Yossemin – Kada dođeš





kad dođeš.
jedno lito,
aj
donesi mi sjaj u očima,
spakovan poklon o
ljubavi,
u novine
datirane iz
prosinca neke godine,
od prije

a,
nači ćemo se
usrid mista,
bez riči
uvatit  pod ruku,
pa,
u ovin našin
lipin godinan
polako,
zatrčat svon forcon
drito
prema lučici,
usidrenom jedrenjaku
mojega imena

makar nismo mornari
ni ti,
ni ja,
razvit ćemo jedra
visoko na jarbol
i
otisnit na sredinu kanala

pričat ćeš mi pogledon,
bez riči
a ja ću ti vračat
“letećin poljupcima”
ko, “onda nekad”,
s druge bande broda

kad dođeš..

sist ćemo na provu
šćanpat se u zagrljaj,
zaogrnit lancunon sa vezenin
merlon,
udišući miris mora
prebirat sjećanja
daljine
i lipa
i gruba
svjesni dobivene
istine

eee,
zaboravih ti reč,
a triba bi znat
stavila san papuče
u  ruksak
..kad dođeš..

Bleki – Stari pjesnik

 

Umire stari pjesnik

samo što nije

ako još nije

usniće

 

ostaće ti pjesma

u hladu trešnjinog cvata

da ti usne gore

na dodire riječi

njega bezumnika

 

nakon vremena

kraj mramornog šadrvana

plamtiće ti grudi

uzdrhtale od čežnje

ko da usne nikad

im prinosio nije

 

nakon vremena

i vremena

ostaće ti sanje

kojim kitio je

tijelo tvoje

ko da vatru nikad

u stegnima obljubljenim

gasio ti nije






















												

Bajka – Petnaest dana proljeća / XIV dio

 

Dan trinaesti

Tog četrnaestog dana samo si mi mahnula.Na rukama su ti bile licice i lanci čelični.Plakala si jer obećanje ćeš morati prekršiti.

Sve ove decenija minuše kao san poklonjen tebi.Skoro svaka pjesma Indexa me podsjećala na tebe.svaki cvijet me podsjećao na tebe. Sutoni i jutrenja su bila bojeni tobom.

Rekla si mi:

-Navsegda budi ovo dijete koje zavoljeh.I pričaj mi o nama mili moj, i slikaj ono o čemu smo sanjali. Znam , jednog dana će riječi i boje doči do mene. Bog Milostivi će me uputiti. I ja ću biti sretna jer zanću da naš susret nije bio san i da se nismo uzalud dali jedno drugom.

Poslušao sam te, jer nisam imao izbora.U riječima i slikama mojim ostoji neka sjeta ,ali i punoća naših susreta ,kao preslika aura zemlje.Tu su bile ( i ostale ) djevičanske ljubičice,one neubrane,one što smo ih il’ nismo stigli pokloniti nama.Poslije,nikad ih nismo  kupovali,niti jedan jedini put ljubičice ili ruže brali,iako drugima  ljubav smo krali,svako drugo cvijeća poklanjali

U potonjim vremenima , svakog pretposlijednjeg dana proljeća našega  išao sam na livade pokraj Aleje platana koja vodi do Izvora Modre rijeke.Izvor nije običan.Iz ogromnih usta pečina on nezaustavljivo vri, u jezero se on odmah pretvara,iz jezera širinom velikom otiče rijeka tisuć godina široka. Po njoj  moja zemlja dobi drugo ime.Satima sam ležati znao u blagosti mirisa ljubičica,da bi mi opojni miris donosio tebe.

Rekoh , u potonjim vremenima , svakog trinaestog dana proljeća našega , išao sam na livade pokraj Aleje platana koja vodi do Izvora Modre rijeke. Gledao u nebo i rijeku , prizivajući Svjetlost  tebe i ljubav  učio.

Izvor nije običan.Voda je probila ogromnu kamenu gromadu .Iz ogromnih ralja  pečina on nezaustavljivo vri, u jezero se on odmah pretvara,iz jezera ,širinom velikom ,otiče rijeka tisuć godina široka. Po njoj  moja zemlja dobi drugo ime.Satima sam ležati znao u blagosti mirisa ljubičica,da bi mi opojni miris donosio tebe.

Do kasno u noć ležao,sjedio,prevrtao se, krajolik gledao,osvrtao se,osluškivao i nešto očekivao.Slučajno ili ne uvijek je to bio lijep plavetan dan,Sunce je sjalo.Mjesec se smješio, Zvijezde su žmirkale.Svi zajedno u malom jezeru se kupali,ono je oticalo,ali krajolik nije moglo izbrisati i odnijeti. Neukom posmatraču bi se učinilo da sam ja dio krajolika. Da se pretvaram u tu kamenu gromadu ispod koje kristali izviru , lepršaju i prelijepu prošlost šume.

Okolo nepregledni đardini,livade cijeća svih boja i mirisa.U tom prirodnom potpuriju ,ništa nerealno se nije dešavalo.Uvijek i iznova sam viđao kako su se neka nova djeca sretala,jurila i igrala.Bezbrižnost se za ruke držala,prve poljubce krala.Radost  cvijeće brala i milovala.Za sve suvišno u njihovim bajkama , djeca ljubavi marila nisu.

Neko bi se umorio,neko bi odustao,neko bi prestajao dolaziti.Ja nisam.Učeći, shvati sam da je život jedan prelijepi savršeni krug plus minus Arhimedova konstanta. U narodu poznata kao ona čuvena π .Čak i kada se naizgled , naglo prekine , kao kazaljka na satu , život otkuca sve suđene dekike do kraja.

Pješćanmi satovi su mistični i mirišu na prošlost i iluziju. Jer šta je prošlosz nego iluzija.Ilizija zkana na krpicama i djelićima  nekih nepostojećih sadađnjosti. Srce pamti ono što želi. Um sluša -ečke stca i duboko u nutrini zakopava ono što nas može boljeti.No, i srce se ponekad raznježi do te mjere da pokušava iskopati tajne sakrivene u najdubljim porama bića.  

U krajoliku , gdje izvor život rađa,sve je podsjećalo na tebe i hranilo uspomene u meni.Dolazio sam i dolazio i dolazio. Nisam prestajao dolaziti svakog ljeta  trinaestog dana onih naših dana proljeća i uvijek okretao slike tvoje dvije,jedine koje imam. Odraz neba u hladu polja na ljubičice , slikama tvojim polagao.

