Ona se meškolji i polako se uvlači na njegove grudi. On je blago grli, miluje i ljubi. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati. Ne biti nikako dobro. Ne činiti se nikako fino.
On je stišće , u kosu je ljubi i nježno šapuće:
-Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život opet počinje nov.
Ona zna da je ovaj put je u pravu.
Kraj III dijela
Nije nikakva proročica, ali natakariš svako pravo kad se nekom mora skršiti srce
On ne vidi suze, jer ona je zavukla glavu malu , duboko u njegova jedra. Netom zatim , stišava se i glas mili , samo za dragana njenog klizi. Glas nebeski, mio i anđeoski. Možda Meri još uvijek gleda i nauk prima? Glas jasan, njemu muzika ne treba, jer to dijete je i muzika i ljubav, i izvor nove rijeke boli:
Ponoć’ već je prošla
vremeee jee da se spijeee…
Eeeej’,cvijeće’ tvoje bijelo
Već je’ čeka'jući u'vel'o..
U predahu, dok bi ona smirivala dah i stišavala tugu , a se ne bi preočita bila, on je sipao piće, palio im cigare, nestašan bio, ali samo do pojasa, dalje nije . Da ne prepadne dite malo.
A i pogano je.
Ona bi pjesmu opet počinjala , iznova i iznova , dok ne bi došla do kraja.Ovaj put nije preskočila zadnje stihove:
Sa drugari svoji
po meane odiš
s vino i sa pesma
noći ti provodiš
ej,mladosti pusta prođe
mili Dobri ti po mene ne dođe.
Ovaj put ne otpjeva refren. Da li to ona određuje životni put svog milog. Tko zna? Izvjesno je da ga pušta u meane i više ništa ne moli.
-Život je to, može on , ponekad, biti predivan i podnošljiv.
Mudruje Dobri tonući u san.
-Život je bol i tuga, a suza je sve manje.
Žaluje Frka ne tonući u san. Budna je. Jezivo je budna
One četiri sjene male sa prozora više ne plaču, okreću se, idu da spiju.
Mojsiju toplo oko srca, sad bi tamo odeltio i oboje ih izljubio. Drago mu , pomoglo se siročićima, možada se jednu mrven iskupio.
Dobri , kučkin sine, srećan si ti bekrija jedan, dva su ti djeteta život i ljubav poklonila, šapuće u mirisnu noć , što opet , ona sama , ljubav je?
Čudi se odakle mu ona pogana psovka na ovi mubarek tren !
Frka polu budna usni, neki zbrkan san. Srce jeknu, pa jeknu joj i jaoj. Ona se budi, ali san joj se gubi, samo veliki nedorečeni strah ostaje. Nosiće ga cijelog života.
Ustaje i gleda usnulog Princa malog. Toliko je lijep i smiren. Pravilne crte lica , bez i jedne suvišne tačkice. Ten kao u bebice kojoj lice nikad puder dotakao nije. Usne sočne, pune, ljubavničke. Ispod jakih obrva dige trepavice kriju usnule oči. Ona se prvo zagledala u te oči. Tamne, skoro crne, sa nekim blagim iskricama iz koji se neka sjeta prelijeva , pa miriše na tugu.
Prelipo dite malo. Ona želi taj prizor zauvik da gleda. Nešto nedokučivo i sneno je u toj uspavanoj ljepoti. A srce joj se buca. Taman ga malo zamladila, a sada se ponovo krši. A ne smije drugačije, nego bježat.
I pobježe.
Jutro je svanulo. Dobri sanja da se na zdjelu natandario gvaran i kljuca onu jedinu sočnu smokvicu.Ne može da otvori oči sunce sa istoka uperilo farove u njega. Čuje graktanja gavrana i vidi on smokvicu kljuca. Mahnu rukom da ga otjera, gavran podrugljivo graknu i odleti , ponese sa sobom iskljuvanu smokvicu.
Shvati, to njega plač budi. Dobro je, nije Frkino revanje, ali je ne osjeća. Rukama pipa, siguran je. Nema je. Okreće se na bok, u vidokrug mu ulijeću suze i izobličeno, ridajuće Zlatino lice. Šminka joj se razmazala.
