Priča o tri Slobodana Kovačevića rođena u Gradu Čednosti

U Sarajevu, u vrijeme Indexa, su postojala i djelovala tri Slobodana Kovačevića.

Čisto sumnjam da je ijedan potomak Save Kovečevića. Drugačiji su bili. Ni skojevci ,ni komunisti, a ni nacionalisti.

Jedan je bio Slobodan Bodo A.Kovačević.Bio je član Indexa .Gitarista koji je gitari dao dušu i onda je  pokonio dunjaluku.O njemu ,se manje više, sve zna.

Jedan drugi Slobodan M. Kovačević je također muzičar, bio. Mlađi do onog prvog godinu dana; sa njim i Fadilom Redžićem u Lutalicama ritam gitaru tandaro. Svirao je i u Indexima II, ali kratko vrijeme. To je grupa koja je nastala od ostatka Indexa po dolasku Bode,Fadila i Davora u one prave Indexa. Slova A i M. su početna slova imena njhovih očeva i služila su da ih tekstualno razlikujemo, fizički su se razlikovali ali i jedan i drugi zgodni bili.Obojicu su povremeno zvali Slobama.

Bodo M.je poslije svirao u Pro artama od njihovo osnivanja. U Splitu je 1973.godine osnovao grupu More. Meri Cetinić, Doris Dragović, Oliver Dragojević mnogi drugi mu duguju zahvalnost za uspješne karijere.

Sada kao i mnogi drugi koji su napustili Dvor nema domovinu. Bavi se slikarstvom i pomalo muzikom.

Sarajevo pamti svoju dobru djecu.

Sarajevo je imalo i trećeg Slobodana Slobu Kovaćevića sina čuvenog sarajevskog ljekara, Doktora Kovačevića.

Nekim ljudima vrijeme oduzima ime. Tako smo vremenom zagubili ime doktora Kovačevića. Niko mu nije upamtio ime. Bio je, jednostavno, doktor Kovačević.

Slobodan Slobo Kovačević ,doktorov sin je bio dijete , pa dijete-čovjek, kojeg bi moderna nauka označila kao autistu. Za većinu nas bio je dijete -ljudina, koji je put šarenih leptira lebdio nekim stazama čudesnih svijetova samo njemu znanih.

U tim njegovim svijetovima je vladao sklad, mir i ljubav. Skoro uvijek je ;ne hodao, nego hodajući jurio, žurio i lepršao vitlajući neke, samu njemu znane mjehuriće i snove.

Imao je fantastičnu memoriju i diječiju filozofiju. Volio je da se igra i juri. Njegova oridnirajuća ulica je bila Nemanjina,poslije joj vraćeno ime od prije kraja II svjetskog rata; Čekaluša. To je ona ulica u kojoj se Kemal Monteno načekao Lidije,a Milić Vukašinović bubnjo na školskoj klupi i tabli,a kradljivac Brega Beštija đepario bjelosvjetske note.

Sigurno znamo da bi prste u usta stavljao kada bi Lidiju vidio. Bojao se njene ljepote sve dok je Kemo nije opjevao. Nikad novac nije htio uzeti. Davalo mu se. Ali ako bi mu neko sladoled kupio, prihvatio bi ga. Bio je malo,veliko dijete,ogromnog srca.

Uvijek ispeglan i čist u nekim sivim za deset cenata kraćim pantalonama, braon cipelama na pertlanje i plavo bijeloj karo košulji šetao se omiljenim kvartovima.

Spuštao se Slobodan preko Mejtaša, pored američkog konzulata do Katedrale i prve Gimnazije. Ljeti je umjesto košulje blistavu bijelu potkošulju nosio. Rjeđe je do Bašćaršije hodio.Nije volio velike gužve i nepoznata tujinska lica.

Tada bi se umorio i tramvajem se vratio do malog i velikog parka, do Alipašine džamije. Na ulazu u dvorište džamije bi se prekrstio, ušao i vode se napio.Tada bi opet krug tramvajem od Skenderije do Latinske čuprije pravio i na slatko čoše išao.

Tamo bi ga Davor ili neki drugi Dobri Sarajlija sladoledom počastio. Nije se micao sa mjesta,u hladovini zaklonjen od sunca, dok sladoled ne bi; ko dijete malo; sa kornentom polizao i smazo.

Poslije Njemanjine je najćešće špartao Koševo ulicom, Prije zvanom Kralja Tomiislava, do II Gimnazije i do dva parka mladosti iza nje. Od Higijenskog kroz Alipašinu (Đure Đakovića) i uz Gabelinu (Matija Gubec) nikad prolazio nije.

Tu su komunisti svoje vile krili,a ljudi ih se bojali,u tišini svašta o njima pričali.O nestajanju i otocima,priče do Slobe došle.Zato se on nikad iz Sarajeva maknuo se nije.Osim rijetko do mora,Suncegrad zidina  rivijere.

Dalje od Marin dvora nije išao , tu se za njega Grad završavao. Otac mu je govorio da mu treba pasoš za prelazak te granice između Dvora i predvorja. Pasoš nije imao, a i bojao se dalje ići jer je tamo bilo mnogo loših ljudi.

Znao je sve o dobrim ljudima Sarajeva. Njemu je to lako bilo. Imao je fotografsko pamćenje. Sa neumoljivom preciznošću je znao ko je dobar čovjek. Dobri ljudi su imali vremena i strpljenja za njegova pitanja, a bilo ih je mnogo. Bilo je to dovoljno pitanja da se sazna nečiji životopis i rodoslov. Pitanja nikad ponavljao nije.

Lica baš i nije dobro pamtio.Uvijek bi pri svakom novom susretu za ime i prezime pitao. Kad bi mu se odgovorilo on bi upitanog prepoznao i u tren bi mu životopis izdiktirao i ponekad i neku tajnu u životopis ubacio.
Često bi neku nepoznatu činjenicu ili novost tom nekom drugom o njemu samom znao ispričati.Bespogovorno tačno i na vrijeme ,bez greške je znao koji je dobar čovjek umro.Oni zli ga nisu interesovali.

Kako je dobivao i djelio informacije i kako se savršeno bez greške prema njima ophodio bila je nepoznanica za naše umove. Kada bi neko dobar umro bio bi jako tužan i zamišljen , ali plakao nije. Zapravo nikad ga niko nije vidio da plače , samo je osmijeh negovim licem zračio.

Loši ljudi nisu imali vremena za njega .Bili osorni i grubi prema njemu. Zli ljudi su ga tjerali i šikanirali. No, činilo se da je u to doba u je tih ljudi manje bilo,ali nije. Grad je bio manji i čvršči i zlo se dobro krilo.

Oni dobri su ga uvijek branili i znali kazniti one loše i zle Njihova ružna lica je pamtio i izbjegavao.A poslije i oni njega, jer su se bojali dobrih.

Godine su prolazile. Slobo je stario i postajao sporiji i fizički i umno. Sve rijeđe je biograf bio. One dobre sve je upoznao,novi nisu pristizali.Tako je gubio svježinu i bistrinu,

Onih lošiji i zli su nadirali sa svih strana iz svih mogućih vukojebina.

I Slobo dijete-ljudina nevinosti i dobra i Grad čednosti se prevarili. Grad i Dijete su mislili da je dobrota i ljubaznost su dovoljna odbrana od zla. I bili su u pravo,samo što će to morati krvlju i mnogom smrću platiti.