Čak se i u Izvoru ogledao tvoj život kroz žumor u  Bajci o Aleji platana .Ah, nejkada. Bilo je to doba romantike. I sada je , ali samo u srcima onih koji vole – navsegda.

Na domak Platana Aleje ,tri  kilimotra duge,pored blistavog Izvora,rijeka je zeleno modra,nalik onoj što Zemlji mojoj jedinoj,po njoj je  ime dato.

Prije slikarevog  mosta gradić jedan u sjećanju osta. Umoran.Razoran.U umornom gradiću Splav čežnje.Na splavu čežnje Mali Princ tuguje.Tugujući princ gleda i traži.

Željezni most.Razdora.Na mostu razdora magla.Razorna.Ispod magle razorne.Rijeka željezna.

Pored rijeke željezne,livada cvijetna.Na livadi cvjetnoj ,kuća oronula.Kuća oronula ima dva ulaza.Sumorna.U jednom sumornijem ima prvi sprat.Strepnje.

Na spratu strepnje jedna vrata bijela.Iza vrata bijelih  soba bijela.Sanja.U sobi sanja  samo obojen ležaj .Duge.Na ležaju duge žena spava.Bolna.U bolnoj ženi nevina djevojčica usnula.

U usnuloj djevojčici snovi.Nemirni.U nemirnim snima bajka.Prastara.U prastaroj bajci Aleja je platana.Duboka.Na početku Aleje duboke Izvor.Veliki.Izvire izvor veliki iz gromade kamene.Gromada kamena samuje.Okamenjena samoća kazuje.

Bila jednom nekad davno Aleja platana.Odmah počinjala tu kraj Izvora,pa se i završavala.

Jednom,neznano kad ,umoran od  traganja ,otišao sam pred tvoju kuću , trošno posivjelo zadanje uspomena.Sunce je od njega sažaljivo skretalo sjajČinilo se da nikog u njemu ni.U lijevom uglu jedno okno,razbijeno zvjezdanim otiskom,tužno i neoprano prošlost je čamilo.

Poderana zavjesa visi i leprša .Njišući prašinu  tuguje i tiho poji – vrati se mila, domu svom.

Stajao sam satima  i stajao.Hudo u okno zurio.

Prišao je jedan policajajc ,rekao mi da se sklonim,izazivam sablazan.

Još samo minut molio sam ja.

Tuga ponekad i zakon gane.

Ostao sam do večeri i zurio.Pstao sam do ponoći i zurio.Ostao sam do jutra i zirio.Pstao bih do vječnosti i zurio – i zureći u kam bih se pretvorio. ali…. 

Prilazili su policajci, jedan po jedan, dva po dva,govorili izazivam sablazan.

Još samo minut – molio sam ja.

Tuga nekad i zakon gane.

 

Zurio sam trinaest dana i noći.Samo sam zurio.Upijao svaku prašku na razbijenom prozoru.Znao sam to su praške tvoje slomljene mladosti.

Samo sam zurio.Upijao svaki pokret i vapaj pobucane zavjese.Znao sam to je zavjesa tvoja poderane mladosti.

Samo sam zurio.Upijao lepršave zvuke što ih zavjesa jauče.Samo sam zurio. Ostao bih do vječnosti i zurio, klanjajući se sobi djetinjstva tvoga,moleći se krhotinama zvjezdanog otiska.

I dalje zureći samo sam poželio:

-Vrati mi se jedina moja

 

Nisi se vratila.Nebo ima prednost.

 

A ja još uvijek zurim , neprestano zurim. I ne trepćem.

Policajcima je  postalo dosadno . Više ne izazivam sablazan

i samo zurim.Okamenjena gromada zuri u razbijene prozore moga srca, tražeći zvjezdani otisak poslijednjeg plesa ,u kojem još uvijek živiš ti ljubavi moja jedina.

Ponekad okamenjena gromada okrene ice ka aleja platana što počinjala je odmah kraj Izvora istine kojem je djevojčica pješke hodila,na kojem je djevojčica neutoljivu žeđ gasila,pored koga je djevojčica mirisne ljubičice milovala,u kosu mirise stavljala.Iza kojeg je djevojčica šarene krajolike dočaravala,iznad kojeg je prelijepe nove bijele Dvore svom budućem princu gradila.

Ta Aleja platana ne završava odmah,tu kraj Izvora Tuge u kojem je  djevojčica biciklom brodila. Snove odmarala, pored koga je djevojčica Tugu polagala,iza kojeg je djevočica Suze sakrivala iznad kojeg je djevojčica suze raspršivala.

Ta Aleja platana tri kilometra duga od Izvora bila.Od Izvora bola  kojem je djevojčica  motorom plovila.Na kojem je majku tražila,pored kojeg je djevojčica svoju nevinost u duši nosila,iza koga je djevojčica ocu ne ocu bježala.Iznad kojeg je djevojčica Princa malog čekala,pa se Aleja i završavala.

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana,odmah počinjala tu kraj Izvora Duge,tri tisuć metara dugačka pa se i završavala.

Ne hodi više Alejom djevojčica mala,što put šarenih leptira je žeđ gasila,nježne ljubičice milovala,prelijepe krajolike dočaravala,snove odmarala,tugu polagala,suze sakrivala,samoćun raspršivala,nemajku tražila,od nemani se sakrivala.Princa malog  dozivala,kraj izvora,tu gdje počinjala Aleja platana.

Bila jednom nekad davno jedna,Aleja platana,odmah počinjala tu kraj Izvora tuge tri kilometra dugačka pa se i završavala.Ta aleja sada šuti ,najljepše snove o djevojčici snuje.Izvor joj pomaže, žubor muzikom.

Jedne veoma tužne zimske noći,još tužnijeg majskog dana,umorna žena neka u Aleju kroči,lik i stas Aleji znan,ali sumoran a i nešto sporiji i teži,od nečega očito bježi.

I ta Aleja platana prepoznaje misli što se roje iza očiju nevinih,zvjezdane boje,i riječi samoće stoje.Ljubavnu žeđ ugasila nije,šarene krajolike poderala,ljubičice milovati zaboravila,ljudima zdravlje darivala,Sebe bradatom dripcu jednom  dala,ali čedna kao i prije ostala.

