro je. Diše.
Iz lijepe damske torbice , od najfinije talijanske štavljene kože obojene u bijelo ,vadi maramicu sa vezenim monogramom MV i pokušava da mu obriše krv. Donekle uspijeva,nije se počelo koriti, još tankim mlazom curi. Brine je – on ne otvara oči.
Modra rijeka je tu na par koraka, ona trči zahvata šakama vodu i trči nazad i pljuska tujina po licu.On se ne miće. Ona mu briše, sad već skorjelu krv.
Čini joj se – on dobro izgleda. Crvenilo mu se vraća u lice.Brine je , skoro da ne diše. Ponovo odlazi do modre , kristalno bistre vode , zahvata vodu objema rukama i ponovo je izlijeva na njegovo lice.
Nema reakcije.Ona je zbunjena. Nije paničarka, ali ne zna šta da radi. Slučajno je nabasala na ovu ljuljačku. Usamljena i bolna hodala je duž obale Modre rijeke, tražeći neki znak, koji će joj dati nadu da nastavi dalje.
I sada ovaj mladić tu leži.Možda mre.Njenom krivicom.Ona podsvjesno zna da je on usporio njen let. Možda je spasio pogibelji.Ne smije joj umrijeti.A ne zna šta će.Da ga ostavi samog i ide tražiti pomoć?Ne zna da li bi se mogla vratiti na isto mjesto, a i ne smije ga ostaviti samog. Možda se osvjesti i bude mu potrebna.
I dok misli prolaze kroz glavu ona gleda u njega.Lijep je. Veoma lijep. Misli da nikad nije vidjela ljepšeg muškarca.I nekako prozračan i svjetao.Strese se. Vjerovala je u anđele i džine.Strese se još jednom, uplašeno ustuknu, zatvarajući oči, kleknu na koljena i poče da se moli:
-Oče naš koji Jesi …
Došavši do kraja molitve , zaboravi reći Amin.
I ču:
-Amin!
Okrenu glavu prema zvuku.Dva najnevinija i najtužnija oka su radoznalo gledala u nju, kao da su ocjenjivala da li je ona dobro.Uzdah olakšanja mu se prosu iz grudi. Grč bola mu preleti preko lica, on je, prije nego je ponovo usnio, tiho zamoli:
-Molim te pomozi mi.Odvedi me Mariji Magdaleni.
I opet usni.
Nije ga odvela toj nekoj Mariji.Evidentno nije znala ko je ona.Odvela ga je svojoj kući.Slučajni prolaznici,jedan zaljubljeni par šetača uz rijeku joj pomogao da dovede kočije iz aleje platana i da ga uz pomoć kočijaša unesu u nju i da krenu ka Ilidži i spasonosnom domu zdravlja.
Ona ga naslonila na svoje rame.Karoca klopara i drma lijepog tujina.Ona ga zagrlila da se manje trese. neko bi pomislio dijete joj zaspalo na lijevoj strani grudi.Lijepo miriše. Iz nosnica joj ka mislima struji miris nevinog djeteta.
U domu zdravlja rezonanca kaže sve negativno.Jak udarac ,hematom na jagodicama , malo nesvjestice , ostalo u redu. Najstrože mirovanje, tišina i mir.:On uza se nema nikakvih dokumenata i ona plaća pregled.Ne želi da uključi policiju , ne želi nikakve probleme.Osjećaj joj govori da je ovaj onesvješteni svat neko posebno dobro biće.
Taksi do Jarčedola je popriličan iznos, ali ona se ne obazire na to. Ima dovoljno novaca.Ostavština roditelja, a i nije loše plaćena.Doktorica je.Upravo je svršena specijalistica posttraumatske psihijatrije.
Uz pomoć taksiste i prvog komšije , na zgražavanje budnih unesoh meita u kuću.Da meita.Upravo tako je izgledao. Blijed ko ćefin.Da nije crvenila od udarca neko bi pomislio da je zreo za kabur tahte.Da, Marina vam zna sve ove izraze.Rođena je u mahali.
