Pred ponoćna Galerija Bosna zemlja Božje milosti

 

 

zlo     Poderano jedro

Zlo                                                                               Jedro

 

kosač    Šta sad

Kosac                                                                       Šta sad

 

srebrenica 11.07.1995.  Tragovi

Srebrenica 11 .7.1995.                                                          Tragovi

 

Zarovi smrti  Izvjesnost

Zarovi Smrti                                                                                  Izvjesnost

 

Tmina vreba Beštije

Tmina vreba                                                                                    Beštije

 

Tama vreba  Crvene hridine

Tama vreba                                                                      Crvene hridine

 

Tamni oblaci   Eksplozija

Tamno nebo                                                                               Eksplozija

Budućnost   nebo-covjek

Budućnost                                                                                        Nebo

 

Ljermontov – Nad obasjanom stepom

 

Ja volim lance plavih gora

kad, poput južnih meteora,

crvena, sjaja mutnog puna,

isplovi iza njih i luna,

carica misli svih poeta,

najlepši biser ovog sveta

kojim se neba svetlog šare

oblaka i sam sebe vara:

Mesecu mesta dugo ne da

na nebu koje s tugom gleda…

No i taj pozni zračak pada.

Mesec je visok. Dva-tri mlada

oblačka sjate se kraj njega …

Jedina odeća od svega

kojom se okititi smelo

njegovo mutno bledo čelo.

 

Ko ne zna za te noći lepe

u gorskom klancu, il’ sred stepe?!

 

Pri takvoj luni i ja jednom

jurih na konju žustrom, vrednom,

dolinom plavom, vedar, bujan,

sam, na slobodi – ko oluja;

Mutni je mesec i na mene,

na konjsku grivu, sapi, stene,

Mirjani P.L.

 

 

Bolna praznina

 

Smrt nerođenog djeteta

 

Ona je među oblacima

 

Zaleđeni vodoskok boli

 

 

 

 

Znam da još nije vrijeme da pričam o tebi

mila moja

Mirjana

i neću

ali moram

barem o boli tvojoj

koja te na kraju balade ubi

 

o baladama sam previše rekao

vrijeme toliko brzo leti

da čovjek ne zna kada će otpasti

sa vrteške života

 

moja udova ti se nećeš ljutiti

prošlo je šest godina

od kada postade udova

otkada usnila si

čvrsti sanak

 

zlo ti je utrobu pojelo

grlice moja mila

nećemo reći ništa više

ni da si udova postala

još deset godina prije

kada si časno svoju ljubav ubila

 

puno si toga predeverala

sa onim dembelom

i sa nama

i praštala

i voljela

pa opet praštala

pa se neizmjerno davala

 

toliko si praštala

da te ne mogu nazvati praštalicom

već sretnicom

bila si voljena

koliko ljubavi

davanja je bilo

to ponekad ubija

snovi već manje

 

nisam ni bio svjestan

ljubavi

neizostavno i uvijek

prtila si

ednu bol

koju svi zaboraviše

i tvoj blesan

 

dijete ti ubiše roditelji

zar da pukovnik ima vanbračnog unuka

od šesnaestogodišnje miljenice

ne nikako ne

ne ide to tako

 

čast tri uokvirene zvjezice to neće trpjeti

sastrugaše ti dijete

u šestom mjesecu

toliko si dugo tajnu krila

dok ona nije postala očigledna

 

godinama poslije

si osjećala malu glavicu

kako stomak ti miluje i lupa

često si to mjesto milovala

i uspavanke joj pjevala

do smrti

 

druge djece nisi imala

znam plašila si se

ubiće ih neko ko mu možda i nije rod

uvijek si bila zagledana u prošlost

i tužna

a puna dobrote i milosti

 

kada bi te pitali zašto si tužna

slegnula bi ramenima

djecu ubijaju na svakom koraku

nije im toga nikad dosta

nerođene a žive

noževima i bajonetima stružu

iz majčinog stomaka

ašovom lopataju

 

