Bosna zemlja Božije milosti Pred ponoćna galerija


 

Na domaku proljeća                                                               Putevi i stranputice

 

  

Zvjezdana rijeka                                              Postanje Univerzuma

 

 

Svjetlost i ljubav                                                            Rijeka čežnje

 

 

Ostrva ljubavi                                                       Pahuljasto nebo nad đardinom

 

 

Sleđeni vodopad – Zimska čarolija                                        Zimske iskrice

 

 

Molitva                                                                                     Jesenji odraz u modroj rijeci

 

 

Uzbinabi đardin                                                                 Vodopad strasti

 

Vrtlozi i vihori strasti

 

 

 

Džordž Gordon Bajron – Ona ide

Ona ide u svetlu lepote
Ko noć blaga u zvezdanom sjaju.
Sve što ima u svetu krasote:
Svetlog, tamnog – njene oči daju
Sve nežnosti, i divote s njima,
Što dan blistav ne može da ima.

Ni zrak manje, ni ti više sama
Sen u valu crnih joj vitica
Il u skladu loknica, il prama
Što se spušta preko njenog lica,
Preko čela, gde čedne, spokojne
Misli – svoga mesta su dostojne

Na tom licu koje ozarava
Srećni osmeh večite vedrine;
Gde dobrotom svakog očarava
Mirni odsjaj večite vrline,
Na tome se divnom licu čita
Ljubav – mirna, nevina i večita.

 

Kemal Monteno – Gitaro moja / Song – Lyrics

 

 

Iskrenost đardina Ljubičasto-ružičasta dolina

 

 

 

Kada me ljubavi

ostavis sama

i kad mi kazes

tuzne stvari

 

Kad je kraj svemu

medju nama

ja se vracam

svojoj gitari

 

Kad mi zivote

prebrzo teces

i kad me sjetis

da se stari

 

Da svakom danu

predstoji vece

ja se vracam

svojoj gitari

 

Ref.

Gitaro moja, gitaro moja

hajde zasviraj, nek’ cuju ljudi

kako se u nama, kako se u nama

opet nova pjesma budi

 

Kad mi drugovi

odlaze moji

i kad za me niko

ne mari

 

Kad vise nista

nista ne postoji

ja se vracam

svojoj gitari

Bleki – Večaras nije noć za valcer

 

Večeras nije noć za valcer
draga moja je tužna
boli je život
a ne bi trebao
prelijepa je
dahom proljeća diše
ljetni plam joj venama teče
raskoš jeseni boji joj dušu
čednost zime je njeno ime
a sve se stopilo sa mirisnim ružama
njenog  tijela u cvatu
dok večeras sanja dragog
koji je bacio  ljubav njenu
za par nebeskih oblaka

ne večeras nikako nije noć za valcer

Miroslav Ilić – Bili smo drugovi / Song -Lyrics


Toliko toga cujem o tebi

cini se svakoga dana po malo

i kada neme govore usne

i kad mi oci po suzu puste

 

Ref.

A ko me terao da te zavolim ludo

bili smo drugovi, pa ljubav probali

a sada ni jedno ni drugo

 

Toliko bola nosim na dusi

molim se nocima da krace budu

gledam u dugu kako se slama

jer je i ona ko i ja sama

Mare – II dio / Iz Arhiva

Mare – II dio

 

 

Radi se o narodnoj izreci:

Razumije se u to ko Mara u kriv anamo onaj.

Pučanstvo je takarli insanluk.Ono ima svoje tokove koji proističu iz jednostavne inačice:

-Takarim, dakle postojim.

Pošto smo pučanstvo mi vjerujemo da među svakakvim tandar aparaturama ima i poneka kriva blentovija.Tu ne bi trebalo biti ništa sporno.Ako ima mali i veliki;jaki i slabi,crni i bijeli,žuti i crveni,plavi i rozi,čokoladni i sladoledni,tvrgi i mehki ko friško pače,a poneki se i visuljak zove,zašto se ne bi među njima zakofrčio i neki krivi.Ništa on ne bio drugačiji od onih koji se hoćkaju i blesavo glavom klimataju.

Nikad jasno i pobliže da konkretizuje svoje umotvorine.pa smo se zbog toga uvijek pitali kakvo žensko je ta ženska koja se ne razumije u poglavatog krivog bezmozgaša.

Dvije nam Mare povećale dilemu.Koja se od njih ne razumije u ono o čemu znanje samo po sebi dolazi ha se žensko čeljade šteke može dovatiti.

Mara daskara je uvijek imala frculet na glavi i ohrndani svileno cvijetni šlafruk na kabastom tijelu.Navlačila je i najlonke na bretele ili haltere.Nismo zavirivali,dlakava ko srodnik primata bila.jedna joj uvijek pobjegne i i sleti na kaubojke,nekad lijeva nekad desna.Imala je brčiće i po neku dlačicu na licu.das ezbude ko u priči:

-Starija ,dobrostojeća i držeća brkata gospođa.

To je vješto krila jer je po vas cijeli dan nosila masku za skidanje dlaka.Kit ili neku dugu cjepidlaku.Noću,u radno vrijeme bi palila samo jednu svijeću pa prorokovala.Gatanje bi uvijek ,u inat Mari daskari započinjala:

-Gospodarica mraka,grada i svjetova. (Vatikanski .Mater familijas oskuro urbis et orbis)

Znala ona to i na latinskom prozboriti ,ali nije htjela da je porede sa onim individuama koje se   sikstinskom svodu  mole.Opis ove upečatljive osobe je sasvim odgovarao   vješticama  Nativitas Solis Invicti (Rođenje nepobjedivoga Sunca) kojw su se posvetile otimanji love  od naivnih budaletina.To nam  je dalo naznake da nju nije briga ni za šta osim za gatanje.

