Monthly Archives: Juni 2024

Ubaciti koji dio Blekijeve priće poslijednji drugi valcer za nas

Dan četrnaesti.

Uh, Bajka se neumitno bliži kraju. Stigao je pretposlijednji dan našeg ljetnog proljeća.A žao mi , jer još neizmjerno mnogo neispričanih riječi i sjećanja u meni žive . Bojim se konačnosti rastanka.Al’ moram jednom stati i dok vrelina damara u meni još uvijek mnome vlada ,oprostiti se od tebe jedina moja.

Sve se nadam pročitaćeš bar neku knjigu ili pjesmu moju.I vidjeti da u mom srcu vreme ne postoji.Samo ljubav i ti. Ti kao sinonim svih mojih ljubavi jedinih . Oh, Bože Milosti kako sam ih volio, i koliko su mi ljubavi darovale.Dostatno za čudesni i vječni put Modre rijeke.I svaka od njih u mome srcu svoju bajku ima.

Svako ljudsko biće je jedinka za sebe. Posebno i neponovljivo. U toj svjesnosti nikad se nisam pokušavao indentifikovati sa drugima , niti želio pripadati mnoštvu drugih.Bio sam svoj i svih onih grlica koje su me voljele.I zato – bilo nam , bilo nam je lijepo.

U svojoj individualnosti , uz Božiju pomoć , izgradih vlastiti univerzum po mjeri koja je kompatibilna mojim psihofizičkim kvalitetima i samobitnosti. I mjeri mojih grlica.

Osnov svih svjetova ,pa tako i moga su svjetlost , ljubav. milost…i zahvalnost.

Bože Milostivi molim Te, uputi me da ti se svakog dana zahvaljujem na blagodatima kojima si me darovao.I ponizno te molim sačuvaj mi mile anđele od zla.

U raskoši svakog jutra nadolaze sjećanja, nježno talasajući obale svijesti , otvarajući sedefaste ivice sna.Po ko zna koji put treba ustati ostavljajući za sobom dveri noćnih putovanja kroz ljubav .Bajkoviti svijet mirisnih snova nestaje u bespuću šarenih iskrica svjetlosti, koje s ljubavlju probijaju proreze jave. Poput hiljada blještavih maglica najavljuju ponovno rađanje života.

Da ,kad upoznah tebe shvatih da je svaki novi dan poklon Svjetlosti za početak novog života. I svaki taj dan treba živjeti kao da je on – život jedini.Davno to bješe, ali kao da si danas rekla:

-Volim me mili moj. Nemoj nikada pustiti moju ruku. Živimo sada , kao da sutra ne postoji.O , proročoce moja. Kako si bila u pravu. Poslušah te i živjeh svaki dan kao da sutra ne postoji. I ukrah mnogo ljepota i čarolija.

Prošlost je nesigurna , maglovita , obavijena iluzijama subjektiviteta onoga što se desilo , i onoga što se (a nije) moglo desiti.Ali i pored te neodrđenosti ostaje ljubav kao konstanta koja nas prati kroz život.

Sutra je neizvjesna i pomalo zlokobna svjetlica koja zavodi i bludi u nadrealno i ima mogućnost da nas pomete i odnese u pravcu koji nije ono što sanjamo.Ali ljubav,koju ne možemo, izgubiti čini nam sutrašnjicu sasvim prijemčivom.

Budeći se,shvatam imam oči da vidim, jer plavet neba se oslikava u mislima koje se tek rasanjuju. Dobro je , još uvijek sam tu. Poznat mi je krajolik i sjećanja koja pristižu sa javom.

Hvala Ti na milosti Gospode moj.

Odgrćem pokrivač . Oh , imam dvije ruke , pokretljive i milovanja željne jer osjećaju meke dodire tkanine , koja čuti sedefastu glatkoću ženskog tijela. Eh , daće Bog , da milujem baršunastu bjelinu ustreptale ženske puti – navsegda.

Ustajem , spuštam noge pored ležaja , Oh i one su tu . Čvrste su i jake da me vode putevima kojim ljubavi moje hode. Da me ponesu uagrljajima čvrstim, uzbibanim i vrelim.

Pogledam okolo. Slike bojene dosanjanim dani,a i arci papira ispisani ljubavlju su rasuti po zidovima i tlu. Znaci koji zbore: “Eh , i sinoć se voljelo.” Tko da zna šta se još…u Božijoj bašti skriva.

Otvaram prozor i čujem kako tišina novog dana ulazi u moje uši.Ptice pjevaju. Znači imam sluh da čujem poruke koje nam one sa Neba nose. Zahvlajujući se Bogu Ljubavi što još uvijek čujem, kleknem i molim se. Svaki moj novi dan počinje molitovm Bogu Gospodaru svijetova .