Majku pronašla,bolje da nije.Otac je nije stig'o da gvozdenom stegom je bije.Jedino što ljudskošću svojom dva pupoljka ima,klavir kćerkicu i vrijednoga sina.

 A snove pokopala.

A suze zaledila

A tugu prigrlila.

O‘nda razmislila.

J'oj ljubav je možda odbacila.

Bila jednom davno jedna Aleja platana,odmah počinjala tu kraj Izvora suza,tri tisuće metara suza dugačka pa se nijemo završavala.Poklanjajući misli toj aleji platana,kao nekad,do Izvora stiže i kao odgovor na nijemi upit istinu reče.

Princa malog srela je nekako slučajno,sa vanilija  sladoledom u ruci u rano Proljeće Radosti, jednog toplog ljeta, jedne prelijepe Ružine Godine,  kada su ove počele cvati ljubavlju,več u avgustu ljubičica,poslije januara plača,prije maja nevinosti.

Upoznah ga i prepoznah,kad  mi ljubičice,ruže srca svoga,nježno sneno poče poklanjati.I još k'tomu sa usana i sa grudi i sa tijela i đardina,što već bješe moja sreća,moja želja,poče isto cvijeće brati,mirise upijati.

Kada stade,da bi jošte više zaiskao,htio suze moje odlediti,tugu otkloniti,nježnost tkati,ljubav poklanjati,snove sniti,pjesme liti.Mene mladu poče radovanjem svojim zvati,hrabrost davati i ljubav tražiti.Uplaših se jako bome.Pobjegoh malenom gradu svome.

Zaključah se u malu sobu snova,legoh na ležaj boli i duge:Usnih i tek tada,o koje li tuge,ja ga spoznah ali dockan,jer ga ubih,pa ga doklah Princa Malog dosanjanog i u njemu svu čestitost i njegovu a i svoju.

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana odmah počinjala tu kraj Izvora boli.Tri kilometra dugačka bila pa se i završavala.

Danas.

Umire ta Aleja platana.

Djevojčica slomljena živi sa uspomenama teškim tri tisuće metara,na kraju trinaestog dana proljeća,poslije četrnaest i pola,k'tomu četrdeset osam, i na kraju još sasvim nešto malo više godina Samoće.

Ponekad samo sjedi ,uspomene krpi, lijepi,neke hoće da izbriše,kao začarana igrom Staklenog života što se zavrpnoj tačci života bliži.

Sjedi kraj druga svoga – Izvora na kojem je žedna ljubavi,iza koga je nevinost titrala,pored kojeg su ljubičice uvenule,iznad kojeg je bijeli Dvor sanja srušen.Ipak usud nametnuti proklinjati nije znala.

Oh, jadne li djevojčice šumi Aleja platana na umoru,još uvijek tri tisuć’ metara duboka.

Oh, žalosne li žene žubori Izvor studeni.

Aleja i Izvor okreću leđa ženi i šute i bleje put uplakanog neba

Bila jednom davno jedna Aleja platana odmah počinjala tu kraj Izvora sastanaka,tri tisuće metara dugačka bila pa se i završvala.Aleja dugo umirala,Izvor nešto duže izvirao, djevojčica,dijete malog princa nikad više dozvala nije.Princa malog njegovoj bajci odaslanog.

Aleje platana odjednom ne bi više.

Izvor prestade da žubori i diše.

Okamenjena gromada nevinosti,djevojčicinog  lika i dalje doziva Princa malog od htijenja njenog  palog.

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana odmah počinjala tu kraj Izvora vječnosti,tri tisuće metara visoka pa se i zavšavala.

Neznano poslije,vjekovima možda,ispredala se priče i legende,nekad oživljene,češće zaboravljene.Tko je ta djevojčica da prostiš i k'tomu čiji je taj Princ mali bio.

Jednom davno poslije,ljubavnici besprizorni neki hodiše putem negdašnjim Aleje platana  što počinjala je odmah tu kraj Izvora,  Života tri kilkometra epoha dugačka bila,pa se završavala kod Okamenjene gromade djevočicinog Krika,pored nestalog Izvora Ljubavi,što počinjao je na početku iščezle aleje platana

A šta se zbi sa Princem malim,nezrela ljubavnica kao da se pita.Baš me briga,spreman odgovor hita,bradatog ljubavnika ogromne ćele.Ko ga šiša,iskre pakosti u oči sjele.Ko ga šiša odjekuje,dok brada ljubi sirovo,grli surovo i gazi neke nove,tek narasle djevičanske ljubičice.

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana odmah počinjala tu kraj Izvora ponovnog postanja tri kilometra vijekova dugačkog nijećenja,pa se završavala.

Ta se javi vapaj tihi,lijepo molim pomenute ljubavnike gore, i još gore malo više,navedene, majku,oca čak i kćerku,sina.molim:

Ne spominjite nikad više,Princa malog,odlutalog,za vaš život nedoraslog,pustite ga neka sanja,da me voli,da me bere,da mi bere pupoljak ruže snene,nježne moje mirisave ljubičice djevičanske,pa i ruže procvjetale

Samo jednu kaznu iz slomljenog srca mog i njegovog ja mu želim,neka sanja,u snovima pjesme,bajke piše.

J‘oš neka sanja ,nema  može, jasno mora dječačkim srcem svojim

A prečistom dušom svojom

A bez suza i bez tuge

A čvrsto štiti,brižno čuva,nježno mazi

O ljubav iskrenu našu vječnu

J‘edinu mirisavu,djevičansku ljubičicu svoju zadirkuje i igra se i juri.

Vrišti okamenjena gromada Nevinosti djevočicinog lika.Od primalnog krika poteče Izvor ponovnog susreta,odmah netom,vjetrom nošena olista nagovještaj one Aleje platana što počinjala je tu kraj izvora Ljubavi,i bila tri kolometra dugačka,pa opet počinjala.

Ima jedna nova aleja platana u kojoj jedna Bajka prastara svoje snove odmara i počinje da sanja ,tu odmah kraj Izvora Vječnosti ,neku drugu,

 J‘oš neznano dugoj

A prelijepu bajku o djevojčici miloj veseloj

A o ruži čarobnoj najljepšoj ,mirisnoj ljubičici najnježnijoj

O krajoliku najsjajnijem nevinom i ljepoti duge,snene djevojčice i Princa malog

O nevinosti tuge gdje sreća samuje,igra se i juri

 J‘er nikad ne završava bajka koju ljubav ljubavi piše.