Kako sve ide u parovima morao se pojaviti onaj monstrum Slobodan Milošević koga posla genocidna SANU sorta oca nacije genocidnog uma Dobrica Cosić, da svu dobrotu ,slobodu i ljubav pokuša uništiti. U grad čednosti nikad sa svojim zlim koljačkim hordama nisu ušli.

da li je dovoljno reći da su  zvijeri i monstrumi debelo popušili Bosanski grb?

Slobodan Slobo Kovačević doktorov sin je živio nekoliko godina poslije rata.Ali to više nije bilo njegovo Sarajevo u kojem je on sve poznavao.Bilo je to neki porušeni grad, sa mnogo novih lica,stranaca koji su ga se plašili,a on se plašio njih.

Čutljivo je hodao ulicama,tiho se ugasio,presvisnuo.Tek tako. Odjednom samo smo primjetili da ga nema.Ili je nestao nešto malo prije rata,a njegov duh je  jurio ulicama svoga grada da ga čuva brani i sačuva.

Ništa to neobično ne bi bilo.Sa Slobom se nikad nije mogao poredak stvari sa sigurnošću znati. Imao je neku svoju nebesku šemu punu iznenađenja, onih ljudskih, prijateljski i vedrih.

Hvala ti za neizmjernu  dobrotu , milost i radovanja  koju si nam darovao :

Slobodane Slobo Kovačeviću ljudino ,doktora Kovačevića  sine.

Po završetku rata Slobodan Bodo A Kovačević se iz Praga vratio u Sarajevo. Svirao po bivšoj Jugi, u Sarajevu u tišini akvarele crtao.

Nikad nije mogao preboljeti što je na nagovor žena napustio Sarajevo i ostavio da ga neki od Indexa i Sarajevska raja brane.Kad su Indexi zvanično prestali da postoje nekako se povukao od svijeta, da bi jednog sunčanog dana,tri godine poslije,  2004.god. tiho, pretiho u drugi svijet za Jasnom,svojom prvom ljubavi otišao.

Slobodan Bodo M.Kovačević je 1992. iz Splita u Crnu Goru banuo.Ne znamo da li je mogao ili se nije htio vratiti u svoj rodni grad.Možda nije imao kome, a možda se užasavao viška krvi i smrti od kojih mnogi pobjegoše.

Iz Hrvatske je otišao valjda zbog okruženja, ne stađunskog. Stađun je isti i u Splitu i Heceg Novom. Biće da su ga protjerali, jer mu je trebalo trinaest godina da ponovo posjeti grad i ljude kojim je život ,ljubav i lijepu muziku dao.

Grad čednosti nikad ne zaboravlja svoju dobru djecu i zahvaljuje im na darovima.

Pobrojana trojka nisu svi dobri sarajevski Kovačevići.Ima ih još.

A ima i loših Kovačevića.To nisu sarajevski Kovačevići,oni su šljegli,pa su poslije odšljegli na okolna brda da ubijaju Grad ćednosti. Na čast im poganluk nhjihov.

Nebo sve gleda i pamti.

Alelujah.

Frka Frkica – VI Dio





Kao što rekosmo , poslije onoga oni Frku zvali kad Debu, Omu i  Lenjog nisu zvali.  Jedino bi tako došla. Mojsiju oprostila.  Zna kriva je. Skrnavila i kršila  mu cvijeće, njegovu treću najveću ljubav.

Srdačno bi se poljubila sa  drugama. Zlata i Lela Jela Jelena bi je za ruke krhke  uzele u kuću uvele.

Iz nekog inata bi dolazila u odjeći maržoretkinje. Imala ih plavih i bijelih i kombinacija  i bijelih plavih. Pa onda bijelo i bijelo i plavo i plavo.Ponekad i ljubičasto sa roze.Pa  kombinacija sa  suknjicama  i vrućim pantalonicama. Imala i pantalone bijele i plave,ali oni sakrivali ljepot noge Afrodite , mrven manje.

Mogla je meržoretkinja raditi šta je htjela sa odjećom , jer je tijelo njeno , Fidija uzimao kao urnek , dok je grčke božice vajao .

Maržoretkinu odoru bi joj skinule ,  anterju obukle. Bijelu , prema duši njenoj. U kosu , na ruke i noge mnoge zlatne okove svezale. One bi se slično uresile. Zlata rubin, Lela Jela Jelena  safir anterije. Sada njih tri imaju tri čovjeka, tri princa po njihovim anterijama skrojena.

One su druge  blentovije su malo skrajnuli. No ,vratiće se oni Još blentaviji. Oprostiće im se . Mladost , ludost . Tren nerazuma?Uh,nisu ni svjesni u beskonačnost tog trena.

Ljepota mila, okupana bjelinom, orošena tugom, sjela bi sa strane, kao dijete koje se plaši nepoznatog društva. Pokunjeno bi spuštala glavu kao da se nečeg stidi. Najiskrenije se sramila svojih pogrešnih odluka. Odsutno pogledom po cvijeći šarala i malo drhtala kao djevojčica koja željno išćekuje prvi poljubac.

Da li je o onoj noći mislila , bilo je teško dokučiti. Jeste. Ponekad bi joj pogled  bljesnuo kad bi prepoznala koju žućkastu ružu, kadificu i jagorčevinu.Od bijelih djevičanskih ljubičica pogled odmicala, ugledala bi modre pa bi se smirila.

Kada bi čitav đardin pregledala i više nije imala gdje pogled kriti , Dobri bi joj  prišao, uvijek tamno modrom kadifastom odijelu, bijeloj košilji i plišanoj leptir mašni boje ljubičice. Naklonio bi joj se i  onaj dio čela,  pri samoj kosi , dašak poljubcem orosio.

Ona bi se na tren ozarila, pa ukočila. Desnom rukom bi je blago zagrlio. Uzeo njenu desnu ruku u svoju lijevu, vrške prstiju nježno usnama dotakao i malo stisnuo. Zatim bi joj nešto šapnuo, ona bi se nasmijala , ponekad bi jecaj cvijeću poslala. Nikad to ”nešto” nismo razabrali niti čuli.

Mislili smo, znajući Dobrog, moglo je biti nešto poput:

-Dobroto moja ,dobro mi došla … mila moja, evo mene ništa se ne brini sve će biti u redu …malena moja čini mi se da te malkice volim i  da se zaljubljujem u tebe.

Ili samo jedno usudno :

-Glumi milo dijete moje, od nas se večeras ljubav i snovi očekuju.

Ne da Mojsije , ne popušta. Neće Frki i Dobrom niko ukrasti ovu noć. Još se nije iskupio za jazuk zijan , a samo nebo zna hoće li ikad.

Navalio na Mitu bekriju i Zilhu Silvanu, zvanu  rane moje nesrećnicu. Vrti se ukrug,  improvizira, bolero ubacuje i doziva, rukom strogo ušutkava neku drugu nevoljnicu koja gori i hoće da vatru glasom zaljeva.

Lelujaju umilni akordi, usporeni , ali reski i blagi. Cvijeće treperi, mjesec se smiješi, zvijezdice žmirkaju, ustreptjele maglice su u zasjedi, sve iščekuje…nešto će se dogoditi.

Zatim bi Frka i Dobri udahnuli duboko i grčevito, pa izahnuli joj dublje, grčevitije. Kao da bi im lakše bilo, kao da im je nervoza prvog kontakta popustila. Ništa nisu pričali, samo bi se pogledavali. Iz početka , kao stidljivo i krišom, ispod oka, pa sve češće, dok im se pogledi ne bi susreli i čvorom svezali. Tada bi se smješili, ona bi glavu na njegove grudi naslonila i zaplakala.