Mnogo toga ona zna i kao liječnica i kao jako inteligentna i obrazovana žena, ali ne zna kako pomoći ovom što se ne budi.I ne zna šta s njim.Ne može dobročinitelja u bolnicu ,jer nije sigurna da je to dobro za njega.Ne može ga predati vlastima na skrb jer se boji da ga neće dobro zbrinuti i da će se ovaj neznani njen pogubiti.Tako ga je oslovaljala:
-Ovaj neznani moj.
On je spavao i spavao, kao da se nikad u životu nije naspavao.Po dolasku ostatak dana nije se budio.Dolaskom večeri počinje moja nesanica i borba za njegov život.Temperatura mu je rasla.Na razne načine mu snižavala temperaturu. sa promjenljivim uspjehom.
Bio je u bunilu i ponekad bi buncao.Pominjeo neka ženska imena.I poslije svakog bi vrištao:
-Ne molim vas. Ne.Nemojte ih povređivati .Nemojte ih nestati. Pomozi mi Bože moj milostivi.Ne mogu više.Boli me. Sve me boli.Bože mili nemam više snage.Podari mi milost i primi me Sebi.
Moje iskustvo mi je govorila da je ovaj čovjek mnogo toga prepatio.Da je na ivicu umnosti.Da ga je ovaj udar ljuljačke, u to sam sada sigurna bacio u krajnost.On ne želi da se vrati.On hoće da ide za onima kojih nema.
Ali kako doprijeti do čovjeka koji se razdvaja od uma i tijela.Kako naći lijek za čovjeka koji gori i koji se gubi.Mojom krivicom.Sjetih se jedne mahalske priče:Neka časna sestra spasila život jednom djetetu koje je umiralo od pothlađenja i groznice.Svukla se i legla kraj njega .Bez imalo djevičanskog i svetačkog prenemaganja legla pored njega.Zagrlila ga i čvrsto stegla.Svojim tijelom ga čitavu noć grijala i spasila od smrti. Prekršila je zavjet , jer je sebe posvetila Božijoj ljubavi.Priča ne govori šta je dalje bilo.Vjerujem da joj je oprošteno, jer je sačuvala i dušu i tijelo , a spasila jedan život.Da, sigurna sam da joj je oprošteno ,jer nebo stalno ponavlja:
-Ko spasi jedan život kao da je spasio čitav svijet.
Ja opet imam ljekarsku etiku o čistoći profesije,ali i hipokraitovu zakletvu : bolesnik i njegova dobrobit na prvom mjestu.Nisam imala nikakve dileme.Čitav dan sam bila na nogama.Istuširah se i njegovo tijelo oprah vinskim sirćetom i istrljah spužvom.Njegove genitalije takođe, Odnos medicinsko osblje i pacijent.I ništa izvan toga.O tome se ne priča.Hipokritova zakletva.Nekad je teško razlučiti profesiju i život,jer profesija je njegov veliki dio .
Legoh bočno naspram njega.Zagrlih ga, čvrsto kao da je neka bebu.On prvi put jeknu:
-Ne , ne to.Nemoj mila.Ne čini to.Ti si još dijete.
Osjećala sam da me štiti od dodira nagih tijela.A možda je ovo već proživio sa nekom drugom.Okrenu mi leđa i poče da drthti.Gorio je. Ja sam ga privijala uz sebe. On se odmicao i grčio i ponavljao:
-Ne , ne mila…
Nije bilo izbora.Čitavu noć sam se stiskala uz njega. Temperatura mu nije padala.Bože mili 41 stepen C .Uh 42.
-Pomozi Bože milostivi , umrijeće mi ovo čestito dijete.
42,5.Gotovo je mislim ja.Kasno je za hitnu. U meni neki inat proradi . Okrenuh ga svom snagom prema meni.Zagrlih ga čvrsto, najčvršće.Moje grudi, moja bedra, koji skuti su neštedimice upijali vrelinu bolesnikovog tijela.On više nije ima snage da se brani.Samo je sve tiše buncao:
-Ne, molim te mila , ne.
I prestade da diše.Zaplakah . U očaju ljuta na svoj,na njegov nerazbor , na bespomoć, počeh ga drmusat. Ništa.Temperatura naglo pada u obrnutom smjeru.Njegovo lice poprimi izgled umiruće bebice.
