I tvrda, hladna riječ je pala
Na žive grudi, kocka jada.
Svejedno, sve sam to već znala
I smirit’ ću se, bar se nadam.
Još mnogo posla predstoji meni:
Treba i spomen da posivi,
Treba, da duša okameni,
Učiti opet kako da živim.
Svejedno, vrelo šumi ljeto,
Kao da praznik neko slavi.
Odavno ja sam znala sve to,
I pustu kuću i dan plavi.