Uvijek, baš uvijek bi zaplakala. To je dobro,mislili su. Bol izbaci Frko mila . Bilo ga je toliko mnogo, još će se nadodati,da ga  nikad, za života,  nije stigla izbaciti.Bol se gomilala, jer je nova u talasima stizala. I čini se nikad nije prestala nadolaziti.

Za večerašnje  suze je  krivac bio Mojsije. Njegova te muzika natjera da osjetiš prostranstvo i ljepotu neba i savršenu ,neuslovljenu ljubav što ka zemlji i ljudima hita. Dok ih ta ljubav i milost Božanska opija i uznaša ; osjete se tako sitno i bespomočno, u grudima ih nešto probada i stišće i pomoći nema i ne želiš je :suze same liju. Samo Nebo, jedno jedino,neponovljivo takve molitve prima. Stvoritelj se zato pobrinuo.

Mojsije zna da je milo dijete bolje, dušu je malo olakšalo. On dodaje novi potrebni  nož-valer boli u ovu noć, u ovaj prelijepi đardin.Okupan svježinom sarajevske čedne noći , šadrvan šumi i kupa se u mirisima đula i probuđenih djevojčica.One sakrivaju svoje suze koje im izgledaju blijede i sitne , jer se  pored njih  ispklakala Kraljica vrišteće boli.

Vraća se Mito bekrija,  kojeg niko nije mogao pjevati kao ona; možda njena najstarija sestra (?) .

Marija Magdalena je mudraca naučila; podučila,  kako harmonika u ovoj pjesmi treba da titra i jeca.Nema tu jakih  i glasnih uvoda koji odskaču od krhkog glasa.

Nema ni bučnih i bombastičnih prelaza koji su u disharmoniji sa elegičnim tonalitetom koji pjesmu uznosi do srca , do  boli, do  jecaja i krikova očajnice, koja je svesna da svog dragana nikad neće imati.

Ona je lavica, borac koja svoje krhko čedo, ljubav, ne da. Ne odustaje;  jer ako odustane to nije ljubav, to je samo još jedna zaluđenost. Zbog toga su ovakve elegije tužne i tragične. Zbog toga im  treba vjerovati i ne oduzimati izvornu poetiku i patos..

Mojsijev Mito je uvijek bio  sevdah posvećen Frki i Dobrom. Oni su oboljeli od   neizliječive bolesti : Ljubavi. Umirali i umrijeće od nje i zbog nje. Sve će to Mojsije doživjeti i boljeće ga. Dva male djeteta prerano gurnuta u okrutni santa svijet, gdje se ljubav nemilosrdno siluje i ubija.

Ovaj đardin je umirujući.Tako je pun neba i ljubavi.I nebeskih blagodeti. Sada su , ona i on , samo dva sićušna bića koja svoju ljubav grade prema snovima nadahnutim od putanja i maglica.

Usud, pravedni usud ili neki ožalošćeni anđeo naklonjen drugom bolnom i ustreptalom biću, je  napravio sićušni pomak u rasporedu zvijezda.

Njihove ljubavi su se okrznule i mimišle  u udaljenosti molekula vazduha. Oni to još ne znaju. Tako se čini . Zaboliće ih kad saznaju, tako da će svaki damar  sami za sebe  isplakati.

Univezumu je to sve  tako blisko i tako daleko i uvijek mora postojati harmonija i red. Nekad bi se njihove molekule za tren pomiješale, ali univerzum traži sve u parovima.Troje već  nije par, to je nerazum

Mojsije ustaje, melodija stane ,okreće se usamljenoj djeci, jer iako nisu sami, oni su dva najusamljenija bića na ovom dunjaluku. Ruku na usta pa na čelo stavlja,još jednom ruka na usta pa na čelo, i poklanja se djetinjoj  ljubavi.

Sedefaste klavijature klize, tek jedan dva basa se uključuju. Prelijeva se dašak vjetra u muziku, muzika vuče mali potoćić.  Ovaj stidljivo kreće na put, nejakih, nesigurnih koraka traži pomoć, maestro ga podržava. Akord  , dva  nijansu snažnija se glasaju ,  pa ih vraća nazad,hoće da potočić sam ojača. Potok klizi, do bijele anterije dolazi , izmiče se  i oko ljubavi obilazi i puni krug pravi.

Potok je zarobio ljubav i ona nema uzmaka, ovo je njena pjesma.

Ona pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna jer zna da se njemu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno a tako bolno počinje i objavljuje:

Sve je nekako usporeno i trenutak kao da se ponavlja.

Frka pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna jer zna da se njemu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno a tako bolno počinje, kao da se rađa i objavljuje:

“Ponoć već je prošla

Vreme je  da se spije “

Glas je tih,  jedva čujan, to je šapat, molitva nebu  koja moli : zaustavite vrijeme. Glas je sanjiv, pun čežnje , ali se još uvijek  ne da naslutiti jasnost kristala.

Dobri zna da je stvarno ponoć i da će proći, njihov dan je izdahnuo; povratka nema. Tuga je to. On je prijateljski prihvata.Nije mu uopšte strana.

I Mariji Magdaleni se ote glas:

“Srce joj je budno

Davnu želju krije “

Ona je sada ljubav i glas koji se pretvara u nju samu:  krhku, bojažljivu djevojčicu , koja je i žena i dijete.I preplašena srna i raskošna ljubavnica . I hoće svome draganu da se svidi , jer njeno srce ne neče da spi. Frka je poput davne želje koja se krije , ali koja evo, sada na koljenima kleči, dok bijelina anterije otkriva da to nije djete , već bolna žena,koja samo što ostrašćenu ljubav ne vrišti.

Dobri je zatečen, on se ježi , vazduh traži i ne nalazi. U grlu ga grebe , ništa ne čini; san da ne otjera. Magla mu  oči polako nadvladava, on je tjera,  ne želi ni sen krajolika ili glasa da propusti.

“Ej, kraj penđera stojim

Čekam da ti vrata otvorim.”

Sada je ona goruća  čežnja koja mira nema . Ona i šeće,  i strpljivo stoji ali trepti da svom draganu vrata otvori. Glas je pola oktave vrisnuo jer ona otvarajući vrata,  želi da otvori sve ono što Mito u njoj izaziva , a ne dolazi da ubere. Vrisak je bol vatre kojom tijelo plamti i gori. Klečeći , krasotica Dobrom koljena zagrlila, mirisnu kosu i glavu  u skute naslonila. Odmara, zatvara oči i časak sanja. Čeka je ono najteže u ovoj pjesmi. Možda i u ovoj cijeloj noći?

Dobrog hvataju srsi od ovog vriska , jer  zna da za njega je on kriv.I nije kriv. Tako se to desi ; nesklad djelića sekunde i malog atoma i nekoga boli. Čitav život. To njega ne opravdava . On je kriv!?  On je njen Mali princ koji hoće da se svidi i ljubav da. Njemu je ljubav ukradena, oteta . Ostalo je bogatstvo ljubavi i sna,  čije djelove može i mora podijeliti. Ali ova ponosita djevojčica hoće sve. A to bi je spržilo.

Dobri pribrao misli i čini mu se da jasnije vidi, ustaje i podiže je. Ne želi da ona kleči. Ako iko treba da kleči i oproštaj da moli to je on. Zagrli je  i ovaj put u usne ljubi. Ona se pribija uz njega i srce bolno otvara:

“Zašto, dušo ne dođeš

Da me kući povedeš

Da ti svoje srce predam

Da ti staru majku gledam

Dobri, Dobri bekrijo. “

Njih dvoje su već zagrljeni, ništa više ne postoji ; samo njih dvoje i glas. Jer to više nije pjesma. To su Frka i njen glas. To je obostrana bol  ljubavi ,  zapletena u blagosti noći  , pred nebeskim svjedocima. To je smiraj pred još veću bol;  kojoj će jedini izlaz biti sanjanje ove noći.

