:
“…bolan bija. Bolan od kako se rodija. – Toj sam ja!… Pa od t'j bol, jad, – dert li je, prokletija li neka, – eve na nogu ginem. Idem, pijem, lutam po mejane, dert da zaboravim, s'n da me uvati. A s'n me ne vaća. Zemlja me pije… Noć me pije… Mesečina me pije… Ništa mi neje, zdrav sam, a – bolan! Bolan od samoga sebe. Bolan što sam živ. Od kako sam na svet progledaja, od t'g sam još bolan.”
Umorom dertli kalendara
kad me tuga svlada
sjećanja se vrnu
bore milosne žaluju
zapretenim bolom
čudesnih dana
prelijepog života
da znaeš mori momo ubavo
kolko se mjesečinom jubilo
mnoga mi ljuba
do zore pjevala
mnogo mi anđelče
djetinje srce ukralo
da znaeš mori momo ubavo
kad bi umorom svladana noć
zorom rumenom otidla
sneno mome ubavo
na grudi bi me primila
međ skute stisnula
cjelovima suze brisala
na moju sudbu
svijeće radosnice palila