Sagnem se da uzmem ogrtač nešto me , na potezu bijelih i tamno smeđih bubrega žignu.Dakle i to je tu, i čini se u redu.Preskočim zahvaljivanje.Bilo bi patetično i nesuvislo.

Sjednem da se odmorim. Tek sam ustao. Nigdje mi se ne žuri. Dan je dug.Noći još duže.Imam vakta za spoljni svijet i njegov nerazumni srklet.Svaki dan je novi poklon neba i treba ga sa radošću srcu radoznalom prislanjati.

Sjedim , nešto nježno se razliva grudima , koje rastu i postaju neizmjerna raskoš. Prave mjesto uspomenama.

Sjećam se mladosti , ko da je juče bilo . Pisah:

“Sanjah te sinoć mila moja

Zvala si me u svoje đardine

baštovanko  njina

mirisi tvoga tijela su mi šaputali

uđi u baštu mili moj

miriši i beri  voće moje.

Odgovorih ti

Tvoje bašte su moji snovi

Koje sanjam u snovima mojim

Vidim kako cvatu

Ne mogu da dišem

Želim plodove tvoje bašte

mila moja

ali

Ne ide to tako

Ništa ne brini

Doći će vrijeme

Bašta tvojih.

Došlo je s ljubavlju,pa onda više nije došlo

I tako čitav život . Dan za danom . Život za životom. Bilo se i nije se bilo.Al'uvijek se imalo ljubavi i snova.

Ali ljubav je uvijek tu. Sveprisutna .U svakom danu , u svakom dodiru ,u svakom snenom biću koje je polagalo snove na mom jastuku. I bralo moje djetinje srce.

I svaki dan radosti pun je odletio  putem nenadanog rastanka, baš kao svaki život.Sa tugom i nježnošću , bolom i nadom da srešćemo se opet. Za svaki slučaj ljubav sam u zlatne sehare vječne ljubavi okivao.

Još uvijek sviješću umotanom u snove prelijepog života , stojim pred ogledalom i kvasim lice hladnom vodom , ispirajući tragove noćnih suza radosnica.

Par kapi mi kliznu na usne.Zagrabih vodu dlanom i prinesem je usnama. Joj Bože mili koliko je slatka i pitka ova blagodet tvoja, baš kao i svaki milosni dodir Tvoj.

Oprostite mi ljube moje, ako se nismo ponovo sreli.

Bejah častan i dobar , možda malo naivan i blesav, ači još uvijek sanjam neubrane bašte čuvarica srca moga.

Ah , da i danas je srce sa mnom. Čisto, nevino i pođahkad bolno. Nježno je, krvavo i živo . I neizmjerno mnogo ljubavi u njemu obitava

A duša moja je krhka i kristalna ?

O njoj je znanje kod Milostivog.

I svakog dana se molim za nju, nadam se da je nisam uprljao.

Hvala Gospodaru svijetova

kada se probudim misli se sve češće bave prošlošću. Hoće to s godinama! Insan uzme kantar pa mjeri svoja dobra i loša djela . Bespomoćno gleda koja će tezulja pravagnuti i strahuje. Valja krenuti gora, a tamo nije baš jednostavno.

Ma, zapravo jeste.

Prvo ; više nemaš pravo izbora. Što je bilo bilo je! Drugo ; čeka te samo jedna od dvije nafake.Jal debela hladovina , jal zvizdanski pržun.

Neki se jopet zavaravaju čistilištem. Joj levata judi moji! Nikako da shvate da je dunjaluk , ne samo čistilište već i jedno ogromno biralište . Imaju dvije kuglice za koje čitav život igraš i u koje nade polažeš. Jedna je modrozelena i ona ima vrlo dobru i pohvalnu kotizaciju. Hladovina u kojoj vazda , ispod noge teku rijeke i ima se mnogo dobrog za havljati i pit. Ona druga , tuhafli boje je znak da je neko naj…grabusio ko žuti.. Ono zijan garant i … tako to.

U principu nisam imao velikih problema, osim kada sam ih imao. A imao sam ih samo kada sam ih imao , odnosno nisam bio dobar. Kad sam se u igri i nestašluku zaboravio – i… helem nejse (Ono ko fol?). A najčešće kad ljudi nisu razumjeli zašto sam toliko dobar.

Ko mi kriv? Čista logika.