Ovo ona pjeva  u dahu, jer se boji ako zastane , njen ponos je neće dozvoliti da nastavi. Slomiće se. To je zvonki glas,  koji svoju kristalnost koristi da nježno  moli , da dragi po nju  dođe , da mu srce preda i da njegovo srce  napokon procvjeta i otvori za njenu ljubav, za njene snove .

Glas  odzvanja i hoće da se nesebično da , ali i da joj se dragi u potpunosti preda. Frka je ova put  refren skratila na jedno pjevanje. Bilo joj bolno i besmisleno moliti za nešto što zna ,da se neće zbiti. A skoro da se zbilo.

Dobri  osjeća tu izvjesnost što vrišti u glasu i izvire iz njenih suznih  očiju , što ih ne skida sa njegovog lica. Dobrota mila kao da želi da  upije i tetovira taj vrisak iz svoga uma u njegove snove. On vidi tu bol kojom  lavica odlučuje ubiti svoje čedo.

On zna da je to jalova pomisao. Ne može se ubiti ono što rodiš, što samo od sebe poteče. Čovjek se može nadati  da je pogriješio i da će neka druga ljubav doći. Tu uvijek griješi. To zna i ovo milo dijete i zato je ta bol i tuga. Gubitak nečega što se samo tren imalo ili nije?

“Obećo si Dobri

Da  ćeš jedne noći

Kad se varoš smiri

Ti po mene doći

Ej, cvijeće tvoje bijelo

Već je čekajući uvelo.”

Marija Magdalena je čestito dijete, blažena žena, neće milostinju, on hoće ljubav i snove. Ona je dašak vjetra koji još uvijek ne prihvata bol i usamljenost. Ona je lebdeća tuga koja jeca i koja shvata da vrijeme njenih ljubičice nevinosti i čednih snova neumitno vene . Njena velika djetinja duša se očajnički bori da njen dragi, kojeg napušta bude sretan i neokaljan. Ona će se već nekako izboriti sa bolom i tugom. Bitno je da ljubav opstane u svjedočenju zvjezdanog neba i svjetlosti Mjeseca .

Kako je pjesma odmicala Dobri je sve više snježio. Glas ga ledio, vrisak ga bolio, nježnost mu dušu drmala, sjeta mozak ubijala. On hoće da vrisne ja nisam bekrija, ja sam samo dobro dijete , koje hoće da voli , ali riječi ne izlaze , valjda ga glas izdao.

A stvarno nije bio bekrija; njega su obijedili, njemu su to nametnuli,njega su svojatali i krali.On je bio samo Mali usamljeni Princ koji je htio jedino da ga puste  da bude dijete da se igra i da voli.

Marija Magdalena se na njega oslonila da bi opet molbe poslala. Opet je u bunilu,

“zašto…Dobri bekrijo…

Zlata i Mojsije ,Lela Jela Jelena i Herco su zatečeni i zapanjeni. Prisustvuju nečemu što se više nikad neće ponoviti.Znaju to.

U Marije se ,u slomljenom srcu njenom,neočekivano rodi glas.U jadu vremena,u jadu jada,u jadu sjemena,u jadu pada,u bolu ljubavnice i prijateljice,golubice i grlice,princeze dobrote i milosti Rodi se glas vrišteće kraljice boli.Rodi se jecaj,rodi se krik kao pahulja bijelih kristalni let.Ah da, Marija Frkice mila i pad je let .Kad je Marija pustila glas,dok je pjevala o Dobrom čovjeku svom,ptice su ušutjele i plakale,drveće je stiskalo lišće, rijeke su prestale da šume,more se nije talasalo.Toliko ljubavi i tuge utkanih u safirnu čistoću jecaja,u brilijantnoj jasnoći bola ledilo je ljude i nebo. Takvo nešto nikad nisu čuli kad u Marije Magdalene rodi se glas…

Da; ona mijenja i ime i čini se da ovo ime bolje pristaje, jer ovo ime  ima lik i stas. i neku plemenitu dobrotu koja Miti nedostaje. Nije to, tamo neka , opsjena iz pjesme.

Sada kad je pronašla ime i identifikovala tog nedolaznika, koji neće da dođe i kući je vodi, oslobađa glas. On postaje još bolniji, pjesma ubjedljivija.

Molba se ponavlja, refren bruji.

Muzika postaje tek sjena lahorca; koji pjevačicu sili da se iz petnih žila, ali vrlo tiho pobrine da plima elegije dospije do njegovog srca. Bol se uvlači u srce njenog dragana, njenog dobrog bekrije. Ona vidi da to nije ona uvijek prisutna dječija tuga. To je nova, plemenitija tuga utkana u njenu bol, bol voljene žene što voljenog gubi.

Zbog toga ona ovdje pjesmu naglo prekida. Muzika je zatečena i još malo titra pa se uz jauk gasi. Niko nije zatečen.

Krasotica svoju dušu u prekrasni đerdan nanizala, pa ga skršila i bisere blještave po đardinu prosula. Svima je mnogo toga poklonila. Više  se nije  imalo   ništa reći. Ona je svoje isplakala.

Nije joj bilo lakše. Nosiće ovo breme cijeli svoj život. Ali i sanjati sve ove noći i radosti koje su joj poklonjene . I koje je krala.

Vremenom će oprostite sebi? Možda? Drugima nije ništa zamjerala i oni su bili skoro djeca, osim onih koji su bili zvijeri.

Dobrog ništa neće moći oprati. Slagao je one večeri kad se slamala, kad je svoj usud proklinjala.

-Ništa se ne brini malena moja , sve će biti u redu. Ja sam tu.

Ona zna ništa nije u redu. I nikad neće biti. Slagao je , a još to ne zna – i opet bi. Vrijedilo je. Frka mu je svu djetinju ljubav poklonila.

I zato se ovo drugima piše, iako mu je Frka od srca oprostila. Njena velikodušna duša je dal mig da i njeno skršeno srce bude milostivo.

A, on? On se već naučio kako da ljubav sanja i voljenu u snove doziva. Njemu je lako; on svoje ljubavi na papir,na paltno baci pa ih ubija, da bi ih ponovo rodio i opet ubio. Samo je poslije svakog ubijanja slijedila jača bol i jači sni.I ljepše slike i nježnije riječi.

Snovima žao Malene Princeze i Malog Princa što ne mogu da se vrate u one dane, kada bi jedno pred drugo mogli stati čisti i nevini. Oni to i sada jesu, Možda(?), tek malo,  sasvim malo zaprljani. To malo je njima veliko i nepremostivo i ne mogu ga oprati. Nisu to oni htjeli , to su im drugi učinili.

Noć je odmakla. Još mnogo ima do sabah zore.Frka ga još jednom očajnički ljubi, on je grli  i ona  kaže :

– Dragi vreme je da se spije.

Frka ga još jednom očajnički ljubi, grli ga i on joj kaže :

– Draga vreme je da se spije.

Oni su bili samo djeca koju su ranjavali i koje hoće svoju djetinjost , svoju bjelinu  da vrate. Sada ne žele drugima da se svide.

Nisu se obazirali na Lelu Jelu Jelenu, i Zlatu; na Mojsija i Hercu još manje. Četiri sjene uđoše u kuću. Ostaviše ih same.