E, ne može to tako.Ne zvala se ja Marina sa Jarčedola , neš ti meni pobjeći i umrijeti.I zveknem mu šamarčinu iz sve snage preko onog modrila što se već pojavljivao.
On naglo otvori oči , pogleda me nekako neprepoznavajuće i iznenađeno i prošapta iznemoglo:
-Polako bona,to boli. Neću ti ja učiniti nikakvo zlo.Nikome nisam.
I zaspa.Uh.I opet uh. Bilo je gusto.Dekike su pitale.
-Hvala ti Gospode što si mi dao snagu i pomogao me.
Četrdeset dana Dobri nije znao za sebe. Ni ko je ni šta je.Ničega se nije sjećaao.Samo je molio da mu se Marija Magdalena javi.Da ga njoj odvedu.
Ovo pričam da se zna da je u svakoj nevolji tražio mene. Ja sam mu uvijek trebala.I uvijek bi od tegomne stvarnosti meni bježao.A nije nam se dalo.Čak i tada ,u toj bespomoći i bezbadežnom neznanju, on se sjećao samo mog imena.I skoro godiniu dana ničeg više nije sjećaa niti pamtio.I željela sam poveznicu koju nisam imala kada sam Luci pričala šta se desilo one noći kad sam se skršila.
Doduše bilo nas je tri Marije Magdalene – Grdelinka, Kosara i Frka Frkica. Ali one druge dvije su već odavno bile na boljem mjestu.Ponekad mislim da možda želio njima da ode.A opet, sve mi se čini da me ne bi ostavio samu na ovom svijetu.Nisam imala nikoga osim njega.I vremenom sam shvatila – ni on nije imao nikoga osim mene.
A onda Dobri , kad god se ljubav desi ,one ili on moraju ići dalje. On je svoje dao na jedini mogući način. Iskrenom,nježnom djetinjom ljubavlju.One su ga voljele i odlazile.I povrijeđivale iako to nisu željele.I onda ljubav i neraskidivo prijateljstvo traje za čitav život.Eh Marina, Marina V. Takav nam je usud.Shvatićaš nakon vremena.I tebe će potkačiti,Možda i ti napišeš svoju priču.Ili te on ureže u svoje srce kao jednu od jedinih ljubavi.
Mahalaši su lagano nakupljali godine.Širili vidokruge ,intesovanja i znanja.Bili su marljivi učenici .Učili su i upijali znanja jedni od drugih.Nikad ih nije popuštala dječačka blesavost i maštovitost. Ni mahnitost. Sve su više različiti bili,ali su uvijek željeli samo muziku i ljubav,i grčevito se toga držali.Neko bi pomislio umoriće se od leda , bola , trnja i rastanaka.Nema teorije!Znali su se da život bez ljubavi i milosti nema svrhe.
Mislili su ; vrijedilo je. Samo kad pomisle,kako je silno vrijedilo. Svaka sekunda je debelo vrijedila. Nijedan nije umro od te ljepote. Mnogima,premnogima su srca slomili ,dušu uprljali i zaledili. Svim ljepotama sa kojima su se družili. , ponajvišei sebi i ljubama .Ali uvijek su vapili voljeti nekog,ruke pružali,ruke tražili,djeca bili,snove snili i ko najveće hablečine se iznova zaljubljivali.I opet se zaljubljivali i iznova se od ljubavi ubijali.
Ima te čedne djece koja neće da odrastu,samo hoće da se vole,igraju i jure.Ima tih anđela što samo svjetlost i radost u drugima vide.Ima te djece što i kada ih boli,i kada ih gaze i biju,i kada umiru hoće ljubav i muziku da sanjaju.I Bogu Jedinom da se mole.
Polako su se razbijale mladalačke iluzije.Pokušavali su , sa najvećom pažnjom, da ih krpe i lijepe .Sasvim dobro su uspjevali u tome i opstajali. Kako su im se iluzije sve češće razbijale oni su postajali sve mahnitiji.Sve grčevitije se zbijali , u potrazi za novim i baštama i đardinima, i anterijama i mini suknjama, i majicama rolkama i bikinijima, pepito pantalonam i bebi dolkama. Sve je to bivalo lakše opisivati, opasivati i još lakše skidati. I tkati. U srcu i tijelu.