Odrastanje – raj . Samo u dva navrata pakao. a ja ni kriv ni dužan. Ni za jedno, ni za drugo. Kažu sve je u parovima. Kod mene se uvijek na nejaka pleća prtilo više parova , jedan za drugim. Kao neka buduća pokretna traka u vremenima kada su drvene tačke sa perpetuum mobile hajvanom iza sebe , bile kiper, a japaner tek daleki san.

Prvi put me zlo opiči kada sam imao šest godina i par dekika. Kad zli ljudi , šintori ubiše moju prvu djetinju ljubav.

Imao sam šest godina i prelijepog crnog bucmastog psa . Zvao sam ga Medi. jer je bio meden i prelijep. a tepao mu Bleki jer je bio blentav , razigran i crn. Obadvojice bijasmo dobrice . Nikom nažao ne učinismo. Samo smo se igrali , skakutali i radost i ljubav širili.

I tako crni Dobri , kukala mu majka osta bez drugara. Majka mi nije ni kukala, ni primjetila da nas nema . Ni mene ni njega .Jedva da je znala za Blekija , jer je bila isuviše zauzeta dojenjem bebe , moje sestre , četvrtog djeteta u porodici , a njoj jako dva'set pet kuka. A nikog da joj pomogne. Pride tujinka.Tako su je čitav život do rahat smrti u osamdeset četvrtoj znali i zvali. Stariji se i dan danas sjećaju prelijepe tujinke.

Oni moj hairlija od oca nikad doma. Moralo se . U hadžija i vino piju nano age sarajlije žene nisu nikad radile. A hadžijskih čifluka više ni . Oteli ih jal tujini , jal fašisti , jal komunisti. a nešto se bome i proakšamlučilo. Bilo se teško upariti sa luften a dobro plaćenim poslom. jer age i hadžije nisu bile po šmeku opančara.

Nešto šorvana sakrivenih iza učkura u dimijama ostalo . Moralo se kriti i kroz slamčicu u crnim danima jedan po jedan oprezno rastaljivat. Naime u socijalizmu je vladao pohvalan a jazuk princip: sve je njihovo , pardon naše zajedničko.

A za mene nije znala jer u mahali je neki beteran princip. Ha vidiš da dijete ima psa i da se mere brinuti o njemu, nisi mu više potreban. Šutneš ga u svježu havu . Ono radi zdravlja . Sunce D kompleks ; i tako to .Odrasto je i mere sam sebi nafaku , valjda iz have , zboksat.Nek se snalazi.

No , treba se završiti priču o psu.

Pas , dječak i anđeo

Imao sam psa. Bio je meden , rundav i crn. Nisam ga zvao rundavim,tako sam mu tepao.Nisam ga zvao crni,tako sam ga mazio .Zvao sam ga Medi ,tako sam ga volio.

Pas i dječak , Medi i Crni. Crni i Dobri .Igra i radost, Jedno ljeto mnogo nestašluka, još više smijeha i radosti.Tri mjeseca sna.

Dječaku bješe šest godina , psu četiri mjeseci.Mislili su zajedno će rasti.Živjeti čitav život istim snom.

Ali…

Dječak i pas su bili mladi , nevini i naivni.Nisu znali da je sve u parovima.Snovi – java.Radost – tuga. Smijeh – bol. Život – smrt.Nisu čak znali ni šta je to dobro,jer su bili sušto dobro; a kamo li da postoji zlo kao susprotnost.

Dođoše ljudi neuki.Dođoše ljudi zli.Dođoše ljudi sa plićakom uma.Iznenada.Niotkud.

Žicu oko psa staviše.Žicu oko vrata Medenog saviše.Žicu oko života moje bebice zategnuše.

Zacvili štence.Zacvili dječak.Zacvili nebo.Crni oblak zakloni sunce da ne gleda ono što se ne može gledati a da se srce ne raspukne, a da se nebeske putanje ne poremete.

Nije se dao Medi .Nije ga dao Crni.Ugrizoše dvojicu od neljudi.Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri.Zvijeri djete na zemlju bacaju.Jedan monstrum hvata rundavog za zadnje noge.Diže dječakovog medenog dugara uvis.Visoko, najviše

I Crni očajnički ,nemoćno osjeti zlo se sprema.Sa zemlje vrisnu:

-Joj Mama mamice…

Šućmuraste okice Medenog očajnički gledaju,cvile nevinost svoju

-Pomozi Maleni!

Ni oči nisam zatvorio,ni Bogu Jedinom se pomolio,ni pomoć bebici svojoj pružio.