Frka Frkica  uze ibrik, sapun i peškir u ruke, frkičasto povede Dobrog do šadrvana .Odrvrnu česmu, inatno , onu prvu razrooku desnu dojku poli hladnom vodim iz druge česme koja je malo hera bila.  Niko ne zna zašto se naherila i zašto je niko ne popravlja. Bilo bi to lako. Očas posla .

Slimi anteriju, bez imalo stida,  onako kako to djevojčice rade,  jer to je sasvim jednostavno, dječije. Dodade anteriju Dobrom. Ispred njegovih očiju ostade samo uzbibana bjelokosna ljepota.

Podiže kosu , pa je u punđu zamotava. Slavuji budni! Poznati poj ih probudio, znatiželjno gledaju prekrasnu bjelinu i ne okreću glavu. Što bi ptice rekle, to je sasvim prirodno.

Odvrnu česmu do kraja,   malom ručicom, skoro djetinjom šakicom , vode zagrabila, ko grlica srknula, jednom . pa još jednom. Inatno , onu prvu razrooku desnu dojku poli hladnom vodom .Plaknu se, ne , jako  se isprska , zali vodom, i onu drugu  posu vodom hladnom i istrlja. Od žudnje gorila , od tuge sagorila, bol ispirala. Tijelo je  rosila, pa se mila umorila.

Dobri  zamišljeno pogledava maglice. Neko bi reko , gleda da vidi jesu li im zvijezde naklonjenjene. I bez toga je znao da njima dvoma pomoći nema. Ne zna zašto i odakle mu to , ali on jasno sluti i muči bol .

Trznu se, razbistri oči , pa sa druge strane šadrvana, zaklonjenom od pogleda sa prozora, anteriju polaže na šadrvan. Košulju , pantale, cipele i čarape skida , hoće da se pere i umiva. Frka se već oprala, dodaje sapun, bliže, jako blizu mu prišla, pa ga mazno bokovima gurka. Grudi jedre, djevojačke, rukama njegovim prinosi. On se  njenom nestašluku smije i gurka je od sebe.

Ona natoči ibrik hladne vode, pa ga proli i ponovo natoči. Dade mu da vodu proba, on je proba , pa joj klimnu glavom. Uze ona ibrik i pljusnu ga cijelom sadržinom.

Kaže:

-Kad ti je dobra evo ti je. Ispod mokrih gaća pripijenih uz tijelo pokvašeni slavuj se uspravlja i nečujno glasa,  kao da cvrkuće.

Naga  Frka Dobrog  oko struka zagrlila,  pa se pribija. On je za ramena drži, ljubi je u lice, usne,  kosu, međ mirisna ramena usne uvlači; ona drhti  i još jače se pribija. On joj pruža anteriju ona je navlači. Dosta je golotinje, svijetlosti ima, pa je  do ležaja vodi.

Zagrljeni, polako se vrate do otomana. Nigdje im se ne žuri. Ovo je njihova prva mladalačka noć, ništa ne može po zlu poć.

-Ah, kako da ne!

U svojoj ljepoti i uzvišenoj opstojnosti tužno se smješka  sudba.Vrlo ironično kao da je boli i jedi zla kob koja se večeras ponovo mota oko dvoje zaljublhjenih . Takav joj posao.A ona jga časno i pošteno radi.

Otoman raširen, dva tri čaršafa razastrto, blještavilo vezenih jastuka i pokrivač od plavoga brokata. Pored njega veliki bijeli  peškun.

Na peškunu : dvije kristalne čaše na niskim nogama, između njih u simetriji,  nestašno strči flaša kurvoasiera, malo ustranu zalegle  gitanes cigarete bez filtera, sedaminpedeset   i kristalna pepeljara pored .

Ispred zdjela i u njoj grozd rozaklije, u grozdu dvadeset pet zrna ,  jedna smokvica,  rumena breskvica , poveća tulumba između malene baklavice i nijansu veće ružice. Preko puta kourvazijea  mala zdjelica crvenih ribizli na kojima pupaju tri bijele ljubičice.

Frka gleda u Dobrog , raznježena i dirnuta , ali njena veselost samo što ne prsne u smijeh, on je ozbiljan, svečan i kaže.

-Ne broj , nema potrebe, dvadeset četiri ribizle su tu.

Oboje rukama prikrivaju i prigušuju smijeh. To ih obijesna  Zlatica , rubinova mladica , Mojsijevog bolera leptirica ,  malo gosti i puno  zeza. Damare im namješta. Svega se dosjetila i prisjetila. Još im kasetofon pristavila.  Ne trebaju ni to pogađati. Ima u njemu jedna divna Meri Cetinić. Samo pritisneš dugme i ona  nabraja njihova četiri stađuna. Ovo je bilo suvišno. Ne miriše na dobro. Dobri to sasvim izvjesno zna, Marija Magdalena još bolje, ali ni jedno ništa ne govori.Muče kao da su zavjetom šutnje vezani.

To je bilo ono što su oboje voljeli i snivali i to je njihovo samo njihovo zajedničko bilo.Posjede je Dobri   i  kleknu na koljena, uze je za ruke, poljubi ih i šapće joj:

Dodirni  me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
kad zvijzde za nas bdiju
dodirni me
u ovom  trenu sna
kada   milujemo se  kao djeca
kao labudovi
koji tajnu svaku   znaju
a se boje
neko ukrašće im igru tu

dodirni me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
usnama od snova
grijeh što nose
u ovom beskraju
kada tijela umiru
od jecaja i bola
a nose ih
uzavreli otkucaji srca
kao bura usred oceana

dodirni me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
šapatom zvijezda
na ovom splavu  davljenika

dodirni me
u ovom očaju
kao da je zadnji put
i ljubi me
molim te
kao da je prvi put

dodirni me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
i čuvaj me
stisni jako da boli do neba
i ne daj
mili anđelu
da nam ovaj  treptaj sna
ukradu
jer volim te
jer voliš me

Frka Frkica, ne može suze da zadrži i bez glasa plače. Njoj nikad niko nije poklonio pjesmu ili barem stih. Osjeća, iskrena ljubav je to  Zna, samo veliki sanjari i ljubavnici pjesme o ljubavi  snivaju i kad ljubav žele da vode.

Samo , zašto tuga pita se? Zar i on zna koju će joj bolnu pjesmu sutrašnji vjetrovi šumjeti?

Dobri  je voli, zna to , ali je neizmjerno  tužan . Zašto ta tuga,  ne pita se  on. Ustaje , gleda je u oči i lagano, nježno, kao dijete kada se prvi put ljubi. Dotakne joj od čežnje, mirisom trešanja otekle usne.

-Volim te ,  velika malena moja  , ljubavi moja.

-Znam velika srećo moja, ja sam tebe uvijek voljela.

Sjedaju, on joj pomaže da polako svuče anteriju. Ona drhti, nije joj hladano. Uplašena je ,  kao da joj je to prvi put. On se smiješi i kaže:

-Jeste mila , ovo nam je , i meni i tebi prvi put. Ono prije  nigdje u nebeskim knjigama ljubavi nije zapisano.

Oni se polako međ pokrivače spuštaju. Uzbibani su i vreli. Strast ih požuruje.Nemaju više šta čekati.Ona leže,povlači ga za sobom,skute šiti ,skutima stišće i mami ga. On je čvrsto, bez imalo dileme privlači otežalom sebi,Ona se propinje i predaje mu se …

Na  prozora  dvije anterije, rubinova i safirove ,  ruke jedna drugoj stišću i grle se . Malo prije su gledale i maglice i molile se za njih dvoje , svaka na svoj način.  U molitvama  zaželjele da nebo podari sreću onom  djetetu u bijeloj anteriji.