On ne zna žašto žene plaču kad imaju šminku na licu.Žene nisu nimalo lijepe kad plaču,misli on. Još natakare šminku, pa se nagrde. Ako ni zbog čega ono zbog ljepote ne bi trebale plakati. A i šminka nije jeftina.
Malo je začuđen, šta će Zlata na otomanu pored njega.On je još bunovan i uporno traži Frku. Okreće se, hladovina šadrvana ga zapljuskuje ; a tamo , u skute safir anterije se skupila Lela Jela Jelena i jeca. I ona razmazala šminku.
Koji im je belaj. Šta je ovim ženama , načisto su , od sinoć poludjele, samo plaču. Jako će podne, one ne neprestaju plakati. Ni šmniku ne brišu. Te crne suze ne slute na dobro. Suze se i nekako mogu pregrmjeti. Ali crne jok. One su mu uvijek bile sumnjive.
Nalakti se, pa zbunjeno češka po kosi. Onaj fazon , desna ruka iza lijevog uha. To bi trebalo da znači da je zbunjen , a čini mu se da nije. Samo mu nije jasno gdje se Frka dala.
Pogled mu privlači peškun. Na njemu , sinoćnji se raspored poremetio. Nedostaje grožđe , ribizle, ljubičice i zlatni upaljač. Smokvicu je već prebolio. Gitane i cognak , mirisni kurvoazije, skoro prazni, sedam in pedeset skoro pun. Nije dijete stiglo da puši, pjevalo mi iz duše.
Ovaj nered na peškunu baš liči na neku strašnu zvjerinju glavu .On nije sujevjeran i pogled klizi dalje.
Pored njega, na otomanu gdje se sinoć gnijezdila Frka , usrcen srebereni šal. Na šalu dvadeset jedna crvene ribizle i dvadeset pet rozaklija izvezeni u srce. Bijele ljubićice, malo uvele , u sred Frkinog srca, na njima tri ribizle malo pustile crvenkasti sok i jedna kameja što svjetluca. Na kameji uplakano dječije lice.
On miriše ljubičice, predivan je to miris, još sasvim svjež. Prinosi ih usnama i ljubi . Kameju uzima u ruku i diže ih usnama tek malo dotiče i lagan dašak daje. Vidi djevojčica prestaje plakati i velike crne oči se smiješe. Kao da ga hrabre. Kako je taj osmijeh dobrote , blagosti pun. Uvijie kameje u ljubičice i spušta ih u đep na grudima. Srcem ih živim i krvavim malo protrlja i nešto ga žignu. Da li ga herc bubnu, ili mu poruku neku šalje, njemu još nije bitno.
Uzima redom; zrno ružičaste rozaklije i zrno crvene ribizle ,jedno u jednu, drugo u drugu ruku. Rozakliju u desnu, ribizlu u lijevu ruku. Odlazi do šadrvana i baca ih u mramorno jezerce. Pere ruke pa ih pa o bijelu košulju trlja. Međ ruže baca. Pa opet zrno ružičaste reozaklije i zrno crvene ribizle, jedno u jednu, drugo u drugu ruku , pa do šadrvana. Tako dvadesert četiri puta.
Dvadeset peto zrno rozaklije stavi među usne, počne ga žvakati, pa se odmah predomisli; izvadi ga iz ustiju i utrlja u srebreni šal. Negdje na polovini, nešto malo niže sa lijeve strane. Lagano oko vrata namjesti svjetlicavi šal ; rese se igraju i jure, trepere i iskre. On ih zaustavi, lijeve rese lijevom rukom, desne ruke desnom rukom. Izravna.
Tačno na njegovom srcu , mokra ružičasta fleka pretvara se u svijetlo dječije srce. Srca se dodirnu i spoje i počinju u istom ritmu da plešu, bolero znani. On srca pogledom strožim smiruje , kaže vrijeme za ples nije. Srca se smiruju i jecaju.
Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida. Lela Jela Jelena podigla glavu i više ne jeca.
Zinule i bulje zaprepašteno.Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle. Kao da je luđak kojeg sa prozorčića gledaju; a on to zna i pravi se miran i razborit.
Nema druge . Dobri zvizno, načisto zvizno. Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u dublji mrak.
Kraj IV dijela