U djeliću sekunde Medijevom glavom protrese ubica trotoar.Ciknu Medi krikom preplašene srne kojoj krvoločni vuci očnjacima utrobu , srce kidaju . Prosu se mozak po bjelini ivičnjaka, kao … kao utroba tek zaklanog janjeta. Crvenkasto bijela masa na sivom asvaltu se srcoliko širi i kao potočić usporeno klizi ka Dobrom.

Ni trepnuo nisam , a krvoloci ubaciše malo beživotno tjelešce u kola i krenuše u potragu za smjehom i radosnom cikom nekog novog para drugara.

Drhtulji duša djetinja obavijena zvejrinjim smjehom. U trenu obogaćena sa četiri novonaučena pojma: zlo,monstrumi, ubice i smrt .

A dijete još ne zna ni da plače.

Usud suflira:

-Ne beri brigu maleni! Zli ljudi će te naučiti.

I prođe vrijeme

O'čas

Samo šezdeset i nešto kuka Iz noći u noćL sanjam ljepot okice Medijeve kako očajnički gledaju,cvile nevinost svoju:

-Pomozi Maleni

Možda me zato zovu Dobri Bleki

I isti taj vakat , samo sat kasnije vidim plavetnog anđela koji mi sa ograde drvenog mosta maše. Osmjehom i ostavljenim bijelim svilenim šalom vezanim za ogradu , nagovještava da je Život prelijep.

Možda me zato zovu hairlija. a usud kriv što mi i istovjetno ime dadoše.

No , moj Bleki Medi nije bio te sreće. U pomen njemu , kroz vrijeme što brzinom svjetlosti smiraju vuče ,u džepu košulje na strani srca pamtim zapis:

Sarajevski Avlijaner (Canis Mahalis Vulgaris)

Canis Mahalis Vulgaris pozantiji kao Sarajevski Avlijaner je križanac mužjaka i ženke koji u sebi imaju gene nebrojeno mnogo najplemenitijih pasmina pasa, plus vuka i vrlo moguće (figurativno) konja.To se uveliko odrazilo na njegov plemeniti, miroljubivi karakter , ali i psihofizičke osobine.

Svaštojed koji se hrani biranom hranom bogate domaće kuhinje i dječijih među obroka . A kad ga puste da se o akšamu proluftira , uživa u naročitim jelima koje anđeoske ljepot žene spremaju..

Količinski jede kao svaki ratnik , najmanje vuk ili konj.Znači dnevno pojede kao dvije-tri prosječne pobjegulje na socijalnoj pomoći. Ali iz nekog razloga je solidno uhranjen i vrlo je ugodnog izgleda,za razliku grebatorskih tipova , hijena i lešinara, koji se uvijek ujedinjuju u žurkatu na akrepite.

Avlijanerovi nervi imaju nerve , a ovi svoje nerve sa nervnim produžecima, tako da je neustrašiv ratnik premazan svim mastima , ali tih , miran i povučen ko neki umjetnik ili barem slikar. Ako ga zli ljudi , šintori i ostala ljudska bagra ne ubiju ( a uglavnom ne uspiju) dok je štenac ,ne moš mu dlake odbiti. Briljantnog uma i konjskih bijelih bubrega vrlo je umiljat i skroman , jer zna da bahatost ,kokodakanje,vehto eksponiranje i isporazno bubanje u prsa ubijaju ljudskost. Preživi sve bune i bunice. O ratovima ni habera . Sviko da zlo razgrće i sahranjuje.

Preležavši sve boljke u djetinjstvu , uz dječiju i žensku ljubav postaje vjeran i nezamjenjiv pratilac i čuvar ablije i doma ,časti , žena i djece. Voli žene i djecu , no nema nikakvo povjerenje u većinu muškog roda , jer mu iskustvo govori da mu žele zlo: granatama, petardama, šupljim topovskim udarima, kamenjem i halabukom. Sve sami monstrumi,silovatelji . bombaši , prepisivači i ublehe.

Ispod Starog mosta, Vrela Bosne, Bembaši ili Darivi, Canis Mahalis Vulgaris sa sličnim Mahalis jaranus Agus Sarajlikus pijucka meku šljivu maksuziju, poneki lozu, kurvoazije il’ klipaču, uz mezetluke koje obično Emina , Koštana il’ Fazila sprema. (A bome ni Sofki ni Jeli Leli Jeleni mane nema.)

Ničega, osim Boga Milostivog , se ne boji i uvijek ležerno i ponosno ide sredinom džade, da ga što'ne satare, jer nigdje mu se ne žuri. Rahatluka nigdje kraju nema.

Skoro zaboravih!

Vabe ga i Avlijaner Prevrtač. Žene dakako. Voli prevrtati i maziti . Čudo jedno. A bome i milina.