Možda su pogriješile što i onom drugom djetetu nisu sreću poželjele. Suđaje su ljubomorne i osvetoljubive , rekoše stari Grci. Ne bi se reklo , kliče život. Tko da zna?

One još malo žele da gledaju kako se đul bašta  darovima i svježinom natkrilila, svojim mirisima ispunila ležaj. Ptice su se već prije povukle, pjesme su ih dirnule i umirile. Sreća se  nikad  niže  zemlji  nije tako na dohvat daha približila..

Dvije sjene male sa prozora, hoće da se okrenu i prizor što nije za njihove oči zatome, kad čuju Frke Frkice očajnički krik.

I vide,  ona savršena i prelijepa u nagosti svojoj, trči i vrišti , i bjesomučno lupa na vrata , i vrišti. Trese ih, razvaljuje, vrišti  i uleće. One trče sa sprata. Čuju kako Frka grčevito vrišti i jezovito  plače .Ona ne plače, ona  riče i rida .  Ona je histerija , bol je u stomaku presjekla i ona jeca:

-Joj, mamo mamice. Joj, seje sejice.

Gubi svijest i  klone na mramorni pod stare jevrejske kuće.

Bjelina na ružičastim gravurama boji se kao raspukla ruža. Ima tu puno krvi.

Dobri , skamenjena gromada , omamljen ko da ga je neko mokrom čarapom punom sačme po čelenki hekno, ne hajeći, gologuz i nabrekao od čežnje, polako ka kući ide. Približava se vratima, hvata se za pozlaćenu šteku, hoće da je povuče i ugleda:

– Oh, usude , usude !

Tri  kapi krvi vidi. Prvo sićušna, zatim veća i na kraju krupna na mramornom pragu cvijet nalik crvenoj , tek procvaloj ruži rišu. To je ona ženska krv , koja ima onu boju koja nije zdrava.

Šuti on veliki tajac. Ćuti i tišina. Đardin je potpuno umukao. Zvuka nema.Ništa niko ne govori, novu ogromnu bol ćute. On tu više ništa ne može da učini. To su već ženska posla. Ispušta kvaku, vraća se do otomana , oblači pantalone ,sjeda do na kraj sami , do peškuna. Stisnut je,skupio se ko ostavljeni labud na kiši. Nešto ledenije izgleda, nalik onoj okamenjenoj gromadi sa izvora Modre rijeke.

Otvara kurvo-azije i sipa , po prst kažiprsta  položenog, rubin tekućine u čaše, prvo u onu od srca lijevu, pa onu izdajničku desnu. Spušta flašu , lagano čep zavrće.Otvara kutije sa cigaretama . Prvo sedaminpedeset, pa ž'tan na kojoj vranjanka pleše.  Iz svake kutije vadi po jedan cigar i stavlja ih u usta i zlatnim upaljačem pali. Jednu bez filtera međ titrajuće usne ostavlja, drugu, onu sa filterom u ruci drži i gleda.Toliko intenzivno i zantiželjno ko da će postati gatalac u žar cigarete .

Okamenjena gromada pritišće ono pokretačko dugme na kasetofonu.To će se pjesma desiti sedam godina kasnije, ali Dobri ima prelijepe snove i čistu dušu da može sve  snove i sve pjesme  dozvati u bilo koji stađun.

Čiste klavijature zvuk vodi  nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas. U misli mu pohrle dva nježna safira,  što su  sjetne oči zarobile i sa iskrama modrih ljubičica  plešu. Blagost i dobrota  se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, more plavetno , more gorko i duboko  mora i može roditi. Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.

Umilna tuga, čini se poznata, ali to nije Frke glas. Glasa se isto , treperi  i boli isto ,  ipak onih par stađuna  više, što ih Meri Cetinić ima prave tu razliku.Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole nikad ništa značio nije. Svima nama riječi , akordi  i snovi na sličan način u zagrljaj jure.

Mi smo stađune uvijek osjećali i nikad i nismo ih brojali. Kako ćeš izbrojati toliku ljepotu .  Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare snove polagali.

Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri ih stađuna i još sedam godina ih dijele, ali  ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštrica  zvana usud  za sve se pobrine.

“Sa rukom za ruku sa četiri stađuna

moji se dani kroz vrime vuku

s teplin i ladnin život se miša

žari me sunce , pere me kiša

Sa rukom za ruku sa četiri stađuna

a daje gazim vrime mi biži

stađuni moji još od početka

korak po korak , kraju su bliži

Stađuni ,stađuni moji

di je sad ono proliće cvitno

stađuni, stađuni moji

i lipo lito vedro i sritno

dok jesen stere lišće na stazi

ruke me stišću o zime mrazi

stađuni, stađuni moji

Sa rukom za ruku

ko će izdura do kraja gazit

jedni će nestat ko da ji nima

na me će pazit još samo zima.”

Zna Dobri ova pjesma priča o onom nekog drugom proljeću i zagubljenim stađunima koji nikad više vratit se neće , koji su ,  eto ,  vrlo bliski ovom vaktu.

Cigare , ona u ruci i ona u ustima dogorjevaju. Gasi ih , zima nove,stavlja ih među usne i pali. Slobodnom rukom hoće da opet obrne pjesmu.

Jedna ručica mala, jedno milovanje veliko, pogladi ga po licu .Iz ustiju mu vadi nanijećenu cigaru , pored njega sjeda, podiže mu desnu ruku, na svoja uzdrhtala pleća je stavlja. Drugom tipku gasi, ta druga krasota, oni drugi predivni glas, ovdje nema šta da traži. A ni vrime joj ni. Stavlja cigar usta.

Kao po dogovru , oboje , istovremeno udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se ne gledaju ,   se  čašama ne kucaju.

U očima praznoća , srećom zajednička, i nema suza, otpijaju po gutljaj. Bilo bi sasvim normalno da ona kraći, on puno jači cug ima. Međutim sada su ravnopravni, prinose čaše ustima , ne cokću i zabacujići glavu unazad ; polako do kraja ispijaju piće.

Mramorna se Afrodita  zgrcnu, brzo dođe do daha. On ništa, u kam kameni se pretvorio, u kamenu gromadu ubistio.

Ona ga gleda i šali se:

-Baš je ovaj život ponekad prava  kurva,mili moj.

On je ne gleda i ne šali se:

-Dobro došla , ponovo,u naš svijet, mila moja.

Meri in gleda ali nauk ne privata. Njoj se to ni i ne m're desiti. Još uvik. Oči joj zaslijepljine prvom ljubavlju.Ona to još ne zna , ne i pravom.

Šute i kraju  privode cigare. Lica im nježnija i bjelja od tisuću pahulja bijelih, koje ih negdje , u nekom vremenu budućem sa nestrpljenjem čekaju.

On opet sipa kurvoasier ,  kažiprst položeni rubin tekučine što mami  . Prvo u onu lijevu od srca, izdajničku, pa zatim u onu desnu povratničku.

Kao po dogovoru, oboje stavljaju istovremeno cigar usta, udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se gledaju, a se čašama kucaju.

U očima im  led ledeni malo se mućka i plovi. Srećom zajednički , nema suza, otpiju po srk, ona malo manji, on malo veći i cokću, i ne zbacuju glave unazad.

Ona se ne zgrcnu i nema borbe za dah, samo se malo strese i mramor se prosu u iskrice maglica. Gromada se malo opustila, više je žalosna vrba.

Gledaju u prelijepo , raskošno nebo zajednički , sinhronizovano.

Ona ga ne gleda i raznježeno kaže:

-Baš je ovo nebo uvijek prekrasno, dobri bekrijo moj.

On je gleda i zaljubljeno kaže.

