Oteću te od svih zemalja, od svih nebesa,
Zato što šuma zipka mi je, šuma je i za lijesa.
Zato što mi na zemlji stoji tek jedna noga,
Zato što ću te opjevati ljepše od bilo koga.
Oteću od svih vremena, svih noćnih tmača,
Od svih zlatnih zastava, od svakog mača,
Baciću ključeve, psa otjerati sa trijema,
Jer psa vjernijeg no ja u zemnoj noći nema.
Oteću te svih drugim – od jedne, nikada
Nećeš biti ničiji ženik, ni ja ničija mlada.
Na posljednjem sporu – umukni! – uzeti hoću
Tebe od onog s kim se Jakov borio noću.
Ali dok ti prste ne skrstim na prsima –
O prokletstva! – ti sebi ostati ti imaš,
U eter naciljana su dva tvoja krila,
Jer svijet tvoja je zipka, svijet je i mogila!
U tragičan već ishod sumnje nema I svaka stvar na svome mjestu stoji: Mača i praha Didona se boji, A novčić je za Belizara spreman. Zbog čega tražiš u drevnome mraku Heksametre o grčkim ratovima, Kada šest stopa zemlje i tu imaš I krv navrlu, otvorenu raku? Bezdano ovdje zrcalo te gleda, Što sanjat će i zaboravu predat Odraze slika tvojih zadnjih ljeta. Već posljednji sad idu. To je večer Po kući što ti polagano teče I ulica gdje svakodnevno šetaš.