Onako po dječiji rečeno ljubav ne mogu ubiti ni tri tisuće vijekova što prijeteć Aleji platana,podmuklo kruže oko Izvora ljubavi.

Ispričavši svoju bajku, neutješna  djevočica Danas plače prvi put.

Mnogo toga ona ne zna.Da zna ,možda ne bi plakala već bi se nasmijala i rekla:

-Glupko,uvjek je bio malo blesav. A mio i drag.Jedini moj Princ Mali.

Pitala bi se šta ja noću radim.

Po svu noć  ja tebe sanjam mila moja.

Po svu noć ja tako uz dragu počivam,uz nevjestu svoju života darove  snivam.Noć je uvijek tako zvjezdana.Draga moja nije ti suzama lice umila.Udovica  je moja malena,crne velove po polju ljubičica prosula.

Po svu noć ja tako ,uz dragu se milu  odmaram ,uz nevjestu moju, za me neudatu. Ljubavlju je obasipam..

Noć je tako magličasta,draga se moja umorila zaspala.mila ljubav je moja  na odar ljubavi mrtva klonula.Ipak…

Po svu noć ja tako,život moj dozivam,po svu noć ja tako ljubav jedinu cjelivam.

Po svu noć ja je  tako volim

Po svu noć ona me jako voli

Po svu noć se volimo mi

Koga briga što mrtvi smo, jer obala naša je i dalje  šaputala – ljubav je vječna.

Da,obala naša mi  je šaputala,tvoje tajne okrivala.Kada se smiješ na licu nevidljive rupice me grle, čak i kada me ljubiš.

More mi je na uho šumilo,tvoje tajne predviđalo.Kada se ljutiš, ožiljci koji se ne vide ,nestaju kada me sanjaš.

Pjesak naš mi šuti, tugu kupi ,a ja po svu noć tebe tražim jer mjesec žmirka ,huči, vri da se volimo mi.

Mila moja,Bog milosti i ljubavi me pitao , čemu je, kome je duša, čovječe srećni.

Tada mi svjetlost u dušu kanu. Duša je zbog ljubavi stvorena.Duša je od Boga data.  Milosti i snova radi.

Tren prije me boljelo, kao tebe nekad, časak prije tuga me htjela ubiti.Kao tebe sada.

Nikad me nemoj pitati o čemu pjevam,jer petnaest poupoljaka bijelih orošenih suncem i krvlju mojih snova,naizmjenično su prošarane.Za svaku našu godinu traganja, do dana kada sam se na splavu opraštao od tebe.

Pa, da li sam se ja tada opostio od tebe, mila moja?Nije bilo važno,jer znao sam da voljeću te do groba,barem,a možda i poslije,ali ti ro ne mogu zasigurno reći.Radili smo mnogo toga,pa i poslije nas,pa me toplina ,možda malo  jača, gore čeka.Na koliko dugo , ne bih ti mogao reči, jer vječnost nema mjerila.Zato bi voljeti čednost tvoju bilo grešno i pretoplo.

Zato tih petanest bijelih pupoljaka,naizmjenično osunčanih i oproštenih,  a prekrasnih u svatu,još uvijek samuju na splavu opraštanja.Da, njih nisam poklonio tebi ,mila moja. Već oprostu u ime ljubavi,snova i pjesama poklonjenih plavoj anteriji,što još uvijek na ležaju sniva,da je nevjesta moja oblači.

Da , ta anterija sasvim u redu miriše.Na tebe,tvoje tijelo bijelo,mazne grudi sedefaste,cvijetove tvoga đardina ,jer moje su je pjesme lepršale po tebi,da bih je ja nestašno skidao sa tebe.

I zato ne pitaj me o čemu pjevam,ljubavi moja.

Lakše se živi mila moja.Kad o ljubavi pjevam,oči su zeru bistrije i  kao kad ruže ćutim.

I nemoj zamjeriti mila moja, ako tugu u  stihu slutiš.Mnogo je bola na dunjaluku ovom.Ja sam sam , bespomoćan do iznemoglosti.Umoran sam ti ljubavi moja,kao stari ofucani ker, koga u šintoraj vode,a on nema snage da dalje bježi.

Ti ode ,kažeš – vakat ti došao da bježiš.

A šta sa mnom.Bolom što pritišće sa svih strana,svakog časa.A kraja nema.Jedini Otac moj ,mi snagu daje , da izdržim dane u  kojima se svakog trena jedna djevojčica siluje,jedno maleno dijete ubija.Jedna se majka čereči ,a monstrumi i dalje kidišu.

Da silni su oni , ali pečat zvijeri imaju ka pržunu idu.

Slaba je to utjeha. Mnogo su djece oni nestali. Mnogo su cvijeća uvenuli. Mnoga rosa je pokidana. Mnogi pupoljci nikad neće procvati.

Mnogi su sanji nerođeni.Mnoge su grlice u letu pokošene.

I zato ne zamjeri mi, srećo  moja. Moram, ljubavi jedina – o  ljubavi ,ružama i djeci pjevati.

Više ništa ne molim.Samo tebe  sanjam begunice duše moje.

U snovima ti dolaziš. O dodji već jednom, proljece, smeh anđela nebeski, vilo  zemljine. Zakucaj mi ruke u šumama, sjekirom mi lomi srce na stijenama . Izdržaći.Jak sam ja.Samo dođi i voli me.

Dođi mi , u naletima nemira usred lisća i cveća koje hita da se razvije. Kao sjajna pobuna, baci se u noć, u tamu vode, iznad zemlje, oglasi slobodu zarobljnih klica! Kao smeh munje, urlik oluje, odjekni u bučnom svijetu, oslobodi reč ugušenu.Oslobodi vrisak   koji je pao u letargiju, osnaži našu borbu malaksalu, budi pobednik smrti! U život prelijepi vrati me ljubavlju svojom.