– Ti si uvijek tako  prelijepa ,kao preslika neba , krasotice moja.

Ona ga zahvalno gleda, malo se propinje i poljubac mu otima. On joj ga uzvraća i mnije :

– Ipak nikada nije sve crno.

Poslije su ležali poluskupljeno na bokovima ;dva fetusa  jedno ka drugom okrenuti , samo su se u oči gledali ; u oči ljubili. Ponekad bi im se  neki ljubavnički poljubac oteo.Po licu rukama  milovali kao dva slijepca koja hoće da upamte, svaku crticu; svaku boru  i poru i sve, u duše , u mali mozak da ih unesu i zacrtaju.

Sa prozora  ih s glede četiri sjene male i daleke , a uplakane .

Zatim su se njih dvoje nježno zagrlili i blago milovali. Ona je oko struka imala srebreni šal , onaj isti ,što je dobila  kad je život proplakala.

On se nasmija i reče joj:

-Srebrom si označila garnicu.

Ona uzvrati:

-Bolje srebrom nego crvenom đuvezijom.

Prsnuše u smijeh.

Ona se meškolji i polako se uvlačii na njegove grudi. On je blago grli, miluje  i ljubi. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati.

On je stišće , nježno  šapuće:

-Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ovaj put je bio u pravu.

 On ne vidi suze na njenom licu, jer ona je zavukla prelijepu glavu malu , duboko u njegova njedra.

Netom,   stišava se  i glas tanani mili  i samo za dragana njenog klizi. Glas nebeski, mio i anđeoski. Možda Meri još uvijek gleda i nauk prima?  Glas jasan, njemu muzika ne treba, jer  to dijete je i muzika i ljubav, i izvor nove rijeke boli , bježi  od mjesta gdje je pred ponoć nastao:

” …Ponoć’ već je prošla

vremeee jee da se spijeee…

Eeeej’,cvijeće’  tvoje bijelo

Već je’ čeka'jući u'vel'o..”

U predahu, dok bi ona  smirivala dah i stišavala tugu , a se ne bi preočita bila, on je sipao piće, palio im cigare, nestašan bio, ali samo do pojasa, dalje nije .  Da ne prepadne prelijepo dite malo. A i pogano je.

Ona bi pjesmu ponovo  počinjala , iznova i iznova , dok ne bi došla do kraja. Dobri je raznježen , vidi suze, mnogo suza u njenim očima . Cjelovečernja tuga se pojačava do sablažnjivosti, on bi da plače, ali ne može. Nema to veze sa muškošću. On jedostavno večeras nema suza. A za kasnije? Nemojmo biti zlehudi…

Zato je samo grčevito stišće ,  u kosu ljubi. Otimaju mu se duboki jecaji koje ne želi. Boji se pretvoriće se u jecaj, jecaj  u krik , krik u bol  , bol u nerazum i slomiti dijete.

Frka kao da osjeća da se njenom dragom duša dijeli i ovaj put nije željela da preskoči zadnje stihove:

“Sa drugari svoji

po meane odiš

s vino i sa pesma

noći ti provodiš

ej,mladosti pusta prođe

mili Dobri

ti po mene ne dođe. “

Ovaj put ne otpjeva refren. Da li to ona određuje životni put svog milog ili je vidovita. Tko da zna?  Izvjesno je da ga pušta u meane,  i  da više ništa ne moli.

-Život je to, može on , ponekad, biti predivan i podnošljiv.

Mudruje Dobri  tonući u san.

-Život je bol i tuga, i prelijep , a suza je sve manje.

Žaluje Frka  ne tonući u san.

Budna je.

Jezivo  budna i pribrana . Vrlo pribrana ;  kao čeljade koje je svoju sudbu izgatala ,  pa je vrlo dobro zna i prihvata . Mireći se bez pepela , pokore i bez pobune.

One četiri sjene male sa prozora više ne plaču, okreću se,  idu da spiju.  Mojsiju toplo oko srca, sad bi tamo odeltio i oboje ih izljubio. Drago mu ,  pomoglo se siročićima, možada se jednu mrven iskupio.

-Dobri , kučkin sine,  srećan si ti bekrija.Tri su ti djeteta i  život i ljubav  poklonila.

Šapuće u mirisnu noć , što opet  ona sama – ljubav je? Čudi se odakle mu ona pogana psovka! Valjda to dođe sa godinama.

Frka polu budna  usni, neki zbrkan san. Srce jeknu  joj ili jaoj. Ona se budi, i san joj se gubi, samo veliki nedorečeni strah ostaje. Nosiće ga cijelog života.

Ustaje i gleda usnulog Princa malog. Raznježi se , kao uvijek kada je gledala u njega.

Toliko je lijep i smiren. Prelipo dite malo. Ona želi taj prizor zauvik da gleda. Da ga utisne u sjećanje.

Nešto nedokučivo i sneno je u toj uspavanoj ljepoti. Nažalost ona mora putem  svoje sudbe poći.

Prije nego ode , bol rastanka i tuge joj maglom obavi mozak .

Da  vrišti ?

Nema smisla !

-Ovu poslijednju četerestinu je izvrištala i oplakala za čitav život.- tužno misli ona.

A ne zna – još je dijete , koliko čovjek u sebi suza ima i koliko se može toga desiti , a da prethodni jauci , jecaji i suze nisu ni mala maca u odnosu na ono što može slijediti.

Da ga probudi , da mu kaže šta je sudba  njima dvoma njenim izborom spremila , od sutra pa ubuduće, samo će zakomplikovati i nove nerazume raditi. Zato mora otići od njega. Boli je život , ali tako mora biti. Zna povrijediće ga više nego ijedna koju zna.  

Da kune ?

Koga i zašto?

Za sve su obadvoje krivi.Nije bitno ko je više ,a ko manje. Za svako dvoje se našlo pa se  nisu našli potrebno je dvoje jednake krivnje.

Da osuđuje?

Zašto?Ne mogu se aveti prošlosti vratiti ,  ukrotiti  i spengati i reći :

-Krivi ste !

Zna zaboliće ga , ali i oprostiće joj. A opet zna i njegovu časnost. Nikad više neće biti kao prije. Nikada oni neće biti par.

Njima nije bilo suđeno čak  ni ono mahalsko – dvoje se našlo pa se opet nije našlo. Oni su imali nesreću da se susreću i da se zavole , ali da ne pripadaju jedno drugom. Uvijek bi se nešto ispriječilo između njih. Pogrešan izbor, nepravi momenat, splet okolnosti . Ma mogao je to biti i lahorac koji je duvao u suprotnom smjeru od njihovih putanja.  Uvijek će nešto stajati na putu njihovoj ljubavi , kao muhur rastanka , na kraju tužnog  ljubavnog pisma.

Jednostavno njima se nije dalo. Kao da se neko proklestvo ušunjalo među njih , i čim bi nešto po ljepoti krenulo, samo bi pogrešne strune zatitrale i ona je ostajala bez njega , nijemeći od tuge i bola. Uvijek se molila da im se bar jednom osmjehne sreća. Mislila je da ih tada ništa ne bi moglo razdvojiti.

“Vidjevši  da je on snove prigrlio, polako sam se izvukla .U nekoj ljutnji i bijesu sve sam ponude na peškunu ispremještala.I ribizle , i rozakliju i baklavicu i tulumbu .I šal sam uplela. Sve sam pomiješala u neku nadrealnu  sliku . Pa onda pokušala osmisliti  neku konceptualnu instalaciju ,  neku sliku , poruku ostavila.

-Volim te mili , srce mi je slomljeno, moram te ostaviti , oprosti mi.

