Zagledah oči
mistične žene
vidjeh
nadu
Tišina i sni
hiljade valera
blistave orhideje
mirise
djevičanskih ljubičica
violetne boje ljubavi
ruže obojene mojom krvlju
tisuću velova njenog bića
i osjetih
muziku duše
jecaj srca
živim za tebe mila
Čuješ li kako traže stvarnost,
rasčupane, divlje,
one, sjene, što ih nas dvoje rađamo
u svom neizmjernom ležaju udaljenosti?
Već umorne od beskraja, od vremena
bez mjere, u tajnosti,
ranjene golemom čežnjom tvari,
njuše imena, granice, dane.
Više ne mogu
živjeti tako: na ivici
gdje nestaju sjene, u ništavilu .
Pribij se, potrči sa mnom.
Pruži ruke, podaj im svoje tijelo.
Tragaćemo za njih
boju, vrijeme, grudi, sunce.
Neka utihnu u tebi, budi njihova put.
Smirit će se njihova velika, nemirna pasija,
dok ih grčevito potiremo
međ našim tjelima,
gdje će naći hranu i smirajj.
Napokon će usnuti u našem snu
zagrljajem zagrljene. I tako,
kad se razdvojimo, kad se budemo hranili
samo sjenama, izdaleka,
one,
konačno će imati sjećanja, i prošlost
od mesa i kosti,
i vrijeme njihova života u nama.
a njihov tjeskobni san
sejna ponovno će značiti povratak
u ovu tjelesnost, smrtnu i ružičastu,
gdje ljubav stvara svoju vječnost.
Podigoh spomenik što nije rukom tvoren,
Nece mu prilaze zaboraviti puk.
Celom se ponosnim uzneo nepokoren
Nad Aleksandrov ratni luk.
Ne, smrti nisam plen; moj duh sa lirom svetom
Van sudbe sveg što mre, nadživece mi prah.
Slavan cu ostati dok traje sa planetom
Bar jednog pesnika dah.
O meni Rusijom živ glas pronece ljudi,
Pomenuce me svud naroda njenih krug –
Slovena gordi sin, i Tunguz divlje cudi,
Finac i Kalmik, stepa drug.
Dugo cu biti drag i mio svome rodu:
Lirom sam bodrio svih dobrih težnji glas,
U veku okrutnom opevao slobodu,
Za sužnje uvek zvao spas.
Najvišu zapovest o, muzo, verno sledi –
Hvala i kletva spokojno slušaj zbor,
Ne traži lovore, pred uvredom ne bledi,
I sa glupakom mani spor.
Autor
Hajro Šabanadžović
Izblijedjeli zapisi Vilinski đardini
Plavetna dolina
Miris ženskog tijela Krhke kapljice
Mjesečeva romansa Most nad plavetnom provalijom
Ljubav plamti More , ljubav i pjesma
Nesporazum stađuna Ugodni zimski krajolik
Poderano jedro Pauk u ribizlama
Ona sa cvijećem u kosi Život je opsjena
Ona se uvijek javi kad zanoća.
U večernjici svako veče sija.
U tami bdije, u lišću ćarlija,
A njena sestra zove se Samoća.
Ne laže nikad. Ne osvaja zvukom.
Blagoću ima stare mame.
Ko dobar drug je; zagrli te rukom
I punim smisla govori ti mukom,
Ili ti ruku položi na rame.
Ako ti srce sija od vedrine,
Milinom svojom ona je uveća,
Ako je tamno, teret s njega skine,
I otvara mu vidik u dubine.
I katkad u njem zatreperi sreća.
Jesenja milina
Ponekad nas , malo češće nego smijemo to sebi dozvoliti, ljudi zadeveraju nekim svojim izjavama.
Evo , na primer mnogi kažu da ne vole jesen.
Kako ga boni nećete voljeti ?
Ili bilo koje godišnje doba!
Prvo, iz ličnih razloga.
Četvrtina svakog života obitava u jeseni. To nama znači ne voljeti sebe za svo to ljepotom bogato vrijeme.
Da malo zraknemu tu ljepoticu ,
JESEN
Prelijepo, umilno , zlaćano godišnje doba –
Nećemo ga prljati uobičajenim osvrtima na insane ili hajvane. ne zaslužuje to.
Rijeke kola , pretrpane nasušnim , životu prijeko potrebnih bogatstava slijeva se u domove potrebitih. Poslije će doći i do većine insama , čak i do domova koji ne vole jesen.
Svi volimo slatko i slano , i ono što manje volimo. Moramo da jedemo.
Godišnja doba se pobrinu da se ostvare Milodarja Boga Milostivog, a jesen je konačnica njihovog djelovanja.
Jesen je ugodna i blaga. Titrava i uzbibana. Prelijepa. Pada lišće zlatno, sve se stapa sa zalazećim suncem u jedan nestvarni kolorit koji nas opija i zavodi. Boje pripisujemo magiji , Te , nestvarne čarobnice Žene i poželimo da se nikad ne mjenjaju. Ni žene , ni te jesenje boje . Da uvijek nose radost našim srcima .
Zamjerka jeseni je da nosi kišu i tmurne, nešto hladnije dane.
Šta će tek reći kada dođe bjelina snene zime.
Kiša. Kapljica . Svaka kap je jedan život. Jedna radost. Ljubav.
A ta ljepota , to milodarje ne može nastati iz vedra neba. Moraju se stvoriti ti, plodonosni, budućim životom obilni oblaci. I oni su radi ljudi, kao i sve na ovom dunjaluku i univerzumu.
Ako dobro brojite, kiša i tmurni oblaci su samo povremeni . Mnogo je više jesenjih dana obasjanih suncem nego vlagom.