joj,jebote i jebote,

joj jebote

samo bi promrmljala

i to bi bilo sve

 

volio bih da sam te mogao barem jednom zagrliti

u naručje stisnuti

možda poljubac na kapke na usne

na mjesto bolno prisloniti

reći tiho polako da niko ne čuje

isplači mi svoju bol mila

 

biće ti lakše

evo ja te za ruku držim

tvoja je ruka u mojoj

moja u tvojoj

u dvoje je sve lakše

 

nisam to mogao učiniti

ženi prijatelja mog

mila

ti si to znala

i ponekad ničim izazvana bi kriknula

 

takve su ti mila

grlice majke

žene ljubavnice

snene djevojčice

oprosti mila

ne mogu dalje

srce nebom  plače

ranu su uvijek svježe

 

Fragmenti o bolu – V / U uglovima očiju tvojih vidim

 

U uglovima očiju tvojih snovi vriju

prepoznah plavetnilo neba našega

i modre rijeke što iskri na kraju puta

kamo smo ljubav snili

 

Tada opazih tvoju sjenu malu

nasmješenu i vedru od milovanja

mene za ruke drži i ljubi

moje maleno čedo radovanja

 

Pomislih na ružu ljubavi

plač vremena što đardinom klizi

usred raširenih prstiju htijenja

zastor je iznenada pao

 

Jecaj je što slama utrobu

izviruć iz dubine tkiva

osjeti se na daleku prošlost

kad si djevojčica bila

 

U očima tvojim prepoznah kutke

maglovitih sjećanja i vrišteće boli

zarobljene u vlažnoj tami

poput zatučene grlice male

 

Pokušah otvoriti kutke očiju tvojih

kroz otvorena usta što traće dah

nesrećnica mila grca i pije suze

zbog zla što joj djetinju ružu uze

 

U tami kutaka očiju tvojih

vidim grlicu jednu

koju tjeraju koju siluju i siluju

kojoj kamom život uzimaju

 

Zarobljen u krvavoj tami očiju tvojih

u srca mi prodire trn ruže ljubavne

režuć oštro do srži do smrti do zvijezda

da osjetim tvoju bol malena moja

 

U uglovima očiju tvojih san ja vidim mila

ja eto ljubljen i obljubljen milošću tvojom

zamalo nemah moći vraćati se iz tame tvoga života

toliko je teška ko da planini zla pripada

 

Vračajući se u zagrljaj života tvojih grudi

užas mimohoda mraka prethodi sreći umirućeg

plivajući po dubini srca tvoga osjetih rađanje

blisko kao ljubav u zjenicama očiju mojih

 

 

Bleki – Ne , ništa vi ne znate

 

 

 

Prelijepi dani Nije se predala ni poklekla

Ljubav milosti puna Rose dan

 

Miris tamjana 

 

 

 

 

 

 

Znate li kako je to kad vam ljubav umire na rukama?

Ne , ne znate.

Malo vi znate.

Malo ih je koji to znaju.

 

Znate li vi kako vas sve boli,

a vi se igrate radosti.

Ne, ne znate.

I bolje vam je.

Srećni ste.

 

Vi vidite da se život,

ljepota polako topi.

U vama , svake sekunde

neki katil u srce kamu zabada.

Rana boli, toliko da se morate štipati,

sa rukama u džepovima i sa osmijehom na licu sjati.

Još morate pjesme ljubavne da pišete.

I da joj čitate.

Jer u njima je čitav život njen.

 

Znate li kako je to kad joj pjevate,

voljeću te do kraja života, jer ona tako hoće.

A on joj migolji.

 

Ne , ne znate.

Malo je sretnika koji to znaju.

I znaju da voljeće se i poslije života.

 

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju,

a znate da je to  poslijednji put.

Ne ne znate.

 

Nemojte ni pokušati.

Boli, očajnički boli.

Sve u vama plače,

a vi ste delfin što uranja u plavet dubine ,

dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan

koji hoće da vrišti i raznese vam tijelo u paramparčad.