Napravila mu srce,od šala, ribizli i rozaklija. Malo  kičasto, ali iskreno, dječije. Uzela sam njegov upaljač, curvoasier nasula i jednu njegovu ciganku zapalila.

Popušila i ispila, ružicu viljuškom poderala .Ustala,upaljač u ruku sakrila, ruku srcu njegovom prinjela. Vidjela sam kako je njegovo srce zadrhtalo kao površina jezera kad ga lahorac iznenada napadne.

Znam, slikar je i poeta , razumjeće poruku . Otpetljaće zbrku koju je učinila. I neki inat je proradio u njoj Samo sam smokvicu , nedirnutu  na peškunu ostavila , kao žal za nebranjem.

 Nikad u životu ništa nije ukrala.Uzela sam njegov zlatni upaljač , sa ugraviranom djetelinom sa četiri lista, što ga je nekad meni poklonio. Ma šta uzela ; prisvojila ga  , ukrala. Htjela sam da imam nešto njegovo da me grije , tamo u daljini , i u  nekom drugom  stranom svijetu . Ali ostavih  mu kameju od žada , sa svojom slikom,   moj talisman da ga čuva od zla.

Tišina je bila takva kao da se neko sahranjuje. Ne , niko , nikad  neće moći sahraniti moju ljubav , ali sad  moram poči i ubiti njegovu . Zna neće moći . Niko ne može ubiti vječnu , bezuslovnu ljubav.Tiho se sagnula , nježno , u usne poljubila usnulog  , nesuđenog ljubavnika .

Čitavo vrijeme je imala nelagodan osjećaj da je neko posmatra. Zato sam suze sakrivala. Zato sam se kad je on zaspao,  pravila da spavaam .činilo mi se da sam čula prigušeni jecaj nekoga ko umjesto mene plače. Neki anđeo? Ne znam , ali bilo mi je lakše jer je neko dijelio moje suze.

Pođoh , ali se vrnuh i još jedan očajnički poljubac mu dala. On se nasmiješio i nastavio da sanja.Tiho sam se ka kapiji iskrala.

Izlazim ja ,  a Luca pred mene.Zastanem u meni straha nema, jer za njega mjesta nema. Svo mjesto je bol uzela i gledam, ništa ne govorim. Luce me zagrli i pitam, iako zna:

– Šta sada malena moja, kamo bježiš?

Pomirljivo i smireno , kao Dobri sliježem ramenima i  odgovaram :

-Idem u Vranje da se udam ,za sina čovjeka koji me silovao. Mito mi rekao ako se ne udam ubiće i Dobrog i brata mi. Šta ću , moram , nema mi druge!?

 Luce me ubjeđuje da mi može pomoć. Sumanuto  skoro histerično niječem glavom:

-Nemoj molim te, ništa i niko  ne može pomoći .Mito je taki kad nešto kaže on to i uradi. I molim te , najljubaznije te molim, ništa Dobrom ne govori , da me ne bi tražio ili krivicu osjećao. Ili nešto nepromišljeno učinio. I bolje je ovako . Boljeće ga , ali će se on praviti da mu ništa nije i ponos njegov neće me tražiti.

I  nije me nikad tražio.Ne,nije bio ponosan ili ljut.Samo je malo izubio povjerenje u mene  zato što nisam imala hrabrosti da mu kažem istinu.On bi već nešto smislio.A i sve je bilo gotovo.Ona je tuđa žena.U svetost braka ne treba barkati.

U strahu da Luce nešto ne uradi u ruke je dijete ljubim, ko majku svoju , suze mi navrše , htjedoh  da se istrgnem i   bježim. Luce mi ne da, zagrli me,  do auta milicijskog me vodi. Posjeda me na zadnje sjedište ko princezu neku u bijeloj anteriji i njenom  srebrenom svilenom šalu,koji mi je umjesto onog srcastog moga  dala.

Kapu na glavu stavlja i motor pali.Gleda  u retrovizor, ja se pravim da spijem.Čujem je kako tiho sa motorom priča:

-Motoru tiše , to dijete umorno leglo je da spije,snovima nesreću mije. Vozi je – prvac malo  više Sedernika.

Pred kućom Mito sav na iglama čeka. Kćer mu Frka na usud docni. Ostavljajući me u autu prilazi mu i kaže:

– Ova će ti svadba nekažnjeno proći. Ne da dijete na tatku svoga, iako joj on nesreću sprema i život unoštava. Ali pazi se Mito , prneš li, pljuneš li ili se nakašlješ malo jače nego što mislim da je dozvoljeno Goli ti otok za vaskoliki život ne gine.

Tu istu veče , u Vranju ,Marija Magdalena je izgovorila bračne zavjete.Obučena u bijelu anteriju đardina skršenih nada i ogrnuta Lucinim bjelim šalom oprosta bila je nestavrno lijepa i uzvišena.Skamenjena sa santom leda u grudima, ali uzvišena i prelijepa.





Bleki – Takava vam je naša ljepot djevojka Modra rijeka

Takva vam je

ta naša

Ljepot

djevojka

zaista takva vam je

ta

Modra rijeka

da prostite

ko kristali duše njene

blistava od suza

istkana od vjernosti

prozirna od snova

lepršava

lagana od postojanja





I još jednom

takva vam je

ta

Milost

djevojka

a je Modrom rijekom tepam

na dlan duše moje

ko kapljica Neba

ko suzu Zvjezdica

od iskona Ezela

do srca moga teče

kroz šume mudrosti

ko kap kiša

svejtluca sjajem istine

stijenje razdvaja

dobrotom

mramorne gromade spaja

da bi meni mojoj duši hodila

nevinošću svojom

snenom

mene Maksuma zavodila

do oceana ljubavi

sa mnom hudim

obalama svojim brodila

Yossamin – To sam ti ja





Dokle ću voljeti svaku vlas na tebi
i pod povećalom ne vidim stvari
dokle se praviti da nismo ovisni
o tebi ja, sve moje noći, svi moji dani?


Očima vjerujem kada se zatvore,
tad vidim najbolje je li ti stalo do mene
ti imaš načine, žicu za mene,
slabe su na tebe sve moje noći,
svi moji dani


Jer, jer.jer kad si ti u pitanju nebo, zemlju
okrenem na glavu
to sam ti ja, to sam ti ja


Kad si ti u pitanju sve što razum kaže
pada u vodu
to sam ti ja, to sam ti ja
sve šta trebam reći znam, alli kad si blizu
sve zaboravljam i sve ti dam, sve ti dam
jer ja, jer ja volim, ginem il ostavljam


Dokle ću voljeti svaku vlas na tebi
i pod povečalom ne vidim stvari
dokle se praviti da nismo ovisni o tebi ja,
sve moje noći, svi moji dani?


Jer, jer, jer kad si ti u pitanju
nebo zemlju okrenem na glavu
to sam ti ja, to sam ti ja


Kad si ti u pitanju sve šta razum kaže
pada u vodu
to sam ti ja, to sam ti ja
sve što treba reći znam ,
ali kad si blizu sve zaboravljam
i sve ti dam, sve ti dam
jer ja, jer ja volim, ginem il ostavljam


Kad si ti u pitanju, nebo zemlju okrenem
na glavu
to sam ti ja, to sam ti ja
Kad si ti u pitanju sve što razum kaže
pada u vodu
to sam ti ja, 
sve što trebam reči znam, ali kad si blizu
sve zaboravljam i sve ti dam,  sve ti dam
jer ja, jer ja volim, ginem il ostavljam
jer ja, jer ja volim, ginem il ostavljam