												

Bleki – Vidjeh joj bjelinu u očima

 

Ležah kraj potoka
zaključan u dverima smrtnosti
dama sva u bijelom
vrč vode sa izvora modrog zagrabi
mislim evo spasa

bijela nevinost otkri grudi
bjelokosne
zali ih vodom
kristalno hladnom
ote joj se glas čarobni
zanijemiše slavuji
čuše pjesmu o ruži
suzama zalijevanoj
i onom nesretniku
što ne vraća se

vidjeh bjelinu u očima
prepoznah je
moja draga
mene nevjernog čekala
oči i život  isplakala
i evo samrtni roptaj
me nosi voljenoj
da joj ljubavlju život vratim






















												

Yossamin – Cvit u kamenu













U lipoti krša

priko cile Gredež

teške zimske bure

škrape su dubile





Po šumarcin zgrtale

mrvice zemlje i šušnja,

pa vijele njima

priko kamenja i škrapa

sa par kapi kiše

s vrimena na vrime





i u sri litnje žege

kad sve gori i miruje

uzdiga se cvit u škrapi

blistav od lipote

da

prkosi suncu

korjena udubljeni

u tvrdu stinu

…kad ti dođen













A
kad ti dođem
osjetiću miris suza
životom što mirišu
nošene vjetrom
kapaju licem
žene
što ustreptalo osluškuje
galop
srca mog

E
kad dođem
tu
u masline okupane srećom
podno kavala
vjernosti
di se
bure i nevere
eonima vraćaju
po usplamtjeli žar
u južini
nerazuma
od pogleda skrivenoj

I
kad ti dođem
proljetnog dana
suđenog
ništa ne reci
ispruži ruke prema
meni
i povedi me
u postelju čežnje
iskovanu noćima neutažene
strasti

O
kad ti dođem
vrisnut ćeš ljubavlju
kao ptica feniks
kad na pepelu čekanja
krikom
iz dubine utrobe
svjedoči rađanju
novom

U

kad ti dođem
pjevaj mi
ljube moja
o gorkom vinu
o grdelinu
što samo jednom
propjeva
kad u gnijezdu ljubavi svoje
krila svije
pa
poj svoj prekida
tek
kad ih smrt razdvoji

Bajka petnaest dana proljeća – XIII Dio

Dan dvanaesti

Vjerujući u Boga Jeidnog spoznao sam da je uz njegovu Milost sve moguće.I da ne postoji ono čuveno i nevoljeno nikad.

Poslije su neki mislili da sam hrabar.

Vjerovatno.

Ali mislio sam da je to i zbog toga što više nisam imao iluzija. Znao sam da su svi izgledi da te nikad više neću sresti. Najvjerovatnije. Prestao sam tragati za tobom, osim u snovima.

Život je tekao. Hvatao sam zalet. Živio punim plućima i uvijek tebe sanjao. Svih onih noći kad druge žene sam u naručju držao. Kroz život jurio , uvijek misleći na proljeće onih dana kada se i nama i djeci cvijeća činilo da uz ogromnu  ljubav u nama  možemo sve.

Život je bio uglavnom dobar, ili barem podnošljiv.Sada kada zbrajam i sabijam šezdeset pet godina u jedan dan ili petnaest , čini da skoro nemam za čim žaliti.Ono skoro ide na tvoju dušu?

„Normalno šalim se.“ pišem ja.

„Šta je normalno?Šala il ono što ide na moju dušu“ – kao da , neznano odakle čutiš ti.

Dva-tri žala od tog skoro mogu samo sebi na srce priheftati.Ali jednostavno,čini se da mi nesdostaje vrijeme.Pješčani satovi se nekad ne smiju okretati,ni lomiti.Iako maš to Sunce,taj Mjesec,te Zvijezdice,ta neba,mora,okeane ljubavi u sebi koje želiš da daješ i poklanjaš, shvataš da niko nije kriv.Ta ljubav, tako djetinja i krhka,  nalik niski staklenih perli udahnutih sedmog dana proljeća,A bješe to ljeta , tamo neke hiljadu devetstotina šezdeset osme .Godina ljubavi i tvoga testamenta.

Pamtim sve duboko usiječene biserne puteve dijamantskog sjaja.Puteve ljubavi onih samo naših dana,onih samo naših noći kad sve bilo je muzika i Bolero.

Pamtim i riječi  baš svaku pojeidnačno ; čak i one  neke  pokupljene u bibliobusu muzike.

„Kad izgubiš sebe izgubiš sve“-ubjeđivala si me.

„Kada izgubim tebe izgubiću sve“-nisam se slagao

I nosim tu ljubav i snove,lepršave i nedirnute,spojene i utkane u sjećanja na tebe i mene,ljubavi moja.

To je jedini put kada smo se mimoišli i jedini put kada si odlučno okrenula glavu od mene,pokazujući mi dlan sa pet raširenih prstiju kao da me zaustavljaš,kao da me odguruješ.No,brzo si okrenula u oči me gledala,pa si se nasmijala,pa si mi ruke pružila, pa si mi poljubac nudila.I ja sam se nasmijao,ruke tvoje prihvatio,poljubac uzeo,u tvojim očima vidio i tebe i sebe.Nikad mi nisi rekla šta si u mojim vidjela.Vjerovao sam isto što i ja.

Ti proljećnih dana tog ljeta odrediše sve moje dane.

Pokušavao sam da ljubav i sebe dajem onako kako si me ti učila.Onako kako si se ti davala i kako si ljubav udahnula u mene:dječiji,jednostavno, bezuslovno,neštedimice,nesebično,u igri kroz igru i jurnjavu,u traganju i davanju,milovanju,sanjima i snovima.

Kasnije,mnogo kasnije sam shvatio da ljudi imaju veliki problem koji im život čine sumornijim.Neke godine čiji broj unaprijed zamisle,ili im okruženje nametne: zanemare, napuste,unište,zakopaju ili ubiju dijete u sebi.

A sada mila moja slušaj kako te zvuče odvojeno:

-zanemare sebe

-napuste sebe

-zakopaju sebe,

-unište sebe

-ubiju sebe

Jeza ,činiti to sam sebi,obarabatiti sebe,strahovita jeza i strava.Zato nije ni čudo što su mnogi ljudi izgledaju zanemareno,napušteno,zakopano, uništeno i ubijeno.I zaista obarabaćeno.Kada ljudi to čine sami sebi, šta tek mogu činiti drugima.Ili šta mogu očekivati od onih drugih.