Nažalost, poslije je sve bilo toliko lako da nije imalo onog pređašnjeg smisla i ljepote.Oni nisu htjeli to. Nisu htjeli odrasti. Djeca u njima su sve teže persistirala.
Vrijeme se ubrzavalo svi i sve,pa i žene su postajale brže i pristupačnije. Vakat je postao slogan za kapitulaciju i brzo podavanje. Ja tarzan ti đejn. Ti joj kažeš sjedi molim te , želiš da joj nježne priče pričaš i u bajku uvodiš, kroz bajku je vodiš , a ona se smije. Vidi budale kaže, svlači se i bestidno gola ,prosto i bizarno, kažiprstom te doziva.
Mladosti naše nema, anterije se nafajtovale naftalinom i u sehare odložile. Većinu bašta porušiše. Zgrade stambene,haustorske napraviše.Lakše je bilo do hevine doći, jer većina žena postadoše samo ženke što se pare.
Oni počeše po haustorima harati.Zbog njihovih sravljenih bašči se svetili. U uglovima i uzvisinama mahala znali zovom predaka pronaći poneku neotkrivenu baštu,usamljeni đardin ili tihi gaj. Neki mirni kutak koji bi pustio tanani pjev bolera. Ni od predvorja više nisu zazirali.
Znali smo Sarajevo je moralo dobiti olimpijadu.Mahalaši nisu željeli ići u svijet. Svijet je hrlio njihovoj ljepoti i nevinosti.No, svuda su za njima stizale i prestizale. One . Gdje god krenu One ih čekaju. Tako su zvali ove nove. One.
Ništa lično i bezlično. Tek tako – One. Na vlas iste – ženski rod,One – drugo lice množine.
Gdje god harmoniku odlože, Došljaci je u miliciju šalju. Došljaci – neuki bi rekli : muški rod _drugo lice množine. I normalno pogriješili. Nije u njima bilo ni muškosti , ni časti. Par decenija kasnije će se to pokazati.
Hotjeli im prihevtati – ometanje posjeda. Mahalaši ne odustaju. Oni nikad ne odustaju. Skontali trik. Podijelili sa u dvije grupe, jedna na jednu ,druga na drugu stranu. Dobri oformio treću , ne stranu nego sredinu.
Bila sam ljubomorna . Išla ga ta sredina. Tješilo me , mene je u svakoj tražio. Ili Luce. Ili Proljeće.Ili neku od onih đardinki prije nas . Ili sve nas.
Ne upratiše ih dugo vremena.Onda ih ih tjedoše izbaciti iz grada. Počeše bježati. Po planinama i šumarskim domovinama i planinama lutati. Nekima se to dopade,nekima ne.Dohakaše im.Počeše ih slati u vojsku,a neke kući ostavljati,da razbiju zajedništvo. Uspješe , skoro.
U sebi sam se molila:
Molim vas,najiskrenije vas molim , ne dirajte ih , ne ubijajte im duše čedne . Vama to nije teško,samo ih pustite da budu djeca i svoje anterije od brilijanata,safira i rubina sanjaju i jure. Igra i ljubav će već nekako sama od sebe doći. Šta zna dijete šta je teškoće?
Danas decenijama poslije znaju da su bili u pravu i ni jednog trena im nije žao. Ni onih najlošijih, i tragičnih dekika . A bilo ih je mnogo.
Javljale su se i pukotinice,a to nikako nije dobro.Znali su one će se širiti , neko će kroz njih propasti i izgubiti nam se. Nismo znali ni ko, ni kako, ni kad. Ali to je bilo već zapisano. Samo se trebalo dogoditi.
Sve rjeđe sam bila sa njima.
Kažu nema ona vremena za naše gluposti. Smiješi se i anterije veze . A meni su srce slomili. Jedini Dobri nije. Ja sam njegovo skršila . A usud ne oprašta.Dobro se dobrim , a zlo zlim vraća.Ćesto ne izgleda da je tako , ali u konačnici sve je jedna ravna linija. Po mahalski – cakum pakum.Niko se ne treba jediti za ono što zasluži.Ni kofrčiti za ono što ne zasluži.Samo treba na koljena kleknuti,pomoliti se i nadati:
-Daće Bog milosti i ljubavi.