Daily Archives: 5. Juna 2024.

Dan petnaesti

 

I tada te vidjeh poslijednji put ljubavi moja.

Mrak usputne autobuske stanice.Usnula ljubičica.Usnulo’ proljeća u autobusu.Usnulo zlato moje.

Nježni smješak na licu zaljubljene mladosti.Lagano prekrštene ruke porigrlile ,tanano tkani  , bijeli džemper. Smirena bezbrižnost na jedan dražesni,nestašni,skoro pa dječiji, način spava.

Gledajući te,osjećao sam,cvjetna haljina se stopila sa djevičanskim mirisima tvoga zadovoljnog tijela.Blaženi osmjeh sretne djevojke koja više nije djete vjerovatno svoga dragog sanja.Činilo mi se, milo moje sada sanja da smo   negdje daleko među zvijezdicama,A  možda  sanja, da se nas dvoje beremo na izvorima ljubavi.

Opraštanje je čudna stvar.

Ima opraštanjai  ima opraštanja. A neka se izmaknu.To naše opraštanje  bilo vazdušasto,put krila leptira-ružina lata-tihe muzike anđela s neba, il’ osmjeha mjesečeve blagosti što nježi srce.

Ponekad vrtim  tu scenu. Usporeno.Ponekad je sanjam. I svaku scenu ponovo proživim.Decenijama.I iznova i iznova se zaljubljujem u tebe.

Bože mili , koliko sam te volio.

Svaka scena sa robom u kadru se svaki dan ponavlja.Još češće ih  mislima prizivam. I svaki titraj , svaki tvoj mig ,svaji tvoj osmjeh i suzu – piksel po piksel na platno prenosim.

Kasnije,u nekim drugim životima četiri i po decenije Indexi,tri slike,dvadesetak ljubavnih pisama i je bilo sve što mi je ostalo od tebe.I mnogo ljubavi i tananih sjećanja. Ponekad mi se čini,mnogo mnogo više najuzvišenijih, neispričanih osjećanja.

Godine lete.I decenije.Anđele moj, tebe u njima za mene nema.Fizički.A puno mi srce ljubavi,a puna mi duša tebe.Još uvijek imam  barem pola od onih petnaest  bisernih ogrlica u sebi.Svaka niska  po  trideset tri staklene perle,što resile su vjeru,moju i tvoju.

One koje nemam u sebi sam izvadio,niti pokidao,biserne perle i velikodušno kao i ti meni, nekim drugim poklanjao

Tek deceniju poslije, poneka  škrta ,teško iskamčena vijest o tebi.

Magloviti nagovještaji naglo prekinute mladosti.Zvršetak srednjoškolskog obrazovanja, humanitarna djelatnost , tvoj odlazak ili bijeg  na zapad..

Lete godine.

Koračaš polako ljubavi moja.Rame uz rame sa mnom. Da, da. Ruka u ruci i tango u mojopj duši.

I još deset.I još deset.I još deset prohujalih, A mi još uvijek  plešemo naš poslijendji drugi valcer , stvoren radi nas.

Još deset i nešto više preko prtina samoće . U tangu. Tijelo uz tijelo . Eksplozija tijela i bura strasti u noći coprnica, nikad ne prestaju.

Da , da. Bilo je to vrijeme ruža, ljubavi i snova.

Pola vijeka,godina manje-više ljubavi i pjevanja tebi jedinoj, ljubavi moja .

Puno je to godina koje  sanje proklizavaju u onom jednom trenu što se sadašnjost zove.

Mogao bih ja , još pedest godina o nama pjevati i tebe sanjati.Ali neće moći.To me,to nas milostivo Nebo sebi zove.

A šta smo radili sve te godine?

Pjevali i snivali o ljubavi i ljubav slavili. I poklanjali.

Pjevali i pjesme snivali smo zajedno.Indexi,hmm,ti i ja,Davor,Dizdar i Monteno .Čak bi nam se i strogi mudrac Meša znao pridružiti.Uvijek se govorilo da Indexi rade za nas – uz Little help of the frend i sasvim normalno poetesa.

Kemo je uz Maka,slovio kao jedan od najboljih prijatelja Indexa,posebice Pjevača.Zbog toga ga je bajka „nenadano“ ubacila u ovaj svoj završni krug proljeća. Jer postojalo je ono tvoje  zauvek.

 

Ljubav se dogodi tek tako

Sama od sebe savim lako

Mili moj samo ti tuguj i ne tuguj

Obrći se  vrišti i miruj i ne miruj.

 

Na  plač za tobom nikog ne tjeraj

Bio je dovoljan poljubac jedan znaj

Da ću te voleti zauvek to znam

Na osmijeh tvoj-srce obećavam.

