Izranja tvoja slika iz noći u kojoj jesam.
Rijeka sjedinjuje s morem svoju upornu tužaljku.
Napušten poput gatova u zoru.
To je čas odlaska, o napušteni!
Po mome srcu kiše studene cvjetne krunice.
O slivu ruševina, surova spiljo brodolomaca!
U tebi se skupljaju bitke i letovi.
S tebe se uzdižu krila ptica pjevica.
Ti si sve upila, kao daljina.
Kao more i vrijeme. Sve u tebi bijaše brodolom!
Bješe to radosno vrijeme juriša i cjelova.
Vrijeme zanosa što je gorjelo kao svjetionik.
Žudnja pilota, bjesnilo slijepa ronioca,
mutno pijanstvo ljubavi, sve u tebi bijaše brodolom!
U djetinjstvu magle duša mi krilata i ranjena.
Izgubljeni otkrivač, sve u tebi bijaše brodolom!
Privinuo si se uz bol i zgrabio si želju.
Oborila te žalost, sve u tebi bijaše brodolom!
Uèinih da se povuče bedem sjene
i pođoh mnogo dalje od želje ili djela.
O meso, meso moje, ženo koju sam ljubio i izgubio,
dozivam te i pjevam u ovom vlažnom času.
U tebi se, kao u čaši nastanila beskrajna nježnost
i beskrajni zaborav razbi te kao čašu.
Bijah crna samoća, crna samoća otoka
i tu su me, ljubljena ženo, primile tvoje ruke.
Bijah žeđ i glad, a ti si bila voće.
Bijah tuga i ruševina, a ti si bila čudo.
Ah ženo, ne znam kako si me sačuvala
u zemlji svoje duše, u križu svojih ruku.
Moja želja za tobom bijaše kratka i užasna,
zbunjena i pijana, okrutna i pomamna.
Groblje poljubaca još gori u tvojim rukama,
još gore grozdovi koje kljucaju ptice.
O izujedana usta, o izgubljeni udovi,
o izgladnjeli zubi, isprepletena tijela,
o luda vezo nade, o luda vezo snage
što poveže nas dvoje i dovede do očaja.
I nježnost lagana kao brašno i voda,
i riječ tek započeta na usnama.
Takva mi bijaše sudbina i u njoj je bila čežnja,
i u njoj se srušila žudnja, sve u tebi bijaše brodolom!
O slivu ruševina, u tebi sve je padalo,
koliku si bol iscijedio, kolika te bol ne utopi.
Od pada do pada još si gorjela i pjevala.
Uspravna kao mornar na pramcu nekog broda.
Još si cvala u pjesmama, još razbijena u strujama.
O slivu ruševina, bunaru gorak i otvoren.
Blijedi i slijepi gnjurče, nesretni strijelče,
istraživaću izgubljeni, sve u tebi bijaše brodolom!
Sad je vrijeme rastanka, čas okrutan i hladan
koji noć nalaže svakome voznom redu.
Bučan opasač mora steže obalu.
Izviru hladne zvijezde, odlijeću crne ptice.
Napušten kao gatovi u zoru.
Jedino sjena treperi i drhti u mojim rukama.
Ah, dalje od svega. Dalje od svega.
Sada je čas rastanka, o napušteni!