I žao mi što nikad ne pronađu svoje sunce,svoj mjesec,svoje zvijezde,svoje more,svoju plažu i svoj pijesak.A vrijeme im još brže klize kroz prste i noge.

Tri dana prije rastanka učinismo ono što nismo trebali ili smjeli učiniti.Đta se može. Djeca se ponekad zaborave. Pogotovo ako se prebrzo igraju i jure i za vratom im pušu mećave rastanka.

Veče je započelo vjetrom,kiša je počinjala,pa stala.Dvoumila se,kao da joj vrijeme nije.

„Veju veju pahulje snijeg po staklu šara.“ – zimsko dijete ja.

„Jagode i malina u polju,eto slatkog dara.“ – proljetno dijete ti.

Te riječi i nisu bile tako čudne,bili smo okruženi slasticama..Ako se sjećaš naš jedini omiljeni kutak u zatvorenom je ona mala slastičarna ispod stijena što na Petru su nas podsjećale.Slastičarna se,kojim li čudom zvala Petra.

Bio je to kraj trećeg dana pobješnjele bure,koji nosi njeno jenjavanje. Tu noć, ponovljenu  dvanaest godina kasnije smo već opisali. Radi uroka moramo još jednom, sa malim i svježijim iumjenama. Jer ipak se ova noć desila prije. I bila je nevinija i čistija od one druge.

Dakle,počela je noć koju na jugu zovu noć coprnica,a negdje bestija ili jednostavno vještica.U zraku je lebdilo nešto moćno, iskonsko  i svježeNoćna tama je nosila nešto teško i upitno.Noć postaje tmurna,skoro jeziva.nagomilani crni oblaci se ne kraću.

Vrijema polako poteže ručnu kočnicu.Kiša prestaje padati.Mi smo na plaži, naše omiljeno mjesto,par metara od mora,na pjesku, tridesetak metara nasuprot ulaza dva.Leđno par metara desno ka ulazu jedan.Ovaj put se nisam  sjetio primaći onaj suncobran od hiljadu.Savjet djeteta malog zlata vrijedi.I suncobran postaje kišobran.

Mi  nismo znali šta slijedi. prvi put smo u koprničkoj procesiji. Mimo nje , ali ipak , ne našom voljom , zahvaćeni masom.Grmljavina iz daleka,s kraja nevidljive daljine najavi:

„A sada spektakl!“

Iako  je  još ugrijavanje, pješćani ciurkus – hljeba i igara – mogao je da počne.Potmuli  zvukovi su se približavali,nejasne titrave sjene manje tamnog crnila previrala su sa najdaljeg horizonta.

Glebova nigdje ni,prije tri dana negdje odoše,sakriše se,izgubiše.Iako ih nije :krikovi,vriskovi ko da ih neko žive čupa se prolamaju nebom.More huči, bjesni.vri. Škripa , huka i buka stapaju se u zvukove koje um prazne.Misli nema.Mrak se može sijeći .Gust je, tvrd i neumoljiv.U njemu kao da nešto upitno lebdi.

Nama nepozvani akterti tek pristižu.Lica im strogo ozbiljna.Ne gledaju se.Hodaju poput hipnotisanih hodača na duge staze, kojima je ucrtano odredišno mjesto:gradska plaža.U mraku se stvara privid da neki nose noževe i sjekire.Poneko natakario veslo il’ motiku,ima ih da naramke drva grle.Mnogo željeza klepeće.

Nemamo se vremena plašiti ,mislili smo da sve neka igra kojoj je cilj da se sve pretvara u grotesku.

Neki nose jastuke i dušeke.Neki čak krevete i goleme francuske ležaje.Svi imaju otvorene crne kišobrane i vesele razbojne suncobrane.

Zveket flaša, bocune i buradi je skoro nečujan..Mirišemo vina,piva,konjake,loze,šljive, sva sila mogućih alkoholnih isparenja.Da smo znali kako tikvenjača miriše vjerovatno bi i taj miris prepoznali.

Odjednom,skoro u isti mah plažom se probi svjetlost stotina vatri.Neke veće,neke manje napraviše od pješćane plaže kontrast nasuprot nebeskog crnila.Sada se u morskom odrazu stvarala staza  popločana plamenim pramenovima.

Ni danas mi nije jasno kako je po onom vjetru i kiši moglo zasjati hiljadu vatri u jednom trenu.Vijekovno iskustvo te hude noći?Možda?Mnoga lica obasjana vatrom bila su klovnovski ofarbana.Neka lica su bila našarana.Neka diskretno našminkana.A bilo ih je  osmišljeno tužnih i decentnih.Nekim je kričavost bila odlika.Pojedinim licima  je mana naglašavala grozno išarana antivukodlavske ili antidrakulovske nijanse  zanosu.Svi su obučeni u  mornarska odijela. Muškarci u plavo bijela,žene u bijelo plava.Kape im različite. Ženskinjee su ba glave natakarile kapetanske kačkete,muškinje popajevke kape.Umjesto opasača svi imaju svilene šalove plave i roze.

Osjetismo i miris pršute,skuše, sredela,ponekog cipol sa gradele.Sokova nije bilo.Ni sladoleda od vanilije.To je za djecu i neostrašćene.

U čudu skoro i nismo shvatili da više nismo sami na plaži.Stotine,možda hiljadu-dvije parova, i starih i mladih je izmješano.Sve dvoje po dvoje.Sjede zagrljeno i tiho gledaj u  tmurno nebo,  čiju dubinu niko ne nazire.Blažen,upitno „glupav „ osmijeh se svakim promjenom vjetra i plamenih jezičaka pretvarao u demonski cerek.

Ti i ja se ne plašimo onog što vidimo; ni noževa,ni sjekira ni gomile zajedništva što pitomošću razoružava.Ne bojimo ni prizora što slijede.Znamo da nešto neobično,čarobno mora da se desi.

Niko ne obraća pažnju na nas.Niko ne obrača pažnju na bilo koga ili bilo što.Oni gledaju  u more,u nebo, u prazninu pozorno,bez daha i zvuka.Gledamo i mi.Sve se stapa u muk,tišina,tajac.