 

Znaš li kako bol svoj zadržavam

Zatvorim oči i tebe pogledavam

Ali ne mogu da se utješim ja

Prejaka čežnja pod nebom sja.

 

Mali Princ u tebi  da odraste ne dozvoli

Ako treba slamčicom mlatni ga po glavi

Da djete ne odraste i samo mene da voli

Podmiti – moli sve učini nama u slavi

 

U mome gradu,u mojoj zemlji zbio se i prošao je rat.Njemu u ovoj Bajci nije mjesto.Ovo je priča o tebi,meni i ljubavi, prvenstveno našoj.Ono zbog čega pominjem rat je to što sam u njemu izgubio tvoja pisma.I to je bilo jedino vrijeme, kada te nisam mogao štiti.

U mom gradu,u mojoj zemlji u tom ratu su ginula i djeca.Četrdeset dva mjeseca dug dan i još duža noć su bili   tmurni i sivi.I neštedimice smrtonosni.Stalno se mogla čuti jaka grmljavina i nesnosna buka koja guši i nestaje živote. A u  zatišju  galebova i djece krik.

A ja sam imao dvoje,sina jedanaest i kćer četiri godine s početka rata.Morao sam svaku svoju misao,svaku moju molitvu posvetiti njima da ih zaštitim od zla.

Da li se sjećaš riječi koje si mi rekla, mila moja?

-Djecu treba samo voljeti i pustiti da se igraju i jure.

A te četiri godine sam ih morap sakrivati od zla.Smrt je bila milostiva i zaobišla nas.

 

Dvoje djece

dva sunca

 

Kad pogledam u nebo

Moram oči sklopiti

 

Kad oči sklopim

Svoju djecu vidim

 

U polju sanja

Ljubavlju okupana

 

Trče,igraju se i jure

suncem i ljubavlju obasjana

 

Radosna

Nježna

Poput nas dvoje

Beskrajno čedna

 

mirisnim ljubičicama

sanjaju i hrle

 

pa hajde

sad ti

ne gledaj u sunca.

 

Moje su molitve uslišene.

Zato prepoznah svoj grad kao Sveti grad.

I za tebe sam se molio da budeš dobro.Ti si bila ono moje malo dijete s kraja ljeta, mog jedinog  proljeća u kojem sam  dijete bio.

Sebi  ne bih oprostio i samu pomisao da bi ti se nešto loše moglo dogoditi. Tada spoznah drugo ime svoje domovine – Bosne ,Zemlja Božje Milosti

A pokušavam se sjetiti ,da li sam ja tebi ikada oprostio ono što zapisano je u jednoj pjesmi:

Oprosti mi što ne mogu  ti oprostim

 

Ako ti oprostim

Tugu ili radosti

 

Ako ti oprostim

Smijeh ili ludosti

 

Ako ti oprostim

Šale ili nježnosti

 

Ako ti oprostim

Snove ili milosti

 

Ako ti oprostim

Ljubičice ili milovanje

 

Ako  ti oprostim

Stvarnost ili vjerovanje

 

Ako ti oprostim

Bježanje ili ostajanje

 

Ako ti oprostim

Vjernost ili nestašluk

 

Ako ti oprostim

kišu ili sunčev sjaj

 

Ako ti oprostim

Ono tvje nadanja znaj

 

Ako ti oprostim

Tugi ili žestinu

 

Ako ti oprostim

Usne ili istinu

 

Ako ti oprostim

Sve što si mi dala

 

Ako ti oprostim

Htjenje a nisi znala

 

Tebi neće ostati ništa

Mila moja.

 

Jer Mili Bog

Sve daje u parovima

 

Ti i ja

Sunce i mjesec.

 

Kada ti budem opraštao

Radosti i tuge

 

Kada ti budem praštao

Smjeh i suze

 

Kada ti budem opraštao

Šale i nježnosti

 

Kada ti budem opraštao

Milovanja i čednosti

 

Kada ti budem opraštao

Snove i bježanje

 

Kada ti budem opraštao

Stvarnost i ostajanje

 

Kada ti budem opraštao

Nadu i vjerovanje

 

Kada ti budem opraštao

Sjaj kiše i padanje

 

Kada ti budem opraštao

Nestašluk i tugu

 

Kada ti budem opraštao

Istinu i njenu drugu

 

Kada ti budem opraštao

Ono što si dala i mislila dati

 

Kada ti budem to opraštao

Tada ćeš moju ljubav znati

 

Meni ćeš uzeti sve

Milo moje

 

I zato

Oprosti mi

Što ne mogu

Ne,ne mogu ništa

da ti oprostim jedina

tada kao da nas nije ni bilo

ljubavi moja

 

Tada saznah još jedno ime Moga  grada – Grad čednosti.

