Na brijegu, pod hrastom, koliko li puta
Pri zalasku sunca zamišljeno stojim,
A sjetan mi pogled po obzorju luta,
Preko plodne ravnice pod nogama mojim.
Ovde tutnji rijeka, bujna, pjenušava,
Zmijasto nestje u tamnoj daljini;
Gdje nepomično jezero već spava
I večernja zvijezda sjaji u visini.
Nad vrhovima gorskim zracima rumenim
Odsjaj sunca zri, no već u tom času
Gle, eto kraljice noći, s kočijama maglenim!
Pojavi se i svud bijelu svetlost rasu…
I zabruji zvono sa drevne zvonare,
I pobožna pjesma zvukom put neba leti.
Putnik staje, sluša: to glas crkve stare
Sa smirenjem dana poji koncert sveti.
Al’ i pored svega ovog, moje grudi
Puste su i srce ništa ne pokreće;
Zemlja je za mene sjenka koja bludi,
Sunce živih – mrtve zagrijati neće.
Od brijega do brijega zalud pogled traži
Zapad, istok, mjesta bliska i daleka –
Sve je zalud! Ni beskraj tugu mi ne blaži,
Svugde čitam: da nigdje me sreća ne čeka!
Šta će mi doline, kuće, zemna blaga,
Kad sjaj svega toga dušu mi ne grije?
Samo vodopadi, stijene i samoća draga.
Jednog bića nema i tada pusto sve je.
Da l’ zalazi sunce, il’ tek jutru zrači?
Ravnodušan ja sam spram sunca i neba!
Da li se vedrinom il’ maglom oblači?
Šta će meni sunce? Dan meni ne treba!
I kada bih mog’o poći kud sunce ide,
Preda mnom bi bila praznina očajna.
Ja ne osjetim ništa to što oči vide,
Nit’ što od vas želim, nebesa beskrajna!
Ali, možda tamo, iza ovog svijeta
Gdjeno sija Sunce nad suncima samo –
Kada bih otresao prah što duši smeta
Ono što sanjah – vidio bih tamo.
Na izvoru želja napojio bih grudi,
Tamo ja bih našao i ljubav i nadu
I ono savršenstvo kom duh svaki žudi,
A kome na Zemlji ni imena ne znadu!
O, zašto ne mogu, na krilima Zore,
Vinuti se cilju koji želje sniju ?
I zašto da ovdje još me tuge more
Kad za Zemlju ništa me više ne vezuju?
Kad lišće s drveća na ravnice pada –
Noćni vetar njega vitla i raznosi.
Pa i ja sam sličan svelom listu sada.
Vjetre! Uzmi mene i dalje me nosi.
pB