 

Znate li kako je biti bespomoćan dok nju boli, a neće da jaukne,

glas da pusti

jer ponosna grlica je ona.

 

Ne , ne znate.

Nemojte ni pokušati zamisliti.

Osim onih koji znanje u srcu nose.

Njima biva lakše.

 

Jedino vam preostaje da je zagrlite,

nježno ko bebicu,

i još nježnije ,

jer sve je boli.

I dodir,

i život,

i ljubav

i milovanje

i snovi

kojih više neće biti.

 

Znate li kako izgleda kad bol umine i ljubav jedina usnije.

Ne ne znate.

Baš ste sretnici.

 

Jer niste se molili,

četrdeset dana i noći

pored raspuštenih kosa plavih,

sa rukom u ruci,

usnom na kosi

dušom u grlu

srcem na čerečenju

dok ona odmara do slijedeće boli,

što joj utobu čupa.

 

Ne, nikako se niste molili jer bi vam se život slomio,

što molite Nebo da je uzme što prije,

samo da je manje boli.

 

Da li znate kako je to kad oboje shvatite da zadnji dan je došao.

Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.

Žao mi vas.

 

Bolero svira,

njene prelijepe oči se u snu smješe.

Ljubav uvijek pobjeđuje.

 

Smrt strljivo ,u uglu čeka.

Ja je zamolim da malo prošeta

u snježnu noć i osvježi se.

Niko neće pobjeći.

Obećavam.

 

Smrt se postidjela i izašla.

 

I onda se muzika još jednom okrenula.

Tokata i fuga u D molu i Bolero

su se izmješali i malo stišali.

 

Malena  je zaspala,

više se nije probudila.

Dvadeset četiri sata je spavala.

Toliko je bila umorna.

 

Želio sam da je to san ozdravljenja.

I čitao joj pjesme naše.

I čitao i čitao,

muzika je sama lelujala.

Ponekad bi se čulo i Alelujah.

Nismo to mi izgovarali.

 

 

 

 Ljubav kao boja snova  

Dodir djeteta Lik moje Nade

 

Most nad plavetnom provalijom Tuga nebeska

 

Ljubio joj ruke.

Cjelovima kvasio usne

želeći joj dati godina svojih.

 

Milovao kosu koja je sve manje iskrila.

Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale.

Govorio da je volim.

Da je ona moja malena

koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

 

Luce je postajala prozračnija.

Skoro da to nisam mogao podnijeti.

Sklupčao sam se na pod držeći je za ruku.

 

Ne znam kako,

nisam smio podići pogled,

da ne izgubim milovanje.

 

Njena ruka na mojoj kosi,

njena ruka na mome licu,

njena ruka na mojim usnama

njena ruka u mome srcu

njena ruka u mojoj duši.

 

Ne znate kako je to.

Šteta.

Uzdrhtao sam od miline,

ukočio se,

obradovao se,

mislio da me vodi sa sobom.

 

Mali Princ u meni je pogasio sva svjetla,

otvorio prozor , okrenuo se ka malenoj.

Ona je još bila tu.

Postajala je svetlost,

kojoj on prilazi i ljubi je.

 

ja ih gledam

a suze koje ne žaluju,

već slave ljubav,

na usne joj spušta.

Ona zatrepće očima,

 

u zakutcima njihovim Dobri

i on se od nekud pojavio,

sluti riječ:

Ljubavi moja.

Nije ih uspjela otvoriti.

 

Samo mi je ruku blago stisnula.

Znala je da smo tu.

sva trojica.

U troje se sve lakše podnosi.

 

Ni uzdah nije pustila.

Tek jedna grlica plava nam slijeće na lijevo rame.

jednom po jednom

 

Kljunom nam dotiče usne,

vesela je ,

razigrana ,

ali mi znamo da mora ići.

 

I puštamo je.

Odlerpršala je.