Nekako mi se čini da dobro bez lošega i nije neko po mjeri krojeno dobro.

A ti begunica mila?

Šutiš.Da mila,šutiš li šutiš.Poput okamenjene gromade iz koje izvire Modra rijeka.

Dodji, prolece moje, smjehom ljubavnice zemlje, neka zakuca sreća sama, nestrpljiva da se izrazi u srcima našim.!

Dodji u naletima nemira ,usred lišća i cvjeća koje hita da procvjeta. Kao sjajna pobuna, baci se u noć, u tamu vode, iznad zemlje, oglasi slobodu bića – navsegda zarobljnih ljubavlju! Kao smeh munje, urlik oluje, odjekni gromom u bučnom gradu, oslobodi reč ugušenu. Oslobodi damar  koji je pao u letargiju, osnaži srca borbu malaksalu, budi pobednik smrti!

Sjećam se   dana kada si uslišila moje molbe.

Pljusak je besneo, pa se smirio, i ponovo počeo, čudljiv i vreo, s duvanjem vetra. Uzeh svoju mramornu spravu za sviranje. Nemarno sam dodirivao titrave žice tvoga tela, kao meštar najlepšeg instrumenta . Nehotično muzika je pratila ritam naleta vetra i kiše.

Suđaja je  krišom ostavila svoj posao, zastala kod  vrata naših snova, dvoumeći se,pa pobegla. Prepustila nas je slobodnoj volji.Mi izabrasmo ljubav i njenu sublimaciju.Dodire i poniranja..

Kasnije , mnogo kasnije , kada se oluja stišala,vratila se, ostala trenutak naslonjena na zid. Najzad je tiho ušla u pjesak pored nas i sjela. Pognute glave hitro okrece iglu u tišini. Plete krhko tkanje. Uskoro zastaje,diže pogled i gleda raspored aleja zvezdica blještavih od ozona.

Spusti pogled,sagne se , zagrabi šaku  pijeska  tamnog od kiše. Suosjećajno  nas gleda. Jedna suza iskri joj u oku na strani od srca, Sliježe ramenima. Njene moći se ovdje završavaju. Ne može nam ništa više pokloniti.

Okreće nam leđa.  .Opraštajući se od nas , od uzavrele noći , kišnog potpurija, punog senki, pesme i tišine ,baca pijesak preko ramena na strani gde nije srce. Ne pada joj na pamet ništa drugo i nestaje.

Neke druge noći ,kada mi se Suđaja smilovala,ispevao sam jednu pesmu, ali ti nisi bila tu,samo seni tvoje.Pronasao sam reči koje sam uzalud tražio godinama.Jest, iz nedara noćne tišine, one su se slile u muziku, dok su se zvezde palile jedna za drugom

Ali ti nisi bila tu.

Hteo sam jutros da ti pevam pesmu svoju: ali iako nisam zaboravio melodiju, buntovne reči mi izmiču ,sada  kad si kraj mene.

Zadrhtaću bez sumnje ako se ikad budemo sreli ,u drugome nekom životu, u svetlosti udaljenog sveta. Zaustavljajući se, prepoznaću tvoje oči, tamne kao jutarnje zvezde, i znacu da su pripadale zaboravljenom sumraku pređašnjeg života.

Reći ću ti:

„Čar tvog lica nije samo u njemu, u njega se utkala zarka svetlosti moga pogleda, pri susretu koji se pamti – navsegda  i moja ljubav joj je dala tajnu koja ne blijedi .Tom ljubavlju, mene koji sam samo jedan čovek izmedju drugih, koji plovi običnim tokom,  sam pokretan konstantnom voljom usuda i  milosti Neba.

Dala si mi mesto ,tamo gde pesnici svih vremena donose svoje darove, gde ljubavnici u ime Vječnog pozdravljaju snove i muze  kroz stoleća.

Ljudi zurno prolaze ispred mene na trgu robova – ne opažajuci kako je moje telo postalo dragoceno od tvog milovanja.Ne slute   da u sebi nosim tvoj poljubac, kao sto sunce nosi u svom sjaju  vatru božanskog dodira.Dodira koji sija na tvom licu.na tom trgu robova . I ti shvataš da je već odavno tebi poklonjeno srce moje, krvavo i živo.

Razmišljajući šta bih ti još mogao reći,nevoljko sam gazio pokošenu travu rasutu na betonskoj stazi.Tada začuh:

„Poznajes li me?“

Osvrnuh se, ugledah anđelu i rekoh:

‘-Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice’

Anđeo odgovori:

-Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti,

Njene oči su blistale kao rosno jutro. Počutah trenutak, a zatim zapitah:

-Jesi li iscrpela sav teret suza

Osmehnula se i ne odgovori.