Mara Daskara je jopet bila ravna ko taraba od od fino izdeljanje  bukve.Nikud se nije micala bez širokih farmerskih pantalai blejzera sa tri reda zlatnih dugmadi raznih gravura.Oko vrata bi vezala svileni šal cijetnog dezena impresivnih boja radi uroka.Daske koje je prenosila morale su biti čiste ko dječija guza poslije kupanja.Nije željela da se uprlja dok tegari.Nikog nije zavarala.Kad bi pučanstvu dosadilo da je zovu Mara Daskara,radi promjene zvali su je Košćata Mara.Zbog istih razloga su Maru Gataru zvali Vještica Mara.

One bi se ponekad osladile.

Maru Daskaru je ponekad obhodio Deba.Htio je da mu gata.Zbunjivala ga njegova indolentna sudba.Ona ga vrnula jer mu je sve bilo jasno zapisano i ona tu nema šta tražiti;a ni on.Deba ko deba;inađija i uporan vazda bio,pa se navadio.A i znatiželjan bio,nisu ga ženskinje išle tih dana.Navadio se svaku veče da mu Mara Vještica gata.Mi se nismo čudili šta mu je jer takav je on.

Jednom on došo na gatanju a osto na rimi.Maru,jal  Gataru jal Vješticu tu veče plaho prisvrbilo.Deva nikad nije bio veliki đentlmen,tek osrednji.Međutim za rješavanje vještičijih svrabeža dušu dao.

Poslije se komšiluk čudio kakve to Deba teške muke ima kad mora svaku noć na gatanje.Mara jedno vrijeme prestala da prima drugi svijet što u kugli pomoć vide.Narod se pobunio, transparenata se dohvatio pa na bjelavske džade.Nmorala Luca intervenisati.Možda joj se tada Deba zamjerio.

Oma opet prolazio pored komšinice Mare Daskare i pozdravio je.Ona se zacrvenila ko bulka u cvjetanju i moli ga da joj pomogne dvije tri bukove daske pomaći,ne može sam teške joj.Oma se ne bi prljo,ali odbiti molbu komšiluka u mahali je veliki jazuk.

Ono nisu bile dvi tri daske nego sto dvi tri.Lipsko oma ko ker kad vija fiću.Lipso i zaprašio se.Šefica od dasaka ga uvede da ga raspraši,a ispalo je da je Oma nju dobro isprašio.Poslije se kleo da ubopšte nije daskara već iza široke odjeće skiva čusto i savršeno usjedeličko tijelo.

Bi nam lakše.Deba i Oma se nisu fačali neznalica po pitanju krivog sudionika takar priče.Ali i dalje smo tragali za Marom iz narodnog predanja.Možda vam jednog dana ispričamo kraj.

Naravoučenije :

-Sabur , saburli ,strpljen spašen.

 

Otvori majko,otvori mi – Živko Duev / Song – Lyrics

Smiraj   Mjačina duša  Rastanak  Rajske dveri

        

Otvori majko otvori mi

ne kuca stranac na vrata

kucam ti  ja majko

tvoj otkazani sin.

 

 

Ustani majko slatka

i vrata mi otvori

da te zagrlim i poljubim

tvoj otkazani sin.

 

Otvori majko otvori

ne kuca stranac na vrata

kucam  majko kucam  ja

tvoj otkazani sin.

 

Dugo si bila sama

za mene suze lila

zaboravi prošlost majko ti

i oprosti mi.

 

Otvori majko otvori mi

ne kuca stranac na vrata

kucam majko kucam ja

tvoj otkazani sin.

 

Čovjek mi sada kaže

ne kucaj nikoga nema

niko ne živi prazno sve je

ona je u grobu svome

 

niko ne živi prazno je

ona je u grobu svome.

 

 

Žal za majkom

 

Prođoše godine

starac a siroče

još uvijek tuguje

majku svoju

nerazum

ima vremena

a nema

nikad nema vremena

 

nikad dovoljno neizrečenih riječi

a jednog dana tuga navre

samo četiri  riječi

volim te majko mila

kucaju

a majka ne otvora vrata

predugo čekala

pusti sanak usnila

 

Arsen Dedic – Davne kise / Song – Lyrucs

 

Moj prijatelj je umro,

Da, umro je moj brat,

Znam, to je bilo davno,

Znam da je bio rat.

Ja ne znam gdje ni kada,

No kad se veče sprema

Znam da ga više nema,

Znam da ga više nema,

I ustima od mulja,

Od mraka i od sjene,

U strahu što se šulja

On spava mjesto mene.

 

Ja čujem gdje se budi

U noći njegov glas,

A dani kao ludi

Ruše se oko nas.

Još uvijek zemlja drhti,

Još uvijek ko i prije,

A blijedo lice smrti

I pored mene bdije.

Sad negdje mirno spava,

Od zemlje i od blata,

A mjesto žene trava

Grli ga oko vrata.

 

Moj prijatelj je umro,

Da, umro je moj brat,

Znam, to je bilo davno,

Znam da je bio rat.

I ne znam zašto sada

Dok liju davne kiše

Još uvijek na me pada

To čega nema više.

To čega nema više

Iz tame ruke pruža

I cujem kako diše

U vrtu neka ruža.

 

Moj prijatelj je umro,

Da, umro je moj brat,

To nije bilo davno,

Još uvijek traje rat.