 

Dobri ju je čeznutljivo gledao,

Mali princ je mahao,

ja sam ko godina plakao,

ako znate kako je to.

 

Mislim da ne znate.

Niste bili prisutni,

dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih

i leprešala ka nebeskim dverima

i iščezla.

 

Ne znamo šta nam je.

Nema sunca,a nama oči vlaže.

Meni se u blistavu Modru rijeku pretvorile.

 

A zahvalan sam,

molbe su uslišene.

Umrla je mirno u snu,

pred samu ponoć;

 

tačno u vrijeme kada su  prvi put

ljubav vodili

i ovaj poslijednji.

 

Smrt je kasnila jedan dan.

To je bio njen poklon mojoj malenoj.

Rastali smo se u blagoslovljenoj noći.

Aleluja.

 

Nedelja je udarni dar

Nedelja je večeras sve do 00 00 ako nas sjećanje ne vara.

A oni nama nedelja je neradni dan. Jeste li vi vidjeli ikad većih levata?

Da je petak , jalijaši bi rekli tane , nisu voljeli banalne rime. Zrna su čuvali za osatale dane. I zrna i tanadi su imali hejbet. Nikad im nije zafalilo. A nikad nisu ratovali. Osim ako su morali. Oni su samo udarali.  Zato su im trebala zrna i tanad.Valjda otud riječ tandarali. Dobro i metkovi. Da bi metkovali. To je već bolje. Poezija.

I oni nama Nedelja je neradni dan. Blećci. Nama je nedelja udarni dan. Ali ko smo mi da kvalifikujemo dane. Nama je svaki dan –  udrani.

Kako udarni?

Fino. Udarni pa udarni! Volimo udarati , kad god nam se pristavi udaraljka. A udaraljki hejbet, na sve strane. Gdje god makneš udaraljke vriju. I sve vole da se udaraju. I kako ih čovjek ne bi volo i udarao.

Prelijepe, nježne, snene, mirisave, čeznutljive i bome podatne. I vole da se sudaraju i udaraju. Po mahalski bubaju. Savim logično. kakva je to udaraljka , a da se ne voli bubati.

Joj levata, majko moja.

Kakve modrice. Aba zo, vi mislite na vaše papansko bubanje. Nosite  ga kući .Imate frižider pa njega bubajte. Nema ništa za poplaviti. Ni u frižideru , ni na vama. Po koje zrno gorušice i koji trnić. Od toga se neda ni senf napraviti, iako je to vaše gnjecavo.

I oni nama nedalja neradni dan. Kako bolan neradni. Nama je svaki dan neradni. Mi nikad ništa ne radimo, osim što udaramo. oliti bubamo. Tako pravimo život ljepšim. Što više bubaš to je ona cvrkutavija, ljepša i milosnija a život dostojniji življenja.

Ma miriše i cvjeta ko neka ruža. Ako neko voli slatko, ko neka kvasa ko najslađa mubarek baklavica. I kako je čovjek ne bi volio i bubao. Čitov bogovjetni život. Ona se ne žali. Već kaže, vidi jel zapisano bar još koji put. Nema kod nje jednine. Zato je išćerali iz hlada gdje vječno vode teku .

I neka su. Šta bi mi blentovije radili da   ih nisu iz raja nama poslali. Ne smijemo ni pomisliti.

 

Što bi poete rekle:

Udaro ti, ne udrao isto ti se piše.

 

U prevodu:

-Ne mo'š joj pera odbiti.

Fataljist – Igrokaz 3.Marta / Ožujka 2018.

Danas je Subota  3.Mart / Ožujak 2017.

Dani su se naštelili na 61  otfikarena  nasuprot 304 takarli dana koji vrebaju u zasjedi.

 

Danas smo poetski raspoloženi. Pričaćemo vam jednu kratku štoriju o fatalisti.

Zapravo uvijek smo bili u dilemi da li su fatalisti ikad  razmišljali o ekologiji. A kada insan  razmišlja ,

kažu to je filozofija ili bitak.

