Jedna se odroni zvezda
sa svoje visine jasne!
Ono je ljubavi zvezda
što tamo pada i gasne.
Sa jabukova stabla
padaju hrpe cveta,
vetri stižu i tim se
igraju, vesela leta.
Labud ribnjakom kruži
i peva, i pesma zvoni,
sve tiše, i pevac beli,
u grob vodeni roni.
Sve je nemo i mračno!
Cvet je razduvan ceo,
zgasla je zvezda i s pesmom
potonu labud beo.
I tvrda, hladna riječ je pala
Na žive grudi, kocka jada.
Svejedno, sve sam to već znala
I smirit’ ću se, bar se nadam.
Još mnogo posla predstoji meni:
Treba i spomen da posivi,
Treba, da duša okameni,
Učiti opet kako da živim.
Svejedno, vrelo šumi ljeto,
Kao da praznik neko slavi.
Odavno ja sam znala sve to,
I pustu kuću i dan plavi.
Iako ima malo ljeta,
Razmišljao je već o mnogom.
Živi u gradu gdje imadu
Dušu tek lopte nogometa –
zato ih i biju nogom.
Al kad mu duh – ekstazom vođen –
Zapliva krepko u visini,
Zna da se ljulja ponad mulja,
Ko lopoč u bari rođen –
Tako mu se barem čini.
No ko bi ga izbliza pozno,
Vidio bi da je spozno,
Iako ima malo ljeta,
Da će ko cvijet u doba suše
Uvenut u gradu gdje imaju duše
Samo lopte nogometa.
Svijet patuljaka
Autor
Vedad Šabanadžović
1756
Ovdje zastade moje ljeto
A iza toga kakva zrelost
Za drugu scenu i drugu dušu
Ispaštanje je moje počelo
Udaljiti se prema zimi
Miriti se sa zimom – dati
Tvoju Tropsku Nevjestu tvojim
Ledenicama okovati
Muzika dana
Danas je Ponedeljak 30.Siječanj/Januar ano domini 2020.
Konstelacija : 30 o'šlo , 335 nam priljaze. U danima , normaljno.
Dok si reko seks ,skoro , pa prođe najduži mjesec u godini.
Otfikarili smo trideset dana novog ljeta,znači ostaje nam još samo 335 dana za potrošiti ili roštiljati.
Kako kome!
Jes’ da ima još mjeseci sa trideset jednim danom. Ali ni jedan nema toliko praznika, okolo , prije i u njemu samom, da je dug za dva mjeseca pride.
Istroši se čovjek, htio ne hitio. Imao ,nemo.
Samo nikako nemojte smanjiti trošenje. Nikada , ni za zeru.
A-a. Jazuk!Ne sluti na dobro.
Ako se prestanete trošiti gotovo vam. Fenjer vam ne gine. Znate onu duno u fenjer. Veoma je poetska i proročka. Ako jednom zaduvaš u fenjer , zaduvo si za sva vremena. Rikno si načisto. A moš u tom trenu biti nečist.
Ne rekosmo li jazuk! A-ha.
Samo se trošite.
Trošite se svom snagom. Sve što imate i sve što nemate: A imaćete,. Ako Bog Milostivi da. Novac , blagodati, ljubav, radost, nježnost, milinu… Sve najljepše što imate dati sebi i najmilijim. I onima kome treba. Nikad se ne zna kada će toga nestati ili kada će čarolija trošenje prestati.
Nismo zloguki , samo realni i dobronamjerni.
I neštedinmice trošite onu koja se kao ne može potrošiti. Mislimo , pokušavajte i pokušavajte. Obnoć , obdan je satirite.
Ne rekosmo li?
Ne moš ti njoj pera obiti.
Neka , ako , ako. Bitno je da ona cvijeta i raste. Ha joj pomeneš trošenje , ona počne da kvasa . Nije bitno što svi znamo da za baklavice i ružice ne treba germa. Ni za smokvice i breskvice. One nakvasaju kad se dobro nodolme, kad ih nafiluješ nekom slašću pretjodnicu genetike i čvrstinom.
Što bi pete rekle:
Mara i bumbara su stara raja, u pjesmi – Ubola se djevojka na trn.
U prevodu:
I buba mara se pođeđe voli nabost na dobar trn.
A Mara ?
Joj,ne pitajte.
Šta god o njoj pričali, nije prezala ni od krivuljara.
Ma ne za za geometriju i n acrtnu. Joj , jeste levati.
E vala vam nećemo obašnjavati.
Ko zna zna?!
A ko upozna Maru taj sve sazna. Objene .
A svako žensko čeljade je ili Eva , helena / Jelena ili čuvena Mara.
da utvrdimo granivo ; ne zaboravite : otfikarili smo trideset dana novog ljeta, znači ostaje nam još samo 335 dana za trošiti. Kako i šta kome grah nabaci.
Ne umara mene
ovaj sadašnji drum.
Ne umara
ni jedan jedini zavoj.
Umara kad cijeli dan,
sat po sat,
i dan po dan, u godini,
i godinu za godinom, čitav život,
okrećem čekrk.
pB
Pjetlov krik
Labudova je pjesma noći
Jednolika i dosadna poruka
Koja mi više
I danas se ona ponavlja
Ali danas eto danas eto
Ne čujem tvoju romansu
I pravim se gluv
I ne slušam tvoj krik
Ipak ustajem srećan
Gotovo svakog dana života
I davim se ne sunčevoj svjetlosti
Najljepše snove mojih noći.
Ne vidim te. Ali znam
da se nalaziš tu,
iza tankog zida
od kreča i opeke, i čula bi
moj glas, kad bih te zvao.
Ali neću te zvati.
Zvat ću te sutra,
kad te ne budem vidio,
kad budem sanjao
da si tu, do mene,
i da je dovoljan glas
koji sam jučer uskratio.
Sutra… kad budeš
gore, iza tankog
zida vjetra,
nebesa i godina.
Gle, vraćaju se; ah gle, kako krzmaju,
gle im spore i plašljive noge,
gle kako se spotiču, gle nesigurnog
vrludanja!
Gle, vraćaju se, jedan po jedan,
prestrašeni, kao napola budni;
ko da bi se snijeg skanjivao pasti
i mrmljao u vjetru,
spreman da se vrati.
To su oni što su se uzdizali
“na krilima strahopočitanja”,
to su Nepovredivi!
Bogovi krilatih postola!
A s njima srebrni psi
što njuše zračni trag!
Haj! Haj!
Ti bjehu brzi na hajku;
ti bjehu oštroga njuha;
ti bjehu duša krvi.
Spori na vođici,
beskrvni vodiči!