Hladnije. Šta to znači?
Da li je to radi oblačenja koje krpice više?
Ne , mile naše. Nije.
Domovi su puni jesenjeg obilja, ljudi su sitiji i usporeniji. Ali nije vrijeme za pripremanje uslova za zimski san. Za spavanje,To nije za insane. Njima je nanijećeno ono najljepše. Vrijeme je za ljubav.
Milostiv je odredio da uvijek bude vrijeme za ljubav. I svako godiišnje doba ima svoj način da nas zavede i uputi na ljubav.
Jesen to čini raskošem boja i plodova, kišom i hladnijim vremenom.
Tada poželite da imate nekoga, da se stisnete uz nju, zagrlite , milujete , mazite. I još svašta nešto. To svašta nešto ostavljamo u privatnosti domova. Toplih od jeseni i ljubavi. Možda blagorodne jesenje noći ( a bome i dani) doneseu nove plodove, koji će u naše domove unijeti ciku i vrisku, i radovati nas krož život.
Mi se nisamo ni dotakli jeseni i njenih milodarja , a moramo prekinuti, da bi mogli uživati u jeseni kako dolikuje našim ljubama.
Molimo vas , nastavite razmišljati o jesenjoj ljepoti i darovima tamo gdje mi stadosmo.
Bijaše to novi početak
obično snijem
sjećaš se rečem
ovaj san ne ide tako
obrnut ćemo ga
dame biraju
Ti pružaš desnu ruku
( recimo ) od straha
ja prihvatim lijevom
od srca
ruka u ruci
tako nas učila Marina C.
duša uzdrhtala
i onda tvoje lijeva ruka
o’ od srca
na mom ramenu desnom
šta ću nemam izbora
moram dame biraju
a tijela blude
moja desna ruka
ona izdajnička
na tvojim leđima iza srca
stojimo
malo nervozni
prvi je dodir
čekamo muziku
čujemo je
tango za Evoru
Zakoračimo
i…
Zaboravih
dame biraju …
II
prije nego je glasno izustim
moram razvlačiti s usne na usnu
riječ
da joj drhtaj osjetim
korijenje da joj presiječem
nikne li slabašnog jeka
da je se same najprije nasitimžkad posluša meži izleže se
jeidno preda mnom pitoma i smjerna
da joj usnom blagosiljam znanje
prohtjev moj
nad rječju mojom
i šapatom
nikada nije dopuštala ravnica
poslije njenih pohoda
duboke brazde-rane
usne su ostale
neću joj se vratiti ni koraknuti
dok je svu ne prekriju suncokreti
dok se ne bud eu šta imala zalijetati riječ
kad joj volje bude
i jek mi vraćati
Danas je Srijeda 22.Septembar/Rujan 255 dan dotične 2023. godine., uz nadolazeći restl obaveznih 110 dana (za nadati se).
Lijep zvuči ovaj narodski izraz dotična.Znači voli se doticati.Dodiruje nas.Ili mi nju dodirujemo. Uzajamno se dotičemo. Svakodnevno i svakotreno .
A svašta se može doticati i desiti u doticanju .Pitajte dotične ako ,po običaju nemate veze s vezom.
A vjerovatno nemate pojma jer ne mislite. Vama su zabranili,naredili,platili kontejnerskom sadakom
da ne mislite.I u tom nemislenju zapadne vas vaša dotična godine. Šteta. A mogli ste živjeti život
dostojan čovjeka. A vako nit ste insan , nit ste hajvan. Ma, čak ni srednji rod. I vaša maloljena djeca su
pametnija od vas. najiskrenije se nadamo.
Sve dotične godine su prelijepe , ali imaju jednu kvalitetnu ,po ljude pogubnu manu, svih 365 dana ,
pride jedan svake četvre godine doticanja.U svakom danu zakantnao hejbet imena koji morju ići sa
tim danima.Kažu zapisano im.
A ljudi ne vole ići tamo gdje im zapisano jer nisu činili šta treba, ili su nečinili šta ne treba.A i ti je
zapisano.Časni pisari svaku riječ, svaki mig zapisuju.I imaju specijalnu vagu ,koja to činjenje i
nečinjenje prevedno mjeri.
I Džab-džabe , opominjani ili neopominjani insani sami sebi vatrene ogrtače kroje.
Što bi poete rekle:
-U besmislu ljudi postaju zaboravni .
U prevodu:
Džab – džabe im , sve se piše , bome i zapisano je.
Jesen kuca.
Malo stidljivo.
Ali ne bojimo se.
Grunuće ona.
Ljepotom i kišama.
A opet žao nam ljetnih ljepota.
Neka, mislimo vrnuće se.
Ako Bog da.
Sve u svoje vrijeme i vakat.
Svako godišnje doba treba da nam podari svoje ljepote .
Karakter im ljubimo.
Kako se dani tanje to postaje beternije.
I vremenski i očevidno.
Počele su kiše .
Još uvijek to nisu one hladane dosadne jesenje kiše,
kad insan ne može nosa promoliti.
Mi skontamo, hajmo se fatat priprema za lendohavizanja.
Idemo tabiriti šta se to u kišnim danima nalik potopnim dešavalo u minulim vaktima , koji se neće vratiti. I bolje.
Za neke dane kažemo nikad se ne vratili i ne ponovili.
Druga vremena a toliko zvjerinja da glava boli.
Da se možemo terminatora igrati sredili bi neke stvari.
Ali to je samo američka morbidna opsjena koja nema veze sa stvarnošću.
Danas nećemo kao obično vršiti redaljku po danima i sjećanjima. Idemo mešetarit. Malo je interesantnije , i nije pregledno.