Sjedim na pragu, ispod luka,
I gledam, suton dok već pada,
Kraj dana što još obasjava
Posljednje čase ljudskog rada.
Po njivama od noći mokrima
Promatram starca, gdje korača
U dronjcima, i pregrštima
Buduću žetvu u brazde baca.
Visoki njegov lik se crni
Nad radnjam krupnim. Osjetiti
Vjeru mu možeš u korisni
B’jeg dana, koji samo hiti.
On ide amo i tamo, i baca
Sjeme po uv’jek široj njivi;
Otvara šaku i opet sije…
A, gledeć u nj, ja, svjedok sivi,
Još razmišljam, dok krila sjene
Što, uz šum neki, sveđ je jača
Produžuju do samih zv’jezda
Svečanu gestu tog sijača.