Glupaci. Pojma oni nemaju.

Čista filozofija je kada čovjek razmišlja o ničemu.

Pun mu mozak ničega.

Ma kakva filozofija?

Nirvana!

 

Da vidimo,

 

Fataljist  ili ekolog

 

Nekad , je'nom neki  čovjek ispod jednog drveta ,sjeo na travu naslonio se na drvo

da predahne.

 

Malo umoran bio i zalego.

Kako zalego  namah zaspao.

Kako zasp'o tako usnio.

 

Sanja listove  mnogo lišća kako pada , sve više  po njemu pada ,na njemu se skuplja ,

pa ga zasipa.

 

I sve više  i još više.

Zatrpavaju ga i pretrpavaju.

Guše ga , nema vazduha

 

Prolaznici vide čovjeka kao se grči i batrga.

Jedan od dobrih ga prodrma:

Da li ste dobro?

 

Dobro sam,

Ja fataljist,

kak bi rekla filjozofi.

 

U redu je biti fatalist,

nisu filozofi što su nekad bili,

ne treba im vjerovati.

 

Ja fataljist,

kak bi rekla fillozofi,

ništa loše.

 

Dobro kad rečeš,

tješi Dobri,

nije to ni tako loše.

 

I nije ,plaćaju me za to.

Usta fatalist uzme šiljak polegnut u travi,

i nastavi raditi svoj ekološki posao, nabadati smeće i listove.

 

Što bi poete rekle:

-Bolje biti fataljist nego hanefija.

U prevodu:

-Kuku hanefijama, pocijepali se u vjeri, haman – taman  dostatno za pržuna.

BlekiMilošću djetinjeg srca

 

U suton purpurom ljubavi tkanim

bijah gost kučici u cvijeću

koja nekad bješe na kraju grada

vidjeh crno bijele ptice mene zovu

nisam zalutao priznajem

radovala me prelijepa djevojčica

milošću svog djetinjeg srca

 

šapatom vidjeh cvijeća više nema

nebrigom srebrenih kalendara

oluci moje tuge prislonjeni uz zid

gole nastrešnice navlače  kišu u očima

nepostojeća ostava prokletstva

me proganjala te noći

ledeći dane nadolazeće samoće

 

radost pripadanja je pobjedila

poželih da mi srcu nadu pružiš

ljubice bih sadio

rubinovu pupoljak ružu

nalik tebi rađao svakog jutra

da mi dušom zamiriše

u osvit dodira procvjeta

 

drveću bih behar poklonjao

da mi bježiš u bespućem

nedosanjanih snova

sakrivenom stazom za  dvoje

srcem slomljenim utabanom

među jagodama milovanih

bojom orošenih usana tvojih

u krošnjama skrivao suze

dok bih jednu djetinju ljuljačku

za tebe mislima njihao

 

zato milost podari mi

da poslijendju molitvu

na betonu straha

ispod pogorjelog zida

sa tobom proučim

oprost za nenadani  odlazak

jedne noći prije neke hladne zime

a sluti se u damarima mojim

 

Biseri bjelavskih mahala 343*- 348*

 

 

343*One koje odu – sretno im bilo. Onim koji ostanu zahvalni smo.Oei koje ne upoznamo tužne su.

344* Ko se vatrom igra , tog i dim opeče.

345*A oni nama nemojte zgriješiti.Hadumi.Kada je ljubav buila grijeh?

346*Nevažna je  zadnja kap koja prelije čašu. U tečnost u čaši  je  gorčina koja više nema gdje.

347*Ništa se ne mere sakriti, ni zrnce gorušice.Lagali vi ne lagali,sve je zapisano ,  sudbini i pržunu se ne može pobjeći.

348*Kada insan  razmišlja ,kažu to je filozofija ili bitak. Glupaci. Pojma oni nemaju.

Čista filozofija je kada čovjek razmišlja o ničemu. Pun mu mozak ničega.

Ma kakva filozofija? Nirvana!