Jedna čovjek zagledan u ocean
jedan čovjek zagledan u valove oceana
stoji dugo nepomičan na obali
kao da prelistava sudbinu svoga naroda.
Čovjek ne primjećuje da vrijeme prolazi,
da već odavno nije podne,
da sunce skače po vodenim neravninama
kao ogromni ranjeni crveni galeb,
i da će se uskoro spustiti
beskrajna afrička noć.
Ćovkjek nepomično stoji kao skamenjeni žali.
Ocean je ogroman,a čovjek je mali.
Jedan mali čovjek zagledan u valove oceana
stoji na obali i u mislima doziva
sve galije svojih nepoznatih predaka
koji su otplovili prije mnogih vjekova
na put u neizvjesno i nepoznato Sutra.
Čovjek stoji i ne primjećuje
da je sve natkrila beskrajna afrička noć
i da je sve uvijeno u jedno crno i ogromno Ništa –
i zemlja i nebo i voda.
Čovjek stoji uporno i dalje gleda.
Odjednom ogromno crno Ništa kao da se pokreće,
kao da oživljava
iz njegovih dubina izranjaju
davno isplovljene galije
mladići i djevojke odvedeni prije mnogo vijekova,
polako, ali sigurnoveslaju i približavaju se obali
čija s egranica ne nazire u mraku.
Ači čovjek na obali ih naslućuje,
dugo im maše rulama,
doziva ih,nadvikujući se sa strašnim glasom oceana.
I eti – oni nailaze,
već s eiskrvacaju na obali
noseći na rukama tešku i neodređenu
sudbinu,
svoju nenapisanu povijest.
Čovjek na obali skače od radosti,
sa svima s egrli, sa svima se ljubi
i neosjetno isčezava,nestaje među njima..
Čovjek se sliva sa ogromnom masom,
a masa sa čovjekom.
Odavno je već prošla noć,
sunce ponovo izlazi na obalom oeana
rumene ga radosti i tuge vali.
Čovjek uporno stoji i gleda u valove oceana.
Čovjek je ogroman a ocean mali.