Razumeh da je njen plač imao vremena da je nauci govor osmeha.

-Nekada ,-prosapta ona,-govorio si da ćeš uvek voleti svoju tugu. „

Zbunjen, rekoh:

-Istina je, ali prošle su godine, i došao je zaborav. 

I uzimajući njenu ruku u svoju, dodadoh:

žI ti si se promenila. Nekadašnja bol postala je vedrina.

„Srećna sam sto me više ne gledaš sažaljivo.“

Tada si se rasplinula, a  odjek mojih reči koje kazuju zbogom, prestrašene od ocajnog naglaska na konačnosti, dovele su me do ivice plača.

Ali novi  dan će se roditi, moje srce će biti opet tvrdo, i neće biti više vremena za suze.

Ko kaže da je zaborav nemoguć?

Samilosna smrt buja u samom srcu života, obuzdavajući njegovu ludu želju za trajanjem.Burno more na kraju otpočine u svojoj pokretnoj kolevci.Šumski požar zaspi u postelji od pepela.

Ti i ja se rastajemo. Rijeku rastanka ce prekriti živa trava i cveće nasmejano na suncu.

Žao mi  mila moja, vremena sretnih dana,naših detinjih života,nalik na jedan začarani svijet, iz koga nismo mogli ili nismo hteli pobeći, se pomalo bliži kraju.

Predivni su Dvori moji,mila moja.Sa lutanja i puteva dugih i raznobojnih  uvijek sam im se vraćao noseći u džepovima misrise žutih dunja  i eho djevojačkih  tuga, orošenih ljubavlju i iskonskom milošću.

Hvala ti proljeće moje,za sve dane proljeća mojih.Koračaj polako ka putevima mojim,ka svim proljećima što njima dolaze

Spavaj mirno ljubavi moja,za sva proljeća koja si mi ili nisi dala.Sanjaj lijepe proljetne snove ,dobro srce moje. Hvala ti za sve  biserne perle u mojoj duši nanizane.

 

I zato hvala ti za ljubav Jedina ljubavi moja. Pogledaj dolje ka meni , sječanj je, pahulje bele padaju i sećaj me se s ljubavlju. Čini to dok možeš, dok zvijezdice , tvoje sestrice obitavaju u tvojim očima.

Zbogom ,zbogom dijete moje malo. Zbogom ,zbogom moja djevojčice.

Opraštajući se oprost molim, radi mira u mome srcu  i tvome i  onog  vremena ljetnog. Ponovo pokušaj  ili  nemoj prizvati sjene, ali pazi , život je prelijep . I  plači malo dijete mopjeza mene i tebe. Plači djevojčice moja plači. Ja ne mogu , ja sam svoje suze isplakao za ovih četdeset osam godina  ljubavi, snova i  samoće.

 

Tu i ti jedina ljubavi moja i spas

svijet je bio prije i biće poslije nas

samo neće biti tako mio i  čist bez nas

 

da voleo sam te mjesec je svjedok

da volio sam te

bio zaljubljen

kao i uvek prije

od rođenja

nemoj se smejati

 

Istina je.

 

neki ljudi čim se rode žive u oblacima

u njima vide lik svoje jedine ljubavi

i onda kroz život hode i tragaju za njom

 

Neki je nađu.

 

neki se mimoiđu u djeliću sekunde

a to je mnnogo prostora

neki nespretni budu  nađu je pa se izgube

svi su oni sretnici  jer  o ljubavi snivaju

 

svu noć sam probdio

veliki okrugli srebreni mjesec,

sićušne zvjezdice su mi namigivale

i avgust je bio

ali nebo nije imalo maglica

 

reka je bila dovoljno široka

da mi se činilo da je to jezero

na kojem  nestašni mjesec igru igra

lelujajući hoće da najavi djecu

koja se igraju i jure

 

samo se šalio,

mene hudog  zezao,

jer iako je bio osam godina stariji,

ja sam ga prepoznao

 

bio je to onaj isti mjesec

onih naših obala pustih

obala vrelih

kad molio sam te da budeš kao more

 

a ti si me voljela ljubavi moja

bio je to onaj isti mjesec

velikodušni

što slao nam je maglice,

zvjedice i Bolero

okretao leđa

krijući pogled

da bi se mi bezbrižno igrali i jurili

 

tada smotekdjeca stidljiva bila

pa smo poljubce i milovanja

u  uzburkanom

zapjenušanom valu  krili

 

Govorio sam da te volim

vjerovala si mi

Govorila si da me voliš

vjerovao sam ti

 

Da mila moja, sve je to uistinu bilo,one davne hiljadu devetstotina šezdeset osme.

Da ljubavi moja , bila je to godina ljubavi i cvijeća,i još mnoge što netom slijede.