I tada…

Prasak,ne prasak, nego rika saturn rakete  što šatl iznosi van granica zemlje,ali reskiji prirodniji, prolomi se krajolikom.I odmah potom bljesak munje.Bljesak,prasak,bljesak.Bljesak prasak.Ko’ ubrzani rafali topova prošlosti  sa bijele tvrđeve što uzdiže se nad gradom vijekovima.To nebo poklanja vatromet boja,zvukova i mirisa koje samo Univerzum može nadmašiti.

Munje lete ka pučini jedna za drugom.On usamljene su sporije za mikrosekundu od onih što se javljaju u paru.Svaki  prestanak pojedinog bljeska  u pozadini otkriva veličanstvenu ljepotu neke maglice.Munja – maglica.Kad munja zaroni u  pučinu eksplozija svjetlosti kao spiralne igle spojene ušicama poput spljoštenih galaksija vijugaju  u potrazi za družicomU ružičastim, zelenim,ljubičastim,žutim,plavim i obodima svih bojao neba ka moru,od pučine do plaže,od plaže do neba plovi munja za munjom.krik za krikom.

Kako vrijeme odmiče munje se sve više uparuju: jedna sa drugom ,jedna sa dvije ,jedna sa tri.Blještave izvedbe vrckajućih likova na nebu,nalik tvome,mome,nalik na svakog od ovih sretnika sa plaže.Nekad sušto srca,nekad duše čini se oslikavaju.Dvije sa tri,tri sa dvije i još dvije,tri sa četiri,dvije i pet, kombinacija mnogo.Sedam munja kao da je optimalan  formulističan broj.

Glave posmatrača razletle se na sve strane.Gore,dole,lijevo,desno , kao ringišpil ukruk,ukrug.

U toj raspomamljenoj žurki boja i krikova sa početka nevidjela skrivena tvrđava se odjednom pojavljuje kao avet ukletnog holandeza.Na zidinama titraju,plešu plavičaste sablasti goniča i robova u igri svojstvenoj izgubljenim dušama.Tvđava se sve više nadvija nad plažu kao ogromni Aladinov đin, kao đinovski gonič robova il’ i kao sablasni čuvar plaže,sa punim radnim odnosom na određeno vrijeme:osam sati.

Kako se munje uparuju to se i usložnjavaju,i one i njihov ples.Ples kovitla oblake,oblaci uzvraćaju novim munjama.Oblaci ne mogu da nadvladaju munje,munje ne mogu da pobjegnu oblacimaJedna munja nalik na granu sa grančicama.Više grana,mnogo više grančica ,stabla u vrtu.Sedam grana,šumarak.Bljeskovi neprekidni niz bljeskova i boja,mahnitanje oluje hoće da zapali nebo progutaju oblake nebo.Nebo je tamna dubina bez dna,smireno zna da je jače od oblaka i munja.

Klimaks.Neprestano pet,šest,pa opet pet,šest pa sedam munja.Bljesak,blic,bljesak.Pa opet,pa opet i opet. onda odjednom sasvim jasno osam munja zasjaje na nebu Boje vrište; modra,žuta,smeđa, zelena, roza,plava,ljubičasta ne bježe i drže se za ruku i vise u zraku, upletene u crnu koja ih  poput potke,poput kvočke okuplja i sve se zajedno kupaju u moru.  Osam pucnjeva  sa  neba,pa sedam,pa šest,pa pet,pa četiri,tri,dve i jedan kao rafal.

Tišina.Tajac.Zaglušene uši boli ta tišina.Munje su popadale u moru.Totalna pomračina na nebu.Vazduh se puni ozonom koji se u debelom sloju spušta na plažu i poput afrodizijaka  uvlači u nosnice u usne šupljine

Glupavi-demonski izrazi lica nestaju u ozbiljnoj igri zavođenja i parenja,ja tarzan – ti đejn ,kepatanica-popaj,ili samo ljubav radi ljubavi.Nikome se ne žuri,ponoć je tek prošla,do jutra se može…

Suvisle misli namjerno bježe,nije ima mjesto na toj plaži,i ne osvrčići se lete u zagrljaj neba.

Vatre se gase.Tama prekriva i plažu i obzorje i čuvara plaže.Više nikakva svjedočenja neće biti moguća.Sve što se desi na plaži neće ostati na plaži.

Ti i ja priklanjamo se govoru srca, mirisima ozona naumu tijela.Sve se čini sasvim jednostavnim  prirodnim.Nije nas briga što hoćemo činiti ono što ne smijemo i što u dubini duše ne želimo.Mi već ne možemo da dišemo.vazduh u plućima postaje sve rjeđi.Osjeća ka da smo petom metru dubine i treba se vratiti na površinu.Ali mi se ne želimo vratiti.Nije nas briga.Tonemo,tonemo,davimo se gubimo svijest.

Polako otkopčavam dugme po dugme bijele haljine sa stotinu utkanih ljubičica.Ljubim te i uvlačim miris ozona iz tvoje kose ,sa tvojih usana.Milujem te lagano,ti se opuštaš,ja se gubim.Ni daha više nemamo.Staklene perle poskakuju,ogrlice  nas gušePolako rukom dolazim do grudnjaka hoću da  otklonim još jednu prepreku.

Kažem ti :“Mirišeš  na djevičanske ljubičice.“

Ti šapućeš :“Nemoj – mili moj jer te volim.“

Još kažem :“ Neću – oprosti .Volim te  jedina moja.“

Prve izgovorene riiječi kao da su vraćale um,umirili perle.Nekakv ogorman teret pada sa prsiju,opet možemo da dišemo,blizu normale

Tada prestravljeni krik čovjeka što vrišti tvoje ime.Za trenutak svi na plaži prestaju raditi  to što rade i gledaju prema ulazu dva.Tamo čovjek skoro da čupa kosu,držeći baterijsku lampu i gleda tamu kroz koju ne može prodrijeti.

Ti se trgneš.Svijest se vratila.Ti se osjećaš nelagodno,ustaješ i brzo navlačiš haljinu.Grliš me,stišćeš se uz mene,čvrst ,očajnički..Dug mekan,nježan poljubac.Ruka u ruci,one dvije ruke,lijeva i desna.Ona dva dječija srca,ona jedna djetinja spojena  duša.Duša je ljubav naša.Snovi su srca naša.Lijeva i desna ruka su zavjet naš.Zagrljaj je rastanak naš.

Čovjek sad već očajnički  vrišti tvoje ime.Marinci više ne obraćaju pažnju na njega i nastavljaju raditi ono što su radili.

