Daily Archives: 27. Juna 2026.

Izranja tvoja slika iz noći u kojoj jesam.
Rijeka sjedinjuje s morem svoju upornu tužaljku.

Napušten poput gatova u zoru.
To je čas odlaska, o napušteni!

Po mome srcu kiše studene cvjetne krunice.
O slivu ruševina, surova spiljo brodolomaca!

U tebi se skupljaju bitke i letovi.
S tebe se uzdižu krila ptica pjevica.

Ti si sve upila, kao daljina.
Kao more i vrijeme. Sve u tebi bijaše brodolom!

Bješe to radosno vrijeme juriša i cjelova.
Vrijeme zanosa što je gorjelo kao svjetionik.

Žudnja pilota, bjesnilo slijepa ronioca,
mutno pijanstvo ljubavi, sve u tebi bijaše brodolom!

U djetinjstvu magle duša mi krilata i ranjena.
Izgubljeni otkrivač, sve u tebi bijaše brodolom!

Privinuo si se uz bol i zgrabio si želju.
Oborila te žalost, sve u tebi bijaše brodolom!

Uèinih da se povuče bedem sjene
i pođoh mnogo dalje od želje ili djela.

O meso, meso moje, ženo koju sam ljubio i izgubio,
dozivam te i pjevam u ovom vlažnom času.

U tebi se, kao u čaši nastanila beskrajna nježnost
i beskrajni zaborav razbi te kao čašu.

Bijah crna samoća, crna samoća otoka
i tu su me, ljubljena ženo, primile tvoje ruke.

Bijah žeđ i glad, a ti si bila voće.
Bijah tuga i ruševina, a ti si bila čudo.

Ah ženo, ne znam kako si me sačuvala
u zemlji svoje duše, u križu svojih ruku.

Moja želja za tobom bijaše kratka i užasna,
zbunjena i pijana, okrutna i pomamna.

Groblje poljubaca još gori u tvojim rukama,
još gore grozdovi koje kljucaju ptice.

O izujedana usta, o izgubljeni udovi,
o izgladnjeli zubi, isprepletena tijela,

o luda vezo nade, o luda vezo snage
što poveže nas dvoje i dovede do očaja.

I nježnost lagana kao brašno i voda,
i riječ tek započeta na usnama.

Takva mi bijaše sudbina i u njoj je bila čežnja,
i u njoj se srušila žudnja, sve u tebi bijaše brodolom!

O slivu ruševina, u tebi sve je padalo,
koliku si bol iscijedio, kolika te bol ne utopi.

Od pada do pada još si gorjela i pjevala.
Uspravna kao mornar na pramcu nekog broda.

Još si cvala u pjesmama, još razbijena u strujama.
O slivu ruševina, bunaru gorak i otvoren.

Blijedi i slijepi gnjurče, nesretni strijelče,
istraživaću izgubljeni, sve u tebi bijaše brodolom!

Sad je vrijeme rastanka, čas okrutan i hladan
koji noć nalaže svakome voznom redu.

Bučan opasač mora steže obalu.
Izviru hladne zvijezde, odlijeću crne ptice.

Napušten kao gatovi u zoru.
Jedino sjena treperi i drhti u mojim rukama.

Ah, dalje od svega. Dalje od svega.
Sada je čas rastanka, o napušteni!

kroz tanku zidnu pregradu
onoga dana kada se sin
rasipni na svoj način
vratio obitelji
čujem glas
koji je uzbuđen i koji prenosi
nogometno prvenstvo svijeta

još odveć mlad

istodobno kroz otvoren prozor
jednostavno u napjevima
potmulo
žamor vjernika

krv mu šiknu u mlazu
po mirisnoj grahorici po njezinu frajeru
svojim odvratnim prstima on zatvori očne kapke
velikih zelenih začuđenih očiju

lagana ona luta
ponad mojega zračnoga groba

7.

Kad jednom na Zemlji ne bude nas – svijet će biti svijet,

kad nam se izgubi trag i glas – svijet će biti svijet;

i prije nego smo bili mi – svijet je bio svijet,

i nama kad kucne zadnji čas – svijet će biti svijet.