Opet bih htjela šutnja biti
nestalna svjetlost što te prati
izvan tragova, izvan niti
opet bih htjela koračati
Opet bih htjela da te poznam
u danu što me sa tminom veže
da zaboravim, tek kad spoznam
sjaj u vrtlogu ravnoteže
Opet bih htjela. Što već bješe
i da li išta ponovo kroči
Gdje to ponovo vidici griješe
Opet bih htjela, ali oči …
Opet bih suzi do grla, boka
slanom damaru što se gusne
Opet bih htjela ko pritoka
Htjela bih opet, ali usne …
Opet poznatu riječ bih htjela
Reći ti glasno, reći vrlo
I u toj riječi zbiti se cijela
Opet bih htjela, ali grlo …
Opet bih vrelini tvog lica
ko svjetlost obale, žuđene studi
da priđem mekana ko ptica
opet bih htjela, ali grudi …
Opet bih sjaju tebe htjela
tamna ko grijeh, ko maka zrnce
bez vela, tiha, ponosna, smjela
Htjela bih opet, ali srce …
Opet bih u noći bez sna i zvijezda
da budem makar drhtava lampa
što pamti trag dalekog gnjezda
Opet bih htjela, ali rampa …
Opet bih tebi, tebi strancu
tebi dalekom htjela bih opet
ko bratu, drugu, kao znancu
Opet bih htjela, ali stope …