Ti se odvajaš od mene,još jedan poljubac sad već užurban.

-To je moj otac.Meni je četrnaest i po godina.Ali sutra ćemo biti sami i ja ću ti poklon jedan,sebe,ako poželiš dati.

Da li si jecala nisam siguran bila je mrkla noć.

Znam – htjedoh  reći – nije važno,mila moja,sve će biti u redu.neka sila me spriječi.

Bili su to naše poslijednje riječi uhom poslušane.Nikad više neće ništa biti u redu za nas dvoje milo,moje.samo mi sutradan,tvoj mlađi brat donese zlatni upaljać,nježa i blitav ko duša tvoje.

Djetinji glas prozbori:Od nje je.

Još uvijk mogu osjetiti tu konačnost : Od nje je.

Nismo znali da je to naša poslijednja zajednička noć.Poslijednji poljubci,milovanja,dodir ruku,šapat taj.

Da tako je to bilo, nije nam se snilo.Mila moja.

La vita e bella,zar ne.

Jedina moja.

Univerzum i nebo sve znaju.Potrudili su se spektaklu dati veličanstveni sjaj slaveći nas, našu ljubav,ljubavi moja.

Četrnaest godina poslije Indaxi nam poklanjaju onu mirisnu:

„Voljelo se dvoje mladih, dušmani im ne dadoše…“

Dva su cvijeta prelijepa

Ljubav i fantazija

Rezultat slika za Bosna zemlja Božije milosti

Čaša od kristala , jantara i žada

*

Dva su cvijeta

prelijepa

jedan od srca

krvlju rumeni

 

Dva su cvijeta

bezbrižna

drugi od bježanja

trnjem posvećeni

 

Jedan cvijet

kreposni

od nježnosti

tišine koju sni

 

Drugi cvijet

nevjerni

od lutanja

prazna brda prelama

 

vremenom

doletjeće cvjetak od lutanja

srce plavetnih suza

isplakati odru zlatnih ljiljana


























												

Yossamin – …s tobon u mislima

prolića svakog, još dok san bija malbra san ti cviće,
penja se na najvišu liticu
dobavit ono šta na vr stine  
cvita i nije me 
bilo straj


stavija bi ti svaki dan
ispri vrata
drugu kitu cvića
pa bi se sakrija
i s ponistre milo gleda
kako se sliglaš uzet
moje jubavi 
dare


mislija san  resteš za me
ja bidan
i pazija da prolazin ulicon
kad tebe nema,
jer me bija straj da se ne spetljan
da ćeš vidit na meni koliko te volin
a volija san
više nego žedna zemja vodu
gori uvr gomila di sunce najjače zviždi


letile su  godine na ponistri di san te gleda

kako resteš
smantan i smušen dok mater ne bi rekla
"ajde Ive više ča s te ponistre,
ma šta čučiš više na njoj..."


a Ive bi najradije 
gleda doli u te
di robu pereš i na špage višaš


činilo mi se
nekad
da i ti mene milo pogledaš,
a ondaje cili svit bija moj
pa bi pivajuć iša s mašklinon i motikon
a na te mislija


puno san te godina 
s te ponistre gleda,
a i ti mene sve češće odozdala 
pogledavala i 
sve je bilo lipo
ka u nekoj priči
punoj ljubavi


a 
onda san te pita,
ma tvoji me nisu tili
radi skandeli s mojin čačon
a
ja san ti živ umra, taj dan
i više se nikad naliticu
više kuće nisan popeja cviće ubrat,
nisan moga


i
sad sidin u konobi,
gledan
kad ćeš banit ceston s ono tvoje dvoje dice
šta drugi jin je čača,
a ja bi život da, 
da san ja
pa se vratin u ono vrime
kad si robu prala
na  špage višala da se suši,
a mene skrivečki milo
pogledavala
a cili svit je bija moj,


pa pijen
uz mašklin, motiku
s tovaron 
polako uzbrdo
i tobon
u mislima

Vrišteća kraljice boli / Za sve djevojčice što mrenjem ljubavi kroče

 

 Nestvarni krajolik

 

 

 

Pjesma  Melankolija  Strast  Lakoća

Mjačina duša Djetinje radosti Umor Rastanak Mrtva priroda

 

Vrišteća kraljice boli

 

Vrišteća kraljica boli

Znate li onu plahu srnu

Frku proljećnu

Pa još Frku frkicu

Nesrećnu

Lirik pjesnikinja

Reći ćete – kanda

Frka da – nikad luđakinja

Donekle – valjda.

Ali – vapaja ljubavi

Krika ljubavi

Željna

I posne korice hljeba

I gladna ljubav  traži

Hoće da se da

 

Njen očaj krik

Plaši

Muškarce

– biti kukavice

Bola krik

Plaši

ženskinje

– zle vučice

Muškarce na kuje sviklih

Ne na Srne u ljubavi niklih.

Žene na grubosti obučene

Na prinčeve male naučene

gutat i blatit

Ne  na ljubav frkičavu

Neštedimice što se daje

 

Ljubav majke preplašene

Bol-žene ostavljene.

Bol djeteta dobrote

Anterija od safira

Nježne mile krasote

Let malog  leptira

Bol srne ljubavnice

Što u jadu vremena

Što u jadu jada

Što u jadu sjemena

Što u jadu pada

Ne želi potkovice.

Bol košute majke

Troje djecu što ljubi

Dvoje spašava od hajke

Sina od istih neljudi gubi

Put rubina želi da kroči.

 

Srna Ljubavnica

Srna prijateljica

Srna poetesa

Srna umorna

Uvijek samo nježne žene

Bijelini anterije da iskoči.

U ljubavi uzlet vidi

A bila je samo – lane

Što hoće da se svidi

U proljeća snene – dane.

Golubica u sve dane ružne

Kraljica vrišteće boli

U sve njene snove  tužne

Nikada nikoga ne moli.

Starog a novog zadnji dan

Dragana milog spoznala

Ostvari se djevojčaki san

Al’ se njemu nije dala.

Dugo se molilo i snilo

Za hiljadu pahulja dan

Nekako se dockan zbilo

Iako bio je dugin dan.

 

In momoriam  jednoj anteriji – jednoj nevinosti,

Poetesi što umire u bolu usamljenosti.